I tako.Kao i uvijek, ja moram biti točno na vrijeme, možda čak i desetak minuta ranije na zakazanom mjestu.Ako su mi rekli da se blagajna otvara u 23 sata, ja sam tamo sigurno u 22.45.To što je koncert trebao početi tek oko 1 sat idućeg dana, uopće nije bitno.
Sjećam se, za novu 2002., stigle smo moja Mia i ja na Ljetnu pozornicu u Opatiji već u 8 naveče, ravno dva sata prije početka.Ali što je sigurno - sigurno je.Jel' tako? Nije uopće bitno to što smo se smrzle, što sam nakon tog stajanja kao ukopana na jednom mjestu pet sati, završila na punkciji koljena, ma ništa to nije bitno...ono što čovjek dobije gledajući i slušajući riječi i zvuke, za mene možda najboljeg današnjeg kantautora na ovim prostorima, vrijedno je žrtvovanja jednog običnog koljena.
Dakle, pala je sinoć ideja da kupimo karte, pa da odemo malo probauljati, ali i moja Mia i ja smo tako već umorne, ona od raznih matura i prijamnih ispita, a ja od nespavanja, da nam je baš dobro došlo zavaliti se u stolice, promatrati ljude i lagano dremuckati.
Zaboravih - mjesto događanja diskoteka Crossroad, na ulazu u Malinsku, nekakvih tri kilometra od kuće.Ma, gdje toga ima?Da ti čak i Gibo dođe doma, praktički...
Sjetila sam se da sam zadnji put na tom mjestu bila baš prije 4 godine, kad je Giobonni također imao koncert, usporedila sam svoje doživljaje onda i sada...malo me vrijeme zagazilo, ali ne previše...Jedino što mi smeta, definitivno je gužva i naguravanje, to dođe s godinama i stvarno me iritira...naročito kad to rade na provokativan način, ali ovo nije mjesto ni tema.
Prije nas stigla je mlada, zgodna trudnica, trudna punih 7 mjeseci, slatka plavuša, okruglog trbuščića, u pratnji prijateljice...došla je s Križišća, oni koji putuju i Zg i iz Zg-a znaju gdje je to...na putu prema Gornjem Jelenju...ništa je ne može spriječiti da odsluša koncert.No, i ja sam bila takva, mladost ludost, ako se to tako može reći.Nakon nas, lagano se broj počeo popunjavati, u glavnom mladi ljudi, ali bilo je tu i poprilično onihi mojih godina, usudila bih se reći i starijih...i čak su se tete ubacile u prvi red, odmah ispod tribine...ah, starost - ludost...
Nego, da ja ispričam nešto o mojoj Miji.To stvorenje plijeni pažnju ljudi, da je to nevjerovatno.Unazad par godina, bila je, baš sa malim Keđom, u opatiji na koncertu Parnog valjka...i ne bi to bilo da je nije Aki pozvao na pozornicu, digao je iz publike, zaplesala je s njim...bila je i slikica u novinama...
Sinoć, sjele smo tik do nekakvih vrata..u neko doba evo ti Gibe, i čovjek, ničim izazvan, pruža curi ruku, zagrli je oko ramena i poželi dobar provod.Prije bih se možda i čudila tome, ali sada mi je jasno kakvo dijete imam.Kasnije, za vrijeme koncerta, ista ta moja cura, pjevala je na pruženi mikrofon, čovjek ju je nebrojeno puta za ruke uhvatio...ali to dijete, cura, žena, tako skromnog izgleda i ponašanja, tako običnog oblačenja, stvarno nije od onih koji luduju...ona samo zrači, a to ljudi koji rade na istoj valnoj dužini, valjda prepoznaju i to ih privlači.Evo, samo ću reći da će Mia sad 19 godina navršiti, a da je prvi puta bila u tom disku...što ne znači da ne izlazi, ali ima neke druge prioritete, a i druga mjesta za zabavu...
Elem, raspisah se ja o djetetu...
Gibo je počeo u svom stilu i to skoro sat vremena ranije od zakazanoga...sa nekoliko hitova sa prošlog albuma, u nešto prepravljenim aranžmanima, sa dosta pojačanog ritma...obučen kao i uvijek u svoje košulje, prugaste hlače, neke nedefinirane prugaste cipele-tenisice...ali sve to nije ni malo bitno...bitan je njegov osjećaj, njegova emocija, njegovo ja uloženo do kraja u svaku riječ pjesme koju pjeva...on doslovno živi te pjesme dok ih izvodi.I to je ono što mene privlači na njegove koncerte...ne slušam samo površno, pratim pomno svaku gestu, mimiku lica, pokrete rukama, točno znam i osjećam ono što on osjeća dok pjeva ili govori, dok se obraća publici...
