petak, 27.06.2008.
Mirisna ljepota poetičnog cvijeta ljubavi
Nisam dugo odlazila u snove po nove priče. Samo sam hodala svijetom koji me oduševljavao svojim novim otkrićima. Bojala sam se da sam izgubila onu mogućnost odlaska u snove, ali naravno ubrzo me vjetar podsjetio da je to gotovo nemoguće. Taj dan bila je srijeda, mislim. Sunce je pržilo najjačim svjetlom, a ja sam lijegala na topao ručnik obasjan nebeskim zrakama i pustila se njima da me njeguju i šaraju mojim mirisnim i misaonim osjetilima. More se ljeskalo i obijalo o kamen, djeca su skakala, a zaljubljeni parovi dijelili ljubav po cijeloj plaži. Zažmirila sam i odletjela. Začudila sam se lakoći koju je more pružalo i dojam koji sam stekla tijekom boravka tamo. Kad sam došla u snove, ona vrućina koja je bila na Zemlji postala je samo misao koja leti iznad sanjarskog omotača. Srela sam ljubav kako bere cvijeće i pjevuši pjesmu o odbjeglom slavuju. Prišla sam joj i nježno je pozdravila: „ Dobar dan, mlada ljepotice.“ Nasmiješila se jer je odmah prepoznala moj glas i moje misli koje su čekale na okrijepljenje. Zagrlila me i pritisnula svom snagom što mi je poželjelo srdačnu dobrodošlicu. Rekla sam joj već pri prvom kontaktu očima: „ Danas ne želim ništa naučiti, došla sam na odmor i u posjet vašim mislima, nedostajali ste mi, ali ste u mojim pjesmama uvijek bili prva sjeta na stara vremena.“ Ona je samo potvrdno kimnula glavom, uzela me za ruku i dala mi cvijet. Bio je to čudesan cvijet, nije bio jedan od onih koji vječito stoje u zaprljanom gradu, ili jedan od onih monotonih zelenih biljaka koje nemaju nikakvu svrhu, osim da budu korov. Naravno da je svaki cvijet lijep na svoj način i da svaki ima nekakvu svrhu, ali jednostavno ovaj je bio nešto posebno, nešto što se ne može riječima opisati. U sredini se nalazio tučak ljubičaste boje, prašnici su bili vilinsko srebrne boje, latice su izvirale i činile tako divan i mlađahan omotač boje jeseni. Taj cvijet bio je jedan od ljepših, možda čak i najljepši,a to samo po tome što je pružao neopisivu radost i neopisivu ljepotu kojoj nema premca niti u jednom dahu. Držala sam ga nježno za zelenkastu stabljiku koja je bila toliko krhka da sam se bojala uopće primiti je. Uzdahnula sam i miris tog divnog cvijeta počeo se širiti mojim osjetilima. Osjećala sam se kao da mi čitavo tijelo pleše u ritmu snova, miris je obuzeo moje oči koje su postajale žarko crvene s tračkom nade u njima. Ruke su mi bile kao tek namazane najnovijom kremom koja uklanja svaku neravninu na mom tijelu. Bilo je to nešto očaravajuće, nešto divno i prekrasno. Morali biste vidjeti, da biste stvarno osjetili tu jačinu. Ljubav je stajala pokraj mene i smiješila se. Nju nikada ne biste vidjeli tužnu, uvijek je imala neki poseban osmijeh, bio to vremenski osmijeh dopuštenja, dobrodošlice ili samo onaj koji liječi umorno srce. Ponekad sam željela biti poput nje, ali tko bi uvijek bio sretan, a i jedna je ljubav, nezamjenjiva i nepremostiva. Bila je kao tek napisana fusnota u mojim mislima. Svaka glazba je bila nezamjenjiva, ali ona u snovima, nju ne bi otpjevao niti najtalentiraniji glazbenik jer je ona osjećana srcem i dušom, a takvu vrstu glazbe pjevaju samo oni koji su vječito u dodiru sa svojim mislima.Cvijet je nepomično stajao u mojim rukama dok ga je vjetar njihao amo- tamo u smjeru kazaljke na satu. Jedna stvar od mnogih koja me ostavila bez daha bila je ta cvjetna jednostavnost, ta prilagodljivost svakoj situaciji, svakoj okolini, uklapanje u svaku pjesmu, u svaki miris, svaki pogled i svaki dodir. Nije se ništa razlikovao od onih ostalih cvjetića, bio je potpuno isti, samo što je zračio sanjarskom ljubavlju. „Svo cvijeće niklo u snovima je most ka livadi života“, rekla je ljubav tonom koji je bio toliko nježan da bi i vilu uspavao. Ljubav me primi za ruku i odvede malo dalje, ali ja sam cvijet još uvijek držala u rukama kao najvrednije zlato koje ne blijedi, niti gubi svoj sjaj među puno neopisive ljepote. Imam toliko toga za reći o tom cvijetu, ali ništa nije dovoljno dobro da biste ga mogli zamisliti onako kako sam ga ja osjetila. Možda bi se moglo samo reći da kad dođete na livadu punu cvijeća, punu mirisa i čarolije koja opaja sva osjetila, on bi bio onaj koji je u kutku skriven magijom prošlosti, ali ne blijedi, bio bi onaj koji je isti kao svi ostali, ali odskače od monotonije, bio bi onaj čiji miris nadmašuje svaki drugi, ali stapa se sa svakim osmijehom kao da pristaje svakoj ljepotici ili ljepotanu. Uživali biste u njemu, bio je satkan od ljubavi, a opet tako jedinstven u svojoj uspomeni. Imala sam osjećaj da se vjenčavao sa svakom osobom koja bi ga primila u ruke. Stapao se s prirodom i činio je predivnom i skladnom cjelinom. Taj cvijet bi vas ljubio mirisima i grlio pogledom. Ne biste se osjećali drugačijim već samo pripadnim u svom svijetu. Ne biste mogli liti suze uz njega jer bi vas njegova ljepota odvodila u snove u kojima su suze stran pojam vremena izgubljenog u kriku male djevojčice. Samo jednom ste ga mogli osjetiti, ali pamtili biste ga zauvijek. Došle smo na tu livadu snova gdje je cvijeće bilo satkano od ljubavi, dobrote, razumijevanja i sreće, obgrljeno mirisima srca, uspomenama, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Ljubav je uperila prstom u mjesto na kraju livade i snažno me povukla za sobom. Tamo smo otkopale malu rupicu i ona je rekla slabašnim glasom: „ Postavi cvijet unutra.