subota, 31.05.2008.
Ispričnica od mog srca
Dragi moji, molim vas da primite moje isprike. Neko vrijeme neću biti prisutna jer imam zdravstvenih problema, stoga se ispričavam što ću mnogo toga propustiti. Nastojat ću sve nadoknaditi kad se oporavim. Ostavljam vam svoj osmijeh i volju. Pjesme danas nažalost nema, ali kad se vratim bit će sigurno. Ispričavam se i nadam se da ćete uvažiti moje riječi. Lijep pozdrav i mnogo snova vam ostavljam.
Ljubav je usahla biljka koja je spremna svoj osmijeh obnavljati od korijena na dalje.
- 10:46 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 28.05.2008.
Bilješke na putu do mene
Kretajući se svemirom zrcala,
pronašla sam svoje JA, u njegovom TI
i odjednom postadosmo MI.
Otada, pa sve do danas, nova skladnost je samo
nadovezanje na staru jer sve što je blijedo
gubi se u mislima,
a sve što se crveni,
to su riječi moje i usne njegove.
U daljini neprozirne svjetlosti života.
Konačno zrcala prikazuju pravu sliku.
Moje JA sjedinilo se u njemu,
a njegovo TI u meni
i naše MI leti nebeskim svijetom obogaćeno mirisima jutra
i tajnama tisućljeća.
Svjetlost zasja i odosmo nas dvoje na dalek put,
otisnuvši se u svijet snova dokumentiranih u nama,
vođenih u njima i pogledanih u očima svih
izgubljenih duša.
Od tad sve što znam je ljubiti srcem i grliti pogledom
jer sve što sam prije znala suviše je nedostojno
ljubavi ove naše koja nikako da blijedi,
baš kao riječi starog pisca na dnu mora.
Crvenilo je žarko misleno biće mene
i njega.
Zajedno.
Dok plava lavandina boja razvodnjuje svijet,
naša ljubav dodaje kap krvi crvene
za jači dojam tek stečenog, već upoznatog
i otprije zaboravljenog.
Zaraza bojama je kao oduševljenje riječima nekog i nečeg.
Od tada, spoznah njega u sebi i shvatih da ga nikad, ali baš nikad
neću odvajati od šarenila boja.
Jer, sada znam da je on najvrednija boja u CRTANČICI moga života i BOJANCI mojega sunca.
- 19:21 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
utorak, 27.05.2008.
Krenimo u novo vrijeme životnim putem
Ušla sam u svijet novog vremena,
dopustili su mi da ga pregledam.
Nisam željela to učiniti.
Volim živjeti po svojim pravilima.
Uvest ću vas u svoj svijet.
Tamo je patnja vrijeme prošlog tisućljeća,
pjesme su stvarane mislima, a
ljubav srcem.
Glumci su osobe koje žive svoj život na velikoj pozornici.
U toj glamuroznoj predstavi, sve je onako kako treba biti.
Misli, ljudi i osmijesi.
Sve na svom mjestu.
Ponekad fali nešto.
Nešto neznano i novo.
Nešto što oni imaju, a mi ne.
Ali jedna stvar u mojem svijetu snova je drugačija.
Predstava je predstavljena onakvom kakvom jest
i glumci ne prihvaćaju didaskalije redatelja, već
stvaraju svoje.
Ne prihvaćaju tekst nekih izgubljenih duša,
već čitaju iz svog srca i pišu ono
što im je srce šaputalo u Badnje veče.
Često svi zajedno sjednemo i maštamo o prošlim vremenima.
O tome kako je bilo,
kako smo voljeli,
patili i plakali,
ali sretni smo ovdje.
U svijetu snova jer znamo da nam srce treperi.
Ništa nam ne nedostaje sada.
Neki lutaju, a neki ne.
Na kraju se svi uvijek vrate na svoj put
jer slijedeći srce spoznaju mjesto gdje pripadaju
i tada se otisnu u svijet, obogaćeni sjećanjima
koje su tamo dohvatili rukom nemira.
Taj moj, naš, svijet je
ladica koju smo svi prekrili prašinom,
knjiga koja je na kraju police ili dnu ormara,
ona koja čeka na svoju novu spoznaju.
Znate, postoje knjige raznih vrsta.
U ovom našem svijetu najdraže su one koje
se čitaju u različitim životnim razdobljima
jer se svaki put shvate drugačije.
Te knjige pisane su iskustvom i vremenom.
Nisu jedne od onih koje se napišu za godinu ili dvje.
Nema im premca, a čitaju se čitav život.
Naš svijet je uvijek tu.
Zametnut, ali prisutan i spreman je
u svakom trenutku pružiti utočište i slobodu.
Znaš, prijatelju,
mi smo uvijek tu,
čak i kad noć spusti svoje zlatne niti nad grad ili
tuga odluči posjetiti par već izgubljenih duša.
Mi smo tu za okrijepu srdašca koje ljubav znaju,
ali su zaboravili osjećaj njene prisutnosti.
Mi smo granica kroz koju se prolazi
u mladosti, starosti ili djetinjstvu.
I nikakve upute nisu samo prisutne,
samo tvoj svijet, a svojim ulaskom
samo stvaraš novi svijet jer ti si posebno biće bez premca.
Pozivam te u svoje misli,
otkrij početak početaka i opusti se.
Sve novo tek je spoznato u tvojim mislima,
jednom davno, u životu starih osjećaja
i novih prijatelja.
Nek te ne muči svijet, didaskalije koje tamo dobivaš
su suvišne ovdje.
Opusti se i kreni u svoj unutrašnji mir.
Pronađi sebe i prosvijetli svoj um.
Granica između svijesti, nadsvijesti i podsvijesti
je spoznaja o nama, okret za 180 stupnjeva
i odlazak na mjesto gdje je odmor najpotrebniji.
Ne boj se , prijatelju.
Uvijek smo tu, sve što trebaš je otvoriti knjigu i zaviriti.
Ako se i sada pitaš, gdje se skrivamo.
Dajem ti odgovor.
Tu smo, u tvom životu,
između granice jave i sna, u ladici memoara
koji su zametnuti negdje u spisima novog života.
Povratak je oduvijek bio težak, baš kao i odlazak,
ali vratiti se uvijek lakše, znajući da netko čeka,
bez obzira na sve i znajući da svojim povratkom
sve što je bilo postaje most ka onome što će biti
i crta sredine postaje uistinu zlatni odsjaj tek preoranih ravnica koje te zovu
da utoneš u njihov san.
Ne boj se, molim te.
Samo dođi.
Čekat ćemo uvijek.
Naposljetku, za stvaranje novih doba nikad nije kasno
jer preokret koji ljudi čine svakoga dana, nimalo nije
sličan onome koji ćemo mi učiniti.
Nudim ti mir, prijatelju.
Otkrij svoj život.
Jednom se možda sastanemo na raskršću života i kad
nećeš znati kojim smjerom krenuti.
Doći ću.
Krenut ćemo zajedno u smjer novog života,
popraćeni onim starim.
Jednom na starom raskršću ćemo se vidjeti,
a tad, o tad , moj prijatelju,
nijedna bomba života neće nam moći ništa
jer ćemo znati da čuvamo dijete u nama, izvan nas i oko nas.
Život je samo čuvanje svega što imamo, pronalaženje onoga što ćemo imati
i upoznavanje nečeg pritisnutog duboko u nama.
A to, dragi moj prijatelju,
nijedna tuga ili bol ne može srušiti.
Jer sve što ljubav voljom stvori
je jače od onog što je čovjek ikada stvorio.
Vjeruj mi, samo ti korak nedostaje,
a kad jednom dođe križanje svih života u našem svijetu,
nastaje novi svijet, onaj pun mudrosti i nebeskih pitanja, na koja
odgovor pronalaziš sam jer put svoj čovjek stvara
svojom mukom, a na križanju misaonog uma nastaje splet
okolnosti koje lete u zraku vođene našim mislima.
Riječi koje ti pružam su vječne i nek te one vode k tebi samom.
Nek' te sve ono što želiš snađe u onom što ne želiš
jer između dobra i zla, granica je vrlo malena,
dovoljna za prijelaz na jednu ili na drugu stranu,
ali isto tako i za povrat jednoj ili drugoj strani.
Sve što stvaraš ulazi u tvoju povijest jer ti si netko
i netko ćeš i ostati.
Osvrni se za prolaznikom života,
njegova pjesma često postaje miris koji će ti biti toliko poznat,
ali njegov izvor nikada nećeš znati.
Sve što je dobro, traje onoliko koliko si ti spreman to njegovati
i iznova pronalaziti na svom početku.
Neka most k tebi samom bude ljubav prema onome što voliš,
a ljubav čiju priču pišemo srcem nijedna kiša ne može izbrisati.
Ovo sam tebi posvetila dragi prijatelju.
Pronađi sebe na raskršću i sačuvaj dijete u sebi, čak i onda
kad prijeđeš na drugu stranu.
Najbolji trenutci stvarani su onda kad to niti ne znamo jer
sve što čovjek zna, trudi se učiniti savršenim.
Ali što je savršenstvo bez trunke sreće i malog pogleda koji briše svaku zadanu životnu bol?
Vi mi recite, dragi prijatelji. Zar nije lijepo letjeti zemljom snova i ponekad, samo ponekad ne znati što radimo. Neka tajne zauvijek ostanu tajne, tako su slađe za um, ali i za nas same.
Mi, Djeca nebeskoga doba znamo sve što nam je dano na znanje, a ostalo otkrivamo sami,
iako najljepše tajne ostaju sakrivene od vremena na vrhu piramide života.
Svijet novoga života sada mi ne može ništa, osim nasmiješiti se jer znam uistinu znam da staro vrijeme nikada neće biti preslika novog. Unikat je jedinstven, a što je za vas unikat je pitanje slobode koja ne prestaje vašim postojanjem.
- 19:09 -
ponedjeljak, 26.05.2008.
Dođi, stvarajmo ljubavne uspomene, ti i ja, zajedno
Sjela sam za stol napravljen od papira i znala sam da me na drugoj strani
čekaš ti,
tvoj osmijeh,
tvoj dodir,
tvoja postojanost i tvoja nepokolebljivost.
Nisam se bojala odletjeti na drugu stranu jer pored svega
viđenoga i neviđenoga,
svega što postah, bijah, slušah i spoznah
čuvala sam tvoju ljubav u srcu.
Nisam dopustila da je bilo što dotakne,
ona je za mene bila na pijedestalu svega što sam ikada upoznala i realizirala
u svojim osjećajima.
Sad kad je svatko na svojoj strani stola i vjetar rijetko kad
zapuhne u našim mirisnim senzibilitetima,
ponovno poželim vratiti se na istu stranu,
tamo gdje me možda nećeš zapaziti
između prolaznika mnogih,
tužnih lica i starih atoma moje mladosti, pa
škarama izrezati sav stol od papira u
malo srce zvano imenom tvojim koje
još danas leži u mojoj duši sakriveno od vremena,
čuvano vilinskom lakoćom i podnošljivošću.
Tamo se skrivaš ti i dio mene.
Iako bih voljela odrezati stol od papira, nešto me
sprječava jer bojim se da nema tih škara koje bi napravile lik
sličan mojoj ljubavi za tebe i nema tih osjećaja za koje bih
dala godine tuge i boli koje su dio mene i mojih čestica.
Samo jednom se ljubi srcem, sve ostalo je filozofija
čovječanstva u koju svi ludo vjeruju.
Kad se jednom ljubi srcem i dušom i cijelim tijelom, ta ljubav je vječna
i nijedna druga joj nije do koljena.
Mislim da čak i kroz najgušći sloj lišća prodire svjetlost,
ali i kroz najčuvaniji prostor moga srca prodire dah
stare, nove, snene ljubavi.
Tema mojih misli je samo vjerodostojnost svega što sam bila i odsjaj u potoku
vilinjem,
gore na vrh brijega, gdje bogovi
spavaju san o početku,
a ti i ja zajedno tkamo ljubav koju
nijedno more,
nijedna bura,
nijedne zlobne riječi,
nijedna tuga niti bol
ne može uništiti.
Dotiču nas posebnost i ideologija svega viđenoga i znanoga,
a bogovi nam pjevaju pjesmu o nama što smo bili i nama
koji smo sad.
Iako ti i ja razliku ne želimo uvidjeti jer baš kao i sad
još uvijek favoriziram tvoj osmijeh i nastojim
pričuvati našu ljubav, sve dok su bogovi
spremni sakriti tebe i mene od neprestižnog vremena zvanog
prolaznost.
Metaforičnost naših tijela, epiteti dani ljubavi i ironija
svih sarkastičnih misli neće nas biti vrijedna.
Čak i kad ne bude tebe, mene ili nje ili njega,
bit će tu ljubav za okrijepljenje svih onih
koji je još nisu upoznali, a zaslužili su.
Mi ćemo iza našeg odlaska ostati
i postati temelj njima prošlih, a nama
sadašnjih vremena.
Poletite u snove sanjarske, živote životne i ljubavi ljubavne. Tek tada sreća je zvana srećom, a sve ostalo po želji.
- 15:58 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
nedjelja, 25.05.2008.
Srcokret misli
Vidim, tugu u vašim očima.
Što vas je toliko oborilo?
Što čuvate u tim plavim očima?
Zar je toliko teško bilo nasmijati se?
Ili možda zaplakati,
da razbijete monotoniju, znate?
Je li tako tužno kad se životan lanac porušio za vama?
Vrijeme nije izliječilo rane?
Što vas guši, dragi poznaniče?
Zar je bitno?
Što se to vas tiče?
Pa niste vi krivi.
Samo pustite.
Kad bi bilo tako lako pustiti, odmah bih to učinila.
Što uopće mislite pod tim pustiti?
Ne znam. Samo ostaviti na dnu mora.
Ali, sve bačeno na dno, uvijek ispliva na površinu.
Da, imate pravo.
Možda je ipak bolje sjetiti se onih dana s osmijehom ili s žarom
u srcu.
Možda.
Hvala vam na ovome.Čemu zahvaljivati?
Ne znam.
Očito vas je ljubav uzela k sebi.
Iznenadno.
Ali, pogledajte.
Zvijezda padalica.
Gdje?
U tvojim očima.
Ma dajte, ne pričajte gluposti.
Ne, stvarno, pogledajte malo bolje.
Srcokret života se vrti u vašim mislima.
U taj tren, osjetih njega i znala sam da je
konačno sve ono neizrečeno
isplivalo na površinu, dok ostatak još leži na dnu, ali
izaći će kad tad.
Zvijezda pade i mi postadosmo jedno.
I tada sam znala da više nikad, nijedno čekanje,
nijedna patnja niti bol ne može mi ništa.
Iako znam što želim, sve ono što jesam
zrcali se u onome što nisam i voljela bih da tako
ostane.
Sve dok jedna zvijezda ne padne ne pokrivač od snova.
Kako se sada osjećate?
Mnogo bolje, hvala.
I nestade u prašini svojih koraka, a srce
zacijeli isti tren, bez obzira na odlazak jedne
tajanstvene duše.
Sve što smo tada znali, promijenilo se u ono što nikada nismo mogli niti zamisliti
i kao takvo sad nam stvara nešto što će tek biti, neovisno o nama ili njima.
Samo će se dogoditi, baš kao što je i on nestao. Neovisno o meni ili bilo čemu drugom.
Kao takvo ne diram u budućnost, već zadirem u sadašnjost kako bi poboljšala sve ono što
može,a i ne mora doći.
Srcokret je već krenuo na nov put. Tko zna gdje mu je iduća stanica.
- 15:22 -
subota, 24.05.2008.
Čarolija prvog poljupca
Prvi poljubac je slađi od meda pčelinjega,
od kolača maminoga ili cvijeta tek nikloga.
Taj se ne zaboravlja.
Nije to poljubac, kad smo se prvi put poljubili, a ne.
To je poljubac u kojem postoje samo njih dvoje i usne.
Svijet stane, a trenutak postaje vječnost zvana ljubav.
Taj poljubac se pamti, on oduzima dah i stvara sliku zvanu
sreća.
Nema tog osjećaja koji se mjeri s prvi pravim poljubcem.
Neki ga čekaju čitav život, a neki su ga već dočekali.
Činjenica jest da će svakoga posjetiti.
Nažalost, neki ga dožive samo jednom,
a neki ljube čitav život.
Prvi poljubac je vrijeme u kojem ljubav postaje
vrhunac svega što jesmo,
svjetlo svega što nismo
i putokaz svega što ćemo biti.
Izdiže se kao sirena na dnu mora i poleti u
neizbježnost dinamike svirala.
Glazba otpočne, a mi krenemo.
U prvom poljupcu, ljubav je nepobjediva.
Ljubav je nepremostiva.
Vrijeme stane, usta na usta,
dah je zaboravljen.
Ostaje samo on i ona i njihova romantika.
Sve dostiže vrhunac, usne se spoje
i rujno vino zavlada,
opijenost je predivna harmonija između sna i jave.
Srce treperi od sreće, vine se u visine i leti na brijeg.
Ono je nešto predivno.
Srce miruje, ali istovremeno lupa velikom jačinom.
Zvuk je kao pjesma stvarana stoljećima, a gubi se u jednom trenutku.
Miris karamele je slatkast, ali ne slađi od poljupca.