Postava standardna, osim što ima još jednog bubnjara, izvjesnog matu, gospodina kojeg nisam imala prilike ranije viđati...na gitarama, kako Gibo kaže, "čovici"..jer da su svi do 27.godine mladi ljudi, a poslije toga postaješ čovik...Back vokali, naravno, Teo Brajčić, kojeg pamtim još iz zbora Elektrodalmacije, i djevojka kojoj ne znam ime...ali, naravno, oboje kvalitetni...
Novo lice je klavijaturista, mlađi dečko iz Rovinja, kojeg sam imala priliku gledati cijelo vrijeme kako dobro radi svoj posao...
I na kraju, Marko.Jedno biće sa violinom, koje samo što se ne stapa sa tim instrumentom...najljepše od svega na njihovim koncertima je to što svaki odrade profesionalno i do kraja, bez nekakvog iskazivanja stereotipa ili dosade.I to je ono što cijenim.Šalili smo se da je Marko čak počeo gledati publiku u oči, doduše ne prviše, ali napreduje...čini se uvijek jako sramežljiv...dok ne krene sa solo dionicama...onda nestaje sva sramežljivost, a iz njega izlazi ono najbolje ...
Sjećam se, te iste 2002., Gibo je čak održao koncert, nakon Opatije, u Krku, u šatoru u kojem su se održavali maškarane zabave...nevjerovatno, ali istinito.U jednom trenu, usred pjesme "Libar", nestalo je struje...svi prisutni na pozornici svirali su što se dalo, i pjevali, punih dvadeset minuta dok se agregat nije osposobio...rijetki bi to učinili...o6.07. iste godine, na ponovnom koncertu u Opatiji, tako je padala kiša da smo svi bili mokri do gole kože...osim što nikom od publike nije bilo ni na kraj pameti da ode, to nisu napravili ni izvođači...prekrili su zvučnike i klavijature najlonima i održali koncert za pamćenje...
I to je ono što dokazuje da je istina ono što Gibo govori, a to je da mu publika puno i još više znači...da je iskren kad svima šalje Božji blagoslov i svoju ljubav.
Moram primijetiti i to da je čovjek jako zdovoljan, nekako smireniji i jasniji u svemu, nego unazad par godina, a nisam jedina koja je to primijetila.Zrelost.
Ma, nisam ja malo dijete zaluđeno tamo nekakvim pjevačem.Gibini albumi rastu zajedno s njime.Kroz njih priča svoju životnu priču, netko to radi pisanjem, netko kistom, netko glazbom.Netko i na blogu.
Najnoviji album nešto je što mi je stvarno leglo.I stihovima i glazbom.Aranžmanima, izvanrednom harmonijom i suzvučjem instrumenata, govorom svakog odsviranog tona.Nebitno da li se sluša doma ili u živo.Valjda treba biti ovakav emotivac da bi se do kosti osjetilo ono što je čovjek htio da se osjeti.Što kazuje da je i on sam takav.
Na kraju, što reći?Trajalo je to puna tri i po sata, a kao da je prošlo za tren.Nastojala sam upiti sve, što više, znajući da sve prolazi.Nahranila sam se za jedno dulje vrijeme.Usput, našla sam izvanredno mjesto, tik do bine,sa strane, fino mi je puhala klima, nitko me nije dirao, čak su me i Sokolovi čuvali...šalim se, dečki uopće nisu imali posla, to je normalno na ovakvim koncertima...Pogled na cijelu pozornicu, a i na svu publiku...I imam...imam slike...znam da to čekate, ali ja jednostavno to nisam u stanju prikalemiti na blog, a nemam vremena sjediti i razmišljati, isprobavati...a Braco mi je zauzet, tako da ni njega ne mogu gnjaviti...Nije važno, kad ja jednom to savladam, onda ću samo slike lifrati...
Napomena: ako kojim slučajem ovo sve izgleda kao nabacano, to je samo zato što doslovce ne vidim bijelu mačku ispred nosa...umorna sam k'o cucak, ali ne bolno, nego onako fino, lijepo umorna...
Osim toga sam i sretna.Presretna. I to ne samo radi Gibonnija.
Dakle, svima Vam želim laku i ugodnu noć, ovdje će se noćas konačno moći spavati jer puše burica, baš je krasno bilo danas...temperatura ista kao i jučer, ali tako podnošljivo, tako čisto i umirujuće, bez težine i sparine.
