..to je tijek misli.Tema, mislim.Razvoj događaja, općenito u životu.I dobra ideja, jer vjerujem da ima puno ljudi koji su u nedoumici, kao što sam i ja dugo vremena bila.
Dakle, svatko od nas ulazi u život više ili manje ranjen.Ovisno o tome koliko je prijemčiv za rane, prvenstveno, kolika je snaga njegova obrambenog mehanizma, mogućnosti da se odmakne, instinktivno od svega što mu može nauditi.
Ja nisam imala sreću biti čvrsta od rođenja..pa sam tako ponijela sa sobom u život i previše rana...lošeg djetinjstva, nepravdi od strane roditelja, raznih loših iskustava sa autoritativnom majkom, logičan slijed su brakovi koji ne valjaju, jer čovjek zbilja dolazi u situacije da više ne može sam sa sobom i sa svojim mislima izići na kraj...Ima se osjećaj kao da je cijeli život jedan veliki niz promašaja za koje je kriv uvijek netko drugi ili neka druga okolnost...
Mene je u loše stanje dovela kronična nesposobnost nošenja sa životom, sa posljedicama nekad proživljenih stvari..to se toliko ukorijenilo u meni da bi svaka rasprava započinjala sa " mene je moja mama...." i toga sam se držala k'o pijan plota, godinama samu sebe uvjeravajući da je tome tako i da će to tako i ostati.Međutim, došao je dan kad jednostavno više nije bilo mjesta za nakupljanje više niti jednog lošeg trenutka...pala sam valjda najniže što sam mogla...i potražila pomoć, koju sam nakon dugog vremena našla.
Tu sam se konačno vratila vjeri i Bogu.Na svoj osoban način.Temelje sam imala, sad shvaćam da zapravo nikad nisam ni bila nevjernik.Samo sam malo skrenula s puta.Misleći da Bog kažnjava, sve dok mi jednog dana moja Mia nije rekla, "mama, On ne kažnjava, on opominje...".Toliko o tome koliko se može od vlastite djece naučiti.
Krenula sam putem duhovne obnove.I bilo je dobro.No u svemu tome, ostalo je i niz nerazjašnjenih, meni novih i jako teško prihvatljivih i objašnjivih stvari.
Rekao mi je mons.Ivan Kordić (Bog ga blagoslovio!):
1. trebaš shvatiti tko si, što si i kuda ideš;
2. trebaš oprostiti SVIMA koji su ti nanijeli zlo u životu, to je najbitnije!
Dvije sam godine na sve načine pokjušavala shvatiti poantu tog oprosta, svađala se sa Ivanom, pokušavala dokazivati nedokazivo...sreća da je čovjek strašno strpljiv, da sam ja bila na njegovu mjestu, samu sebe bi odavno poslala do bijesa...
Mislila sam ovako: majku sanjam do besvjesti, svi snovi su varijacije na temu optuživanja, plakanja, svađanja oko jednih te istih stvari koje joj se nikada nisam usudila reći, jer se sa majkom ne svađa, strah me bilo uopće joj bilo što reći...i sad NJOJ TREBA OPROSTITI..hvatao me bijes...razmišljala sam " ma, čekaj malo, ja ću njoj u svom srcu, a možda i na glas reći opraštam ti od srca, ona će proći nekažnjeno, dakle ja se žrtvujem za njene grijehe, a ona tek tako na pladnju dobiva moj oprost, ni ne shvaćajući koliko mi je zla nanjela...Ne, ne i ne, to ne može tako...!"
Isti model primjenjivala sam i kod muža...s njim mi je to već, kao, bilo nešto malo manje maglovito, ali svejedno sam se zdušno opirala mogućnosti da mu oprostim sve ružne riječi, sve optužbe bez osnove, svu nebrigu za mene...Za majku sam to još mogla nekako i shvatiti, ali on mi nije ništa u rodu, nikakav faktor u životu, netko iz Vlaka života, tko je slučajno sjeo u vagon pokraj mene...
I onda mi je jednog dana, tek tako, ničim izazvano kako ja to volim reći, samo kliknulo!!
Ženo, OPROSTITI U SRCU I OD SRCA.NE RADI TOGA DA BI ONOME TKO TI JE NANIO ZLO NAPRAVIO NEŠTO LIJEPO I DA BI SE HVALIO TIME DA SI MU OPROSTILA, NEGO ZATO ŠTO SE TIM ČINOM TI SAMA RJEŠAVAŠ GORČINE, LJUTNJE,TJESKOBE, NEMOĆI, VJEČITIH PITANJA I ODGOVORA...Kad jednom STVARNO oprostiš i blagosloviš osobu ili okolnost koja te tištila i tlačila, ti si NOV čovjek.Tada si stvarno u stanju ljubiti svoga bližnjega kao sama sebe, a to je povezano jedno s drugim kao dvije karike u lancu.
Dakle, onog trenutka kad si oprostio, to si učinio prvenstveno radi sebe...nije Isus bio bedast, znao je jako dobro što govori...radi sebe da bi si olakšao život, da bi odbacio sve loše emocije koje ti ne daju disati..kad to učiniš, čak i neprijatelja gledaš drugim očima, ali samo zato jer je tebi lakše, jer više nema ljutnje, tjeskobe, gorčine i ogorčenja...a te stvari su ono što nas truje iznutra više nego bilo koja bolest ili loša hrana...
Tada se rješavaš i one čarobne vrećice dežurnih krivaca i loših životnih okolnosti koje su te kočile u životu i odvodile uvijek na isti početak zatvorenoga kruga.Sada se krug otvorio i prešao u ravnu liniju koja vodi samo naprijed..Pošto je linija tanka i savitljiva, uvijek postoji mogućnost da sklizneš i skreneš s puta, da se počne savijati u polukrug, ali tu je tvoja vjera, Onaj koji te vodi i na vrijeme opominje da je trenutak kada i opet treba oprostiti.Linija se opet izravnava i postaje put prema naprije...i tako cijeli život.
Voljela bih da sam Vam na neki način uspjela objasniti kako sam ja shvatila orpost, da i Vama, kojima je to možda potrebno, shvatite važnost te kategorije i veličinu otovorena srca.Kad je to srce rasterećeno loših misli i osjećaja, ono je sposobno za davanje bezuvjetne ljubavi svakom živom biću.
A ta ljubav, bezuvjetna ljubav jednog čovjeka za drugog, ipak je najbitnija stvar u našim životima.To bi bila ona priča o ribama i kruhu, kojima je Isus nahranio mnoštvo svijeta.Poanta iste:
ljubav je jedina stvar koja, što je više daješ, to se više umnožava.Ona je neizbježna i neuništiva.Samo treba otvoriti srce.Čisto srce.