Dojam o sigurnosti više nije potreban, ali ono što jest
potrebno je potpuna predanost njemu ili njoj.
Sve ostalo je suvišno.
Kad dođe do tog trenutka, nije da nebo plače,
smije se.
Veseli se jer zna
da sad, u ovom trenutku, netko stvara ljubav.
Sad, svakim mojim pritiskom na tipku, nova ljubav je stvorena,
ali samo jedna je prava.
Samo jedan poljubac je pravi i nezaboravljiv.
Nema mu ravnog, monotonija je pojam
prošlog vremena, a čarolija mirisa je
jagoda umočena u šlag s malo šećera.
Šlag je ona, a jagoda je on,
šećer je ljubav.
Kad se takvo što spoji.
Nema ništa ljepšeg, osim same ljubavi.
Ljubavi bezvremenske i najdivnije.
Svi epiteti nisu dovoljni jer kad
jednom osjetiš ljubav,
sve ostalo je manje- više
popraćeno njome.
Sve se okreće, a ti
lebdiš u zraku.
Ljubav i zaljubljenost je potpuno različita stvar.
u ovom prvom ljubimo srcem, a u ovom drugom tijelom.
U prvom pravom poljupcu ljubimo srcem jer je srce ključna verzija
i bez nje nijedan šećer ne bi bio dovoljno sladak.
Jer samo ljubavni šećer je dostojan slatkoće
prvog poljupca i ljubavi koja dolazi poslije njega.
Ljubavi često odbačene i zaboravljene,
ali nikad neprežaljene jer teško je prežaliti nešto
što je zasladilo trenutak zvan ljubav mirisna,
misaona, osjetilna i neponovljiva.
Prihvatite taj trenutak jer dolazi samo onda
kad ga niti ne očekujemo.
Šećer je najslađi kad ide u skladu s onime tko u sebi
ima bar malo slatkoće za ljubavlju
i čežnje za osjećajem strasti.
Kad se spoje usne koje se trebaju spojiti,
plamen postaje sve jači, dok ne dođe do vrhunca,
ali tek na vrhuncu, saznat ćemo je li vrijeme da
plamen izgori ili nastavi gorjeti dalje.
Sve u svoje vrijeme, ali poljubac nikad ne dolazi u svoje vrijeme
jer on nema vremena.
Žudnja za nečim što nam je drago, gasi se kad to nešto dobijemo,
a žudnja za nečim što volimo je vječna.
Pogotovo kad šećer zasladi šlag i jagoda uroni u
more slatkoće i opijuma zvanog
ljubavna nit zlatnog iščekivanja sreće.
Zasladimo naše misli prvim pravim poljupcem i nije bitno
hoćemo li znati je li pravi ili nije.
Vjerujte mi, ljubavni šećer uvijek dolazi u pravom obliku,
lako primjetljivog samo onima koji žele osjetiti njegov anđeoski okus.
Nije li divno uživati ono dopušteno u nedopuštenom?
- 21:13 -
petak, 23.05.2008.
Ljubavna zraka
Današnji post neka bude drugačiji. Znala sam uvijek pisati tužne postove, ispunjene nostalgijom i željom za prošlim vremenima. Danas, vam pišem o sretnom trenutku. Koji me ispunio, stoga uživajte i prepustite se mislima svojim ljubavnim. Neka se ljubavna groznica proširi u vaš um i nosite je daleko u snove i život.
Došao je.
Dočekala sam i taj dan.
Ruka preko ruke.
Noga uz nogu.
Srce mi treperi, tresem se.
Nešto me povuklo k meni.
Nije li to ono što sam oduvijek željela?
Je.
Opustila sam se.
Razgovor je suvišan,
voljela bih samo gledati u njegove plave oči.
Neka sjaje zauvijek,
znate što?
Voljela bih miris njegov osjetiti po svom tijelu,
neka me opaja.
Snovi su za mene počeli,
ovo je trenutak kada sanjam.
Puštam vas tamo.
Gledajte.
On me grli, njeguje mi lice poljupcima
i iscjeljuje srce.
Sada sam mrtva za sve ostalo,
a živa za njega.
Nema me, ljubav me vuče k sebi.
Topim se.
Ovaj trenutak čekala sam cijeli život.
Zagrljaj samo jedan sam željela i ništa nisam tražila.
Bila sam spremna ostaviti sve što imam.
I sve ono što mi je nekoć značilo jer sam se prisila
da mi znači.
Sad postojimo samo on i ja.
Dah na mom licu je poznat.
Susrela sam ga u snovima,
nekoć sanjala,
a sad je to stvarnost.
Stvarnost nepokolebljiva,
stvarnost mila i besmrtna,
stvarnost koju živim.
Puštam vas unutra.
Vrijeme je stalo, samo danas.
Zagrlio me i ljubi me snažno.
Uživam u pogledu, za ljubav niti ne treba više,
jedan pogled je dovoljan.
Oni zlobnici, ne mogu mi ništa.
Zajedno možemo sve.
Čekala sam čitav život,
prepustit ću mu se cijela.
Osvaja me dio po dio, poput
kakvog dvorca na vrh brijega osamljenog među ostalima.
Ne mogu disati od sreće,
predivan osjećaj.
Misli bacam na papir kao uzrujano dijete.
Ne znam što želim reći.
Ljubav me obuzela,
zarobljenica sam prošlog vremena.
Snovi su život kojeg živim i uživam.
Osjećam ga u sebi i oko sebe, njegov miris me
uspavljuje.
Kad bih bar mogla ostati malo dulje.
Samo sekundu. Dala bih sve.
Onaj trenutak prije nije ravan ovome poslije.
Sada, nakon svega,
osjećam da bih mogla izgubiti se u njegovom zagrljaju,
najsigurnija sam,
zaštićuje me.
Osjećam da me nešto privlači k njemu.
Srodna duša, stih moje pjesme.
Znate li vi što je srodna duša?
To je vrijeme u kojem netko živi,
vrijeme u kojem mi živimo je druga stvar.
Kad se spoje ta dva vremena, nastaje jedno novo,
zvano ljubav.
Unaprijed je određeno mnogo toga,
osim reakcija nas samih.
Njih određuje trenutak
i
situacija.
I nitko to ne može promijeniti.
Ljubav je mjesto na koje smo pozvani
nakon vremena koje smo proživjeli, svega što jesmo
i nismo i svega što ćemo biti.
Ne treba ju čekati, dođe
spontano,
tiho,
neprimjetno.
Samo dade osjet i miris
i njega ili nju.
Tu srodnu dušu, traženu ljubav
i
vrijeme stane, samo ja i on
ili ti i ona ili ti i on.
Zar je bitno.
Sami na dnu mora,
u oazi mira letimo daleko.
Čuvaš me kao ptičicu u svom dlanu.
Spajamo dlan i dlan,
osmijeh i osmijeh,
usne i usne,
ruku i ruku.
I pogodite što dobijemo?
Tako je.
Dobro ste pogodili.
Nema ničeg ravnog tom osjećaju,
nema ničeg ljepšeg i famoznijeg.
Uđite u taj svijet,
ja nisam požalila,
izgubite se u trenutku.
Odletite u snove.
Ostavite brige na zemlji, zajedno ćete ih riješiti.
Zajedno možete sve,
Mozak neka ostane na svijetu,
a vi zakoračite u snove,
još samo jedan korak.
Izgubite se u poljupcima
i zagrljajima.
Neka pogled bude destinacija dugo tražena,
a vi,
vi letite,
Lastavičjim letom
i potražite sebe u njima.
Vašim srodnim dušama, vašim
pjevačima pjesme života.
Dopustite im da probude dijete u vama
i konačno živite na račun sebe, za sebe i
osjetite miris ljubavi,
aromu strasti
i auru senzualnosti popraćenu osjećajem
neponovljivim.
Ljubav da, zar se ne osjeti u zraku?
Lakoća pokreta i izgleda, korak po korak
idite u snove i ne bojte se.
Netko vas drži za ruku i gradi s vama mostove
koje nijedna oluja ne može uništiti.
Mostove ka ljubavnom skloništu.
Osmijeh vam ostavljam.
- 23:08 -
srijeda, 21.05.2008.
Vremenski osmijeh dopuštenja
Jednostavno me vrijeme nosi na mjesta koja me udaljavaju od glavnog toka radnje. U snove ne navraćam tako često u zadnje vrijeme, ali našla sam i za to trenutak.
Danas vam pričam o vremenu, onom vremenu koje muči svakoga od nas i molim vas za razumijevanje što nisam dugo svraćala ovdje ni u vaše misli. Nisam uopće stigla gotovo niti disati, metaforično naravno, ali stiska je bila. Zahvaljujem vam na razumijevanju i molim Vas da primite moje duboke isprike.
Bila je noć. Vrijeme me čitavoga dana mučilo. Rokovi su se bližili, a ja kao da sam stajala u svome svijetu, na jednome mjestu, zakopana u pijesak života koji me vuče u unutrašnjost svojih pora. Napokon smo se ja i ona vratila u snove. Bilo je veličanstveno. Nešto riječima neopisivo. Moram priznati, nedostajalo mi je. Ti šaroliki snovi puni ljubavi i osmijeha. Pučina je bila predivna i nezaboravljiva, ali ipak sanjar ostaje odan snovima, ma gdje god bio. Ušetala sam u taj svijet i osjetila onaj specifičan miris cvjetnog okusa. Opijao me svojim kretnjama. I znate što? Opustila sam svoje misli i dopustila im da odlebde daleko, tamo gdje srdašca milo putuju po krajobrazu. Ljubav me dočekala, kao i uvijek i poželjela mi srdačnu dobrodošlicu. Onu koje se ne zaboravlja. Upitala me kao da je već unaprijed znala pročitati mj pogled:“ Što te muči?“ Bila sam začuđena takvom izravnošću, ali odgovorila sam joj:“ Pa, vrijeme najviše, ostalo je popratna stvar.“ Ona se nasmijala i rekla:“ Ah, vrijeme, vrijeme, svatko tko je ovdje došao, naučio je tu lekciju, ali ti si drugačija. Ti tražiš više i jače i time sam oduševljena. Objasnit ću ti pojam vremena, slijedi moje korake u svom srcu i pronaći ćeš me na početku.“ Ljubav nestade,a ja pozovem srce natrag i krenusmo koracima lakog vjetra na početak. Slap, cvijeće, isprepliću se mirisi, aura ljepote i slobode je krasila te predivne prizore. Tamo me dočekala Ljubav i nasmiješila se osmijehom dopuštenja. „Priđi bliže.“, reče ona umirujuće. Primila me za ruku i našle smo se na livadi nestašnih mirisa koji lete zrakom ljepote. Posjela me na travu i dopustila da se upoznam s tim krajolikom koji će na par sati biti moje mjesto za odmor umornoga srca. Počela je svoju priču i začusmo nas dvje (moja duša i ja) ponovne misli dalekog vremena:
„ Ljudi traže više i više, svakoga dana, a vrijeme bježi pod koracima jednog mislioca. Samo jednog. Svi traže više vremena, povratak u vrijeme ili vraćanje starih uspomena. Nemoguće je, znaš i sama. Zato smo mi tu, oni koji nas otkriju, gotovo uvijek shvate daleko vrijeme. Reći ću ti ja, što je zapravo vrijeme. Ono je točna određenica dvaju svijeta. Svijeta snova i svijeta života. To je i ta bitna razlika. Vrijeme određuje svaki trenutak, svaku sekundu i milisekundu. Ljudi ga zapravo niti ne osjete, oni jednostavno shvate onaj trenutak kada je prošlo bez da znaju da se taj trenutak uopće dogodio. Tek kasnije postaju svjesni. Vrijeme je pojam koji je tako opće prirode. On nas određuje kao osobe i daje smisao nekim stvarima. Snovi su bezvremenski jer vrijeme ponekad boli, a nismo željeli riskirati. Vrijeme određuje godine i starost, određuje ljubav i slobodu, ljepotu i zagrljaje. Vrijeme daje vrijednost nekim situacijama koje ne bismo niti razumjeli da nije njega. Ljubav, primjerice, je bezvremenska sloboda. Osjećaj koji se pamti i oslobođen je vremena, ali ne u potpunosti. Ona sadržava vrijeme koje je različito drugim vremenima. To vrijeme stvara sjećanja, ali i podržava stvarnost. Nevjerojatno je kako vrijeme čuva nas od nekih situacija. Znaš, ne shvaćate vi tu puninu vremena. Ono određuje što će se dogoditi i daje nam realnu sliku onoga što volimo. Da je sve u snovima, draga moja, ne bi možda niti znali koliko nekoga volimo ili ne volimo i koliko nam netko znači. Sve bi smatrali vječnim što i ne bi bilo daleko od istine. Zato i postoji vrijeme. Ono je stvorilo, snove, nas i našu svijest. Da njega nema ne bi možda niti tebe bilo, niti ikoga drugog. Najgore je što ga ljudi osuđuju i tjeraju od sebe te uništavaju pomisao da je ono njihova sastavnica života. Vrijeme je beznačajan pojam koji znači puno. Nitko od ljudskih duša nije svjestan njegove veličine, a nama u snovima vrijeme nedostaje. Nedostaje nam onaj osjećaj da će nečemu doći kraj, da će nešto prestati, ali isto tako da će se vratiti i da će doći nove pustolovine. To je jedan od nedostataka, ali ima i puno boljih stvari, naravno. Ekstaza koju vrijeme stvara je samosvijest naših misli, našeg srca i naše pameti. Vremena se ne treba bojati, ona dolaze i prolaze, njima stvaramo uspomene i živimo trenutke koji nas vode direktno u dodir s ljubavlju misli. Vrijeme je bezvremensko kad shvatimo njegovo značenje, a to je da nijedan trenutak ne bi bio trenutak da jednom ne prestane. Cilj je stvoriti sliku o nama, o nama samima, o nama koji nestajemo i vraćamo se. Uspomene i sjećanja su stvarana vremenom, mi smo stvarani vremenom, a sad vrijeme tjeramo. Mislim da bi trebali prihvatiti vrijeme kao sadržaj života koji je vječan i ne blijedi. Vremena se mijenjaju, dolaze novi ljudi, novi osjećaji, ali trenutci su vječni. Vrijeme ne briše uspomene, niti tjera boli, to mi radimo, a vrijeme nam samo tjera pomisao od nečeg što je bilo prije. Malo tko će shvatiti poantu vremena, ali svi će zasigurno znati kada im kažeš da je vječnost trenutka kratka isto toliko kao što je i vrijeme kratko u našim snovima. Možda jednom nestade vrijeme današnje, pa dođe vrijeme sutrašnje ili vrijeme jučerašnje. Nadam se da neće jer vrijeme današnje stvara vrijeme sutrašnje, a vrijeme sutrašnje stvara vrijeme budućnosti koja neće nikada nestati, koliko god se trudili. Sve je vječno kad je vrijeme u pitanju, samo trenutak u kojem sudjeluje samo naše srce često je maknut od nas samih. Shvati draga Barbara, da je vrijeme samo pojam koji označava nešto prolazno, nešto brzo i dinamično, ali i nešto što stvara sjećanja bezvremenske vrijednosti obasipana vremenom tadašnjim. Prošlo vrijeme ne blijedi jer uvijek će se netko vraćati u njega, makar po kratak sjet na prošle misli ili budući putokaz.Sanjajmo vrijeme, kad je već ono stvorilo san o nemogućnosti nestajanja našeg postojanja.“
Njen govor me naprosto zadivio. Nije da je nisam razumjela, ali dobila sam predodžbu o potpuno drugačijem poznavanju vremena. Možda će me misli o vremenu pratiti još neko vrijeme, ali sigurna sam da me povratak u snove podario novim snovima. Snovima sadašnjim koji ne blijede u mom sjećanju. Sretna sam što sam se vratila na mjesto gdje pripadam i sretna sam što miris trave odaje moju prpošnu dušu, a još sam sretnija kad znam da vrijeme tjera loše trenutke, trenutke u kojima ne želim ostati, a zadržavaju me i na tome sam zahvalna. Ovaj povratak možda i nije famozan ili fascinantan, ali zasigurno me obogatio spoznajom o vremenu, ali i spoznajom koliko ti nedostaje mjesto na kojem si se osjećao potpuno smirenim i drugačijim. Ne bih željela više odlaziti dalje od snova, prepuštam se njihovoj bezvremenosti i vremenosti. Neka me sanjarske misli prate u one životne osjećaje i sastajanje na stanici sa samom sobom. Voljela bih da sam prije došla natrag, ali odlazak na pučinu vratio me u vrijeme u kojem sam pronašla ljubav prema starom snu. Ljubav je bila legla kraj mene i nasmijala se onako kako samo ona zna. Njen osmijeh me vratio u snove i odao moju staru tajnu. Snovi su ipak jedino mjesto na koje se vraćam na kraju svakoga puta. Znala sam da moram poći, ali još samo jedan trenutak, samo još jedan, da osjetim pravu čaroliju bezvremenskog vremena u snovima. Snovima koji ne blijede i ne nestaju prvim naletom jesenskog vjetra, ali i snovima koji me uče nebeskim tajnama i časti me rujnim vinima punom životnog opijuma. Odlučila sam ostati još mali trenutak i napiti se tajni svoje mladosti, tako da kad se vratim natrag u vrijeme, znadem da me ono šuška svake noći uspavankom koja će me pratiti sve dok moj korak šeta ovim svijetom. Živjelo vrijeme, pomislih, a ljubav se nasmijaše znajući da me vratila na mjesto gdje pripadam. Lijepo je bilo vidjeti ih opet i položiti svoje srce u njihove ruke. „Daleko od očiju, daleko od srca.“ kažu. Ja bih rekla da što smo dalje od očiju, srcem smo bliže zbog vremena, znate. Ono nas ipak neće baš uvijek ostaviti ravnodušnima, čak ni one najtvrđe, pa ni kamen dolje u moru misli. Uživila sam se u trenutke i napajala ih svojim mirisom, a osjećaj mog tijela u zelenoj travi postao je neponovljiva karma još ljepših i skladnijih srdašca vremena. Čekaj me, vrijeme, ne bježi, stani i odmori se. Možda u tvom stajalištu, stanemo i mi, tek toliko, da odmorimo brzinu u snovima, ali ne dugo vrijeme, ne dugo. Dovoljne su dvije sekunde, jer bez tebe drago moje vrijeme, ni te majušne dvije sekunde ne bi postojale i ubrzo bi bile samo misao, suviše luda da bi bila prihvatljiva, nama, Djeci života nebeskoga. Drago mi je da si tu vrijeme, a još mi je draže kad znam da će me tvoje misli i tvoje okrilje, pozvati u snove pune tvojeg postojanja. Miris kamelija zaživi, a ja poskočim od sreće te bujica zvana vrijeme krene u moj svijet, bez pitanja, ali s osmijehom dopuštenja.
