četvrtak, 30.10.2008.
Vitraj srca, sreće i ljudi ( tebe, mene, nje, njega)
Odrekla sam se srca dijamantnog sjaja.
Zapekla me presnažna temperatura kojom je sunce obasjavalo moj „dijamant“.
Znate li što se onda dogodilo?
Postala sam bezsrčana osoba.
To je toliko teška riječ da je čak ne znam niti napisati.
Srce, nema srca, sreća, nema sreće, osmijeh, nema osmijeha.
Izmijenjivali su se pojmovi takve vrste po mojim mislima.
Sve je bilo vrlo labilno, kao da će se u svakom trenutku raspasti u tisuće komadića.
Znala sam ja da se od komadića, također može napraviti divan vitraj.
Unikat u svijetu vitraja, vitraj srca ili nade.
Možda vitraj kojem bi se svi smiješili i klanjali mu se u znaku dobrote i spokoja.
Ne znam koja je uopće bila tendencija stvaranja tog vitraja.
Pokušala sam sastaviti pojam po pojam, ovu pjesmu od karata, koja se ruši
pri svakom doticaju sa novim uhom.
Boljelo je slušati otkucaj srca pri svakom stihu.
Odmarširala bih vam prstima otkucaje svoga srca, kad bi me mogli čuti.
Ali i to je daleki pojam.
Mi svi čujemo i mi svi vidimo i mi svi osjetimo,
a pitanje je zna li itko od nas slušati i gledati i osjećati istovremeno?
Ja mislim da ne.
Što vi mislite?
Je li i za vas termin ovakve vrste srcolabilan ili tugolabilan?
Teško je zapravo odlučiti, ali pogubila sam se u pijesku.
Moji dijamanti su se pogubili u pijesku.
Sada ih krećem tražiti, korak, po korak.
Naposljetku, nije ni pijesak tako monoton, da se
u njemu neće istaknuti jedan mali dijamant.
Traženje dijamanta srca u pijesku misli je život.
Kad nađeš svoj dijamant, uzmi ga i sklopi vitraj.
Nije važno hoće li taj vitraj biti crven, plav, ružan, lijep,
proziran, nestabilan, umoran, tužan ili sretan.
Bit će tvoj.
I taj vitraj će predstavljati tebe i ti ćeš predstavljati njega.
I nikad ti više neće pasti napamet reći da nemaš nikog.
Kad ćeš imati vitraj napravljen od ruža srca,
kamelija pameti, ljiljana srca, narcisa ljubavi i ljepote mirisa.
Pa neće li život bar tada, u dijamantima sjećanja, biti lijep?
Evo i mene natrag. Htjela sam vam se odužiti za sve komentare i svaku pohvalu malim znakom pažnje. Nadam se da ćete shvatiti pojedine riječi u pjesmi, pokušala sam ih predočiti iz misli u stih. Nadam se da sam uspjela. Sretno svima u nadolazećim tjednima i ugodan ne tako dobar ovaj vikend. Svi ćete, valjda uspjeti obnoviti uspomene na naše mrtve i zajedno s njima uspjeti okušati sjećanja.
Neka vam dijamant srca zauvijek sja
Vaša Barbara.
- 20:18 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
petak, 17.10.2008.
Sreća napusti gnijezdo i ostade mir.
Potekla je sreća iz doba znanog samo piscima,
samo ljudima koji dišu riječi svim svojim srcem.
Ne znam tko je bio toliko velikodušan pa ju je dao svima na dar,
onima koji je znaju voljeti i koji je vole mrziti.
A tako je blaga, sleti i nestane.
Ne znam gdje sam je zadnji put vidjela,
ali osjećam njen trag na svom srcu, iako
nažalost ne izaziva isti osmijeh na mom licu kao nekoć.
Bojim se da sam isplakala svaku kap sreće,a ostatak
za crne dane sam spremila duboko u srce pod stakleno zvono
koje će moći razbiti samo ljubav jednog dana,
a možda i nikad.
Tajanstvena je ta sreća, sleti na srce i obuzme ga,
šteta što ne ostavi veo nade svaki put, zar ne?
Prijatelji, ostavljam vam trag živosti. Nije velik, nije niti previše malen. Taman da se vratim malo po malo. No, ipak, tu sam stalno, smijem vam se.Nekad je to jedino što mi ostaje u životu, ostatak je samo iluzija prošlog vremena budućnosti.P.S. Slika mi je prepuna asocijacija, doista vam je poklanjam od srca :)
Barbara :)
- 15:15 -
Komentari (34) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.10.2008.
Ljubav na pramcu sreće, sunce nad mislima
Rekoše njih dvoje omamljenih lica sa pogledom punih suza:
Jednom će doći i naših 5 minuta koje ćemo iskoristiti maksimalno, čak nećemo niti disati.
Zatim se okrenuše jedno drugom, zagrle se i osjetiše pogled ljubavi kako viče da je došlo vrijeme za rastanak sa OBAVEZNIM ponovnim sastankom.
Bio je to najljepši zalazak sunca ikad.
Sunce se rastapalo u boje neba koje su nježno oblijevale more.
Miris lavande i masline ispreplitao se u najdivniji spoj tek otkrivenog cvijeća.
Sreća se nadvila nad grad, dopustila mu je da diše te nježnim korakom prošla kroz svaki kutak tog slatkog, malog mjestašca.
Toplina kojom je mjesto zračilo bila je zanosna i mirna.
Oduševljavala je svakog koji je znao uživati u prirodi i prirodnim čarima.
Jednom se dogodilo to da se sunce stopilo sa morem i to je
označavalo početak novog milenija.
Milenija sunca, mirisa i ljubavi.
Ne one tradicionalne,materijalizirane ljubavi,
već ljubavi ukrašene aurom sreće u nesreći,
stvaranja u imanju i disanja u gušenju poljupcima
u noćima bez sna.
Te noći ljubav je obasipala grad svojim poljupcima koji su se
upečatili u svako ljudsko srce koje zna da se jednom na svijetu rađa ljubav
toliko snažna da obuhvati cijeli, cjelcati grad.
To je bio početak novog milenija,ali i novo razdoblje sreće
koja se djelila na onu srcokretsku ili tek nadopunjujuću nečeg već započetog.
Dragi moji prijateljiii :), hvala što ste tu, što mi dopuštate da povremeno udahnem vaše misli i spremim u riznicu svojih sjećanja. Doista mi puno značite. Danas sam vam pripremila neke misli, možda neshvatljive, ali vrlo, vrlo slikovite. Hvala što ste odvojili toliko vremena da ste došli ovdje i naposljetku pročitali ono što je moje majušno srce stvorilo.
Ljubim vas,
Barbara.
- 20:28 -
Komentari (45) - Isprintaj - #