“ Ja sam uzela cvijet, pružila mu poljubac pogledom i uronila ga u zemlju. Zakopala mu korijen i zalila suzama rastanka, ali ponovnog sastanka na rubu života. Odjednom počela je iz cvijeta isijavati svjetlost kakvu svijet nije vidio. Svjetlost koja je zasljepljivala svojom jačinom, svjetlost od koje bi dah postao zaborav nečeg što nikad nije niti bilo. Bio je to tren, možda dva i svjetlost se ugasila,a cvijet poprimio najspokojniji oblik koji je podsjećao na ljepotu mirisa. Ljubav se zadovoljno nasmiješi i kaže: „ Sada si ovaj cvijet učinila svojim, on je tvoj, sve tvoje je u njemu i ti si njegova. Pripitomila si ga, kako bi Mali Princ rekao.“ Nisam mogla vjerovati da takvo što sam sposobna učiniti, da takvo što zapravo postoji i poželjela sam vremenima i vremenima ostati na ovom mjestu i gledati u to moje djelo. Ne biste vjerovali kako je divan osjećaj imati nešto svoje, nešto učiniti svojim rukama i svojom ljubavlju, dati nekome život i dopustiti mu da živi jer znate i sigurni ste da će uvijek biti vaše, iako nije blizu vas. To su bili osjećaji koji su me ispunjavali vječnošću koja je bila nešto što čovjek ne bi mogao niti osjetiti, a kamoli smatrati se spremnim na to. Ljubav me uhvatila za ruku i rekla:“ Hajde, pođimo sad, vratit ćeš se još, a on će te čekati, još ljepši nego sada i uživat ćeš u njemu, zalijevat ćeš ga suzama ljubavi i dopuštati mu da živi. On će biti živ sve dok ti ne umreš, a kad ti umreš svaka tvoja želja, svaka tvoja misao presut će se u zvijezdu padalicu koja će svoj sjaj pokloniti tom cvijetu i ponovo ćete i ti i cvijet biti jedno koje ne blijedi, jedno koje živi samo za drugu ljubav. Znat ćeš da si živa jer će svatko tko dođe u snove prepoznati tebe u tom cvijetu. Svatko ima svoj cvijet u koji se pretače, samo puno njih to ne shvaća niti ne otkriva, ali postoji vrijeme za sve. Budi sretna jer si upravo pripitomila najdivniji cvijet na planetu koji ima tvoj osmijeh, tvoj gladak dodir i tvoj pogled koji živi u sjenama svakog čovjeka.“ Taknula me svojim riječima, ali sam razumjela o čemu priča. Bila sam sretna jer sam uspjela nešto što je nenadajuće i iznad svake mogućnosti. U snove sam se došla odmoriti, ali ne bi to bila ljubav niti bi to bili snovi da nisam neki dar dobila i obogatila srce novom spoznajom. Sve je to bilo tako nestvarno, ali u srcu sam znala da sam uspjela i da sam svoj povratak iz poezije u snove uistinu zaslužila. Ljubav i ja krenusmo prema početku, a cvijet je stajao nepomično na livadi punoj šarenila. Okrenula sam se, pogledala ga i nasmiješila se. Vjetar ga je njihao i plesao je baš kao što se moje srce veselilo. Znala sam da je taj cvijet moj jer u svakom trenutku bio je odraz mene, mojeg ponašanja i mojih osjećaja,a takovog prijatelja, takovu maštu i takovu ljepotu malo tko može vidjeti. Ona se osjeća duboko u srcu i lebdi u zraku obogaćena mirisima koje daje cvijet pripitomljen samo jednim dodirom i tisuću riječi koje su mene i ljubav otpratile do početka. Malo je toga za osjetiti, a puno toga za reći zato uvijek radije osjećam jer ono izrečeno riječima nikad neće biti dovoljno da dočara svaki osjećaj onakvim kakvim doista jest. Mahnula sam ljubavi, izašla van i gledala svijet rajskim pogledom. Znala sam da moje riječi su sada samo vječnost koja ne nestaje, već se sama regenerira i leti petama vjetra koji ih spremno prihvaća i odvodi u misli svakog tko je spreman na obnovu, na pripitomljavanje, na upoznavanje samog sebe i na ljubav, naravno. Bilo je uistinu lijepo i posebno osjetiti ovakav osjećaj, snovi su zaista priča koju pričaju ljudi koji vole. Moj cvijet i sada skakuće jer sam i ja sretna, zaljubljena i voljena. I moram priznati da u nekim trenutcima, nije mi potreban nitko drugi no pogled mog malog cvjetića na kraju livade i oporavak duše od vremena u kojem živim, ali i stvaram nove latice svom vjernu prijatelju cvijetu. Divno je imati nekog kad nemaš nikog i divno je osjećati dodirom, nego govoriti riječima. Ipak slika je više od tisuću riječi, a dodir je više od običnog osmijeha koji se kupa u suncu. Dodir je misao praćena ljubavlju i on se iznova rađa, iznova stvara novi osjet čiji će sjet trajati dugo, dugo, u duboku staru noć obasjanu mjesečevom mrežom cvjetova.
