Jučer mi se definitivno sve pomutilo.Totalna zbrka u glavi.Kaos.Proljeće.I inače reagiram na njega k'o mačka.Samo blesavim bez cilja i pameti.Nikad neću odrasti, činjenica.
Pogodilo me bolno saznanje.Da sam dobrih desetak ako ne i više godina potrošila na druge, dobro, to se moralo.Mene tih godina u tome svemu nije bilo.Bila sam zadnja, ako ne i neprimjetna.Nitko mi nije kriv, ako i ima krivice, ona je samo moja.Jer se nisam znala postaviti.Nisam znala biti i malo sebična.Ako se to zove sebičnost.
I onda otvorim blog.Bez veze.Božji prst?Ne znam.Prije iskušenje.
Napišem par postova i ne mogu vjerovat da sam ja to pisala.Da sam to ja.Otkrijem da iz mene idu riječi.I da se ljudima to i sviđa.I da imam smisla i za humor.I da ima ljudi koji me prihvaćaju.Koji žele sa mnom razgovarati.
Da živim u sredini koja definitivno nema veze sa mnom.Koliko god se trudila, nikad ni sa kim, osim s mojom prijateljicom, nisam dijelila mišljenja, stavove, ništa.
I onda sam shvatila najgore.Meni fale ljudi.Fali mi društvo.Imam toliko toga za reći, za pitati, za podijeliti s drugima.Imam užasnu potrebu da me netko konačno čuje.Pa se dogodilo.Odjednom se pojavilo mnoštvo ljudi koji su me osvojili na prvi post.Nisu zaključili da "filozofiram", nisu zaključili da sam "jebozovna", nisu zključili da mi mogu prići drito s pitanjem "o'š se jebat".Kad nekome kažem lijepu riječ, ista osoba čak kaže i hvala, vjerujte, to je za mene nešto nemjerljivo, jer to odavno nisam čula.Ne traže od mene da ih tješim a da ništa ne dobijem za uzvrat.I oni mene tješe.Čak me i prvi pitaju što me muči.I ja to ne mogu vjerovati.I sretna sam.I onda bih vas svih zagrlila, ali ne mogu.Pa dolazim kod vas u posjet, bez cvijeća i kave.Ostavljam tople riječi.Shvatila sam da vrijedim, koliko god to glupo zvučalo.Da mjerilo nije izgled, visina, širina, status, nego riječ.Smajlić.Interpunkcija.Onomatopeja.
I sad ne znam što sam.Sretna ili tužna.Sretna radi vas svih, tužna radi saznanja.Koje me dobro zdrmalo.
I zato, ako se desi da nekom ne odgovorim, da nekoga zanemarim, to nije zato što ne bih.To je zato što vas odjednom ima puno.A ne vidim vam lica.Samo imena.I sudbine.I želje.Pa mi se sve zbrkalo.
I mislm da moram malo predahnuti, uzeti si određeno vrijeme u danu za blog, savladati želju i ovisnost.Poslagati kockice u glavi.Uzeti digitalac, upute za rad na kompjutoru, presnimiti slike.Otkriti dizajniranje bloga.Logiranje na MNS (ili kako se već zove) MSN?
Jel' mi vjerujete da sam jučer uzela olovku u ruke...neću vam reć što sam zaključila.
Voli Vas mama.Mama-žena, mama-dijete, mama-tužna, mama-vesela.
Poblesavjela mama.