Prepustite se vremenskoj magiji.
- 21:34 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.05.2008.
Uspomeno slatka, uspomeno tiha
Danas me nešto povuklo natrag uspomenama. Odlučila sam odskočiti od snova i nakratko se vratiti u vrijeme, trebalo mi je. Jučer kad sam završila sve što sam trebala, legla sam u krevet i listala svoje stare spomenare. Bila sam oduševljena tim bojama, tim tonovima, tim riječima. Naprosto, kao da još uvijek živim u tom vremenu. Bila sam dijete, tada. Voljela sam ispunjavati tuđe spomenare i tuđi moje. Doista sam uživala jer sam znala da ta uspomena traje do kraja života. U jednom trenu suze su mi krenule. Pročitala sam spomen drage mi prijateljice koju nisam čula već dobrih 5 godina, iako smo nastojale ostati u kontaktu, njen život apsolutno se izokrenuo. Strašno mi je bilo žao što neke stvari nestaju u sekundi pod bujicom vremena i onda naviru u sjećanjima kao tek nikli cvjetovi iz zelene trave. Čitala sam i čitala i shvatila koliko mi nedostaje to vrijeme, te zabave, te igre i taj smijeh. Toliko toga još nedorečeno i nenapisano, ali svakako nisam žalila. Znala sam koliko toga sam doživjela u tim godinama i živjela sam u skladu s time.U snovima tog vremena ne bi bilo, ali zato je tu pravi svijet u kojem shvaćamo i doživljavamo vrijednost uspomena te ih i cijenimo. Ta vremena su prošla, vratit se nikada neće, ali uspomena će uvijek biti tu, spremna na okrijepljenje i ponovni izlazak na pozornicu života. Ljudi su se razišli, svatko svojim putem i ništa više nije kao što je bilo. Svima nama ostale su samo uspomene nečega što je bilo, nečega što je uljepšalo naš život i stvorilo uspomenu vrijednu prisjećanja. Djetinjstvo nam svima ostaje u duši, nekima više, nekima manje, ali mogu reći da sam presretna jer znam da sam svoje djetinjstvo iskoristila najbolje moguće i nadam se da ću to isto moći pružiti svojoj djeci.
Ostavljam vam jedan spomen koji me se posebno dojmio i ispričavam se što možda nisam puno dotakla temu uspomena, ali bolna je ponekad i teško se uopće prisjećati, no kad uspomene krenu, svaka bol postaje suvišni „igrač“ u „igri“.
U- posljednjem času života svog
S- jeti se tada imena mog
P-ogledaj spomen, pogledaj sad
O- vo je bio drugar drag
M- eni je tada žao bilo
E-vo ti spomen stavi ga u krilo
N- a me misli makar u samoći
A- li te nikad zaboraviti neću moći.
Želim Vama svima, dragi moji, da prokopate po svom životu i vratite se makar pomoću kratkih riječi u vrijeme kad su brige bile samo pojam o nečemu što naizgled nikada nećemo moći doživjeti. Neka i vaše uspomene zažive zauvijek, u vašim plemenitim srcima.
Kad ti mrak prekrije sunce, a mjesec došeta nad grad,
sjedni i pogledaj u nebo,
nek' ti zvijezde put obasjavaju i misli krijepe,
nek' ti ljubav srce grije, pa gdje želiš.
Ako poželiš u Afriku, u Ameriku, u Australiju,
ili možda u snove.
Bit ću tu.
Ako ti srce želi na dalek put,
Bit ću tu.
Dajem ti ruku i pišem spomen, nek' ti sreća živi
u srcu, a ljubav u mislima.
Djeca smo bili i nismo to krili, voljeli smo ljubav,
voljeli smo maštu, ali i onu staru vrbu što je kraj škole
visila i pozdravljala novi dan.
Svi strahovi neka sad budu samo slatki ubod u
maleno srce, da uspomene ožive, a spomen
krene.
Kad ti tuga padne na oči, ti se sjeti mene i makar na tren
nek' ti mala suza na oko krene,
to je znak da smo prijatelji bili i da ćemo
prijatelji ostati,
makar oni prijatelji koji će
preko pogleda u zvijezde, održavati svoje
misli krotkim i smirenim.
Neka ti život prođe u miru i ljepoti
i sjeti se jednom makar naših vremena, svih naših svađa
i pomirbi i dođi do stare vrbe,
stat ćemo i krenut natrag u vrijeme, zajedno svi,
da još jednom osjetimo milinu
dječjeg , neponovljivog osmijeha.
Čuvaj spomen u srcu i ne daj da te život
izbaci iz takta jer melodiju našu
pjevat uvijek će znat ovaj drug,
što spomen ti piše sad.
- 08:41 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.05.2008.
Pravi ljubavni osmijeh
Sunce je ožarilo more i zrcalilo svoje misli na glatkoj morskoj površini.Moja prijateljica i ja letjele smo nebeskim svijetom, ushićene zbog ponovnog povratka ka snovima. Nedostajalo nam je još samo par dana i tu smo, na mjestu gdje je sve počelo. U zadnje vrijeme obuzeo me pjesnički ritam, pa ostavljam i ovoga puta jednu ljubavnu pjesmu. Pjesmu jednih emocija, jedne večeri i jednih misli. Neka njeni stihovi uđu u vaša topla srdašca, dragi moji.
Ljubav nas prati gdje god nam misli idu.
Ona nas vodi tamo gdje srce poželi otići.
I uvijek je tu.
Svjesna nas i naših spoznaja.
Kako je lijepo voljeti,
imati osobu na koju mislimo dok svira ljubavna pjesma,
osobu koju čuvamo u srcu kad svi drugi odu,
osobu koja nam daje misli koje nikada neće nestati.
Volim ljubav i volim njene dodatke.
Sreća je prati u svakoj stopi, a njeno
egzistencijalno biće zrcali se u mom umu.
Ljubav je kao ogledalo, u njoj možemo pronaći sebe i
svoje snove.
Ona je kao najčišći i najbistriji potok koji postoji
i nijedan „otpad“ je ne može uništiti.
Ljubav je često zlorabljena, ali
njoj ne smeta.
Došla je od mjesta gdje je svijet počeo,
od Boga,
od vremena gdje je vrijeme bilo nepoznat pojam,
a sat samo puka misao jednog dječaka
na dnu jezera.
Zar ljubav nije najljepši ples ikada plesan?
Skladan korak, pjesma života i misli jedne
nebeske vile.
Zaplešimo u ritmu ljubavi i ne bojmo se
pustiti svoje srce u snove.
Pa čak i ako se vrati ranjeno, to je znak da je voljelo.
Ljubav je najljepši osjećaj koji život može pružiti.
Ona ne prihvaća NE, zagovara DA i podržava MOŽDa.
Kod nje je svaka misao šarena,a svaki san lijep i vječan.
Svaki dan me ostavlja bez daha svojim
transformativnim oblicima.
Nekad leti poput leptira, nekad mirno čuči
u dubini potoka zvanog Duša, a nekad je u zraku,
toliko jakog mirisa da ostavlja bez daha.
Ljepota ljubavi je znak koji obilježava svakog zaljubljenog.
Ona dolazi iz očiju.
Voljela bih ponekad biti na mjestu ljubavi,
čuvati svako srce i iznenaditi ga.
Sigurna sam da ne bih uspjela na isti način.
Stoga ću ostaviti ljubav da radi ono što joj najbolje ide,
a ja ću voljeti od sveg srca, iako je ponekad uništeno.
Šaka ljubavi za svakoga i neka svijet blista.
Možda jednom i uspijemo otjerati tugu i svi se nađosmo
na kolodvoru snova.Vlak kojim ćemo doći blistat će, a mi
ćemo kao ponosni izlaziti van.
Susretat ćemo mnoge poznate nam duše, možda
susretnemo i dugo traženu ljubav.
Taj susret bit će veličanstven,a naša srca
ožarit će sunce puno sjajnih zraka.
Neka ljubav vlada u nama, izvan nas
i oko nas i neka nikada ne bude zaboravljena
jer ljubav je reakcija na čiji podražaj
nikad nećemo zaboraviti reagirati,
čak ni onda kad nam je najteže.
Poletimo nebom i osjetimo ljubav.
Neka ona osjeti i nas.
Makar da vidi koliki učinak je nekoć
ostavljala.
Na neke još i sad ostavlja.
Ostanimo zaljubljeni u ljubav i krenimo
ka njenom početku, u naša mala srca.
Tamo nas čeka susret i gozba koju ćemo doživjeti
samo jednom, a sigurno je nećemo zaboraviti.
Čak ni onda kad će ona poželjeti zaboraviti nas, a to je nikad.
Sjajite zvijezde padalice, donesite nove želje,
za ljubav spremni uvijek bili i ostali,
bez obzira na sve.
I zasjaše zvijezde i ljubav zavlada,
u jednu tihu, zimsku noć prekrivenu
blagim snježnim, nebeskim pokrivačem.
Osmijeh postade misao ispunjena prijateljskim
pogledom, a ljubav dođe na svoje mjesto.
Tamo gdje i pripada.
U ljubavnu zemlju čiji stanar ćemo biti na kraće
ili duže vrijeme, jednog dana, jedne noći ili
jedne jeseni. Bilo kada i bilo gdje.
Budimo spremni na useljenje u ljubavnu zemlju.
Ona je uvijek spremna na nas.
Spakirajte kovčege jer putovanje je tek
počelo.
Krenimo u snove jednog dalekog početka i
zapjevajmo pjesmu te pronađimo na dugom putu
nekog čija pjesma sadrži
makar jedan stih naših dubokih misli.
Tad smo pronašli pravu, ljubav iz snova.
- 17:03 -
subota, 17.05.2008.
Odlazak jedne ljubavi
Lutajući put snova, slušala sam pjesmu valova dok nas je more nosilo natrag i u valovima, pronašla sam novu pjesmu.
Kad ti sunce ožari lice i snovi te napuste,
doći ću ja, kao
mali anđeo, kao
plavi leptir.
Spustit ću se na tvoje lice
i podarit ću ti svoj osmijeh.
I tuga te nikada više neće dotaknuti,
bol će ti biti samo stara nepoznanica,
a čežnja mjesto gdje se nikada neće vratiti.
Kad te sve nade napuste i optimizam ostavi,
vjerovat ću u tebe
i znat ću da gdje god bio
uvijek ćeš biti u mom srcu.
I ljubav će naša postati bezvremenska,
svaki trenutak postat će vječan,
a ti ćeš upoznati sebe i otkriti svrhu
svoga postojanja.
Jednom kad odeš,
ostavi otvoreno srce,
da se mogu vratiti po svoje uspomene,
ostavi osmijeh na licu,
da se kao griješnica mogu diviti
njegovoj jačini
i neka plamen tvoje duše
vječno osvjetljava mi put.
Jer bez tebe, ni ja ni moja duša
nemamo kamo otići,
tvoje srce nam je utočište,
a tvoji snovi uspavanka.
Bez tebe ne bi postojali mi, a bez nas ne bi postojala ja.
Zato te nikada ne želim napustiti
jer jednostavno
bez tebe svrha svega ovoga postala bi samo jedan od papira
koji skupljaju prašinu u starim ladicama.
Kad odeš, ostavi mi makar cvijet u staklenom zvonu,
tako da nikada ne uvene,
a ja ću tebi dati sve svoje snove,
makar da kad god ti bude teško,
imaš mjesto gdje će se tvoja duša
uvijek vraćati.
Neka naša ljubav živi zauvijek, iako je
njena svrha ništa više, no puka, zaboravljena
laž.
Zvjezdice mala, kad će moje želje konačno biti ostvarene.
Moram li baš uvijek sanjati uzalud?
- 15:38 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 16.05.2008.
Otkriće samih sebe
„Jesi li dobro?“ šapnula je ona nekakvim blagim tonom. „U redu sam.“, odgovorila sam joj smiješeći se. Zapravo, nisam bila dobro, a možda i jesam, ne znam niti sama, ta putovanja su me umarala i ponekad sam se osjećala kao njihova igračka.Zamolila sam je da stanemo na idućem otoku, nisam htjela ništa propustiti i bez obzira na to koliko me nostalgija pratila, uživala sam na pučini. Stale smo, a tamo sve u pijesku. More kao da je sa strahom dopiralo u tu pješčanu masu, bilo je čudno, moram priznati, no zanimljivo. Sjele smo na vrući pijesak i osmjehivale se jedna drugoj kako bi dobile osjećaj ugode. Ona je ustala i plesala nekako sva u ritmu valova i njihanju starih kokosovih palmi.Smijala sam se onako od srca, htjela sam omogućiti njoj i sebi sretne trenutke. Možda sam uspjela. Gledala sam daleko u smjeru snova i činili su mi se tako daleko, kao da mi bježe svakim mojim pogledom. „ Nedostaje li ti kopno, oblaci, snovi, makar ponekad?“ upitala sam je depresivno. Nisam dobila odgovora, pa sam se zabrinuto okrenula. Ona nije bila tamo. Pomislila sam da se skriva, a možda i ne, nisam bila sigurna. Ustala sam krenula sve dublje u pijesak, morala sam je pronaći, bez nje ovo putovanje ne bi bilo potpuno. Sva zabrinuta i očajna začula sam glas za koji nisam znala je li halucinacija ili ne. Glas je odjekivao:“ Ona- ona je-je na-na sigurnom- sigurnom. Nemoj- nemoj se-se brinuti-brinuti.“ Ton toga glasa me pomalo plašio, no davao mi je nekakvu sigurnost. Sjela sam i od gorčine počela plakati i jaukati. U taj tren došla je ona sva u bijelom.Haljina je vjerovali ili ne bila od bijelih latica. Prekrasno je izgledala, kao vila koja se sprema na vječni nebeski počinak. Bila sam očarana te sam viknula:“ Pa gdje si ti do sad? Prestrašila si me!“ Ona je šutjela i smiješila se kao da je otkrila neku tajnu koju bi samo jednom rječju mogla otkriti.Pozvala me da krenem za njom i ja sam naravno krenula. Stigle smo na mjesto gdje je sve bilo prekriveno kokosovim palmama koje su mirisale nekim čudnovatim, opijenim mirisom. Taj miris me ubrzo omamio i mi smo se ubrzo obje našle u ruhu napravljenom od bijelih latica koji je zračio ljepotom i mirnoćom. Sjele smo na slap i on nas obuzme. Ja sam se prisjetila vremena dok sam stajala pod slapom i vraćala se na početke početaka, upoznavala nove osobe i odlazila na svoju sanjarsku livadu ispod starog hrasta i gdje su me emocije vodile u snove. Ona, ah ona je samo šutjela, ne znam je li razmišljala, moja prijateljica za koju sam mislila da mi se odala do kraja, sad je svoje misli zadržala za sebe i jednostavno stvarala tišinu koja je ubijala sva auditivna osjetila. Narušila sam tu tišini u ponovila pitanje sa početka:“ Nedostaje li ti?“ Nisam se nadala odgovoru, ali sam ga dobila. „Naravno da mi nedostaje.“, rekla je ona sa suzama u glasu. Nisam znala što se događa, ali osjetila sam kako mi pijesak upada u oči i podiže se vijavica naših želja. Sklonile smo se ispod kokosa i zatvorile oči. Kad se vijavica smirila, ugledale smo nekakvo još veće stablo. Mene je podsjećalo na stari hrast, a nju na ebanovinu. Nešto je bilo posebno u tom drvu pa smo mu se približile. Ona ga je prva dotaknula i vidjela sam u njenim očima nekakav sjaj. Sva radnja iskristalizirala se u njenom ogledalu duše.Bilo je predivno. Vidjela sam njene misli. Jedan osobit osjećaj.Vidjela sam njene suze kako se polako spuštaju niz blago lišce, vidjela sam istovremeno i njen osmijeh koji je zračio ponosom i poprimao auru intrige i senzualnosti. Ušla sam u njene misli i moram priznati osjećala sam se kao tuđinac u tom moru. Kao kapljica vode u pijesku, što je inače izvrsno, ali sada sam bila uljez u prijateljičinim mislima. Maknula sam joj ruku i zagrlila je. U suzama sam govorila:“ Oprosti, nisam htjela, stvarno nisam htjela ući u tvoje imaginarne odaje, u tvoje snove. Nisam smjela.“ Ona me pogledala i rekla svojim jednakim, slabašnim glasom:“ Barbara, u redu je, ja sam ti to dopustila, i nisi se smjela osjećati kao otpadnik zato što ti jesi dio mojih snova. Najveći dio. Molim te, ne boj se. Htjela sam da sa mnom uđeš u moje misli, kad sam sama nije jednako zanimljivo zar ne?“ Klimnula sam glavom u znak potvrde i ona ponovno stavi ruku na stablo i uđosmo. Bilo je apsolutno predivno. Osjetila sam naše djetinjstvo, naše snove i sve što smo zajedno postigle. Sve njene oluje koje su se događale u duši prošle smo zajedno i nisam se osjećala kao tuđinka jer sam znala da imam dopuštenje odgledati predstavu njenog života. Kad smo došle pred kraj, vidjela sam sebe. Nisam se tome nadala, ali vidjela sam sebe kako se smijem i kako letim nebom. To je nešto što me zaprepastilo. Bila sam začuđena zato što se baš ta radnja događala i u mojim mislima. Osjetila sam poveznicu između nas dvije i znate što, otkrila sam riječi nove pjesme. Pjesma je išla otprilike ovako:
Kad noć se spusti i svaka travka poprimi najspokojniji oblik, ja ću ti doći
da okrijepim tvoju dušu,
da podarim tvoje snove
i pronađem tvoju ljubav.