Mili moji, baš sam se odmorila na moru i vratila punom snagom i s novom pričom. Iskreno se nadam da vam se svidjela jer sam se po prvi put toliko dala u neko svoje dijelo da sam i sama začuđena. Ova slika nije toliko slična mom cvijetu, ali bar vam predočuje jedinstvenu ljepotu koja me obasjala i još uvijek me obasjava. Sve vas grlim i ljubim te se veselim novim poetičnim i proznim djelima, vašim i mojim.
Barbara.
- 12:38 -
Komentari (31) - Isprintaj - #
utorak, 24.06.2008.
Pismo starim uspomenama i dobrodošlica novim
Je li vas vrijeme otelo drage moje?
Što vas ljubav u svoje dvore ne zove?
Stvarale smo skupa ljubav,
uzele smo nit po nit i sklopile
ležaljku okupanu sunčevim zrakama.
Sad vas trebam,a vas nema, tražila sam vas jučer.
Tamo ispod starog hrasta,
ponestalo mi je priča, ponestalo mi je pjesme.
Samo čujem svoje damare u sekundama prošlosti.
Nadam se staroj ljubavi i mirisnoj pjesmi
mile mi sreće.
Zvijezda padalica mi odavno nije ukrasila pogled
uspomenama.
Nedostaju mi, i one stare i one nove,
ali vjetar je suviše grub pa ne vraća ono izgubljeno.
Tko nađe, njegovo je.
Govorili su.
Ja sam našla, ipak nije moje.
U svakom slučaju, drage mile uspomene
doletite mi natrag, zovem vas.
Ovo je pjesma za vas,
za vaš osmijeh i vaš miris.
Vi ste rijeka kojom plivam,
vi ste more koje nosim.
Sretna sam što moja mladost
bijaše obilježena vama.
Ne dajte da vas vrijeme ponovno otme kad sve što trebate je
vratiti se meni.
Okrilje snova nije san bez vas,
a nit ja nisam ja bez vas.
Sretno na putu do ljubavi mile prijateljice.
Ja ću vas sigurno pamtiti,
po dobru i po zlu.
Prave riječi nastale u nezgodnim trenutcima
je vječna pjesma starog pjesnika na vrhu Velebita
i on klikče sada:
„ Kišne li jeseni one upoznao sam nju, večeri ove
izgubismo se tu. Sve dok vrijeme dođe na tren,
zaboravim da sam njen.Uspomene zovu moje misli natrag,
ali ja ih ne dam jer me vode, jer me čuju
kao svoga milog oca, sretnoga me smijehom štuju.“
Dragi moji prijatelji, dragi posjetioci i oni prolaznici što me čine sretnim osmijehom, hvala vam na divnim riječima i divnim pohvalama. Ni sama nisam bila svjesna koliko mogu. Ova pjesma nastala je danas pod mislima mojih riječi i sretna sam dijeliti je s vama. Sutra nisam tu jer idem na more, ali vraćam se isti dan, tako da ne izbivam dugo. Sve vas volim, sve vas grlim i šaljem vam puno uspomena, puno osmijeha i puno poezije od mene same i mog malog srca. Ljubazno vas pozdravljam, želim dobrodošlicu u moju ulicu i ugodan boravak u mom malom mjestu snova.
P.S. Nadam se da vam se sviđa slika, malo je prevelika, ali divna je =).Ja slikala =).
Barbara.
- 16:48 -
ponedjeljak, 23.06.2008.
Leti, leti daleko, sve dok more te vodi, letjet možeš dovijeka dok te ljubav ne probudi
Kap po kap letjela sam vremenom,
nisam mogla umetnuti datum za datumom,
vrijeme je činilo tu uslugu za mene.
Kap po kap nestadoše svi tragovi prošlosti u koracima jedne
balerine što pleše po nebu lahkih kretnja.
Zavoljeh ludo svu ljubav, učinih je svojom
i poletjeh u visine sreće.
Bilo je lijepo i mirisno,
bilo je slatko i neodoljivo.
Znala sam da će kad tad nestati, ali znala sam da će se vratiti.
Iskreno, draže mi je kad ljubav kapa nego kad se ispusti cijela
jer tek tada znam koliko sam sretna što je imam.
Teško je procijeniti prošlost, teže je živjeti u sadašnjosti.
Grijeh za grijehom, tuga za tugom i sretoše
se misli dvaju pjesnika.
Skladaše pjesmu poetičnu,
pjesmu slatku i snenu.
Stvoriše mene.
I ja sam znala uživati osjećaje,
oni su znali pričati priče.
Spoj nad spojem govorili.
Zatim se rijeka bacila u more i nastade ocean.
Bistra površina, lijepa i glatka bistrina te
mirnoća obasjana zalaskom sunca.
Djevojka na dnu mora pade u dubinu.
Možda je to bila ona, a možda ja.
Ta me tajna još proždire, a samo mi
slatke, ljubavne bistrine mogu pomoći otkriti je.
Naposljetku, i ja i ona smo iste.
Često mijenjamo uloge, a more ih skrije u dubine
i dade vjetru jesenskom koji ih čuva baš onako
kako brižna majka čuva svoje novorođenče.
