Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

četvrtak, 15.07.2010.

životna radost

Svake noći sanjam o novome svijetu.
O budućnosti bez prijevare,
o ljubavi bez razočaranja,
o sreći bez cijene,
o ljudima bez tuge.
U mome svijetu, koji si tako lijepo upriličim,
jako je lijepo.
Čak ni tuga koju bismo nekoć voljeli posjetiti, nije mogla ući.
Doduše, lagala bih vam kada bih rekla da nije pokušala.
Htjela je proći kroz nezahvalna srca do gladnih usta preko slijepih očiju.
I katkad, kad bi zvijezde sjale na nekom drugom nebu, ušla bi
i proširila se poput nesreće koja brzo zadesi sve preživjele.
Uvijek bismo je uspjeli istjerati.
Na način zaljubljenika u sreću i prijatelja koji žele.
U mome svijetu, bio je vaš odabranik u vašem zagrljaju
i nitko više u onim dugim, kišnim, usamljenim noćima nije grlio topao jastuk,
nitko nije gledao u zvijezde sam.
Sve one svađe koje bi nas danima nastojale mučiti, one neprospavane noći zbog
jednog zato što bile su nezamislive.
Silni odlasci u muzeje, kina, na izložbe bili su baš onakvima kakvima ste ih željele,
a svi oni propali ručkovi, nedobivene pohvale i zaboravljene uvrede
jednostavno bi stajale tamo poput znaka „zabranjeno pušenje“.
Znaka kojeg su svi poštovali, ne bi li, pukim prkosom dobili veliku kaznu.
Bili biste vi i on, život u dvoje.
Doduše, mnogima se takav život ne bi svidio.
Svi bismo tražili probleme, a ne bi ih bilo.
Svi bismo htjeli nešto prokopati, saznati, nešto zamjeriti ili razbiti.
Tražili smo ono čovječno u nama.
I tako u mome svijetu, drage moje dame,
vi biste birale ples, a oni bi plesali.
Krasne dvorane pune zlatnih ukrasa razvezanih uzduž cijelog našeg horizonta,
glasna glazba popraćena ugodnom bukom sitnih razgovora,
stolice ukrašene najboljim baršunom, zidovi obasjani najdivnijim tapetama, a pod
kao stvoren za ples, klizili bismo tim svježe ulaštenim tepihom zlata.
O, da, bio je to moj mali svijet.
Svijet u koji bi malčice zaronila svake večeri prije sna.
I osjetila knjigu koju taj svijet piše za mene.
Naravno, čim bi se probudila,
ne bi me čekale sjajne dvorane, niti savršeni dani,
ne bi to bio savršen ručak, savršen posao,savršena djeca, ne bi
me dočekao čak niti cvijet.
I znate, ne bih se razočarala.
Dočekao bi me moj vjerni suputnik , osoba pokraj koje se budim, koja me
trpi svakoga dana, koja gleda u sve moje mane i još uvijek ih voli,
onaj koji me gleda bez šminke, koji me miluje bez savršene odjeće,
koji želi mene zauvijek, onaj koji se smije sa mnom i plače sa mnom.
Da, baš taj.
Znate na koga mislim, drage moje dame.
I katkad, mislim da je lijepo sanjati.
No svakoga jutra, ustanem sretna jer shvatim da živim svoj san.
Čak i kad je loše, čak i kad nejde, kad pomislim da ne mogu više, da mi ne možemo više.
Imamo taj cvijet koji pomirišimo i shvatimo da je to miris koji želimo osjećati svako jutro,
do kraja naših života.
Gotovo poput čokolade, samo još puno bolje.









Tu sam, tu sam, tu sam. Užasno sam bezobrazna i zločesta, znam. Nema me i nema isprika kojima bih vam to nadoknadila. Nadam se duljem ostanku, ali čitam vas i pratim vas i mislim na vas i ako itko poželi neki razgovor, imam i mail za vas. Lijepo vas pozdravljam, nemojte mi se prekuhat :)


Vaša*

- 19:14 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.