I nikada više nećeš osjetiti bol prošlih vremena.
U tom trenu naše duše spojit će se u novu cjelinu.
Cjelinu ljubavi.
I nećeš se više bojati gubitka,
niti starog pauka, gore na tavanu
tvoje kuće.
Ne, obećajem.
Bit ćemo samo ti i ja
i pjesma naše ljubavi.
Nitko se neće umiješati u naše snove niti
predvidjeti naše riječi.
Kad mrak spusti svoju mrežu i prekrije dan,
ja ću ti doći
i donijet ću ljubav,
strast,želju i čar.
I nikada više tvoje oči neće osjetiti suze,
one bolne suze koje odvode ravno u ponor.
Bit ćemo samo ti i ja
i stari hrast navrh brijega,a vile će nam pjevati
novu pjesmu ljubavi čije će nam riječi
krojiti krunu od predivnog
ljubavnog zlata.
Mislim da je sve ovo govorilo više od mojih riječi. Znala sam da joj nedostaje ljubav i njen suprug i njena nadanja. Koliko god smo se trudile biti sretne na ovim putovanjima, nismo uspjele. Jednostavno nešto nas je zvalo natrag. Možda su to bili snovi, a možda samo puka, nostalgična želja za odlaskom kući. Nismo se niti trudile otkriti. Pogledala me u oči i svratila pogled u moje srce. Znala sam što mi želi reći. Već je bio mrak i zvijezde su ponovno sjale.Oprostile smo se od pučine i koliko god naša odluka možda bila loša, znale smo da kad smo zajedno nije niti bitno gdje smo. Na ovom otočiću još smo nešto novo naučile. Naučile smo da ne vrijedi raditi neke stvari, ako u tome ne uživamo. Da ne vrijedi uzimati sve zdravo za gotovo, ako to nije ono što mi doista želimo. I zašto jednostavno ne bi mogli odustati? Nema ništa lošeg u tome. Možda malo kukavičluka, ali to je za ljude. Obje smo bile sretne i ispunjene jer smo znale da smo donijele dobru odluku. Pučina nije jednostavno bila za nas, nju smo odlučile ostaviti onim drugim sanjarima, koji su pustolovi i vole avanture i tajne ovih otoka. Ostavile smo im mnogo toga, još tisuću i jedan otok je ostao neotkriven, mi smo ih otkrile samo tri- četiri, ali znale smo da je to dovoljno, znale smo da smo dosta naučile, a najveća lekcija bila je ta da sanjari se uvijek vrate snovima jer oni ih čine predivnim osobama i bez snova ne bi bili isti. Sreća nas je obasjavala i moramo priznati da će nam nedostajati more i tajne stare, dobre pučine, no toliko je tajna u snovima još neotkriveno i nema potrebe mijenjati naše uloge zbog nekakvih sitnica. Ovaj odlazak na pučinu i nije bio toliko loš, bar smo shvatile da ono što najviše volimo je tu u našem srcu i da ćemo im se vratiti čim prije.
Naposljetku, neka pučina ostane tajna za pustolove,a nama sanjarima neka ostave snove.
Snove sanjanja i snove mirisnog cvijeća.Tako će već biti mnogo, mnogo lakše. Znate i sami da protiv srca ne možete, a nešto na silu nema potrebe. Legnule smo na užareni pijesak i nasmijale se od srca jer smo znale da nas prava čarolija tek očekuje. Bio je to povratak ka snovima i odlazak sa pučine. Pjevušile smo pjesme i smijale se dječjim igrama i doista smo zračile srećom jer smo znale, točno smo znale da se snovi vesele našem ponovnom dolasku i da ćemo ubrzo osjetiti miris plavih jorgovana, bijelih ruža i purpurnih magnolija. I još nešto, bile smo sigurne da ćemo se tamo osjećati dobrodošlima i sretnijima nego ikad jer gdje su snovi ni srce nije daleko. Nove tajne činile su nas sretnima, ali trenutak koji smo čekale nas je tek dozivao u svoju bezvremensku vječnost koja je uživala gledati naš osmijeh pri prvom
morskom povjetarcu. Neka snovi zažive u srcima gdje je ljubav prva jutarnja pomisao, a sreća samo prijatelj koji će uvijek biti tu, kod svakoga od nas, ponekad tiha i često neprimjetna, ali uvijek prisutna. Ljudi su doista sretni tek onda kada im je srce na mjestu gdje dolazi u dodir sa onime što najviše vole, onime što najviše žele i onime gdje se najviše osjećaju pripadnim i smirenim, spremnim za nova osjetilna otkrića. „ Mislim da osjećam miris ruža.“ , rekla je ona znajući da će nas osmijeh pratiti do kraja našeg putovanja na početnu stanicu života, snove.
- 13:24 -
četvrtak, 15.05.2008.
Zvjezdane riječi
Moja prijateljica i ja lutamo pučinom , a mjesec nam obasjava put kojim bismo trebale poći.
Taj put je težak, ali spremne smo na to, već smo to odavno znale. Ja ovoga puta na jednom od neznanih nam otoka nisam pronašla blago srdašca, već blago pjesme koja me tamo čekala.Danas vam ostavljam te stihove,bar da prenesem svoju ushićenost jedne duge, noćne večeri prepune snova.
Zvijezde
Gledao sam sjajne misli svojega kraja
i pronašao sam svoju ljubav pokraj mjeseca.
Nitko me nikada neće voljeti kao ona
i nitko me nikada neće čuvati neće kao njene opojne usne.
Znao sam da ću je dovijeka moći samo gledati
jer čar koju ona ostavlja teško je dotaći.
Pokušat ću, vinuti se u visine njenih snova
možda tada zaslužim približiti joj se.
Uživam samo gledajući je, a san o
mom skorom dolasku sve je bliži.
Svake večeri sjednem povrh brijega, uperim pogled
i napajam se njenom ljepotom.
Skladno tijelo i skladne misli, a ja jadan
sve što mogu je gledati je i u odajama
svojih prošlih misli usuđivati se nazivati je svojom.
Svojom družicom i pratiteljicom
i sretan sam kad me pokloni osmijeh i dade nadu
za dalje.
Tad mi srce zatreperi i osmijeh se ozari na
istrošenom licu.
Još uvijek se moja duša skriva u odajama mojih misli,
boji se izaći, boji se svijeta
jer čeka dan kada će konačno
svoju zvijezdu doista moći prozvati svojom.
Sjaj me prati u dubine starih, nebeskih misli.
Treptaj duše u sekundi nestaje, a moja sreća se nalazi kod nje,
stare, dobre zvijezde prijateljice.
Još uvijek čekam dan, a sunce svaki tren podržava moja
nadanja, koja mogu i ne moraju biti ostvarena.
Bitno je sanjati, tako si okrijepim misli.
Pučina stvarno skriva mnoge tajne iza velikih, plavih dubina.
- 15:03 -
srijeda, 14.05.2008.
Misterij zvan smrt
Šetajući po vašim svjetovima, dobila sam ideju za novo djelo. Da budem iskrena i više ideja i ako tekst bude pomalo nerazumljiv, unaprijed primite moje isprike. Razbarušenost mojih misli će vam, nadam se, biti simpatična :)
Moja prijateljica i ja vozile smo se tri dana u maloj lađi. Vidjele smo tolika čuda i nismo imale pojma da je pučina ovako zanimljiva i prpošna. Jedva smo čekale krenuti dalje i onda, zbog velikog umora stale smo na jednom otoku. Tamo je sve bilo ispunjeno cvijećem, zvijezdama i mirisima koji su pružali srdačnu dobrodošlicu svakom posjetitelju, čak i onome koji nije suviše lud za biljkama. Sjele smo na obalu i gledale kako more udara o kamene hridine i proizvodi zvuk predivne morske sonate. Uživale smo u tome, kao da je ta pjesma skladana samo za nas i pruža nam toliki osjećaj opuštenosti da ga i same nismo mogle okusiti. Predložila sam joj da razgledamo otok jer sam bila uvjerena da ćemo naći nešto novo i ona je to s oduševljenjem prihvatila. Ta moja prijateljica, da budem iskrena, bila je jako draga i mirna osoba i voljela sam s njome na putovanja, ona su mi se činila nekako primamljivo daleka i neopisivo bliža nego inače. Ubrale smo jedan od egzotičnih cvjetova, stavile ih u kosu i krenule prema centru otoka. Tamo, vjerovali ili ne, održavala se parada. Parada šarenih ljudi koji su plesali oko nekakvog kovčega. Bili su sretni i uzbuđeni, skakali su s noge na nogu i veselili se kao da se događa nešto nevjerojatno lijepo. Moram priznati da su nas pomalo zastrašivali, no vođene pjesmom, približile smo im se. Ne biste vjerovali kad bih vam rekla što smo tamo vidjeli. Uzbibana gomila plesala je oko lijesa i ubacivala latice cvijeća u nj. Bile smo zaprepaštene prizorom te rastvorile oči kao da smo ugledale nešto neponovljivo. U tom trenu netko me uhvatio za ruku i uvukao u tu gomilu koja je plesala kolo. Za čas ili dva našle smo se u bujici ljudi koja vrvi veseljem, a ništa nismo znale o tome gdje smo i s kime smo. Načas smo se osjećale dobrodošlima, no osjećaj je brzo ispario. Starija gospođa koja je pokraj mene plesala sama, sa strane, činila se nekako razumnom, pa sam se ja izvukla iz kola i prišla joj. Prvo što sam je upitala bilo je :“ Ispričavam se gospođo, ali biste li mi molim Vas mogli reći što se ovdje događa?“ Ona me začuđeno pogledala i rekla: „ Pa, zar ne znate? Umro je naš stari prijatelj, Monart, i mi slavimo njegovu smrt.“ Otvorila sam i usta i oči i gledala je u čudu. Ona je samo rekla:“ No hajde, idemo na ples, kasnije ćemo razgovarati.“ Još uvijek nisam bila svjesna njenih riječi, ali pridružila sam joj se.Plesale smo još par sati, potpuno izolirane, ali uživale smo u toj toploj dobrodošlici koja je zračila neopisivom srećom. Sve što sam tada znala je da ništa ne znam ,a to je bilo i najbolje od svega. Osjećala sam se kao da ne moram neke stvari znati ida bih ih jednostavno trebala ostaviti i prepustiti se životnom entuzijazmu. Izgubljena u svojim mislima, ubrzo sam pronašla put natrag kad sam začula glas one stare gospođe. Ona je iz sve snage vikala:“ Ljudi, ljudi, imamo goste, dođite ih pozdraviti.“ Svi su se okupili oko nas dvije, počastili nas najfinijim vinom i najljepšom pjesmom. Pjevali su u ritmu zvuka valova i plesali kao noćno zviježđe koje se lagano kreće nebeskim svodom. Bile smo očarane njihovom gostoljubivošću. Usudila sam se prekinuti ih i jednostavno upitala:“ Možete li mi molim Vas reći zašto se slavili smrt starog Monarta, zar je bio toliko loš?“ Cijeli narod se nasmijao, a ja sam se osjećala nekako čudno jer nisam imala pojma o čemu govore. U taj tren ustao je starac koji se činio kao najmudrija osoba koju sam ikada vidjela. Bio je nizak i nekako topao, ali oštar u licu.
Pružio mi je ruku i izgovorio kao da već stotinama godina priča priču kojoj je tek sada došao kraj:“ Draga nepoznata dušo, očito nisi upoznata s našim ritualima i nisam očekivao da budeš. Cijelo vrijeme sam čekao da netko upita to pitanje koje je naizgled očito. Evo da ti i ja dadem odgovor. Mi slavimo smrt jer smatramo da je ona novi početak. Život je kod nas popraćen još većim sjajem, ali znamo da kad umremo to nije kraj. Tada jednostavno odemo u neki novi svijet, ne sjećajući se što smo i kako smo. Ponovno zaplačemo i budemo djeca, a negdje duboko u nama skrivene su tajne prošlih vremena, vremena kojih se nikada nećemo sjećati, a znat ćemo da su u nama. Smrt je samo kratak odmor od života, u njoj susrećemo naše bližnje i odgledamo film koji smo snimali dok smo živjeli. Nađemo vremena da se opustimo i jednostavno poletimo dalje, ali naše uspomene nikada ne nestaju. One su uvijek tu, samo jednostavno nisu nam nadohvat ruke i ne sjećamo ih se jer prolazeći kroz tu stanicu gdje se svi rastajemo, uspomene postaju mjesto gdje se vraćamo samo u snovima. Kod nas, nepoznata dušo, život je samo nov početak i vjerujemo da nam ovo nije zadnji život, mi vjerujemo u besmrtnost snova i ljepotu življenja i znamo da to naš narod čini posebnim. Naposljetku, smrt je samo stanica gdje izgubljene duše pronalaze nov smisao,a one osobe koje su oduvijek favorizirale život dobivaju spoznaju da ništa nije prolazno u svom punom smislu. Mi mislimo da smo svi jednako vrijedni i da kad umremo naše note postat će zapisane u velikoj kajdanci života koja će biti ispunjena svim našim osjećajima, naši nadanjima i našim snovima i zato znamo da je prolaz kroz koji svi prolazimo san i da sve dok ne naučimo sanjati nećemo moći proći kroz taj prolaz. Divno je to, draga neznana dušo, da sve nakon naše smrti postaje jedna, velika, prekrasna pjesma koje se zapravo ne sjećamo jer dobivši novu priliku za život duboko u sebi skrivamo tajnu prošle ljubavi, prošlih misli i prošle osobnosti. Mi slavimo smrt iz razloga koji ti pokušavam reći kroz čitavo mnoštvo misli, a taj razlog je da sve ono što je počelo i sve ono što je završilo zaslužuje novu počast, počast punu entuzijazma, punu ljubavi i podrške za novi početak koji će biti obogaćen uspomenama proteklog života, uspomenama koje su samo grad svih ljudi u koji ćemo uvijek rado zaviriti, makar da bi negdje u sebi, jednom, za par godina pronašli sve ono što smo bili, sve ono što ćemo biti i sve ono što nas je vodilo kroz ovaj tajanstven život. To je za nas tajna koju skrivamo i nikada neće biti otkrivena jer zapravo ne znamo da je skrivamo. Nazdravimo toj tajni, toj uspomeni i tom novom krajo-početku koji će nas pratiti sve dok se naš osmijeh ne nađe u gomili onih nebeskih pratnji. Snovi su ništa drugo, no osmijeh ostavljen u granici između ovog i sljedećeg života. Sanjajmo, draga neznana dušo i otkrijmo da je naša duša samo slatka jagoda u još slađem šlagu srdašca.“ Bila sam apsolutno bez riječi. Toliko iscrpnih informacija, toliko lijepih opisa, toliko objašnjivih misli. Jednostavno prekrasno i da vam priznam, vjerovala sam u to koliko god se činilo nemoguće. Stari mudrac se nasmije i započne pljeskati, a taj pljesak bio je samo uvod u predivnu ceremoniju novog života koji je upravo otpočeo. Čarolija koju je taj narod davao bila je neobjašnjiva riječima, svo to blago dano meni i mojoj prijateljici cijenile smo više nego išta na ovome svijetu. Bile smo dio ceremonije novog života u kojem možda nikada nećemo sudjelovati, ali duboko u sebi znat ćemo, da nekoć davno je postojao jedan život čiji smo dio bili i sad smo samo uspomena s kojom dolazimo u dodir između granice dvaju života. Zaplesasmo i ja i ona i čitav narod i proslavismo svo blago života i sve osjećaje snova. Bio je to predivan osjećaj, osjećaj za pamćenje. Misli su letjele i sastajale se sa onim drugima mislima, a mi, samo posrednici između života, postali smo plesači koji će vječno čuvati svoje tajne, plesači dječjeg osmijeha i skladat ćemo predivnu pjesmu koja će biti odslušana jednom, u duboku, tihu noć, kad mjesec spusti svoju mrežu po granama drveća i otpočne bal sviju izgubljenih i pronađenih duša. Na ovom otoku obogatile smo sebe i pronašle razrješenje misterija zvanog smrt.
