Ovo je vezano uz prethodne postove, bit će neka vrsta ogovaranja, ali probat ću to tako koncipirati da bude što manje zločesto.
Ja jako volim klince, bebe su mi malo naporne, valjda zato jer je Dora bila takva kakva je bila, pa se još uvijek ježim na dernjavu dojenčadi...
U glavnom, sinoć mi je odjednom sinulo da sam uza dva pedivna muža zapravo sama samcata digla ove svoje...sva briga, sva hranjenja, pelene, dizanja po noći, vrtići škole, čuvanja, organiziranja, sve je to bilo na mojim leđima i, da ne bi netko krivo shvatio, ne žalim se, već sam ponosna, jer su oni takvi kakvi jesu.
Malenima je to još teško akceptirati, ali nekako im svaki dan pokušavam, ako ništa drugo, nacrtati koje su prave vrijednosti života.Pa se dogodilo da je Dora samoinicijativno, ničim izazvana, posakupljala brdo plastičnih boca, prodale smo to, dijete si novce skuplja...ima devet godina, ali vidim da nekako njeno razmišljanje ide u dobrom smjeru...
Luka bi htio malo više nečega, a ni sam ne zna čega, pa je na otkupljalištu tih boca predložio da on i seka podijele novce...ma, daj, Luka, molim te, razmisli malo!!
Skrenuh.
Tu, u našem obitavalištu, baš i nema previše djece.Pa su klinci primorani družiti se i sa onima koji im baš ne pašu.
Dora ima curu iz razreda, malu Anđu, ljudi su porijeklom iz susjedne države, bivše republike.
Otac joj je ok čovjek, mama, onako, priprosta dobra ženica.Ona ne radi, on se muči, hrani ih svih i plaća podstanarstvo. Već godinama pokušavaju sagraditi neku kućicu, ali ne ide baš.
I sad! Dvoje djece, stariji brat i Anđa.
To je, zapravo, ono što ja nikako ne mogu shvatiti:
bez obzira na svu neimaštinu, bez obzira na sve izdatke, ta djeca jednostavno moraju imati sve što zamisle.
I nije stvar u mentalnom sklopu, u onom čipu materijalnom, nego u tome da ti roditelji jednostavno ne mogu i ne znaju upravljati tom djecom, ne znaju kako im reći ne, doslovce se povlače pred njihovim naletima bijesa kad je u pitanju kupovanje...i iz toga slijedi dalje:
Malena dolazi kod Dore, a vidim ja o čemu se radi.Dolazi samo onda kad Dora ima nešto novo, ako je bio rođendan ili nekakav svetac. Prekjučer je došla čak i na "noćenje" - blago meni - ali čim je ušla u kuću bilo je:
"Da t' vidim pernicu!"
"Evo, kaže moja, vidi kolika je, a mama je dala samo 35 kuna..."
"Pa šta, ja sam bila u Rijeci, u Turbo limaču, moja je roza, plat'la sam je šezdes kuna...i torbu sam rozu kupila...a ti ćeš nosit onu staru?"...meni se kosa diže na glavi, slušam sa strane i šutim...
Ova moja blentača i dalje ne kuži, trpi preseravanje s visoka...
"Pa šta, pa dobro smo prošli, mama je našla ovu pernicu na tri kata..."
"Da, šta će ti na tri kata, ja ni ne bi takvu, jer mi onda ne stanu knjige u torbu..." progovara ljubomora, već su joj se kutovi usana spustili...
"A što'š obuć u ponedjeljak?"
"Ma, ne znam, bit će vruće, bilo šta..." Dora će...
"A ja ću one nove 'lače, one iz Njemačke, i majicu iznad pupka..."
E, da popizdiš!!
Naveče, Dora već spava, Luka i ja gledamo TV, kad evo ti Anđe moje, u spavaćici, sa prekriženim rukama, opominjućim tonom:
"A što s' ti Luka tako dereš, ne mogu spavat, samo vičeš, kako ću ja spavat...?"
I to onako, k'o da je u svom dnevnom boravku, šeće ona, opominje...
Ma, pitam se ja, teta mama je dobra ženica, ali tetooooo!!! Pa što si ti toj svojoj djeci rekla, kako se ponaša kad se kod nekoga dođe? Kako se uopće ponaša? Što je bitno u životu? Jesi li im objasnila da kad nečeg nema, onda nema i gotovo?