I taj prizor je neponovljivo svjetlo polarnih visina.
Dragi moji, ljubim vas sve divnim osmijehom, nadam se da vas vrućina neće oduzet i da ćete nastavit pisati i čitati moje riječi. Ipak, teško je kad je hladno, još gore kad je vruće. Ponekad bi bilo ljepše da postoji više ulica i u svakoj jedno godišnje doba :)). Ah, ne obazirite se, i mene također vrućina lupila u glavu pa sad ludim kao dijete sa sladoledom.
Grlim vas sve mili moji.
Barbara.
- 20:08 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.06.2008.
Gdje bi bio svijet da zna da postojite vi, a gdje bih bila ja da ne znam da ste mi vi prva točka na papiru koji ne blijedi?
Hvala vam prijatelji moji.
Što znate ući u moje snove,
pronaći moj šapat u gomili ispraznih riječi.
Što znate način na koji volim i što ga prihvaćate.
Hvala što vaše ceste idu uzduž mojih,
što se sastajemo na svakom uglu slijepe ulice.
Hvala što ne tugujete kad sam ja sretna.
Dio ste moga srca.
Svatko poznaje moj mali svemir na svoj način.
Prihvaćam vaše kritike, vaše pohvale i primjedbe otvorena srca.
Voljela bih ponekad osjetiti vaš dodir ili vaš osmijeh na licu.
Teško je sanjati već odsanjano,
ali divno je znati da vas u riječima nalazim spremne na lastavičji let.
Nekako, volim stapati svoj osmijeh s vama.
Zamišljati kakve su vaše riječi danas i kako su zvučale u vašem
misaonom umu.
Hvala vam što znate pozdraviti moju tugu
i otjerati moju patnju.
Svaka podrška od vas, meni je pčelinji med tek uzet iz srži života.
Ponekad vam se divim,a ponekad vas poželim utješiti.
Ovoga trena, usuđujem se zvati vas svojim prijateljima,ali
isto tako znam da ćete to prihvatiti širokog osmijeha.
Ne tražim vas puno, tek pokoji sjet na stara vremena.
Tko zna, možda se jednom svi i vidimo u šarolikom svijetu.
Kad dođe taj trenutak, bili svi zamaskirani ili ogoljeni,
svakog od vas znat ću prepoznati.
Ne pitajte me kako, znate i sami.
Riječi jednom sjedinjene, teško je rastaviti.
Hvala vam što spremno prihvaćate moje riječi i potkrijepljujete ih svojim asocijacijama.
Zar vam mogu reći više od ovog?
Naravno da mogu.
Samo, nekako se bojim, da ne otrcam ove riječi tek izrođene od mene same.
Neka zasad ostane na ovome,a možda
kad nas putevi odvedu na istu cestu bude više, a možda i ne.
Zasad želim samo uživati u vašoj toplini.
Čak i preko daljine osjećam vašu ljubav.
Hvala vam prijatelji moji, jednostavno hvala.
Neka sve ostale riječi budu nekom drugom dane.
Ove tu su ionako moje i nijedan plagijat ih ne može otrcati.
Kao što su moje one su i vaše jer vi dragi prijatelji
dio ste mene same.
I bila ja tu ili tamo, nosim vas sa sobom.
U more životne prašine.
Tko zna, možda jednom na vrh brijega svi zajedno
zapjevamo pjesmu života.
Svatko će dodati jedan stih i dobit ćemo cjelinu koja ne prestaje,
krug bez izlaza.
Vi ionako već stvarate mene svojim osmijesima,
zašto ne bih i ja stvarala vas svojim riječima?
Iako je teško stvoriti nešto.
Mogu samo nadodati slatkog šećera, neka sve ostalo
bude bezvremensko.
Jer tko zna, život nas lako odvede na isti put,
a onda ću znati da je jednom netko od vas osjetio moj pogled.
Sve ono neponovljivo osjeća se srcem,
žao mi je što riječima ne mogu dočarati svoje osjećanje.
Ali jednom kad se sretnemo, grlit ću vas srcem i okupati pogledom.
Možda tad sve moje riječi postanu dovoljne za sve moje osjećaje.
Hvala, prijatelji moji, hvala samo zato što znate raspoznati sve što kažem,
što živite sa mnom.
Znate dragi moji, ne budite tužni,
Nek vas tješi pomisao, da ipak
udišemo isti zrak i sanjamo ispod istog neba.
A to su činjenice koje ne predstavljaju ništa drugo,
no sve ono što će tek biti dano vama od mene.
Ovo je mala zahvala za sve ono što mi darujete, za sve ono što primam od vas, za sve ono što sam dobila i što mi uljepšava dan svakim novim korakom u budućnost. Hvala svima na strpljenju, na podršci, na ljubavi i na svemu što sam od vas naučila. Ova pjesma je za vas, za sve moje prijatelje koji su mi daleko od očiju, ali blizu srcu, za svaku moju ljubav danu osobi bez koje moj život ne bi bio to što jest i za sve one duše koje lutaju i dođu na ovaj blog kako bi okrijepile svoje misli. Živim za vas i to je sve što me ikada vodilo u daljine prostranih srdašca.
Grli vas sve vaša vjerna prijateljica.
Barbara.
- 14:03 -
srijeda, 18.06.2008.