To rješenje shvatit će samo oni koji će biti spremni vjerovati da je smrt nov početak i cilj koji će biti dostignut prije ili kasnije. Sreća nas je obasjavala i polako se išuljasmo iz te rasplesane gomile. Nismo se pozdravile jer smo znale da su naše riječi dovoljan pozdrav za sve te ljude. Stari mudrac nas je primijetio i klimnuo glavom te poklonio osmijeh. A mi, dvije stare prijateljice, krenusmo u novu pustolovinu gdje su nas čekali novi misteriji, iako smo najveći misterij bile nas dvije i naša osobnost koju ćemo otkriti jednom kad na to budemo spremne,a do tad ćemo vjerovati i prenositi svaku spoznaju onima koji su barem jednom sanjali o staroj barci i starcu i ljubavi punoj zvijezda. Misterij smrti je samo trenutak kad naša samosvijest dođe u razinu gdje ni život ni iskustvo ne mogu mnogo, a to su snovi novog života u koji ćemo ući puni uspomena za koje nećemo niti znati da su tu, a li zasigurno ćemo ih osjetiti, duboko u srcu srca, u snovima snova, u životu života, u nama samima.
Tratinčica nam dade dopuštenje i me se otisnusmo na pučinu pune ponosa i neizrecive snage jer smo itekako znale da nas uskoro, negdje, kad završimo ovaj život, čeka zanosna premijera novih, još nedorečenih misli. Sigurna sam da ćemo u toj premijeri svi sudjelovati, a neki baš ovoga trenutka sudjeluju u njoj i trebali bismo baš zato slaviti svaki dan nam trenutak. Neka slavlje otpočne i nova pustolovina poprimi miris plavih jorgovana.
- 19:50 -
utorak, 13.05.2008.
Oproštaj od snova
Već dugo nisam otišla u snove. Zadržala sam se u zemaljskom životu i zamarala nepotrebnim bolima. Odlučila sam jedne večeri odlutati u svoj dobro mi znan svijet. Tamo gdje je sve po mom. I jednostavno uživati u njemu. Kao i uvijek tamo su me dočekali svi moji dobri poznanici, Ljubav, Starac, Sreća, Pisma itd. Poklonila sam im topao zemaljski osmijeh i prošla pokraj njih kao leptir u letu. Tragala sam za nečim što je moje srce odavno željelo. Nešto što sam htjela osjetiti, a nikako nisam mogla naći. Bilo je to prijateljstvo. Da, da prijateljstvo. Ono staro, dobro, koje ne vrijeđa, koje se ne boji, koje pruža sigurnost, koje čuva uspomene, koje dovodi ljubav i koje razumije. Nije me uputila niti Ljubav niti Sreća, išla sam sama. Kao list nošen vjetrom, ja sam letjela snovima. Strašno me obuzimala želja za prijateljima. Sjela sam na žal i razmišljala. Kako bi bilo imati prijatelja. Nisam ga nikada zamišljala do tada. Nisam se nikada pitala kakav bi mogao biti jer bi uvijek prihvatila ono što dobijem. Znala sam što sam htjela, ali jednostavno se nisam znala izraziti jer nikad nisam došla u dodir sa tim dijelom svog postojanja. Sa mnom kao prijateljicom i nekim kao prijateljem.
Doletjela mi je misao kao izgubljeni brod i usidrio se u mojim snovima. Nisam do sad razumjela tu misao, ali sam pokušavala dokučiti što mi želi reći. Razmišljajući i gubeći se u mislima, osjetila sam nečiju ruku na svom ramenu. Ta ruka me izvukla iz misli i uvela u neki novi svijet. Nisam je ni uspjela vidjeti, a osjećala sam se posebno. Uperila je moj pogled daleko na pučinu. Tamo gdje granice ne postoje i gdje je svijet misaono povezan sa snovima, što je inače nemoguće. Na pučini smo pronalazile mir i sigurnost, samo gledajući je i obje smo poželjele krenuti u tu tajanstvenu, nedodirljivu daljinu. Daljinu u kojoj život nema kraja i u kojoj je i najmanja misao moguća. Smiješile smo se i ja sam ustala. Ona me upitala još uvijek sneno i zamišljeno :“ Bi li ikada željela otići tamo?“ „Gdje? Na pučinu?“ rekoh praveći se da ne znam o čemu govori. Kaže ona „Da, na pučinu.“ Nisam joj odgovorila jer sam htjela uživati u ugodi tišine koja mi je odgovarala. Tišina je govorila više od riječi, ona je razbijala monotoniju govora i ekstravagantnost rizika. Skladala je najdivniju simfoniju, samo za nas, vodeći nas u nove snove pune naših misli.U jednom trenutku sam pomislila kako je lijepo živjeti u tišini, a zatim je ona progovorila pa sam tu misao maknula, jednostavno je govor bio previše divan i primamljiv. Ona je rekla ponosno:“ Znaš li tko sam ja?“ Nasmijala sam se pomalo ironično i odgovorila joj:“ Da priznam, zapravo i ne znam.“ Uzvratila mi je osmijeh i ništa nije rekla. Znala sam što joj je u mislima na neki način i osjetila njenu sreću i spokoj. Zajedno smo sjedile i gledale u tu tajanstvenu pučinu koja nas je obasipala novim inspirativnih osjećajima. Nakon nekog vremena, odlučila sam prošetati i povela nju sa sobom. Nije ustajala samo je tiho rekla:“ Ostavi me još malo, ne želim ići, oprosti. Previše je lijepo da bih napustila takvo što. Nadam se dame razumiješ.“ Razumjela sam je i ona je to znala bez da sam joj govorila, iako je neke stvari bolje reći, tek toliko da se naš suputnik prisjeti o čemu govorimo, pa rekoh:“ Naravno da razumijem.“ Nasmiješila mi se i ja sam krenula prema šumi. Možda ćete sada pomisliti kako se u šumi nešto strašno dogodilo i ona me spasila ili takvo što. Moje priče su ponekad previše predvidljive, možda ih zato čitate, a možda i ne. Šetajući susrela sam nekakvu pticu koja je jaukala i pjevala baladu o izgubljenom vremenu. Stala sam pa je upitala:“ Što to pjevaš, ptičice draga?“ Nije me čula samo je nastavila pjevati:
„ Na vrh brijega, tamo daleko, gdje vremena nema,
stoji jedan kip napravljen od kamena.
U njem nema misli, u njem nema straha,
u njem stoji samo djeva plaha.
Njena duša davno izgubljena
leti u mojoj vječno zadivljena.
Nosim ju, nosim, al ponekad mi fali
kad me obuzmu znane nam nebeske stvari.
Voljela bih njenu ruku još jednom da dotaknem
i da odem k njoj bez da se spotaknem.
Spotaknem o život, o bol, o tugu
i više nikad ne osjetim porugu,
prema samoj sebi.
Učinila bih sve
Da vidim njen osmijeh na usnulom joj licu
i ugledam staru, dobru i vječnu prijateljicu.
Vratite mi je, o vladari prokleti, što ste mi je uzeli
kad sam samo jednom imala san,
san o prijatelju
koji uljepšat će tmuran mi dan.
Vratite je natrag stare šume i odajte mi tajne
životne bune.
Čekat ću je vječno i neću suze čuvat, osmijeh će mi živjet
samo za nju, moju staru, dobru
prijateljicu.“
Bila sam očarana njenom pjesmom i pomilovala je da se ne bi osjećala previše samom, iako nisam mogla previše učiniti. Ptičica je sletjela na moje rame, a ja sam se nasmijala, hoteći joj pružiti pomoć na neki način. Ona mi je samo rekla: „ Ne možeš mi puno pomoći, draga Barbara, ja sam sada trenutačno zarobljena u svome vremenu. Krila ipak nisu ono što sam oduvijek htjela, a htjela sam željeti i voljeti. Moja bol leži duboko u meni i teško će izaći van.Ova tužna pjesma je balada o prijateljstvu davno izgubljenom, prijateljstvu otuđenom i besmislenom, prijateljstvu koje nema života i živjelo je samo jednom, dok su bogovi još sastavljali zemlju i nebo i ništa ga ne može vratiti. Ono je ostalo u prošlom vremenu, vremenu starih bilješki o novom razdoblju i ne može se vratiti, ne mogu niti pokušati, ostaje mi divna uspomena i moja stara pjesma koja odaje moju patnju. Idi sad, draga prijateljice, idi u život i okusi prijateljstvo, ja svoje već jesam i sačuvala sam misao na njega, pretvorila ga u stihove i sad mu se divim. Ne brini, ne boli toliko kao što je boljelo prvi dan, bol otupljuje svakim dijelom sve više, a moje srce ostaje samo stari panj čiju će starost prepoznati mala djevojčica po godovima.“ Bila sam šokirana time što po prvi puta ne mogu puno učiniti i osjećala am se bespomoćnom i odvratno otuđenom, bez sredstava i onih riječi kojima sam se trudila napraviti nešto dobro. Osjetila sam nalet osjećaja pa sam joj samo rekla:“ Poleti, draga ptičice, odleti na vrh brijega i tamo će te čekati ona, tvoja stara prijateljica, sa osmijehom na licu i bol više neće biti tvoj suputnik, prepreke će biti suviše lagane i lako prebrodive. Ne boj se, ptičice mila, život te čuva, baš onako kako te izlaže svemu. Moje misli će letjeti zajedno sa tobom i sastati se gore na vrh starog, vilinjeg brijega s tvojim osjetilnim refleksima. Poleti sad, idi daleko, tamo gdje čovjek nikada neće moći, idi ptičice, neka te snovi nose na mjesta koje ti je život odnio.“ Zaklopila sam oči ne bih li zadržala suze, ali nije mi uspjelo. Željela sam samo sačuvati taj osjećaj duboko u sebi i naučiti nešto novo. Ptičica mi je ostavila svoje lahko pero i odletjela. Snovima nošena, vjetrom vođena i životom obmanuta. Nije ju bilo strah jer je znala daje gore na vrh brijega čeka prijateljica, ona kojoj je vjerovala i znala da će je zauvijek čekati.
Bila sam sretna radi ptičice i u tom ozračju potrčala prema svojoj prijateljici. Nisam htjela tratiti niti trenutka. Kada sam došla nasmijala sam joj se nježno te rekla:“ Ne boj se draga, ja sam uz tebe, zajedno ćemo doživjeti trenutak i otići na pučinu. Tamo nas neće moći dotaknuti život, već samo snovi. Dugo traženi snovi, prijateljice.Ne boj se prepustiti mislima, slijedi moj glas koji će te odvesti u zemlju vječnog spokoja i opusti se, ne vraćaj se na staro više. Život je prekratak da bi ga potratili na vraćanje u vrijeme. Umjesto toga poleti sa mnom u novo vrijeme, u vrijeme početka i nasmiješismo se novim pustolovinama.“ Moja prijateljica znala je o čemu govorim, ustala je, skupila snagu te me zagrlila. U suzama mi je šaptala koliko mi zahvaljuje i koliko joj značim, a znala je da njena tajna sigurno leti sa mnom i da njena krila njeguje moj osmijeh.Krenula smo na pučinu i nije nas bilo strah. Ona je dobila potporu, a ja razrješenje tajanstvene misli sa početka. Konačno sam raspoznala da život bez prijateljstva nema smisla, da je ono sastavnica snova koji lete u životu. Onih stvarnih snova. Prijateljstvo je san o vremenu koje još nije došlo, vremenu ljubavi i bila sam sretna, presretna što me taj osjećaj dotaknuo jer sam znala da ću ga čuvati i da sam dobila blago o onome nedotaknutom, onome što nitko ne vidi, onome što je neosjetivo nosem, o ljubavi i podršci.
Krenule smo ka žalu i oprostile se zadnjim pogledima od snova. Tamo su stajali svi njeni likovi: Ljubav, Sreća, Starac, Anđeo, Princ i ostali. Mahali su nam i čekali naš ponovni dolazak. A ja i moja prijateljica otisnule smo se na pučinu. U nove pustolovine i nove misli. I znale smo da ćemo se jednom vratiti u snove, da ćemo im donijeti nove spoznaje o još nedotaknutom vremenu i bile smo spremne na sve jer zajedno smo bile jače, nedodirljive od svih zala i to smo znale. Snovi su nas čekali, pučina očaravala,a mi smo bile mlade, sretne i obogaćene. Sve što nam je trebalo bila je mala lađa i osmijeh. Dobile smo sve to od snova, pozdravile ih i otisnule se, ne znajući što nas čeka, ali bez straha smo ušle u nov period koji je bio apsolutno spreman na naš neponovljiv dolazak. Životna misao nas je vodila tamo gdje su nove zemlje tek saznale da su snovi početak kroz koji svi prolazimo, prije, ili kasnije.
- 18:48 -
ponedjeljak, 12.05.2008.
Tajna života
Šetala sam ulicom misli i susrela mnoge ljude, stari, mladi
djeca, životinje i biljke. Svi su se činili tako sretni, tako zadovoljni.
A ono što se zaista krilo ispod njihovih tijela ostalo je zaboravljeno.
Nečije oči su lutale, a nečija tijela besciljno kretala po tlu.
Svi su se činili tako sretnim, a tako umornim.
Umornim od života, od sreće, od tuge i nitko ih nije vidio.
Nitko nije shvaćao njihovu bol, njihove skrivene patnje
koje su ih proždirale i uništavale.
Lažan osmijeh, torba u rukama, cvijet u kosi i odlazak u neke neznane zemlje
bili su im suviše primamljivi da bi otkrili svoje boli.
Jedino na što su se oslanjali bila su dobra vremena, vremena koja možda
nikada neće dočekati no svejedno su vjerovali u njih.
Život ih je šibao, a oni su spremno prihvaćali svaku prepreku.
Kad bi i osjetili sreću, onaj mali tračak nade
bi se vratio,a drugi bi ih iskorištavali vjerno crpeći
njihovu unutarnju snagu.
Ti ljudi bili su dobri, ali zli prema sebi.
Kontrast u njihovim životima svakim danom je sve više i više rastao
i nisu imali hrabrosti, niti snage pokrenuti se, sudjelovati u svom životu.
Čuvali su svoju tajnu kao blago.
Tajnu koja ih je uzimala k sebi i oduzimala im mogućnost i sposobnost življenja.
I oni se nisu odupirali,
suze su ih pratile čitavo vrijeme,
a srce krvarilo svakim životnim ubodom.
Samo ljubav je letjela njihovim svijetom,
ona stara ljubav davno čuvane tajne koja
proždire i one koji su najjači i nikako ne pita
boli li ili ne.
Na njima je bilo da odaberu, patnja ili borba.
Odabrali su svoj put i pitanje je vremena
kada će se iz njega izvući
i hoće li i sada ostati sporedne uloge u filmu života
ili će preuzeti glavnu ulogu te zablistati u punom sjaju
pred sobom i pred njima.
Onim izgubljenim dušama i pomoći im pronaći put, pronaći sebe.
Težina tajni leži u svima nama, a zaboravljeno vrijeme
tek čeka na izlazak u suvremeni svijet.
Pitanje i dalje stoji, na njima je da nađu odgovor
i da se počnu smiješiti od srca
ili onako isprogramirano, tek toliko
da im lice ne ostane monotonija kao i duša.
Odluka je na njima, a na nama je da učimo iz njihovih grešaka, pomognemo im
ili ih jednostavno pustimo
da dalje lutaju
besciljno
i
flegmatično
praveći se da im nije stalo do njihovog života
i da im je sasvim svejedno
hoće li tajna biti otkrivena
ili ćemo za njome vječno tragati u polju tratinčica koje se bijele
u zelenoj, tek pokošenoj travi njihovih izgubljenih misli.
Tajna za tajnom, želja za željom, sve do mjesta
gdje sve prestaje
u nama,
našim mislima i snovima
koji nikada neće doći na vidjelo ako ćemo čuvati tajnu
samo za sebe, a ona će nas i dalje
gristi
bez pitanja
boli li ili ne.
Jesmo li spremni trpjeti ili ćemo ipak poduzeti neki korak?
Odgovorite sami sebi, hoćete li biti duše besmislenog traganja
za životom ili srca radosti i veselja te neizmjerne slobode
koja donosi nove tajne, ovoga puta, samo one
koje ne bole, već donose slatkoću i miris
purpurnih borovnica.
- 13:06 -
nedjelja, 11.05.2008.
Hvala ti, mama
Ona me grlila, milovala,
sudjelovala u mojim danima,
u mojoj sreći i mojim mislima.
