Misliš sve je OK, odeš spavat i onda te zavrti zub.
I kao što rekoh mojoj prijateljici, a i zubaru, MENE MOJI ZUBI DEFINITIVNO MRZE!!
Oduvijek. Otkad su mliječni ispali i stalni izrasli.Još u doba kad se svrdlalo po živcima i punilo kanale nagorenim smjesama, paljenim na živoj vatri (neznamkakoseonozove)...i onda bi teta zubarica to krpala, krpala, pa bi onda to na kraju začepila finom amalgamskom plombom, da bi nakon par mjeseci to buknulo, oteklo, splasnulo i...ode zubonja...počelo sa šesticama, nastavilo sa drugima...i možeš se ti trsit, prat, gulit, trčat zubaru svaki dan...loše, pa loše...
No, mirovalo je to godinama, da bi sad opet zubonje shvatile da me mogu malo zezat.
Pa krenulo prije par tjedana sa trojkom.Otekla ko tikva.Pa malo antibiotici, a uz antibiotike stradava crijevna i ona druga flora, pa to sređuj...u glavnom, trojkica čeka sanaciju - čitaj vađenje.
Jedna druga trojka, prije dvije godine, jednostavno je pukla. Izvana normalna, iznutra- katastrofa.
Vađenje trojki ne želim nikome, pa tako ni sebi...ima korijen od dva kilometra, a boli još tjednima nakon što je više nema.
I tako, dosta mojih zubi je izgledalo izvana super, ali po onoj: izvana gladac - iznutra jadac.
Dobro, nije baš sad da nemam čime grist, ali majku mu...
I sinoć mene zavrti to čudo...umnjak, umnu mu caklinu...
Vidim, reagira na hladno. Aha!!Ne reagira na analgetike kojih sam se naklopala tijekom noći, da mi je ujutro već od njih zlo bilo.
Iskustvo kaže : upaljen živac. Iskustvo opet kaže : ide zubonja van.
I to je tako boljelo da nisam oka sklopila.Dok ležim boli, kad hodam, malo manje, naravno, a ne vidim bijelu mačku od pospanosti...
Dođe jutro, prekrasno, sunčano.
Čekam neko pristojno vrijeme da nazovem zubara - predivan čovjek, vjerujte mi! - i šaljem mu SMS...ne reagira...još ako imam sreće da radi popodne, ubiću se, ovo je gore od poroda.Oni su kraće trajali!
8:00 nazovem, kaže Tonči, ajde, pakiraj se u kantu i dolazi!
U 9:00 labrnja je bila pristojno utrnuta.Pola glave, pače.Ona jaka, adrenalinska injekcija.Pa mi je došlo malo slabo, onako, crnkasto, točkasto ispred okica mojih, koje i onako nisu ništa vidjele...a nije me bilo strah, nego valjda umor, kava i glad, gomila tableta (Gajooooo!!)...dali mi vode i šećera, povratila se majka. Kaže dottore "ah, ništa strašno, samo hipoglikemija".
Ma, znam ja to, kao da mi je prvi put...samo nisam imala čokolade sa sobom...
I izvadi on meni zubonju, fino, nježno, najnježnije što se moglo, čak se ni ono odvajanje od kosti nije čulo. I uspio je u komadu to učiniti, iako je osmica već bila zaplombana sa svih strana...nije ni krvarilo previše, taman da začepi džep, kako on kaže.
I tako.Nadrogirana injekcijom od 150,00 kuna, odoh kući, pa na pos'o, u birtiji nisam bila, ali se osjećam baš k'o da sam tamo provela dva udarna dana...
I sad, pitam ja vas, a i mog zubara...em mi nanosi bol ničim izazvan, em me bode, em mi vadi zubonju...muči me ko zadnjeg zločinca,drogira... i još mu moram platit i zahvalit mu se...do sljedećeg puta...
Ama, di toga ima??
DODATAK:
Kad kažem genetika, netko dobije, a netko malo manje.Moja nona, pokoj joj duši, umrla 2000. u 85. godini, bistra do zadnjeg dana, sa samo jednim zubom manjka...doduše, imala je jedan zlatni, jer je to bilo valjda "in" u ono doba...dvije godine prije smrti, morala je vaditi zub...toliko se panično bojala bilo kakve vrste anestezije i narkoze, jer je čula da to može djelovati na srce, a smrti se bojala više od same smrti, da je tražila da joj to vade na živo...istina, zaozbiljno...a bila je mala, sitna, metar i panin...
