Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

srijeda, 18.06.2008.

Prijatelju, što nas život odvede, gdje si ti sad, a gdje sam ja? Naše duše uvijek će se sresti na pola puta, ovo je za tebe od mene

Kad me tuga dotakla.,sjetila sam se starog prijatelja. Uvijek je govorio da sam anđeo i da sam vrijedna svake suze. Na tu njegovu izjavu sam se uvijek znala pošteno nasmijati. Svakoga puta misli mi sletješe k njemu. Nije ih nikada otjerao jer ih je uvijek znao obogatiti onim novim osmijehom. Volio je pisati. I ja to volim. Trudila sam se otkriti njegovu tajnu, ali ju je tako dobro čuvao. Kao malo dijete svoju igračku. Tješio me za dugih kišnih noći i uspavljivao svake večeri pjesmom novom. Od njega sam uzela svaku izrečenu riječ, ali neke fraze, nemoguće je izreći. One su opasane vremenom i odgurnute u novi svijet. Neke fraze su suviše komplicirane pa čine relativnost relativnom. Nisam ih mogla izreći, već samo osjetiti. Smijao se mojim šalama. Rekao je da sam osoba koja voli smijeh. I voljela sam. Tajnu još uvijek nisam otkrila, pa sam mu dopustila da je skriva. Davao mi je snagu i uistinu mi je bio prijatelj. Viđala sam ga rijetko, a slušala još rjeđe. Nije mi smetalo jer je uvijek bio u mojim mislima. Bar sam znala cijeniti trenutke provedene s njime. Rekao je da se voli meni ispovijedati jer ga najbolje razumijem. Stvarno sam razumjela.Šteta što mu nikad nisam rekla kakvo dijete skriva u sebi. To je bila fraza koju je vrijeme oduzelo mojim mislima. Uvijek je znao reći kako sve dolazi samo po sebi i da je ljubav rijeka čiji je izvor nepoznat, a ušće uronjeno. Svaka njegova riječ zračila je suncem jutarnje rose. Ne znam što ga je učinilo tako posebnim, možda život. Ali stvarno je bio jedini s kojim sam pričala na način koji mi najviše odgovara. Filozofije su nam se susretale u zjenici zvijezda. Zvao me svojim anđelom čuvarom. Doista me učinio posebnom. Pokazao mi je prijateljstvo koje sam jedino razumjela. Sve ostalo je bila iluzija. Bio je ideolog, ali najviše je znao spustiti me na zemlju. Ponekad mi nedostaje, samo da se smijem i da me on sluša. Ponekad mi zatitra srce od tuge kad se sjetim svega provedenog s njime. Ali znam da će živjeti u mojim mislima zauvijek. Naposljetku, uvijek je govorio, da sam vječna. I znao je da ću uspjeti prenijeti njegove misli na druge. Vjerovao je u mene, a ponekad je bilo dovoljno da me samo gleda. Bio mi je potpuni stranac, a tako blizu mom srcu. Uistinu,pravi prijatelj. Jedini koji moje JA poznaje bolje od mene same. Učinio me djetetom, proveo kroz odraslost i nikada, baš nikada, nije dopustio da posrnem. Najviše sam voljela učiti na njegovim greškama, dopuštao mi je to. Sad leti negdje u daljini, ali nikad nije išao korak naprijed, uvijek je hodao stopu uz mene. Dala sam mu svoje srce da ga prouči i jedino što je rekao bilo je:“ Ti si posebna osoba napravljena od ljubavi.“ Ponekad mi samo nedostaje naše smijanje, njegov pogled i njegove riječi. Bio mi je poput starijeg brata, onog kojeg nikad nisam imala. I znala sam, znala sam da će me naučiti svemu što sama nisam mogla spoznati. Bio mi je najbolji prijatelj i moj oslonac, ponekad žalim što sam ga pustila.
Ali znam da će se vratiti. Obećao je da će me vratiti u djetinjstvo i odvesti na sladoled, a on, on svoja obećanja uvijek ispuni. Prije ili kasnije.



Dragi moji, nešto mi ne valja s internetom. Komentirat ću vam čim sve sredim, budite sigurni u to. Hvala vam na svemu što ste mi rekli. Ovaj moj post je posvećen mom dragom prijatelju bez kojeg ne bih bila to što jesam.

Grlim vas sve i nadam se skorom susretu.

Barbara.

- 12:30 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.