Tako me je naučila, čuvala me i pazila na moje snove.
Svu ljubav koju mi je pružila neću nikada zaboraviti
Svu sreću koju sam osjetila
nikada neću izgubiti,
svaki njen osmijeh upućen meni
titra u mom srcu i neprekidno se rađa
svakim novim trenutkom.
Kako su lijepe njene oči, pune mirnoće,
a tek njeno srce vodi direktno u snove.
Njen zagrljaj je utočište u hladnim zimskim noćima, a njene riječi
bajka koju slušam cijelo vrijeme.
Nju sam prvu ugledala kad sam došla na ovaj svijet,
njen poljubac sam prvi osjetila, a njene ruke su me
vodile u san svako veče prije ponoći.
Pružila mi je život, život koji se ne zaboravlja
Život koji čuva sve tajne ljubavi i
spremna sam je obraniti od svake tuge,
svake boli i svake gorčine,
baš onako kako je ona mene branila od podmuklog života.
Nikada ju neću zaboraviti, a moje misli će zauvijek
letjeti u njenoj bujici sjećanja.
Zagrljaji koji nekoć srce su mi liječili sada su uspomena,
ona slatka uspomena vođena srećom
i jedino što sada znam je da sam spremna
za nju dati i život.
Ona je umrla skoro zbog mene, a ja
ja ću cijeli život živjeti
samo za nju.
I nadat ću se da je moja ljubav
barem dio onoga što je ona meni pružila, a moji snovi
zauvijek će me voditi na put koji mi je ona pokazala.
Znam da će uvijek biti tu, samo ponekad se bojim
da njena ruka ne isklizne iz moje
i ode na mjesta iz kojih ljubav dopire samo snom.
Dotad, držat ću je čvrsto
i
nastojati vratiti makar dio ljubavi koju sam dobila.
Smijat ću se vječno i živjet dovijeka,
možda ni to ne bude dovoljno, ali poklanjam njoj svoj život
jer ipak
ona je jedina koja mi ga je dala, jedina koja me voljela bez obzira na sve
i jedina koja će uvijek biti tu,
bez obzira na moju prisutnost ili odsutnost.
Jedina i vječna mama čije mjesto ne zauzima nitko drugi, no njena ljubav.
Mama koja je tu i kad je nema
i čija zvijezda sjaji neprekidnim sjajem dajući život mojim snovima i utjelovljujući sve nade
mog života koji titra samo za nju.
Hvala joj na tome, ipak je ona jedna, jedina, neponovljiva mama
čiju ulogu ne zamjenjuje nitko do nje same.
Njena ljubav u mome srcu, njen osmijeh na mome licu
i njen život u mom životu.
Zauvijek.
- 17:55 -
subota, 10.05.2008.
Predanost života i malo utočište na morskom žalu
- 15:25 -
petak, 09.05.2008.
Kradljivci snova
Bila sam umorna od svakodnevne vreve i buke koju su prouzročili ljudi. Stalno nekakva užurbanost, hvatanje vremena i načina kako sve stići u roku. Nisam mogla više slušati njihova jaukanja:“ Ajde, brzo, nećemo stići, brzo, požuri.“ I tako do u beskraj. Odlučila sam poduzeti nešto i pišući pjesmu ostavih svoje misli na početku te krenuh prema izvoru. Put mi je već odavno bio znan, odavno sam znala kuda trebam ići i koje sve pojave trebam proći kako bih dospjela u oazu mira i spokoja. Ovoga puta tamo me čekalo neočekivano iznenađenje. Ugledala sam gomilu ljudi kako sjede i gledaju u jednu točku. Svi od reda, a bilo ih je oko tisuću. Pogledala sam u njihovom smjeru i nikako nisam mogla dokučiti što to oni gledaju. Djevojčica koja je sjedila pokraj mene neumorno je kašljala. Upitah je:“ Oprostite, no možete li mi reći što točno oni gledaju?“ Djevojčica tužno odgovori:“ Mi odmaramo oči.“ Njen odgovor me zbunio pa sam samo sjela sa strane i čekala što će se dalje dogoditi. Naravno, nakon nekoliko trenutaka svi su ustali i krenuli ka izlazu. Nisam htjela da odu pa sam ih povišenim glasom zaustavila:“ Čekajte!“ Nitko me nije čuo i svi su kao mravi otišli.
Ostala sam sama, a jedan stari potok skladao je novu simfoniju samo za moje uši. Bila je to simfonija vjetra i osjećaja. Sve je lebdjelo u zraku i kružilo oko mene. Osjećala sam se zadovoljnom i ispunjenom sve dok odjednom ne začuh dobro poznat glas. „Požuri, čekamo te.“ viknula je djevojka. Bila je to dobro nam znana sreća. Potrčala sam prema njoj, ona me uhvatila za ruku i odvela u srce šume. A tamo, integracija svih mojih snova. Plesao se odavno mi znan ples života, starac je sjedio na klupi i mahao mi, ljubav se nasmijala svojim predivnim osmijehom, anđeo koji me spasio od vatre sada je bio tu, bez tajni, bili su tu još i mnogi drugi, novi i stari. Krenula sam u tu gomilu i osjećala se počasnim gostom te skladne ceremonije. Svi su zapljeskali, a na meni se nalazila plesna haljina, ona koju sam odavno odsanjala. Bila sam zaprepaštena svime viđenim. Bilo je to nevjerojatno, svi moji osjećaji u jednom, sva moja nadanja skupljena u san i sve moje želje satkane u predivan nebeski pokrivač. Bio je tu i stari oblak, smiješio se i plesao po nebu u ritmu pjesme života. Kad sam pozdravila sve, polako me uhvatio i umor, potom sam sjela sa strane i zatvorila oči. Ovoga puta iza mojih zatvorenih očiju ništa se nije događalo, ama baš ništa. Praznina je vladala i nekakav osjećaj klaustrofobije kojega se nisam mogla riješiti.Dotakne me dobro mi poznata ruka i probudi iz tog neželjenog sna. Bila je to ljubav i ovoga puta. Upitala me zabrinutim glasom:“ Što te muči, draga? Pa svi smo ovdje radi tebe, budi sa nama, nemoj odlaziti.“
„Znaš ljubavi“ , spremno joj odgovorih, „ ne znam što mi je, ali ne osjećam se dobro, nemam onu mogućnost snova više, znaš onu da odem u snove kad god poželim.“ Ljubav je po prvi puta ostala bez riječi, ali uspjela je izustiti:“ Pa gdje si je izgubila?“ Rekla sam da ne znam no ipak mi je nešto sinulo na pamet. „Možda sam se sjetila.“, odgovorih zabrinuto. Ljubav se nasmiješi blagonaklonim osmijehom i reče:“ I? Gdje si ih ostavila?“ Nisam joj znala točno reći, ali povela sam je sa sobom. Spremno je krenula i izvukle smo se iz te gomile plesa i smijeha u oazu mira. Tamo gdje su ljudi gledali u jednu točku. Ljubav reče: „ No? Hoćeš li mi pokazati?“ Prvi puta je bila jako nestrpljiva što me iznenadilo. Ja sam joj rekla kako su tu bili ljudi i kako su otišli i nisu me slušali da se vrate. Govorila sam u preskocima jer sam bila malo iznenađena. Ljubav je opet shvatila o čemu govorim pa žalosno rekne:“ Oni su kradljivci snova.“ i spusti pogled duboko u zemlju. Nisam ništa shvaćala pa upitam:“ Kradljivci snova? Ne razumijem.“
Ljubav počne plakati i nije govorila niti riječi te počne svoju priču.
„Jednom davno, sve je bilo savršeno. Svijet je uživao u snovima, i svi su bili baš poput tebe, sanjari, no naravno postojala je i ona druga grupa, onih osoba koje nisu znale sanjati, ali ja sam bila uvjerena da ću ih promijeniti, htjela sam to. Nisu mi to dopuštali, jedino čega sam se sjećala bili su njihovi dječji osmijesi i roditeljski grubi glasovi koji su ih upozoravali na sve probleme. S vremenom, naš svijet se mijenjao, sve više ljudi postajalo je grubo i nesnosno. Jedan dan ušli su u naš mir, ukrali nam snove, prvom zorom, dok je rosa vlažila travke i upijala miris mora. Bio je to čudan osjećaj. Praznina, neopisiva praznina, Barbara. Kao da nam je netko zabio nož u srce i odveo u pakao. Bio je to neopisivo loš osjećaj, zatvoreni u kutu svojih misli i ništa ne možemo, nešto nas jednostavno sprječava. Sigurna sam da prepoznaješ osjećaj. Te osobe su nazvali kradljivcima snova jer su u svom životu samo htjeli narušiti tuđu sreću, makar onaj mali dio. Ukrali su svako blago koje smo imali, i Sreća je znala nastradati no uvijek se spremno izvukla.“ Ljubav zastane, a ja je zagrlim i snažno stisnem. „ Ne plači, sredit ćemo već nešto.“ Ona rekne grubo:“ Ne, ti ne razumiješ, oni će se vratiti, po još, po još snova i uzet će sve, baš kao i onda.“ Ljubav je imala pravo, nisam razumjela, no znala sam da moram spriječiti tu gomilu. Poslala sam ljubav natrag na slavlje, a ja sam se zaputila u ubrzani svijet. Kontrast je bio očit, tamo mir, spokoj, sreća, a vani buka, užurbanost, vreva, psovke, sve u jednom crnom paketu.
Na putu prema kući susrela sam one kradljivce snova i ovaj put još glasnije povikala, s malo grubosti u tonu glasa:“ Svi stanite i pođite sa mnom.“ Gomila se okrene i krene za mnom, bez pitanja. Uvela sam ih unutra, u nekakvu veliku prostoriju, ispunjenu monotonom bojom i par slika. Bilo je tamo i par stolica te jedan veliki stol. Prostorija je bila suviše hladna. Svi su sjeli i čekali da počnem, a ja sam im rekla:“ Ne smijete to učiniti, ne smijete ukrasti snove, oni su blago onoga svijeta. Bez snova ne bi bilo Ljubavi, Sreće, Anđela, Starca niti ikoga drugoga. Zašto to činite? Ako želite, pokazat ću vam kako se sanja, pokazat ću vam put do njihovih odaja. Ne želite zauvijek biti kradljivci, oni otrcani, stari, odvratni, kradljivci koji uzimaju nešto što nije njihovo. Vjerujte, ljudi, neće imati istu slatkoću kakvu smo mi osjećali. Nećete nikada znati snaći se u snovima, osim ako ih sami ne sanjate.“ Gomila me gledala čudno, a ja sam bila toliko izmorena da sam bila na rubu plača. Nisu primijećivali, sve dok jedna gospođa ne zausti:“ Pokažite nam kako da sanjamo.“ Osmijeh mi se vrati na lice i rekoh nježno, sa blagošću u glasu:“ Zatvorite oči, otvorite dušu i poletite. Osjetite ljubav, nasmiješite se, idite tamo gdje nema nevolja, tamo gdje je sve onako kako poželite. Suočite se sa svojim svijetom, sa svojim mislima i svojim željama. Ujedinite sve vama znano, poletite u visine oblaka, zalutajte u svijet mašte. Pustite brige, sada se prepustite meni. Duboko udahnite i smirite svoje srce. Ulazimo u snove. Vrata su vam otvorena. Ljubav se smiješi najljepšim osmijehom, sreća vas grli svojim zrakama, oblaci vam pružaju utočište. A vi, samo sanjajte i ne dajte da vam itko oduzme te snove. Smiješite se do mile volje, uživajte, nemojte dopustiti tugi da uđe u vaš mir. Ovo je vaš svijet, svaki je drugačiji i poseban po nečem. Samo vi možete tamo sanjati i dopuštati osobama koje su vam draga da vas mijenjaju i ulaze u taj svijet. Žmirite još samo malo, osjećate li toplinu? Osjećate li radost? Nije li lijepo uživati u snovima. Lebdite još samo malo i ugrabite mogućnost odlaska u taj svijet kad god to budete poželjeli. Neka vlada osjet sreće u vama, osjet mira na vama, i osjet ljubavi oko vas. Umirite svoje srce, poletite u djetinje snove i sačuvajte osmijeh vrijedan vama. Ne morate pamtiti sve što se događa, u snove ćete se uvijek moći vratiti. Sad otvorite oči, oprostite se pogledom od snova, no samo nakratko, nije ovo rastanak, ovo je samo stanka između snova, koja je potrebna svima nama kako bi zadržali one misli o životu. Otvorite oči i uđite u naš svijet obogaćeni novom spoznajom o novom svemiru.“ Svi su bili bez riječi, u njihovim očima sjale su zvijezde i svaka tajna bivala je sakrivena duboko u njima, tajna koju su dobili u snovima. Nisam ih tražila da mi odaju tajne, htjela sam da budu sretni i bili su, doista jesu. Osjetih kako su mi snovi vraćeni i osmijeh zavlada ne mome licu. Ona gomila kradljivaca postali su sanjari.
Oni sanjari s predivnim osmijehom i izvanrednim sposobnostima. Bili su to osobe koje imaju mogućnost koju nemaju svi, znaju sanjati. Tog trena, Ljubav, Sreća, Anđeo, Starac i svi ostali uđu u našu prostoriju. Bila je ispunjena osjećajem pripadnosti i topline. „Uspjela si, vratila si svoje snove.“ nasmiješi se ljubav. Odvratih joj osmijeh i krenuh prema izlazu. Nisu primijetili da sam otišla. Nisu niti trebali. Ostavila sam ih da uživaju u nečem novom, nečem tek spoznatom sa srdačnom dobrodošlicom svih pridošlica snova. Lebdjeli su u oblacima, slavili i veselili se, a ja sam ih gledala i dijelila s njima tu sreću. Nisam je htjela narušiti, riječi su bile suvišne za ovu situaciju. Izašla sam van, odvratila pogled i začula kako svi u isti glas viču:“ Hvala!“ Osmijeh se ozario na mom licu i pokazala sam ga njima. Zatim sam izašla van, a tamo sve po starom, buka, vreva, panika i žurba. No nisam se dala smesti. Hodala sam polako, nasmiješeno i veselo, hodala sam u svom vremenu iako sam bila u njihovom. Život mi je dao novu šansu za veselje. Snovi su mene uveseljavali, a ja sam ih poklonila nekom drugom. Bila sam sretna i svi oni „užurbani“ ljudi gledali su me čudno. Neka su, nije me bilo briga. Uživala sam u toj buci, u toj vrevi grada, jer sam po prvi puta znala isključiti se iz nje i otići u svoj svijet, u svoje vrijeme, hodajući njihovim vremenom. I taj dar, dobila sam dajući snove novim ljudima. Sve se otada promijenilo, čak i ja kao osoba.
Lebdjela sam po oblacima, a hodala po svijetu, osjećala sam se posebno, a istovremeno sam osjećala miris snažno crvenih ruža koje su mi davale do znanja da i ovaj put hodam po tlu, a srce mi lebdi po oblacima. Krenuh u nove pustolovine obogaćena novim djelima koja su me činila sretnom i ispunjenom. Ljubav me grlila, Sreća uveseljavala, Starac čuvao, a Anđeo obogaćivao. I zar mi je trebalo više od pukih snova? Zar nije ponekad dovoljno uživati u onome što volimo nego jednostavno raditi nešto drugo? Ubrala sam blijedo ljubičasti zumbul, ubacila ga u potok zvan Duša i gledala ga kako pliva ka izvoru, gdje je moja pustolovina tek počinjala.
- 08:14 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.05.2008.
Mjesečev osmijeh
Čuješ li ,mjeseče moje vapaje za tvojim sjajem?
Osjećaš li moju bol zbog davno izgubljene ljubavi?
Želiš li ponekad plakati zajedno sa mnom?
Što te sprječava mjeseče?
Ja ti svoje misli poklanjam svake večeri.
Ja ti svoje suze dajem kad god obasjaš svoje zvijezde.
Ja te gledam kad te i nitko pogledao ne bi.
Reci mi, mjeseče, što je tako teško
u našim životima
kad svaka bol razara dušu?
Kad svaka patnja ubija život,
kad svaki dodir nestaje u trenu.
Što je toliko tužno u našim mislima
da nas uništava od temelja, a što je toliko
lijepo da je vrijedno sjećanja i svake isplakane suze.
Znaš li odgovore , mjeseče?
Znaju li tvoje usne pjesmu života?
I pitanje je samo hoćemo li ikada saznati tajne.
Ili će tajne ostati samo zagonetka
tražena u prašini misli.
Možeš li nam pomoći?
Konačno nam otvoriti oči, mjeseče
i odagnati tugu, ali ne cijelu
Malo nam ostavi.
Onaj mali dio koji je vrijedan prošlih vremena
tek toliko mjeseče.
Da ne narušiš harmoniju naših života
i ne uništiš naše misli pukom srećom.
Možeš li to mjeseče ili i ovoga puta
moram čekati bolja vremena
i tako život provesti
čekajući.
Voljela bih mjeseče čuti tvoje odgovore
voljela bih znati tvoje tajne,ali pustit ću
da neke tajne ipak ostanu tajne.
Sve dok se tvoj lik ne spusti na zemlju
i ne učini ono što je odavno trebao.
