jedna nova mama

Tko vam daje za pravo upravljati našim životima?

Tko vam daje za pravo izbezumljivati ljude?

Tko vam,gospodo,daje za pravo tjerati mase u očaj, strah, neizvjesost?

Milsite li, gospodo, da je agresija u ljudima izazvana njihovom voljom i zato jer im se, eto, baš prohtjelo biti agresivnima i nabrijanima?

Ne smatrate li, ili niste u stanju razlučiti crno od bijeloga, da je ona vibra nesigurnosti u zraku glavni uzrok agresije?

Kojim pravom dajete primjer sebi sličnima koji misle da mogu ama baš sve kad se, gazeći leševe, dokopaju nekog novca?

Jeste li ikada razmišljali i trunčicu dalje od onoga što se tiče isključivo vaše dobrobiti i lagodnog života?

Jeste li ikada pomislili kako je to plaćati pod prisilom dugove koje nikada ni u bunilu ne biste napravili, niti vam je ikada palo na pamet da se zadužujete?

Zašto da ja,moje dijete, djeca moje djece i tako u nedogled,plaćamo nešto što nismo uživali i o čemu nismo pojma imali, a najmanje utjecaja?

Gdje vam je savjest?

Gdje vam je ljudskost?

Gdje vam je ono osnovno što bi svaki dvonožac trebao imati u sebi?

Mislite li da svojim ponašanjem i praznom rječitošću možete još bilo koga uvjeriti u svoje dobre namjere?

Milsite li da se i nadalje možete bahato i oholo ne osvrtati na ostatak ovaca koje ste u zadnja dva desetljeća doveli do ruba?

Sa smješkom davati do znanja da ste jednakiji od jednakih, nedodirljivi i vječno u pravu?

Čime i sa kime se vi to igrate?

I pitam još jednom - A KOJIM PRAVOM?

Sram vas bilo, gospodo!

Ne pišem.

Kako je to interesantno u životu. Ponekad,kad odvrtiš film unazad, gledaš i ne vjeruješ u te slike, ne možeš se čudom načuditi kakve si poteze povlačio,kakve stvari radio, razmišljao, živio...A u ono doba to ti je bilo najnormalnije, logično samo po sebi, baš tada i baš tako.
Ponekad prelaziš preko nekih stvari, bile su dobre i podnošljive, ponekad baši nisi preponosan na svoja nekadašnja djelovanja, a ima i stvari za koje zbilja moraš snaći snage da bi pogledao sam sebi u oči i priznati si da si zasr'o stvar do daske.

Kad malo to sve analiziram,čini mi se da ta osoba koja je bila tada u mojoj koži uopće nisam bila ja. Netko totalno nepoznat.

No, mislim da imam dovoljno godina da mogu sa sigurnošću reći - sve je dobro prošlo. Nekako sam se iškolovala na vlastitoj koži,metoda nepopularna i poprilično bolna, ali najučinkovitija.

Moj život u doba kad sam strastveno pisala i ovaj današnji, dvije su totalno različite i oprečne stvari. Bilo je to vrijeme sređivanja računa sa samom sobom, okolinom, brisanje fileova koji su u glavi samo zauzimali prostor - bespotrebno - osovljavanja na noge ispočetka...u stvari - odgovaranje na tri temeljna pitanja: tko sam, što sam i kamo idem.

Traje odgovaranje na ta pitanja, traje...malo po malo, ali ide.

*******

Radim.
Kažem, kad već taj moj posao i nije neki plafon mojih mogućnosti, bar da ga radim u normalnim uvjetima, u novom lokalu, unutar novoga trgovačkog centra. Ljeti klima, zimi grijanje, nema vjetra kiše, hladnoće, zapare...ni onog užasnoga natezanja kojekakvih stalaka koji su svaki dan sve teži.

Sad je to pristojna butižica, sa pristojnim asortimanom, više papirnica i book-shop...samim tim i klijentela je nekako drugačijega ponašanja...eto. Posložilo se.

Doduše, odem tu i tamo po malo koktela voltarena i vitamina, ali s tim se živi.
Lovim vrijeme za kupanje,plivanje, ronjenje, kavicu sa znancima i prijateljima, klinci su ok, unučica raste, još koji dan i već ima godinicu za leđima...kako vrijeme leti, prestrašno nešto.

I zato ga treba zbilja dobro iskoristiti. Svaki dan.
Za sebe i za druge.

Lijepi pozdrav svima,virnem tu i tamo po blogićima, koliko mi aktivnosti dozvoljavaju....