Prijatelju, što nas život odvede, gdje si ti sad, a gdje sam ja? Naše duše uvijek će se sresti na pola puta, ovo je za tebe od mene
Kad me tuga dotakla.,sjetila sam se starog prijatelja. Uvijek je govorio da sam anđeo i da sam vrijedna svake suze. Na tu njegovu izjavu sam se uvijek znala pošteno nasmijati. Svakoga puta misli mi sletješe k njemu. Nije ih nikada otjerao jer ih je uvijek znao obogatiti onim novim osmijehom. Volio je pisati. I ja to volim. Trudila sam se otkriti njegovu tajnu, ali ju je tako dobro čuvao. Kao malo dijete svoju igračku. Tješio me za dugih kišnih noći i uspavljivao svake večeri pjesmom novom. Od njega sam uzela svaku izrečenu riječ, ali neke fraze, nemoguće je izreći. One su opasane vremenom i odgurnute u novi svijet. Neke fraze su suviše komplicirane pa čine relativnost relativnom. Nisam ih mogla izreći, već samo osjetiti. Smijao se mojim šalama. Rekao je da sam osoba koja voli smijeh. I voljela sam. Tajnu još uvijek nisam otkrila, pa sam mu dopustila da je skriva. Davao mi je snagu i uistinu mi je bio prijatelj. Viđala sam ga rijetko, a slušala još rjeđe. Nije mi smetalo jer je uvijek bio u mojim mislima. Bar sam znala cijeniti trenutke provedene s njime. Rekao je da se voli meni ispovijedati jer ga najbolje razumijem. Stvarno sam razumjela.Šteta što mu nikad nisam rekla kakvo dijete skriva u sebi. To je bila fraza koju je vrijeme oduzelo mojim mislima. Uvijek je znao reći kako sve dolazi samo po sebi i da je ljubav rijeka čiji je izvor nepoznat, a ušće uronjeno. Svaka njegova riječ zračila je suncem jutarnje rose. Ne znam što ga je učinilo tako posebnim, možda život. Ali stvarno je bio jedini s kojim sam pričala na način koji mi najviše odgovara. Filozofije su nam se susretale u zjenici zvijezda. Zvao me svojim anđelom čuvarom. Doista me učinio posebnom. Pokazao mi je prijateljstvo koje sam jedino razumjela. Sve ostalo je bila iluzija. Bio je ideolog, ali najviše je znao spustiti me na zemlju. Ponekad mi nedostaje, samo da se smijem i da me on sluša. Ponekad mi zatitra srce od tuge kad se sjetim svega provedenog s njime. Ali znam da će živjeti u mojim mislima zauvijek. Naposljetku, uvijek je govorio, da sam vječna. I znao je da ću uspjeti prenijeti njegove misli na druge. Vjerovao je u mene, a ponekad je bilo dovoljno da me samo gleda. Bio mi je potpuni stranac, a tako blizu mom srcu. Uistinu,pravi prijatelj. Jedini koji moje JA poznaje bolje od mene same. Učinio me djetetom, proveo kroz odraslost i nikada, baš nikada, nije dopustio da posrnem. Najviše sam voljela učiti na njegovim greškama, dopuštao mi je to. Sad leti negdje u daljini, ali nikad nije išao korak naprijed, uvijek je hodao stopu uz mene. Dala sam mu svoje srce da ga prouči i jedino što je rekao bilo je:“ Ti si posebna osoba napravljena od ljubavi.“ Ponekad mi samo nedostaje naše smijanje, njegov pogled i njegove riječi. Bio mi je poput starijeg brata, onog kojeg nikad nisam imala. I znala sam, znala sam da će me naučiti svemu što sama nisam mogla spoznati. Bio mi je najbolji prijatelj i moj oslonac, ponekad žalim što sam ga pustila.
Ali znam da će se vratiti. Obećao je da će me vratiti u djetinjstvo i odvesti na sladoled, a on, on svoja obećanja uvijek ispuni. Prije ili kasnije.
Dragi moji, nešto mi ne valja s internetom. Komentirat ću vam čim sve sredim, budite sigurni u to. Hvala vam na svemu što ste mi rekli. Ovaj moj post je posvećen mom dragom prijatelju bez kojeg ne bih bila to što jesam.
Grlim vas sve i nadam se skorom susretu.
Barbara.
- 12:30 -
ponedjeljak, 16.06.2008.
Prečac do ljubavi, postoji li?
Ljubav je novo ruho izvezeno starom sjetom.
Nikad ne dolazi sama jer je osuđena na par.
Tako plaha i razdražljiva krene u naše srce.
I zna svaku posljedicu,
ali nada da će reakcija biti drugačija suviše je nepotpuna.
Tako svaki put ljubav dođe istim drumom,
ostavljajući tugu za sobom.
A tuga se vrati opet drugim putem.
I nije ih briga jer znaju da se njihove ceste sastanu na pola puta do novog srca.
A ono staro srce ostave praznim ili punim.
I nada o drugoj reakciji, pade u vodu jer
svako srce znade svoj put
i svaka duša znade svoj kraj.
Prije ili kasnije,
dugovi dođu na naplatu,
uvijek s drugom reakcijom.
Teška je ljubav, ali kad smo s voljenom osobom sve je mnogo lakše nego li se čini. Vi, svi, koji imate parove, uhvatite ih za ruke, zaboravite svađe i utopite se u njihovom zagrljaju, to vam preporučam od srca jer uistinu tek će te tad znati što imate sad i što ćete imati zauvijek. Prilika za istinsku i pravu ljubav dođe jednom, ali pitanje je hoće li i taj jedanput biit iskorištena onako kako uistinu zaslužuje.
Vi mi recite, prijatelji.
Pozivam vas na diskusiju o ljubavi koja ne blijedi, ljubavi dalekoj, možda nemogućoj, ali stvarnoj toliko da tjera suze na lice.
Ma znate o čemu pričam, zar ne? :)
Barbara.
- 21:29 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.06.2008.
