|
|
10.11.2004., srijeda
Par godina za nas
Nakon što sam današnje pozitivne misli prebacila ovdje, podsjetio me jedan znanac na neka davna, prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas
imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
sto je smislio neko
pre samo par godina za nas
da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta trebam da znam
voli me kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
živimo u pričanju, branimo se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas
nisu dovoljne reći, samo obične reći
da me vrate u život
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao zelja medu nama
raste kao bol
i grize sve pred našim očima
voli me onako kako nikad nisi volela
: : Par godina za nas - EKV : : |
ali ne i zaboravljena vremena. Vremena kad smo bili ne tako mali klinci, kada smo uživali u dobroj glazbi, jednostavnim zabavama i ljubavi, na jedan drugačiji način nego danas. I sjećanja potaknuta glazbom tog doba mogla bi ispisati nepregledan broj stranica knjiga, sjećanja na ljubav, sjećanja na jednu divnu generaciju ljudi koji su neopterećeno uživali u životu. Imali smo manje nego današnji klinci, ali dobivali smo više.
Imali smo manje love, još manje nego danas, ali su zato provodi bili luđi. Ne nadrogirano luđi, jednostavno neobuzdano veselo luđi. Ako se nekome pila kava u Opatiji, potrpali bi se svi u neku staru limenku koju je frend kupio od love koju je dobio skupljajući boce po Jabuci i pravac prema moru. Bez razmišljanja i filozofiranja. Doba je to kad je u Kulušiću u 31 dan mjeseca bilo 29 suludo dobrih koncerata. Od beogradskog Oktobra 1864 preko starog dobrog Haustora do Henry Rollinsa. Doba je to kada su mladi bandovi imali priliku probiti se do zvjezdanih visina. A mladih bandova je tada samo u zagrebačkom Zapruđu bilo desetak. I svi su prašili po stejđu, i svih ih se sjećamo. Neki od njihovih članova su stasali u današnje zvijezde, a neki su se posvetili obiteljskom životu i kolotečini života. Doba je to kada je bubnjar grupe Leb i sol imao 45 minuta solo dionicu u pauzi koncerta i nitko iz publike se nije pomaknuo dok je on guštao u svojoj energiji stvarajući fenomenalan glazbeni doživljaj. Doba je to kada se Gobac prvi put skinuo gol na bini i bacio u publiku.
Doba je to nestašica svega i svačega, a država je nestašici benzina doskočila na principu "par-nepar" pa su auti s parnim brojem na kraju registracije vozili parnim datumima, a neparni neparnim. Doba je to kad su se ljudi gušili od isparavanja mirisa praška za rublje koje su u panici nakupovali jer je bila kriza. Doba je to Markovića i prekonoćnih inflacija. Doba je to kada su studenti svijeta pohrlili u Zagreb sportski se družiti, a zahvaljujući njima, mi smo dobili svjetski štih u mislima.
Doba je to kad ti ništa nije bilo teško, za sve si imao love, a ako ju nisi imao, mogao si je na legalan način i zaraditi. Doba je to koje su obilježili mnogi glazbenici, no osobno mi to doba nosi melodiju onog banda čiji su članovi, nažalost, preselili u nebo, ali zauvijek ostali u našim mislima i srcima. Njihova glazba je bila izvan svakog vremena, njihove riječi žive i danas, a vjerojatno će živjeti i još dugi niz godina. Kao i Štulić.
No, bez ljutnje, Štulića nikad nisam previše voljela što ne znači da ga i ne poštujem. No kad slušam EKV, misli se vrate unatrag, sjećanja izviru, ne podsjećajući me na nekog pojedinca iz tog doba, već na jednu cijelu generaciju ljudi koja je znala uživati punim plućima u onome što ima i koja je pred sobom imala nešto više od samo par godina za nas. I još uvijek ima... I ne, nije ovo nostalgija za prošlim vremenima, niti žal za njima, samo mali podsjetnik na doba kad smo imali malo, a imali smo sve...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