Mala Anđa je zapravo primjer djeteta koje je zahvatila današnja glad za materijalnim. Imam osjećaj da malo podsvjesno pati od nekakvog kompleksića radi svog socijalnog statusa, pa pokušava to nadoknaditi stavom i kupovinom stvari...odnosno davljenjem roditelja da joj se kupi baš onda i baš ono što ona hoće...a oni pristaju, jer, eto, lakše je izvući i zadnju kunu nego konačno posjesti to dijete pred sebe i reći mu par stvari.Ili je razlog u neznanju, u neshvaćanju samih roditelja one biti življenja?
Nema tu osnovnih stvari, na primjer, uputa o ponašanju prema starijima, prema svojoj majci prvenstveno...ta žena je zadnji predmet sprnje i meta zajebancije, zapovijedaju joj, i to kakvim tonom! Samo ih služi i to sve uz osmjeh i, meni se čini, nekakav strah...ako im ne udovolji, bit će frke...sve, ali baš sve im dozvoljava...i još se meni čudi kako ja to djeci branim nekakva ponašanja i hirove...Jer, po njenom, "oni određuju što i kao će, a mi ih moramo slušat!".je, da, sigurno, to je baš ono što ja volim čut i čega se pridržavam...
Osim toga, kad Anđa dođe, vječno im je dosadno.Što ćemo sada raditi? Ona ne pristaje ni na što normalno, recimo, skakanje laštika, loptu, rekete ili nešto dječje...ona bi gledala časopise - a baš je našla mjesto di će to gledat!-, ona bi ogovarala, je "ja obožavam ogovarat!", ona bi se šminkala, ona bi se oblačila, čak je mamu natjerala da joj kupi uloške (????), jer valjda oće bit velika...i mama kupila, iskeširala 15 kunića za krilca pa se dijete osjećalo velikim...nosi uloške, a neće joj trebat još par dobrih godina...
Anđa inzistira na hlačama sa niskim strukom, majicama do ispod cica, sve nekim stvarima koje ipak nisu primjerene njenoj dobi...pa si natakne ogromne naušnice na uha, pa je sva važna...ali ima tu jedna mala začkoljica...familija je malo cijepljena od ukusa, pa je sve to onako...malo baca na neukus...mislim, boje, slaganje komada i to...
Eto, raspale se jučer Dori japanke, pete joj propale kroz zadnji kraj, dala joj mama 30 kuna da si kupi nove u đinđuvitisu...i ode Anđa s njom...popizdila Anđa, nije mogla usta ispravit, dobila Anđa fraz!
"Pa kakve su ti, pa velike su ti, pa šta's kup'la bijele, već su ti sve prljave, pa ne bi ja to nikad nosila..." I grize nokte usput...
A kladim se da će danas osvanut tijekom dana u, ako ne istima, a ono bar nekima iz istog đinđuvitisa..."Vid', kup'la sam nove japanke..."
I šta da ja tu napravim?
Rekla sam ovoj mojoj da se ne nervira, jer su se juče i posvadile na kraju balade (ajde, baš dobro ), ne branim joj druženje ni sa kime, ali neka se ne da zezat i neka otvori četvore oči. Nek' se ne da maltretirat samo zato što nema nekog s kim bi provodila vrijeme...bolje da je sama da nešto crta, da gnjavi svoje bebe i kopa po tavanu, nego da zarađuje čir na želucu..osim toga, kad provede neko vrijeme s Anđom, i ona počne dolaziti s nekakvim idejama o "kupovini"...no brzo ja to prizemljim...
Inače, Anđa je redovita u crkvi i na crkvenom vjeronauku..."Opet sam dobila pohvalu od svećenika da sam najviše puta bila na misi i na vjeronauku...!" Pa pitam ja Anđu, onako zločesto. "A, jel' Anđo, jel' ti to ideš u crkvu radi toga da te pop vidi, ili...? Jel ' ti njega slušaš što on priča?"
"Ma ne, dosadan je, al ja ću opet bit najbolja!"
Eto. No comment.
Pa da završim ovu škrabotinu.
Volim djecu, ponavljam.
Ali ima onih koji me iritiraju do te mjere, da, kad pretjeram sa provociranjem, moram samoj sebi ponavljati :"Mama, prestani, nisu djeca kriva, mama, smiri se, to je samo produkt obitelji i društva, mamaaaaa....!!"
DODATAK:
Jučer sam se naplivala i naronila, k'o da mora nisam godinama vidjela...ljudi moji, divote!!More je....ma, nemam riječi...
Taman kad se činilo da je sezona prošla, a ono opet puno ljudi, ali svi su nekako razdragani, bit će da je ovo pravo vrijeme za pravi odmor...nema nervoze, nema nekog odmaranja na silu, nema vrućine koja iritira, nema previše ljudi, taman onoliko koliko treba...e, ovako bi se dalo turizam živit, za to bi uvijek bila...