Tako smo željeli, tako sam te voljela, gdje nas život odvede, dragi, reci mi...
Tog dana bili smo u parku povrh planine.
Mir i oaza u kojoj svemir sakuplja svoj mir zračila je našom prisutnošću.
Uživali smo u mukloj tišini bez suza.
Samo smo sjedili nekoliko sati.
Znali smo što radimo, ali tako smo htjeli.
Samo htjeli.
Sudjelovati.
Mrak se spuštao i preuzimao ulogu danjeg svjetla.
Vjetar zapuše i njihaljka našeg mirisa odvede nas u srce noći.
Vidjesmo tamo ljubav i još nešto.
Nikada nismo mogli otkriti što.
Bile su dvije, tri možda.
Sekunde naravno.
Ali činilo se kao vječnost koja ne prestaje.
Tamo osjetismo miris, ali ne i opip.
Znali smo da to nije to.
Htjeli smo se voljeti, ali nije uspjelo.
Neka nit zapela je u našim srcima, nenadano i neizbrisivo.
Vratili smo se i njihaljke su odjednom stale s kretnjom blagom poput kiše.
Sjedoh pokraj njega i on pusti suzu.
A nikad prije nije.
Potom ustasmo, zagrlismo se i to je bilo to.
On je krenuo jednom cestom, a ja drugom.
I nitko od nas nije znao imaju li naše ceste isti kraj ili samo
različit početak.
Zagonetka je ostala, a pogledi se rastanu u dodiru naših osjetilnih slika
koje su polako nestale u nama samima.
Duboko zakopani u tajnama vjetra.
Ispričavam se ako sam vam ovim malo deprimirala ili rastužila, ali i sama sam takve nekakve volje, stoga se ispričavam dragi prijatelji. Grlim vas sve svojim srcem i ljubim pogledom. Hvala mili moji.
Barbara.
- 14:06 -
subota, 14.06.2008.
Bilo jednom, bilo nekad, a ostalo u srcu Zauvijek
Jednom su rekli da je pjesma novi život. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da vrijeme liječi sve rane. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da ljubav iscijeli srce. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da je sreća vječna. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da se neće vratiti. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da me tuga nikada neće dotaći. Povjerovala sam im.
Jednom su mi odali tajnu. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da će uvijek biti tu. Povjerovala sam im.
Jednom su rekli da je prava ljubav bezvremenska. Nisam im povjerovala.
Išla sam se i sama uvjeriti i tako prokockala svu vjeru koju su mi dali.
Ali što mi je značilo kad i sama nisam okusila.
I tako to jednom pretvorih u sada i krenuh na put svega što su rekli.
Svako jednom, ispalo je nikad više, a svako nikad više ispalo je danas, sutra, prekosutra.
Uvijek.
Više im nisam vjerovala jer nisu znali nijedno JEDNOM bez onog UVIJEK.
Hvala prijatelji za sve što ste mi dali, za sve što mi dajete i za sve što vam vraćam jer vam želim dati više nego što imam. Grlim vas sve i nadam se da uživate u životnom entuzijazmu punog disanja.
Barbara.
- 18:42 -
petak, 13.06.2008.
Prijatelju, tu sam, samo tvoja zvijezda, tvoj mjesec u noćima punim tuge, osmijeh za tebe od moje duše
Zašto ti tuga pogled krade?
Zašto ti miris nestaje u noćima ispunjenima patnjom?
Što je označilo tebe kao osobu?
Nikad nije toliko teško da ne bi moglo teže.
Ali ti moraš živjeti.
Tuga će te pojesti cijelog.
Teško je znam, ali probaj shvatiti.
Svaki trenutak je vrijedan prolaska.
Na kraju uvijek ispadne dobro i očekivano.
Sve će nestati jednim lijepim trenutkom.
Nadam se da znaš da ako postane gore i zagrmi
te padne kiša popraćena tučom, slobodno navrati.
Uvijek ću čuvati jedan kišobran za tebe.
Imat ću osmijeh u pričuvi za tvoju dušu.
Bit ću tu, ne brini.
Idi sad, spavaj.
Ništa nije vrijedno tvoje tuge.
Borba je teška, naravno.
Srce puca od samoće i suze se skrivaju od nekog.
Misli te moje prate u stopu, ljubav te moja grije u srcu.
Pretrpjet ćeš sad ovo, ali bit će još toga.
Sigurna sam da ćeš uspjeti.
Uvijek si uspio.
A ja ću uvijek imati kišobran viška, tek toliko.
Da znaš da se uvijek možeš vratiti k meni.
Pokucati na vrata i ispustiti suze.
Odmoriti se od bitke života i sačuvati srce od naprezanja.
Neka ti moj osmijeh bude utjeha u kasnim, večernjim satima
kad kloneš na dno života.
Doći ću u pravi tren, pružiti ruku i izvući te.
Ništa ne možeš sam.
Dovoljno si jak, znam.
Ako ikad poželiš podijeliti tu jačinu
ili tu samoću.
Bit ću tu.
Samo dođi.
Teško je vjerovati u isprazne riječi i iscjeljivati staru ljubav,
ali zato sam ja tu.
Dođi makar na odmor, a onda možeš dalje osnažen.
Jer moja ljubav za tebe ne blijedi nikad.
Čak i kad sam ljuta, bliža sam ti srcem.
Nema tih riječi kojima bih ti odagnala tugu,
ali osmijeh ću uvijek čuvati.
Tako da se tijekom dugih, tmurnih noći osjećaš zaštićenim
od tuge, a distanciranim od patnje.
Sve ću učiniti za tebe,a zauzvrat te molim samo dio tuge.
