Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

nedjelja, 22.06.2008.

Gdje bi bio svijet da zna da postojite vi, a gdje bih bila ja da ne znam da ste mi vi prva točka na papiru koji ne blijedi?

Hvala vam prijatelji moji.
Što znate ući u moje snove,
pronaći moj šapat u gomili ispraznih riječi.
Što znate način na koji volim i što ga prihvaćate.
Hvala što vaše ceste idu uzduž mojih,
što se sastajemo na svakom uglu slijepe ulice.
Hvala što ne tugujete kad sam ja sretna.
Dio ste moga srca.
Svatko poznaje moj mali svemir na svoj način.
Prihvaćam vaše kritike, vaše pohvale i primjedbe otvorena srca.
Voljela bih ponekad osjetiti vaš dodir ili vaš osmijeh na licu.
Teško je sanjati već odsanjano,
ali divno je znati da vas u riječima nalazim spremne na lastavičji let.
Nekako, volim stapati svoj osmijeh s vama.
Zamišljati kakve su vaše riječi danas i kako su zvučale u vašem
misaonom umu.
Hvala vam što znate pozdraviti moju tugu
i otjerati moju patnju.
Svaka podrška od vas, meni je pčelinji med tek uzet iz srži života.
Ponekad vam se divim,a ponekad vas poželim utješiti.
Ovoga trena, usuđujem se zvati vas svojim prijateljima,ali
isto tako znam da ćete to prihvatiti širokog osmijeha.
Ne tražim vas puno, tek pokoji sjet na stara vremena.
Tko zna, možda se jednom svi i vidimo u šarolikom svijetu.
Kad dođe taj trenutak, bili svi zamaskirani ili ogoljeni,
svakog od vas znat ću prepoznati.
Ne pitajte me kako, znate i sami.
Riječi jednom sjedinjene, teško je rastaviti.
Hvala vam što spremno prihvaćate moje riječi i potkrijepljujete ih svojim asocijacijama.
Zar vam mogu reći više od ovog?
Naravno da mogu.
Samo, nekako se bojim, da ne otrcam ove riječi tek izrođene od mene same.
Neka zasad ostane na ovome,a možda
kad nas putevi odvedu na istu cestu bude više, a možda i ne.
Zasad želim samo uživati u vašoj toplini.
Čak i preko daljine osjećam vašu ljubav.
Hvala vam prijatelji moji, jednostavno hvala.
Neka sve ostale riječi budu nekom drugom dane.
Ove tu su ionako moje i nijedan plagijat ih ne može otrcati.
Kao što su moje one su i vaše jer vi dragi prijatelji
dio ste mene same.
I bila ja tu ili tamo, nosim vas sa sobom.
U more životne prašine.
Tko zna, možda jednom na vrh brijega svi zajedno
zapjevamo pjesmu života.
Svatko će dodati jedan stih i dobit ćemo cjelinu koja ne prestaje,
krug bez izlaza.
Vi ionako već stvarate mene svojim osmijesima,
zašto ne bih i ja stvarala vas svojim riječima?
Iako je teško stvoriti nešto.
Mogu samo nadodati slatkog šećera, neka sve ostalo
bude bezvremensko.
Jer tko zna, život nas lako odvede na isti put,
a onda ću znati da je jednom netko od vas osjetio moj pogled.
Sve ono neponovljivo osjeća se srcem,
žao mi je što riječima ne mogu dočarati svoje osjećanje.
Ali jednom kad se sretnemo, grlit ću vas srcem i okupati pogledom.
Možda tad sve moje riječi postanu dovoljne za sve moje osjećaje.
Hvala, prijatelji moji, hvala samo zato što znate raspoznati sve što kažem,
što živite sa mnom.
Znate dragi moji, ne budite tužni,
Nek vas tješi pomisao, da ipak
udišemo isti zrak i sanjamo ispod istog neba.
A to su činjenice koje ne predstavljaju ništa drugo,
no sve ono što će tek biti dano vama od mene.



Ovo je mala zahvala za sve ono što mi darujete, za sve ono što primam od vas, za sve ono što sam dobila i što mi uljepšava dan svakim novim korakom u budućnost. Hvala svima na strpljenju, na podršci, na ljubavi i na svemu što sam od vas naučila. Ova pjesma je za vas, za sve moje prijatelje koji su mi daleko od očiju, ali blizu srcu, za svaku moju ljubav danu osobi bez koje moj život ne bi bio to što jest i za sve one duše koje lutaju i dođu na ovaj blog kako bi okrijepile svoje misli. Živim za vas i to je sve što me ikada vodilo u daljine prostranih srdašca.
Grli vas sve vaša vjerna prijateljica.

Barbara.

- 14:03 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.