Zaživi mjeseče moj, i pokaži mi put,
put koji sam ti odavno dala, put koji će me voditi dalje
i vrati mi vjeru te makar malo sreće,
tek toliko
da se moj osmijeh ne izgubi u gomili tužnih, ogorčenih lica
vođenih boli, patnjom, i željom za otkrivanjem tvojih tajni.
Daj mi, o mjeseče snagu da krenem dalje i obećajem
tvoje tajne nikada neću otkriti
iako onu jednu, najmanju već jesam.
Otkrila sam ljubav sa snažnim okusom tuge.
Molim te mjeseče, sjaj još dugo, dugo, ukrašavaj nam nebo svojom pojavom
i obećajem nikada, više, tuga neće biti toliki dio mojih novih misli.
Možeš li to i ovoga puta? Ili mi preostaje čekanje uz nadu koju pruža
tvoj lik koji se svakoga dana iznova smiješi na nebu,
čuvajući naša srca od pada u dubok ponor života.
Mjesec me obasja i nada ponovno obuzme moje misli.
- 11:25 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 07.05.2008.
Posjet doživljen svim osjetilima
Sjedim na prozoru, a moj pogled bježi u beskraj svijeta. Svijeta dugo traženog u mojim mislima. Ustadoh i ponovno se vraćam na svoju livadu. Voljela sam je strašno. Tamo me uvijek dočekala nekakva osobita prisutnost i nove želje vođene mojim mislima. Sjela sam ispod starog hrasta i san obuzme moje umorne oči. Ovoga puta vidjela sam kako me vjetar nosi na početak. Očima sam proletjela kroz svako doba povijesti. Na tren dok sam prolazila kroz svoj život, osjetih čudan osjećaj. Nešto me gušilo i nije mi dopuštalo da dišem, ali za čas, kad smo došli na početak sve je postalo normalno. Nasmijah se vjetru, tek toliko, da mu zahvalim što je tu. Uzvratio mi je nježnim šapatom koji je odjekivao:“ Prepusti se meni, dopusti mi da te vodim.“ To sam i učinila. U nekim trenutcima vidjela sam sebe ispod starog hrasta, a u nekim sebe prije mnogo godina. Bilo je jako čudno i brzo, stoga nisam zapazila mnogo detalja. Ima jedna stvar koja mi je zapela za oko. Bio je to muškarac koji nikako da se izbriše iz mog života. Uvijek je bio tu negdje, u svakom pogledu, svakom snu, svakoj travci i cvijetu. Kad smo konačno stigli, misao je već odbjegla od mene. Vjetar me napusti i ponovno ostadoh sama u novom svijetu. Ustala sam i krenula prema svjetlu. Tamo me kao i uvijek čekala djevojka. Ovaj put bila je ljepša no ikad. Nisam mogla doći do riječi kad sam je ugledala. Osmijeh blag poput oblačka, usne rumene kao najrumenija jabuka, lice milo i drago poput lahora, a tijelo ponosno i stasito kao najviša jela u šumi života. Bila sam počašćena njenom pojavom i poželjela sam vječno, samo je gledati i napajati se njenom ljepotom i srećom. Djevojka mi odjednom kaže:“ Iznenađena si što me vidiš? Pa zar zadnji snovi uvijek moraju biti toliko loši, Barbara? Htjela sam da me vidiš i da konačno shvatiš svrhu svega što se izdogađalo.“ Bila sam ushićena te od neizmjerne sreće, zanijemih. „U redu, pođi sa mnom.“ kaže ona odrešito. Nisam se usudila suprotstaviti pa prema tome odazvah se pozivu. Išle smo prema stablu koje je bilo toliko visoko da je njegov pogled sezao u najviše visine, a zeleno lišće krasilo ga je svojim nebeskim kretnjama. Dignula sam pogled i gledala u to drvo. Djevojka me primi za ruku i u taj čas našle smo se na vrhu drveta, daleko od tla, letjele smo i smijale se jedna drugoj. Sjela sam i ona počne priču:
„ Jednog proljetnog dana sunce je sjalo neobičnim sjajem. Cijeli nebeski svijet znao je da na svijet dolazi jedna djevojčica. Bili su ushićeni jer njen dolazak značio je puno. Za nju je bilo određeno da bude sanjar, da sanja i mijenja svijet svojim riječima. Kao mala, bila je umiljata i draga i često vrlo odlučna. Takva je ostala sve do svoje 8. godine. Od tada puno stvari se izmijenilo i ona je postajala nekako sve zrelija i zrelija. Djevojčica je imala dugu, crnu kosu i oči tamno smeđe kao najdublje jezero na kojem je nedavno plesala. Djevojčica je odrastajući odlazila na mnoga mjesta i tako se našla ondje.“ „Gdje se našla?“ zbunjeno upitah.
Djevojka se nasmije i nastavi priču: „ Ondje je upoznala mnogo ljudi, ti ljudi su joj vjerovali jer im je ona pružala određenu sigurnost i povjerenje. Željela im je pomoći svakom trenutku, no neki naravno nisu dopuštali. Ona je tim ljudima dala sve, svaku svoju suzu, svaku neprospavanu noć i željela im se svidjeti, doista je. Cijenili su njen trud i voljeli su duge razgovore s njom koji su ih ponekad toliko zaprepastili da su stalno išli u potražnju za još. Osjećala se kao da pripada tom svijetu no zaboravila je važnu stvar. Naime, u međuvremenu se i zaljubila, upoznala nove prijatelje i prepustila kolotečini. Svaki dan bivao je isti, pomoć, ljubav, suze, zadržavanje svega za sebe i bol, jaka bol. Cio nebeski svijet bio je razočaran jer nije to očekivao od takve osobe. Ljubav ju je vodila, davala joj misli, odvodila u snove, ali u svom „novom“ životu, zaboravila je pokazati sebe. Pravu sebe. Sebe odlučnu, sebe dijete, sebe dragu, milu, samopouzdanu i upornu. Zaboravila je kako reći što joj je na duši, kako plakati na ramenu najbolje prijateljice i kako se smijati od srca sa osobom koju voli. Nedostajalo joj je sve to i stalno je tugovala za proteklim vremenima. Život joj je prolazio u trenu, sve se činilo slabim i lošim, a suze su bile jedino što ju je uspavljivalo noćima. Vjetar ju je volio, kao i svako biće na ovome svijetu. Nikome nije željela loše, osjećala se kao robot. Isprogramirana za svoj život. Nebeski svijet pokušao ju je voditi, ali neuspješno. Znala je što treba, no nije znala kako to početi. Razgovarajući s prijateljicom shvatila je koliko se promijenila. Koliko ju život tjera na sve ono čega se prije najviše bojala. Postala je silueta koja pleše ovim svijetom unaprijed određenim plesom. Željela je samo sanjati i osjetiti sreću, prisjetiti se kako je to kad se jada nekome bez grižnje savjesti, kako je to kad čuva djecu sa osmijehom na licu i ljubi voljenu osobu s najsnažnijim žarom. Željela je uživati, ali jednostavno nije znala. Nije znala, a nije joj nitko mogao pokazati.“
Suze su mi neumorno padale niz lice, priča je bila toliko prokleto istinita da je ubijala svaki sretan pojam u mom životu. Djevojka me primi za ruku i kaže:“ Zašto plačeš, mila? Zar nisi govorila da možeš sve? Da nisi bitna?“ Pognula sam glavu i kimnula kao da me je sram, ali bilo me je sram, sram toga što sam odbacila pomoć i životne mogućnosti koje su toliko toga pružale. Skupih snage i odgovorih djevojci:“ Imaš pravo, govorila sam, ali i meni treba ljubav i meni treba pomoć i pažnja, no nemam se snage nametati, radije ću trpjeti.“ , odgovorih odlučno. Djevojka pusti suzu, kao da sam je povrijedila te izusti:“Pronaći sebe u svome izgubljenom JA? Sjećaš li se tog stiha Barbara?“ „Sjećam se.“, odgovorih tiho.
Djevojka zadovoljno kimne i nastavi: „ Probudi se iz vječnog sna, počni živjeti i nemoj čekati da te netko gurne, možda ne dočekaš, možda sve prođe onako kako je došlo i ako ti je do nečeg stalo, daj bori se. Suze te nikada neće utješiti, a ljubavne rane će te vječito gurati u ponor dubinske tuge.Probudi se Barbara iz starog sna i zaplovi u novi san zvan život. San koji ćeš sanjati još dugo, san u kojem se nećeš bojat izreći sve što ti je na savjesti i san u kojem ćeš moći voljeti, u kojem ćeš moći sanjati o snu pronađenom u tvom izgubljenom JA. Probudi se mila, jutro već čeka, zvijezda sja za tebe, a cvijeće voli tvoj dolazak u njihov svijet. Probudi se makar ti je san primamljiviji od života i poleti u najviše visine, visine života koje te zovu, zovu da proslaviš s njima svoj novi SAN.“
Bila sam oduševljena njenim riječima, ali nisam mogla naći način na koji joj zahvalim. Još smo sjedile nekoliko trenutaka kad osjetih da ona ustaje. Upitah je:“ Kamo ideš?“ „ Idem na mjesto svog prebivališta, svog početka, život ti šalje pozivnicu da dođeš u moj svijet, a to možeš samo svojom promjenom.Vidimo se jednom u mom svijetu, Barbara, jednom kad zvijezda Danica padne niz nebeski svod i ti ovjekovječiš život ljubavlju.Čekat ću tvoj dolazak baš kao i svi ostali.“
Nasmijala sam se i rekoh prije nego što je otišla:“ A reci mi djevojko, tko si ti?“ Djevojka se nasmije najljepšim osmijehom, njene usne rastegnuše se po čitavom licu i oči joj zasjahu te sretno kaže:“ Ja sam LJUBAV.“ Uputi mi pogled i polako nestane prvim naletom jesenskog vjetra. Znala sam njenu pouku, njen smisao koji mi je nastojala dati. Zaprepaštena pojavom LJUBAVI, njenim neodoljivim osmijehom i čarobnim vjetrom, krenuh put kuće. Tamo me dočekao miris svježe pokošene trave i miris žutih narcisa koji me očaravao svojom opijenošću. Potrčah prema grmu narcisa, uberem jednu, stavim je u kosu i pogledah svoj odraz u bistrom potoku zvanom Duša. Vidjela sam osobu duge crne kose, tamnih, smeđih očiju i žut narcis u lijepoj kosi koji odaje nježnost te osobe. Nasmijah se i odoh prema svijetu znajući da me čekaju nove odluke i nove misli popraćene blagom bojom žutog narcisa i vječnim riječima još vječnije ljubavi. Znala sam da će biti teško promijeniti se, no isto tako vodila me pomisao o snovima koji me čekaju u dalekoj zemlji mirisnog cvijeća i novog, još duže sanjanog života.
- 11:58 -
utorak, 06.05.2008.
San o prvoj ljubavi
Zvuk valova širio je svoj miris po mom srcu
letjela sam svijetom ne znajući gdje će me korak dovesti
i doveo me k tebi
k tvojim mislima
k tvojim nadanjima
k tvojim željama
i jedino što sam ikada željela bilo je
osjetiti tvoj dodir
osjetiti tvoju ljubav
osjetiti tvoje misli
kako se vežu za moje srce
kako me dotiču
i vode u tvoje snove.
Sve što sam ikada željela bilo je udovoljiti tebi, tvojim nadanjima
i tvojoj ljubavi,
ali tek ono što sam ikada mogla bilo je
voljeti te na svoj poseban način
koji nikada neću moći zaboraviti.
Koji će tebe voditi kroz život i stvarati predivne uspomene.
Sada nam je ostala samo želja za povratkom, samo misli koje nestaju u blijedilu sjećanja
i sve što sada želim
je vratiti se u tvoj zagrljaj
pod vodstvom bijelih ruža
koje su me k tebi dovele
i sanjati s tobom
o našoj davnoj, toploj, nezaboravnoj i jedinstvenoj
prvoj ljubavi jer osmijeh koji sam onda imala
nikada se neće moći mjeriti s onim koji imam sad.
Zatvori oči, dragi i poletimo zajedno u snove vječne prve ljubavi, makar još na tren da osjetim tvoje kretnje po mojim mislima i obećajem
nikada više
ih neću poželjeti odagnati
jer tek me sad dostigla spoznaja o onome koliko mi ona znače
i koliko je vrijedno sjećanje na jednu, jedinu prvu ljubav koja ne bi bila ista
da nije bila od tebe i tvojeg srca.
Sva moja ljubav za tebe me zebe u slatkoj groznici sjećanja o
davno izgubljenom životu i poljupcu prve i jedine ljubavi.
- 12:21 -
ponedjeljak, 05.05.2008.
Ples ljubavi i plesna haljina jedne vile
Ovoga puta zbilo se to sasvim nenadano, sasvim tiho i nečujno tako da samo ja čujem. Odlutala sam na jezero gdje je sve počelo. Toga dana voda je bila bistra kao suza, a miris okolnih borova zapljuskivao je moje lice posebnim dahom. Sjela sam pokraj jezera i prepustila se magiji tadašnjega vremena. Dok je moje srce lebdjelo iznad mojih misli , ja sam se opuštala uz zvuk lupanja vjetra o drveće i natrag. Odjednom začuh predivnu pjesmu. Bila je to pjesma života. Njena skladnost bila je nenarušiva, a njena ugoda nepremostiva. Dignuh pogled, srce mi se vrati i ustadoh. Šetala sam u svim smjerovima ne bih li našla izvor te predivne pjesme, ali uzalud. Osjetila sam odjednom miris svježeg parfema i okrenula sam se prema jezeru. A tamo, bal. Predivne, raskošne haljine, pomiješani mirisi raznih parfema koji tvore predivan osjet, ples do zore i toliki harmonični pokreti kao da su uvježbavani godinama. Počela sam se približavati i došla već toliko blizu kad me netko uhvatio za ruku i glasno rekao:“ Bi li mi učinili tu čast i zaplesali sa mnom?“ Bila sam nakratko zbunjena, ali ubrzo dođem k svijesti i pristojno odgovorih:“ Hvala, možda neki drugi put, nisam primjereno obučena za ples ovakve vrste.“ Moj kavalir se nježno nasmiješi i primi za ruku te kaže:“ Pođi za mnom, odvest ću te na mjesto gdje stoje haljine i spremna si za ples.“ Krenula sam za njime i svakim korakom osjećala čudnu povezanost između nas. Kad smo konačno došli, ugledala sam toliko haljina. Bile su to zlatne, srebrne, šarene, crvene, bijele, zelene, toliko raskošne da sam se divila njihovoj ljepoti. Bile su pune zlatnih dukata, zlatnih ogrlica, gumba, kopči i ostalih stvari. Sve je bilo toliko lijepo i sjajno da je ubadalo u oči, ali opet činilo predivan osjećaj pripadnosti. Odveo me duboko u raskoš haljina i uzeo onu na dnu ormara. Pokazao mi ju je i nasmijavši se rekao:“ I? Što kažeš?“ Bila sam bez riječi. Ispred mene je stajala haljina bijele boje izvezena zlatnim nitima, duga skoro kao matovilkina kosa, a lijepa kao snjeguljičino lice. Bila je to haljina iz snova. Toliko neupadljiva, a opet njega za umorne oči. Cipele su bile napravljene od čistog zlata sa velikim bijelim ljiljanom na sredini. Zinula sam i samo rekla:“ Gdje se mogu presvući?“ U taj tren haljina je bila na meni, izgledala sam kao vila, njene duge niti prolazile su mojim tijelom, a cipele su mi pristajale kao salivene. Bila sam zaprepaštena svojim izgledom, no osjećala sam se posebnije nego ikad. Osjećala sam se kao da pripadam u tu gužvu koja je zračila srećom i radošću. Moja duga crna kosa bila je ispunjena zlatnim kopčama koje su kao leptiri isijavale iz nje. Zakoračih i htjedoh još samo na tren uživati u toj silnoj ljepoti. U nekim trenutcima pobojavala sam se uopće nositi haljinu jer je bile suviše lijepa za gledanje, a kamoli još za nošenje. Moj pratioc mi pruži ruku i krenusmo prema jezeru.Bal je još uvijek trajao, a glazba je postajala sve jača. Odjednom smo se našli u toj predivnoj gomili plesača koji su letjeli amo tamo micajući noge skladno kao da su stvoreni jedno za drugo. U tom trenu izustih:“ Ali, ja ne znam ovako plesati.“ Moj partner se samo nasmiješio, uzeo me za ruku i krenusmo. U tom trenu mi je samo rekao:“ Prepusti se meni.“ To sam i učinila. U isto vrijeme padale su mi suze radosnice niz lice, bila sam sretna i plesala sam. Plesala sam kao vila, moje noge su lebdjele iznad zemlje, pripadala sam onoj gomili sjajnih haljina. Sreća me obuzimala kao nikada prije, a moj pratioc vodio me u tom predivnom plesu života. Misli su polako nestajale i jedino što sam znala bilo je da je moja haljina toliko prekrasna, bila je lijepa i uklapala se u hrpu ostalih, ali odskakala je od te ljepote jer je zračila mojom srećom, baš kao i ja. U tom trenu jedino što me okupiralo bile su moje misli koje su s vremenom isparavale. Osjećala sam miris parfema, pamtila sliku onolikih haljina koje su bila suviše lijepe da bi bile opisane riječima i jednostavno se opustila te zaplesala ples života sa nepoznatim partnerom koji me toliko poznavao da me vodio kroz taj ples kao da pristajemo jedno drugome. Misli su sada potpuno nestale i sve što sam vidjela bila je lakoća mojih pokreta, predivan ples i jedna plesna haljina boje snijega. Miris mog parfema širio se svuda uokolo, a ja sam se smiješila kao nikada do sad. Uživala sam u tim razdoblju svog života jer sam znala da se neće ponoviti. Odlučila sam ga iskoristiti pa sam potom zaplesala ples svog života u haljini iz mojih snova. Savršenstvu nije bilo kraja, a moje riječi nikada neće biti dovoljne da opišem tu radost koja me obuzimala. Pjesma ponovno zasvira, otpočne novi ples, a moje srce stade lupati kao nikada do sad. Zakoračih i ponovno s osmijehom krenem na ples ljubavi koji je širio svoj zvuk po čitavom vilinjem jezeru.