Nosit ću tvoj teret s tobom, koliko god bio težak i molim te
ne vrijeđaj moje riječi.
One su ionako upućene tebi izgubljeni Prijatelju, a ono što je tvoje
od početka, ne smiješ odbacivati.
Svrati na odmor Prijatelju, kod mene ionako samo ljubav vlada,
odagnat ću tugu i vratiti osmijeh.
Teško je biti sam, ali ti to nisi.
Imaš nekog koji ti daje osmijeh i pruža utočište.
A to, dragi moj prijatelju, vrednije je od
svake moje riječi.
Molim te, nemoj to odbacivati,
ista pozivnica nikad ne dolazi dvaput,
iako sam ja spremna poslati je i više puta,
samo bojim se da je nakon nekog vremena nećeš moći primati
jer kad te tuga uzme u svoje okrilje, pisma iz zemlje ljubavi
proslijeđivana su na mjesta čije se strahote ne opisuju riječima.
Dajem ti ruku, uhvati je i krenimo zajedno ti i ja,
stvarajmo uspomene.
Moj osmijeh ionako ne blijedi,
njega niti jedna tuga ne može uništiti.
U to budi siguran.
Svakoga trena dragi moj Prijatelju, bit će teško,
ali ako mi daš pola tereta, može biti mnogo lakše,
razmisli o tome prije nego li odbaciš pozivnicu na
malo sretnih trenutaka obasjanih starim vremenima
novog doba.
Nemoj ovo omalovažavati,
nemoj okolišati
niti vrijeđati ovo.
Moja ljubav je ionako neuništiva,
stoga ne gubi snagu.
Ako ćeš na put sam, trebat će ti.
Iako sa mnom u mislima, nikad nećeš biti sam,
pa čak ni onda kad ćeš misliti da jesi.
To i je čar prijateljstva,
nemoj je odbacivati.
Uzmi je osmijehom i zagrli objema rukama.
Osjeti našu povezanost sad
i čuvaj je zauvijek.
Povratak je ionako neophodan,
makar da zaviriš u moje odaje i ukradeš mi osmijeh,
namijenjen tebi.
Ne boj se dragi Prijatelju, sa mnom nemaj straha,
toplina će nas vodit tamo gdje pripadamo, a morska obala
će padati polako u naše ruke.
Uvijek sam tu, zvijezda koja sjaji,
danju i noću.
Samo za tebe.
Prijateljstvo je prekrasan cvijet koji ne vene. Ponekad izgubi malo vode, ali sve što je manjak, ubrzo postaje višak. Iako, od viška glava ne boli.
Ovo su bile moje riječi ohrabrenja i nade za sve Vas i za sve Moje prijatelje. Neka vam je život sretan i neka vam sunce sja svaki dan. Makar i u mislima. Grlim vas sve svojim stihovima i nastojim obuhvatiti svaku vašu misao u svoj spektar boja. Ova pjesma mi je jako važna, stoga se nadam da će se Vama svidjeti, jer za Vas je i stvarana.
Barbara.
- 15:24 -
četvrtak, 12.06.2008.
Pjesma o kišnim snovima
Miris dažda širio se poljanom.
Isprao je čitavu ravnicu i popunio je novim dobom.
Mirisne slike nastajale su i gubile se u nama samima.
Stali smo i dažd uzme naše misli.
Odnese ih u nebo i ostavi nas ogoljene novim ruhom.
Nije bilo ugodno, ali trpjeli smo, radi njih.
Morali smo stvoriti bolju budućnost,
iako smo gubili sadašnjost.
Patili smo, ali suza više nije bilo.
Dažd nam šapne novu riječ.
Izgubismo se u zonama jutra koje su nestajale podnevom.
Napravili smo što smo trebali.
Svoju prošlost darovali smo daždu.
Nismo to željeli, ali natjerali su nas na to.
Sad dok hodamo svijetom ovim,
ispražnjeni na poljani mirisem blagog dažda,
shvatismo da sve što smo ikada htjeli je bila ljubav.
A oni, oni kradljivci, natjerali su nas da damo sve,
čak možda i više nego što nam je dažd dao.
Praznina je uništila nas, djecu nasmijanu
i pretvorila njih u djecu nevoljenu.
Otad je vrijeme činilo život relativno prolaznim
i neponovljivo izbrisivim.
I to samo jednim daždom koji nas je isprao
od misli do snova.
I to bez prečaca, dio po dio.
Ljubim vas sve i poklanjam osmijeh desetljeća.
Barbara.
- 13:44 -
srijeda, 11.06.2008.
Ljubavna tajna
Ljubav je novo vrijeme odvedeno kroz put života unaprijed.
Ona treperi u našem umu uvedena u naše misli potajno.
Ljubav zahvaljuje svilom osmijeha i daje vrijeme na raspolaganje.
Nikad ne stvara vječnost, već samo vječan trenutak.
Ona je vođena strahom, ali cilj joj je mir.
Ljubav je samo gledanje u nečije oči znajući da neće odmaknuti pogled.
Nikada se nemojte pitati što je ljubav uistinu.
Pustite, da vam sama otkrije tu tajnu.
Ako to nikada ne shvatite.
Onda stvarno ne znate, što znači voljeti.
Danas, kratko, ali slatko. :)
Barbara.
- 13:46 -
utorak, 10.06.2008.
Zapjevajmo pjesmu, okrenimo ploču
Srcem stvaram novi stih,
pogledom pišem svako slovo.
Inspiraciju kradem od snova.
Misli čuvam od vremena.
Ljubav uzimam od sebe i dajem je ovdje.
