jedna nova mama

Nju nitko ne pita.Ona dolazi sama.Čeka, pa priđe.
Ne mora biti na prvi pogled.Ne mora biti ni na prvu riječ.Ne mora biti ni na prvi izgovoreni glas.
Ne mora biti izazvana kemijom.A godi.Ne mora biti izazvana dodirom.A njen dodir liječi.
Ona se osjeća. Ona se vidi.Može se čak pod prstima osjetiti.
Ona šeće kroz tijelo.
Ona je u mislima.Lijepa, utješna, umilna, jedva dočekana.
I sigurna.
I neostvariva.
Ali ja je želim i takvu.
Ona će biti tu, onako tiha, bez glasa, bez dodira, bez obrisa lika.
Ni jedan odlazak, ni jedna šutnja, ni jedna nikad više izrečena riječ neće je uništiti.
Jer ima srca koja kucaju, nose život.
Ali između dva otkucaja, postoji još jedno srce u koje se spremaju tajne.Koje postoji samo za ono što svatko od nas jednom shvati i dohvati.
Pa makar samo i u prolazu.

Puno mi znači.Znam da je za mene, da je meni upućeno.Razlikujem svaku riječ.Znam koja je za ljude, a koja je za mene.
I zato te volim.Onako mirno, toplo, ljudski, onako kako tvoje riječi teku.
I nije mi važno.Uopće mi nije važno što će drugi reći ili misliti.



UPDATE:

Ljudi moji, virtualni moji prijatelji, neko vrijeme me neće biti.
Zadnje dane mi se samo slažu stvari koje iziskuju od mene previše energije i razmišljanja samo o jednom.Nadam se da ću svoje zavrzlame riješiti u najkraćem mogućem roku, pa ću moći suvislo i normalno nešto pisati.Nazovimo ovo jednim kratkim vremenom šutnje.Možda se uspijem othrvati lošem raspoloženju i nemoći, pa uletim kakvim komentarom, znate i sami da se sa mnom nikad ne zna...

Volim Vas svih, cijenim Vas...