Zaplešimo u ritmu sreće.
- 07:54 -
nedjelja, 04.05.2008.
Srce ljubavi
Ljudsko srce
Ponovno me život vratio na livadu u kojoj su se ispreplitale sve moje želje i sva moja nadanja. Priznajem da sam bila sretna što sam opet osjetila miris cvijeća koji me obuzimao i odvodio u snove. Sjedoh ispod starog hrasta i odlutah u daleke zemlje bliskog početka. Ovoga puta probudila sam se u zemlji cvijeća. Miris crvenih ruža, ljiljana, forzicija, magnolija, irisa i još mnogih cvjetova opajao me svojim neponovljivim izgledom i neobjašnjivom ljepotom. Ušla sam u prostoriju gdje je sve bilo puno bijelih ruža i sjedoh pa se nastavih diviti njenoj ljepoti. Ugledala sam jednu malu djevojčicu koja je trčala i pjevušila pjesmu o toj zemlji. Pozvala sam je i začudo prišla mi je. Nježno joj primih ruku i rekoh :“ Možeš li me odvesti na mjesto gdje je svijet počeo cvjetati,a cvijet širiti miris ovim predivnim krajolikom?“ Smijala se i uzela me za ruku te krenosmo na put života. Bilo je toliko toga, smijeha, plača, i kroz sve smo prolazile velikom brzinom. Kad smo stigle pustila mi je ruku i zanosno rekla: „ Evo nas, sad je vrijeme da sama ideš dalje.“ I nestade u svjetlu zore. Trudila sam se pronaći pravi put , ali nikako nisam uspjela. Ugledala sam nekog dječaka kako sjedi na vrhu litice i plače. Bio je toliko udaljen od mene da se činio manjim nego što doista jest. Bila sam sretna što sam vidjela makar jednu osobu. Krenula sam na put prema dječaku. Bilo je teško i naporno i kad sam napokon stigla sva uspuhana vidjela sam kako dječak bježi od mene. Povikala sam :“ Stani, stani, neću ti ništa.“ Stao je i nepovjerljivo se okrenuo prema meni, poletio mi je u zagrljaj kao da me vidio nakon nekog dugog vremena. Bila sam malo zbunjena, ali uzvratila sam mu zagrljaj. Podignuvši glavu, shvatila sam da je to muškarac, a ne dječak. Sjeli smo i pustili da nam vjetar prolazi kroz kosu i da nam noge vise prema ponoru. Bilo je malo zastrašujuće, ali uz njega sve se činilo mogućim. Sjedili smo i šutjeli, vjetar je pjevušio svoju pjesmu i milovao nas svojim tajnama. Okrene se prema meni i naglo izusti:“ Tko si ti?“ Bila sam zaprepaštena pitanjem,ali mu svejedno odgovorih: „ Ja sam Barbara, drago mi je, a ti?“ Nasmijao se i zašutio, odgovora nisam dobila. Sjedili smo tako dalje, ali ja nisam više mogla, pa sam ustala i krenula u razgledavanje planine. Ubrala sam par mirisnih cvjetova i par aromatičnih travki koji su me impresionirale svojom ljepotom. Nedaleko sam ugledala nekakvu provaliju. Bila je toliko duboka da me njena dubina zastrašivala,ali sam ostala preneražena. Sagnula sam se da uberem cvijet i osjetila kako polako gubim ravnotežu, svijet mi se vrtio pod nogama i pala sam u provaliju. Srećom, uspjela sam se zadržati rukom za rub, ali ne zadugo. Vikala sam iz sveg glasa: „ Upomoć, upomoć!“ Nije me čuo. Počela sam plakati i strah je preuzeo ulogu moje svijesti. Nisam znala što da radim, a ruka mi je polako odmicala sa ruba. U istom trenutku bila sam bez riječi, ali moje misli govorile su sve. Plakala sam strašnom jačinom i pokušavala se uzdići, ali nisam mogla. Osjetih odjednom kako me netko vuče za ruku i povlači prema gore. Tog trena kao da mi je pao kamen sa srca. Izvukao me van, onaj isti muškarac, bez imena, s kojim sam sjedila na litici. Ležala sam na njemu i snažno ga stiskala kako bih se uvjerila da sam na sigurnom. Polegnuo me i zagrlio. Osjetila sam toplinu ljubavi koja me smirivala kao afrodizijak ubrizgan u moje vene. Disanje se unormalilo a srce mi je lupalo velikom jačinom. Ustala sam i tiho mu izgovorila:“ Hvala.“ Nije mi ponovno odgovorio, samo sam ugledala kako leži na podu i trese se. Upitah ga zbunjeno:“ Što ti je? Jesi li dobro?“ Šutio je i plakao, krvave suze su mu padale niz oči. Krv je bila crvena poput tek dozrele trešnje, a bolna poput tisuću igala u tijelu. Osjećala sam njegovu patnju, u potpunosti. Primila sam ga za ruku i snažno ga protresla te rekla:“ Što da učinim da ti bude bolje?“ Tog trena vidjela sam kako kako mu se usta otvaraju i čula njegov anđeoski glas kako govori:“ Samo mi dopusti da ti osvojim srce.“ Nisam mogla vjerovati, u isto vrijeme sam plakala i smijala se. Ostala sam bez riječi. Zagrlila sam ga i šapnula mu:“ Moje srce je otvoreno.“ Tog trena nebo i zemlja se spoje. Sunca nestade i drveće je postajalo sivo i neupadno. Odnekud je dolazila svjetlost i vjetar je puhao jačinom koju svijet nije poznavao. Njegova ruka ulazila je u moje grudi i vadila mi srce. Vikala sam, plakala, jecala, ali ništa. Bio je uporan toliko da sam ostala bez riječi. Izvadio je moje srce van, a ja sam se osjećala praznom kao nikad do sad, mislila sam da me vjetar može otpuhnuti kamo god želi, a ja neću imati snagu da se oduprem. Uzeo je moju ruku i stavio srce u nju. Potom stavi svoju ruku na moje srce i snažno ga stisne. U tom trenu kaže:“ Ono je sada izliječeno, boli više nema,a svaka rana samo je prolazna bol koja će do ponovnog sastanka tijela i srca otupjeti.“ Nisam ništa razumjela i ovoga puta sam ja šutjela. Vidjela sam kucanje svoga srca, bum, bum, bum, bum. Zvuk je bio suviše ujednačen i monoton da je postajao neugodan za uši. Vratio mi je srce natrag i sunce se pojavilo, sjalo je najjačom snagom koju je posjedovalo i grijalo moju dugu, crnu kosu. Osjetih puninu i osmijeh muškarca na svom licu. Imala sam osjećaj da posjedujem cijeli svijet, da je sve tako savršeno, iako nije bilo. Bilo je suviše komplicirano da bi bilo objašnjivo. Osjećaj se ne može opisati riječima, jednostavno ne može. Upitao me :“ I? Kako se osjećaš?“ Nisam mu znala odgovoriti. Imala sam dojam da su sve moje uspomene nestale i da mi je srce prazno poput šuplje boce te da svako moje sjećanje ističe iz njega. Zbunjeno ga upitah:“ Zašto si to učinio?“ Kaže mi:“ Pa, htjela si to. Neprestano si govorila kako želiš biti sretna i riješiti se boli. U čemu je problem sada?“ Počela sam plakati i odgovorih mu:“ Problem. Ah, nema problema. Samo, nisam htjela izgubiti svoje uspomene, sjećanja koja koliko god su boljela bila su vrijedna sjete. Pretrpjela bih sada svaku bol samo da ih vratim , da osjetim da su tu jer ona me čine onakvom kakvom doista jesam, ranjivom, sretnom, tužno, slabom i nasmiješenom. Koliko god boljele, loše uspomene vrijedne su čuvanja jer su me podsjećale na sve ono što nisam imala,a što mogu.“ Muškarac se nasmijao i samo rekao:“ Napokon si shvatila da je i tuga sastavnica života i da je bez nje sve jednoliko, toliko jednoliko da ubija svojom jednolikošču. Uvidjela si koliko uspomene vrijede, bile one loše ili dobre i shvatila si da je svaka tuga zapravo lekcija koja ti je dobro došla.Ljubavne rane nisu ništa no samo uspomene na kojima se učimo voljeti, svakim trenom sve jače i jače.“ Sagnula sam glavu i potvrdno kimnula. Suze su mi tekle niz lice, a muškarac me uzeo za ruku i odveo dolje, na dno planine. Stavio je moju ruku na svoje srce i rekao:“ Osjećaš li? Kucanje moga srca koje si ti svojom ljubavlju izliječila i svaka rana koju sam imao sada je samo uspomena koja čini moje srce punijim i boljim nego prije.“ Nježno ga zagrlih i rekoh:“ Oprosti, zaista sam bila glupa što sam uopće poželjela izbrisati tugu. Zagrlio me i rekao samo:“ Idi sad, srce ti je izliječeno, svaka tuga se vratila , a sreća teče tvojom krvlju. I molim te čuvaj se te nemoj zaboraviti koliko je tuga vrijedna vremena. Nemoj zaboraviti mene i moje srce koje ti dajem, moju ljubav koju ti pružam i moj osmijeh kojim te grijem. Potraži me, u prolazu, gdje mjesec veže niti svojim koncima, gdje zvijezde tkaju ljubav svojim sjajem i gdje noć ostavlja jutro puno tajni.Potraži me na mjestu gdje ljubav počinje, u tvom srcu i ne zaboravi skoknuti u prolaz, između neba i zemlje, na onu sitnu granicu koja je vrijedna posjeta. Nemoj zaboraviti da je ljubav spremna na sve, makar i na zaborav koji je rijetko moguć.“ Točno sam znala o čemu priča i osjetila da je vrijeme za polazak natrag. Zagrlila sam ga i šapnula mu:“ Moje srce kuca za tvoj osmijeh jer tvoj osmijeh potiče moje srce na život.“ Vjetar je zapuhao i ja sam se vratila na svoju livadu. Sjedila sam ispod starog hrasta zadovoljno se smiješeći jer sam znala da su moje uspomene još uvijek u meni i čine me onakvom kakva trebam biti. Ponovno sam se obogatila novom spoznajom, ustala i osjetila miris crvenih ruža koje su me vraćale u netom odsanjane snove. Krenuh na put kući i mirisom svježe jutarnje rose odlučih potražiti osobu kojoj sam dala srce i ostavila topao zagrljaj pun starih uspomena.
- 14:42 -
subota, 03.05.2008.
Bijeli iris
Idući svijetom, došla sam na veliku oranicu. Bila je svježe orana. Miris vlažne zemlje širio se cijelim krajolikom. Stala sam u kut i divila se predivnim ljepotama prirode. Svaki cvijet vodio je na svoj put, ali miris irisa ponekad je nadvladao svaki drugi miris koji je priroda pružala. Isprva moj pogled bio je uperen daleko, gledala sam u šumu i pitala se što je tamo. Što se skriva iza velikih drveća i starih panjeva koji dokazuju starost cijele šume. Ustala sam i krenula stazom prema šumi. Vodio me smjer vjetra i miris svježe pokošene trave. U daljini ugledala sam starca. Sam sjedi i čuva ovce. Približila sam se i rekla mu: " Dobar dan." Veselo mi se nasmijao i pružio ruku. " Dobar dan, lijepa gospodična." , kaže mi s osmijehom na licu. Uzvratila sam mu stiskom ruke i upitala: " Mogu li sjesti?" Iznenađeno je odgovorio: " Naravno, kako ne, mjesta uvijek ima." Bila sam pomalo začuđena njegovom jačinom duha koju je širio mojim srcem. Sjela sam i zajedno s njime gledala ovce koje su išle amo tamo i pasle travu. Vladala je mukla tišina i čuo se samo zvuk zrikavaca. Kako bih razbila osjećaj nelagode upitala sam ga: " Recite mi, što radite danas ovdje?" Rekao je uz grohotan smijeh: " Pa zar nije očito? Čuvam ovce."
Nasmijala sam se i potvrdno kimnula glavom. Neko vrijeme smo šutili kad je on ustao. Upitah ga: " Kamo idete, zar ćete mladu damu ostaviti samu da sjedi?" Osjetila sam njegov osmijeh duboko u srcu i odjednom ugledala kako me rukom zove da krenem sa njime. Ustala sam bez razmišljanja i išla za njime. Neko vrijeme je šutio, a onda kaže:" Evo, vidiš. Ovdje imam paradjz, papriku, mahune i ostalo povrće. Ja ga čuvam i samo je moje. Toliko je posla da mi dan brzo prođe." Nasmijala sam se iz dubine srca i shvatila da je to povrće i njegove životinje sve što ima. Sve što mu u životu znači i radi čega se ujutro ustaje. Krenuli smo dalje kad me zaustavio i rekao: " Moraš doći idući put da beremo jagode, a bit će i višanja. Bilo bi lijepo da dođeš, sjećam se kako si kao mala voljela jesti jagode i sva si se zamaljala u njima." Nježno sam se nasmijala i rekla mu: „ Da, i ja se sjećam.“ Potvrdno je kimnuo glavom i nastavio kimati dok nismo došli do polovice oranice. Ugledala sam miša i mahnito se pomaknula u stranu. On se nasmijao i mahnuo svojim štapom govoreći:“ Ajde, ajde, neću te ubiti, pa i ti si živo biće.“ Bila sam iznenađena i primila ga ispod ruke te smo krenuli dalje. Stalno je ponavljao kako ima toliko puno povrća i voća i da mora čuvati ovce. Slušala sam ga i upijala svaku njegovu riječ, upitah ga: „ I? Kako ste vi danas? Kako sa zdravljem?“ Pogledao me bistrim pogledom i rekao:“ Ma, leđa me boliju i jedva hodam. Ali, ide, moram biti sgrbljen čitavo vrijeme.“ Rekla sam mu tonom punim podrške:“ Hajde, proći će to, bit će bolje.!“ Nasmijao se i kad smo došli do kraja oranice, polako sam mu pustila ruku. Rekla sam mu: „ Hvala na divnom susretu i vidimo se opet prije no što odem kući.“ Rekao je :“ Naravno i vidimo se lijepa gospodična, hvala na društvu.“ Nasmijah se i krenuh prema kući. Dug me put čekao. Razmišljala sam kako je starac jadan i kako mu je njegov životinjski i biljni svijet sve što ima. Rastužila sam se znajući da neće nikada imati ništa drugo, ali bila sam sretna što sam mu podarila osmijeh na lice. Njegov pogled ostao mi je u sjećanju. One bistre plave oči, onaj predivan osmijeh pun blagosti upotpunjavao je moje misli osjećajem punim sreće. Bilo mi je drago sudjelovati u nečijem životu koji se približava kraju, ali je još uvijek u punom žaru. Šećući se ponovno sam ga srela, ne znam kojim slučajem. Primio me za ruku i nježno izustio: „ Čuvaj se i molim te sjeti se našeg razgovora, i dođi idući put da beremo jagode.“ Zatim nestade. Tog trena osjetila sam nešto posebno i znala sam da idući put moram doći, makar da ga pozdravim i da beremo one jagode koje su me tako razveseljavale kao dijete. Htjela sam to, a i znala sam da će ga to razveseliti. Poslala sam mu bijeli iris jer sam znala da je to njegov najdraži cvijet koji je rastao u njegovom vrtu. Sigurna sam da se razveselio. Od tada nisam nikada pomislila na sve ono što nemam jer sam znala da neki imaju puno manje, i da im je jedan vrt dovoljan da im osmijeh bude na licu.Bila sam oduševljena tajanstvenošću koju je selo pružalo i znala sam da se idući put vraćam na isto mjesto po jagode koje će se zauvijek smiješiti u starčevom vrtu života, vrtu koji ga je ispunjavao. Zvuk glasanja ovaca bivao je ugodan, a miris ljiljana i irisa postajao je opojniji no ikad. Vratila sam se kući, zaspala i odlebdjela u snove koji su me iznova vraćali u starčeve misli, bogatijom za jedan mali osmijeh koji sam tamo pronašla.
Svima se ispričavam što kasnim s postom, ali bila sam izvan grada i bogatila sam svoje misli pričajući sa starcem koji je pun iskustva obogaćivao mene novim spoznaja o odavno pronađenom životu.
- 16:06 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
