...napokon.Koliko god mi ovaj ritam bio naporan, volim ga. Zimi samo zatupljujem, zapadam u nekakva čudna stanja.I ima pravo moj najdraži bloger kad kaže da nisu krive niti okolnosti, niti događaji, niti ljudi, nego mi sami i naše vlastito gledanje na njih.
Koliko stignem, obično naveče, pročitam mog Oshoa.Kaže on, otprilike, ovako: za svaku stvar koja se događa oko tebe, jednostavno moraš shvatiti i posvjestiti da će proći.I dobro i zlo, i tuga i veselje, i radost i žalost.Ne možeš vječno čuvati momentalnu emociju.Pa stoga je ne treba pretjerano niti uzimati srcu.Drugim riječima, ako shvatiš da je sve prolazno. što stvarno i jest, pretvaraš se vremenom u objektivnog promatrača svojih vlastith događanja.Svjestan prolaznosti svega, lakše prolaziš kroz sve loše i dobre stvari, ostavljaju manje posljedica na tvoj um, tvoje zdravlje.I vjerujem u to, prvo zato jer je savršeno logično, bar meni, a drugo zato što sam u zadnjih par dana probala posvjestiti u raznim napetim situacijama, tu rečenicu "proći će i to".Vjerujem da mnogi ljudi imaju taj iskaz ugrađen rođenjem, neki ga neće nikad pronaći, a nekima treba neko vrijeme i traženje, da bi došli do njega.
Eto, samo jedna mala stvarčica za razmišljanje. I konstatacija da se polako, ali sigurno mijenjam.Na bolje.Dugotrajan proces, ali svaki i najmanji pomak naprijed, za mene je nemjerljivo velik.
Pronašla sam drugi posao.U mjenjačnici, koja radi u sklopu velikog Ugostiteljskog obrta.Obavila sam razgovor sa vlasnikom, čovjek je tražio mene, što mi je jako drago.Naravno, plaća je veća i to poprilično, dolazak i odlazak sa posla bilježi se magnetskom karticom, a tako se obračunava i plaća.Zadovoljna sam.Posao je, doduše, također sezonski, ali isplativiji.
Tamo moram obaviti još samo inventuru, razgovor sa šeficom, koja me pokušava zadržati na sve mile načine, ali mislim da je ovaj put bio i prvi put da sam odrešito, sigurno i bez nećkanja rekla NE.I gotovo.Malo sam ponosna na sebe.
Ponosna sam i zato što prvi put nisam ni krenula grlom u jagode na prvu, nego sam si dala vremena za razmišljanje, vaganje, doslovce sam si bacila na papir sve pro i contra.I donjela odluku.Pa ma kakva god ona bila, ali je moja, bez sugestija i napinjanja.Tako.
Svaki dan idem na kupanje.I baš mi paše, prekrasno je.More malo cvjeta, nešto ispod površine je još uvijek malo hladnjikavo, ali ne smeta.Obožavam roniti.Takav mir, takvo plavetnilo, takva sloboda...šteta da nemam škrge...
I još uvijek se ufam skakat na glavu sa dobre visine u manje od po metra dubine!!I to onako dobro!! S guštom! Tete se snebivaju, al šta ću im ja..gušti su gušti, pa dok ide, ide.Na opće veselje moje i ostale djece, a, naravno, i mene same.
Eto, toliko.Ako stignem, prošetat ću se i ostaviti pokoji komentarčić, pozdrav, ako ne, znajete da mislim na Vas..
Puno Vas voli Vaša mama.
MOM NAJDRAŽEM BLOGERU... Stvari polako, ali sigurno, dolaze na svoje mjesto.Možda se to ne vidi odmah, možda treba neko vrijeme, nekad duže, nekad kraće, ali ja znam.Za sve učinjeno, za svaku pojedinu riječ, prečitanu bezbroj puta, imaš zagrljaj velik kao cijeli svijet, i još veći...I imaš ljubav.Pravu, iskrenu, bez ičeg previše, bez ičeg premalo, čistu i bezuvjetnu.
