Pregled posta

Par godina za nas

Nakon što sam današnje pozitivne misli prebacila ovdje, podsjetio me jedan znanac na neka davna,

prijatelj i ja sedimo na klupi gledamo zvezde slušamo vesti što su upravo stigle kažu da imamo još samo par godina za nas imali smo igračke i živeli smo sve sve one igre na sreću one igre za ljude sto je smislio neko pre samo par godina za nas da li znaš kako želim da te nađem da li znam šta trebam da znam voli me kako nikad nisi volela voli me onako kako nikad nisi volela voli me onako kako nikad nisi volela živimo u pričanju, branimo se, hodamo i slavimo neke bezvezne stvari neke bezvezne priče što je smislio neko u samo par godina za nas nisu dovoljne reći, samo obične reći da me vrate u život nije dovoljan dodir ni da znam da te imam još samo par godina za nas voli me onako kako nikad nisi volela voli me onako kako nikad nisi volela raste kao nada, kao more, kao govor kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv kao zelja medu nama raste kao bol i grize sve pred našim očima voli me onako kako nikad nisi volela : : Par godina za nas - EKV : :

ali ne i zaboravljena vremena. Vremena kad smo bili ne tako mali klinci, kada smo uživali u dobroj glazbi, jednostavnim zabavama i ljubavi, na jedan drugačiji način nego danas. I sjećanja potaknuta glazbom tog doba mogla bi ispisati nepregledan broj stranica knjiga, sjećanja na ljubav, sjećanja na jednu divnu generaciju ljudi koji su neopterećeno uživali u životu. Imali smo manje nego današnji klinci, ali dobivali smo više.

Imali smo manje love, još manje nego danas, ali su zato provodi bili luđi. Ne nadrogirano luđi, jednostavno neobuzdano veselo luđi. Ako se nekome pila kava u Opatiji, potrpali bi se svi u neku staru limenku koju je frend kupio od love koju je dobio skupljajući boce po Jabuci i pravac prema moru. Bez razmišljanja i filozofiranja. Doba je to kad je u Kulušiću u 31 dan mjeseca bilo 29 suludo dobrih koncerata. Od beogradskog Oktobra 1864 preko starog dobrog Haustora do Henry Rollinsa. Doba je to kada su mladi bandovi imali priliku probiti se do zvjezdanih visina. A mladih bandova je tada samo u zagrebačkom Zapruđu bilo desetak. I svi su prašili po stejđu, i svih ih se sjećamo. Neki od njihovih članova su stasali u današnje zvijezde, a neki su se posvetili obiteljskom životu i kolotečini života. Doba je to kada je bubnjar grupe Leb i sol imao 45 minuta solo dionicu u pauzi koncerta i nitko iz publike se nije pomaknuo dok je on guštao u svojoj energiji stvarajući fenomenalan glazbeni doživljaj. Doba je to kada se Gobac prvi put skinuo gol na bini i bacio u publiku.

Doba je to nestašica svega i svačega, a država je nestašici benzina doskočila na principu "par-nepar" pa su auti s parnim brojem na kraju registracije vozili parnim datumima, a neparni neparnim. Doba je to kad su se ljudi gušili od isparavanja mirisa praška za rublje koje su u panici nakupovali jer je bila kriza. Doba je to Markovića i prekonoćnih inflacija. Doba je to kada su studenti svijeta pohrlili u Zagreb sportski se družiti, a zahvaljujući njima, mi smo dobili svjetski štih u mislima.

Doba je to kad ti ništa nije bilo teško, za sve si imao love, a ako ju nisi imao, mogao si je na legalan način i zaraditi. Doba je to koje su obilježili mnogi glazbenici, no osobno mi to doba nosi melodiju onog banda čiji su članovi, nažalost, preselili u nebo, ali zauvijek ostali u našim mislima i srcima. Njihova glazba je bila izvan svakog vremena, njihove riječi žive i danas, a vjerojatno će živjeti i još dugi niz godina. Kao i Štulić.

No, bez ljutnje, Štulića nikad nisam previše voljela što ne znači da ga i ne poštujem. No kad slušam EKV, misli se vrate unatrag, sjećanja izviru, ne podsjećajući me na nekog pojedinca iz tog doba, već na jednu cijelu generaciju ljudi koja je znala uživati punim plućima u onome što ima i koja je pred sobom imala nešto više od samo par godina za nas. I još uvijek ima... I ne, nije ovo nostalgija za prošlim vremenima, niti žal za njima, samo mali podsjetnik na doba kad smo imali malo, a imali smo sve...




Post je objavljen 10.11.2004. u 17:00 sati.