Hikone, dio prvi: do dvorca nad jezerom

24.06.2008., utorak

Možda inspirirana maketom dvorca koju sam vidjela u Himejskom muzeju, za idući izlet odabrala sam Hikone na obali jezera Biwa. Biwa-ko (ko = jezero) najveće je slatkovodno jezero u Japanu i prilično blizu Osake, pa mi je i inače bilo na listi mjesta koja želim vidjeti. A dodatni je bonus što Hikone kao maskotu ima mačku - Hikonyan dočekuje posjetitelja na svakom koraku, počevši od kolodvora.

("nyan" je "mjau" na japanskom)

Rogovi na glavi dolaze sa samurajskog šljema feudalnih gospodara Hikonea, obitelji Ii (nije li sjajno prezime?). Pred kolodvorom je spomenik prvom od knezova, Naomasi Iiju, Tokugawinom zapovjedniku koji je nedugo nakon preuzimanja posjeda preminuo od rana zadobivenih u bitci na Sekigahari.

U toj bitci (tijekom koje se Ii posebno istaknuo) Tokugawa je izborio ključnu pobjedu nad Toyotomijevim saveznicima čime je zapravo zapečaćena njihova sudbina, iako će biti još čarki do konačnog poraza par godina kasnije. Iijeve trupe u bitci nosile su krvavo crvene oklope da uliju strah u kosti protivnicima, što im je dalo nadimak "crveni vragovi". Nije ni čudo da je zapovjednik nosio rogove na šljemu... Istina, Ii je zamisao o krvavim oklopima drpio od jednog od Shingenovih zapovjednika.

Hikonyan je toliko popularan da ga se osim u suvenirnicama i na zastavicama koje pokazuju put do dvorca može naći na konzervama gaziranih pića i izlozima svih mogućih dućana i radionica, kao što je ova kamenorezačka. :)

Na putu do dvorca nabasala sam na šintoistički hram Gokoku, posvećen palima u ratu. Japancima nalik, ne odaju počast samo palim ljudima...

Za razliku od "zloglasnog" Yasukuni hrama u Tokyu (izvještaj o kojemu sam vam još dužna) i njegove pompozne atmosfere, ovaj hram je melankoličan i dostojanstven.

spomenik majci

I ima impresivne zvjerčice-čuvare:

Također ima divovske, ali divovske leptire. Velike kao omanja ptičica... i prebrze da ih se uhvati foto-aparatom. Otprilike kao oni zbilja veliki noćni leptiri, samo što su ovi, pretpostavljam, danji. Nije ni čudo da su Japanci izmislili Mothru. ;)

Pozor, radovi na cesti.

Hikonyan u svom najsimpatičnijem obliku:

Za razliku od Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se), Hikone-jo se ne vidi nadaleko i ponekad se jednostavno utopi u okolnom zelenilu.

Jedna od ulica koja vodi do dvorca uređena je u starinskom stilu, s restorančićima i suvenirnicama. Tu je i Soan-ji (ji = budistički hram), posvećen Tokugawi, oko kojega je jarak sa šarančićima i zlatnim ribicama.

Hram sam po sebi i nije toliko zanimljiv, ali ima par zgodnih sitnica...

rezbarija feniksa i zmaja

oluk

demonski crijep

stara vatrogasna pumpa

Kad sam došla do jaraka oko dvorca, sam dvorac se uopće više nije vidio. Između dva jarka nalaze se dvije škole i još koja javna zgrada, a od drugog jarka do dvorca gotovo je sve samo šuma. Par veličanstvenih povelikih sokolova (jastrebova, orlova... ne razlikujem ih, priznajem) kružilo je nad šumom, hrpe čaplji su se gnijezdile na jednom od stabala nad jarkom izgledajući sasvim nestvarno (kao da ih stablo ne bi moglo sve podnijeti), a samim jarkom plovili su labudovi...

Primijetite kornjače koje se sunčaju na daski. :)

Za razliku od sokolova i čaplji koji nisu htjeli pozirati, labud je bio vrlo fotogeničan.

S mostom do dvorca.

Kućica za kornjače... ako joj to nije izvorna namjena, ne znam čemu bi drugom služila.

Nakon što se pređe taj drugi most i uđe u predkrug zidina, prvi dojam je vrlo neturistički - oko budističkog hramića nalazi se nekoliko šupa i polu-oronulih pomoćnih zgrada, jedna se baš nazire: