Šta da vam pišem?
Pa, sve je jasno ko dan.
Sreća u nesreći je i opet to, da sam otkrila ovo čudo zvano blog.
Bilo je raznih faza.Cjelodnevnog buljenja, hranjenja ega novopridošlim ljudima, nevjerica radi broja komentara...
Neka kokoš, zapravo dvije kokoši koje su došle i ošle...malo svoju bolest pokušale izliječiti kod mene, ali nisu bile zadovoljne terapijom...
Pa zasićenje...u stvari, praznina...
Pa ideje za postove svakih pet minuta...
Pa trčkaranje od bloga do bloga, čitanje svega i svačega...formiranje galerije likova, čak pravih lica, muških i ženskih koja se kriju iza ekrana...al bi bilo smijeha da se negdje nađemo "Ajme, nisam te uopće ovakvoga/ovakvu zamišljala!!!"
Pa pokušaji tješenja, nalaženja nekakvih rješenja...ponekad, ma kakvi ponekad, svaki put kad vidim da je nekom teško, pa i mene zaboli želudac...onda vidim da je bolje, da smo pomogli, da sam i ja tu jedan dio te pomoći...onda mi je dobro i sretna sam...
Onda kažem, dosta je bilo...ajde se malo otkači...i onako nemaš o čemu...ponekad stvarno izgleda i nevjerovatno i čudno da se baš meni događaju tolike stvari preko dana...ali eto, sve što pišem, živa je istina...čak i previše, možda...
Onda sam shvatila da čak mogu i procijeniti ljude čitajući između redaka...osjetiti toplinu, hladnoću, iskrenost, tugu iza veselih i zabavnih postova, čak i psihičko stanje....jednom me baš strah uhvatio za jednu blogericu, nije se javljala, a prije toga nije baš dobro zvučala..., smiješno možda, ali to je već bila panika...odahnula sam kad je javljeno da je sve OK...
Saznala sam onda puno stvari o sebi...kao prvo, ja vrijedim...eto, to je sad najiskrenije...vrijedim,i to i sebi i drugima...i nije hranjenje ega, nego nešto u što nikad nisam vjerovala...naučila sam da se trebam stvarno početi brinuti sama za sebe...naučila sam da su prave ljudske vrijednosti ipak još uvijek na snazi....a sve to prije nisam imala, nisam znala i nisam vjerovala...
Istina je..da se sretnemo na Korzu, u Nivicama po ljeti, negdje - bilo gdje, vjerovatno se ne bismo ni pogledali...možda samo ovlaš ili čak s podozrenjem iz nekog razloga...ne znamo ništa jedni o drugima, a još manje o sebi...a tako nam je malo potrebno da budemo ljudi...osmjeh, toplina i lijepa riječ...koju ovdje dobivamo u neograničenim količinama...ne zato što nas je netko primorao na to...i onako nemamo koristi, niti nas za to netko plaća...to izvire iz čistog srca...sviju nas...i onda čovjek osjeća tako neku toplinu i ljepotu, da bi zagrlio cijeli svijet, nema riječi kojima bi opisao zahvalnost osobi, osobama koje su ga utješile, bodrile, dale savjet, pružile ruku, makar virtualnu...
Eto, kao neću pisati.I onda me krene...a kad me krene, onda ste nagrabusili...jer ja ne znam stat...samo bujice izviru...bilo lijepo ili ružno...
Sva sreća da ipak, unatoč svim našim jadikovkama, lijepe stvari prevladavaju...
Tako...volim Vas svih...onako pravo, obično, ljudski...uopće mi nije bitan spol, rod, broj, boja, količina vlasi ili udova...bitna su mi vaša otvorena srca...pa čak i onih koji su navratili kod mene sa ne baš pravim namjerama...
Vaša mama44
