|
|
26.11.2004., petak
Simbioza strasti
Osjećam se kao radio stanica. Ispunjavam "glazbene" želje. Ne često, ali ovome izazovu ne mogu odoljeti. Jednostavno je jače od mene. Stoga, nemojte čitati (moram li vam reći da mi je sad na licu veliki osmjeh i vragolast pogled u očima). Dakle danas pišem post po narudžbi. Post u kojem se treba spomenuti auto, po mogućnosti Lamborghini , i koji mora biti osebujan. Poseban. I, naravno, začinjen slikovnim prilazom. Pa da vidimo jesam li sposobna pisati po narudžbi :)
I mada želim
Ja ne znam pravi način
Da ti kažem žao mi je sad
I poslije svega
Ne mogu mirne duše
U oči da ti pogledam
A što mogu
Što još mogu da ti pružim
Samo dva tri osmijeha
I tebi neke drage riječi
Što još da ti dam
Zrno radosti na dlan
Sa kraja svijeta
Sve do tvoga praga
Vodili su moji putevi
I sad na tvojoj
Postelji od neba
Nauči me opet sanjati
: : Gibonni: Zrno radosti: : |
Dakle, auto. I to ne bilo koji auto već Lamborghini. Obožavatelji kažu više od auta, no to je stvar perspektive, zar ne? Uskoro ću se složiti s njima, već vidim :)
Izgovaranje imena Lamborghini izaziva zanimljivu senzaciju u ustima. Zadovoljno uživam kako veliko l vrhom jezika prvo dotiće gornju usnicu, pa se kod a spušta na donju da bi mistično m gotovo prkosno stisnulo usnice potvrđeno ponavljanjem, ovog puta slovom b da bi samo tren nakon toga o otvorilo, zaokružilo strast i napravilo put za vibrirajuće r koje toliko prestraši jezik koje ga štiti zatvaranjem zuba pri slovu đ malo opušta, uzima dah slovom i da bi jezik opet zapalucao slovom n i završilo u smiraju jednostavnim i. Mmmm ovo već stvara popriličan izvor zadovoljstva. A zadovoljstvo dodatno raspiruje maštu...
Izgovarajući ime u mislima obilazim auto, prelazeći prstima njegovom sjajnom, lakiranom karoserijom, naslanjajući obraz na haubu, osluškujući ukroćenu snagu koja se pod njom skriva. Otvaram polagano vrata udišući miris strasti i ljepote, prelazim pogledom po kožnim oblinama sjedala koje mami, privlači, nježno šapuće. Smještam se polako u to toplo gnijezdo, stavljam ruke na volan i uživam u osjećajima koji se bude u meni. Srce kuca sve brže, zjenice se lagano šire, koljena lagano zadrhte. Promatram unutrašnjost sofisticiranog no ujedno i divljeg, mističnog izgleda i uživam zadovoljno se zavaljujući u meko i toplo sjedište. Obuhvaćam ručicu mjenjača osjećajući kako nestrpljivo iščekuje akciju. Ovaj auto nije stvoren za penzionersku vožnju. Ovo je auto koji se stapa sa svojim vlasnikom, kreirajući sjajnu simbiozu snage i inteligencije, brzine i zadovoljstva.
Uživajući u tom zamišljenom prizoru, postaje mi potpuno razumljiva strast prema limenim ljubimcima. Jedan od najjačih osjećaja koji čovjek posjeduje: strast. I upravo ta strast tjera me da okrenem ključ. Gotovo plašljivo, iščekujući prvo iskustvo, drhtavim rukama okrećem ključ, zatvarajući pri tom oči kako bi svim preostalim čulima uživala u senzaciji koju će taj moj pokret izazvati. Neopisivo. Isprva gotovo zaglušujuća buka, koja traje samo nekoliko sekundi, poput oslobođenog lava koji slavi svoju slobodu, a potom tiho predenje i iščekivanje akcije. Šteta bi bilo ne ispuniti to iščekivanje i u potpunosti osjetiti tu energiju oslobođenu na nekoj asfaltnoj stazi.
Krećemo moj simbiom i ja polako, glazba se lagano širi kokpitom ispunjavajući svaku poru, pojačavajući doživljaj. Nosnice se lagano šire pri uzbuđenju kontrole takve snage, tolike ljepote i zadovoljstva. Nijedno ne želi ubrzati taj užitak da se ne bi prerano oprostili. Lagano, gotovo lijeno klizimo sivkastom cestom uživajući u slabašnim lahorima koji nas pokušavaju spriječiti. No zajedno smo jači. Nepobjedivi. Snaga koja je u nama daje nam dozu arogancije no znamo da smo jedinstveni, da imamo dobre argumente za to pa na nju imamo i pravo. Barem malo. Lahori se sve više i više pretvaraju u snažan vjetar koji se opire našoj snazi, ali bezuspješno. Šibamo nezaustavljivo, uz sve glasniju glazbu koja se miješa sa urlicima motora, uživajući u jednostavnosti i lakoći razvijanja brzine, do potpunog oslobađanja sputane snage.
Strast je probuđena. Simbioza se dogodila u trenu i povratka nema...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