Tako je udvostručavam.
Nikada nećete znati temu ove pjesme,
niti otkriti svaki motiv.
Još manje ćete moći podijeliti je na pjesničke slike,
ili možda tražiti stilska sredstva u njoj.
Ritam je suviše neznan vama statističarima,
vama znanstvenicima, vama otkrivačima,
vama učiteljima i profesorima.
Što se uopće trudite?
Zar mislite da ovu pjesmu možete rastaviti na dijelove?
Naravno da ne.
Ona je dio mene bez dijelova.
Cjelina povezana svemirom.
Nikada nećete razumjeti moje riječi,
dok sami ne okušate,
ljepotu pisanja.
Do tad, ne trudite se otkriti temu.
Jer najljepše riječi skrivene su duboko u vama,
a takvih riječi nijedna tema nije dostojna.
Probajte, uvjerite se.
Pa da vas onda vidim.
Kako cjepate moje dijelo.
Koliko god se trudili,
taj ples, vi djeca zemaljska.
Nikada nećete moći otplesati.
Što da vam kažem kad i sami sve znate. Hvala vam na predivnim sugestijama i pohvalama. Stvarno sam sretna što vas imam. Grlim sve srcem.
Barbara.
- 17:14 -
ponedjeljak, 09.06.2008.
Ljubavna pjesma o starom vremenu
Ljubav je spajalica dvaju srdašca.
Sunce nebeskoga svoda koje ne zalazi čak ni danju.
Nema joj premca.
Samo ponekad je teško shvatljiva.
Boli više od same bolesti.
Automatski je ne možemo ispraviti, niti pokrenuti.
Sretni smo kad je tu, a nesretni kad je nema.
Što uopće želimo od nje kad ju je tako teško maknuti od nas.
Prilijepljena uz srce najjačim ljepilom ne blijedi.
Nema te vode koja bi ju odnijela.
Nema tog vjetra koji bi ju izbrisao.
Nema te kiše koja bi ju odjenula u novo ruho.
Kad je to samo ljubav.
I onda
još imate skrupula otjerati je?
Samo tjerajte, ali se kasnije nemojte čuditi kad ona sama ode od vas.
Tiho i neprimjetno, baš kao što je i došla.
Samo ona kad ode, nikad se više ne vraća.
Nadam se da kad je tjerate to imate u vidokrugu
ili vam je ipak to odbjeglo od srca?
Sad još tražite oslijepljeni sjajem njenim.
Ali nemojte ju tjerati.
Nju ni najjači konop ne može maknuti,
to možete samo vi.
Ali kad to jednom učinite.
Svaka vaša suza, neće vratiti vrijeme što je prošlo.
Samo će stvarati vrijeme što tek dolazi od nas.
Hvala od srca.
Barbara.
- 13:24 -
nedjelja, 08.06.2008.
Ljubavni povjetarac i igra riječima
Riječima sam odvođena u vinograde ljubavi,
ljubljena osjetima jutra i obogaćena mirisima grožđa.
Stapam se s tlom i postajemo jedno.
Ponekad me nešto sprječava, ali nikada ne znam što je to.
Ljubav vjerojatno.
On i ja smo kao simbioza stvarana godinama.
Zajednica dvaju duša povezanih nebom.
Srodni?
Možda.
Tko će znati, osim nas samih.
Moramo otkriti tu tajnu.
Razbistriti je nama samima.
Neka to bude cilj budućega života.
Sada ćemo samo uživati u ljubavi koju pružamo jedno drugom.
Trenutci koje provodimo, ionako su već dovoljno kratki da bi ih kratili više.
Sad sve bolje i bolje cijenim ljubav.
Dana mi je tako rijetko, ali kad mi bude dana osjetim se posebnom
i taj osjećaj traje do idućeg puta.
Ne bih te mogla ostaviti samo zato što ona pjesma koja svira
kad plešemo ples ljubavi,
utkala mi se u srce i nikada neće moći biti izvađena.
Ako ikada odeš, ostavi misli otvorene da kao leptir mogu sletjeti
i napiti se tvoje ljubavi.
Nećeš ni znati da sam bila tu, ali ostavit ću trag.
To će biti moja ljubav opasana osmijehom.
Možda nećeš primijetiti, ali svakako ću ti jednom pokazati.
Žudim za tvojim dodirom, ali kad si tako daleko.
Nema uopće problema.
Neću ti poštom slati isprazna pisma.
Sad ovim trenutkom.
Šaljem ti ljubav. Doletjet će prvim vjetrom, povjetarcem makar.
Osjetit ćeš, ne brini.
Dovoljno je snažna da prebrodi svaku prepreku i da dođe k tebi
još jača nego prije.
Zasad imaš moju ljubav, imaš mene,
kad osjetim tvoj dodir i tvoj poljubac
imat ćeš i moje tijelo.
Ne boj se, bit ću tu.
Vrata će biti odškrinuta dovoljno da nahraniš pogled.
Uzmi vremena.
Čekam već cijelu vječnost.
Jednom će se isplatiti,
ljubav uvijek daje drugu šansu onima koji
su spremni na žrtvu uzrokovanu vremenom i daljinom,
naravno.
Dragi moji, jako ste me razveselili i ohrabrili svojim riječima podrške. Od srca vam zahvaljujem i želim puno, puno sreće i zdravlja i ljubavi te još više osmijeha obasjanih jutrom. Hvala od srca za sve i uistinu sam osjetila vaše lijepe riječi duboko u sebi. Hvala još jednom i eto, želim vam dobrodošlicu u novo razdoblje svog života. Vama starima i vama novima.
Barbara
- 15:19 -
