petak, 28.11.2008.
IF YOU FORGET ME
I want you to know
one thing.
You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail
toward those isles of yours that wait for me.
Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.
If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.
If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.
But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.
Pablo Neruda....
Dragi prijatelji, prijateljice, suputnici, oni koji dođu, odu, navrate,nestanu i svi vi dragi ljudi, poklanjam vam pjesmu koja mi se uistinu svidjela. Bit će mi žao ako dio vas neće razumjeti,ali naprosto mi je žao prevoditi ovako originalne stihove, izgubili bi estetiku i bitnu misao, ali ako je potrebno, javite.
u svakom slučaju, ovo je moj dar vama, ljubav koja se rađa životom svakodnevnice i nestaje u trenu, ali i traje od početka do kraja. Zaborav je težak, znate i sami. Ljudi dođu, odu i ne osvrću se, a trag je katkad prevelik, pa onda krivimo sebe, zatvaramo se u sebe i uništavamo sebe. Postavljamo toliko bezrazložnih pitanja, koja nas muče, grizu i vuku. Smijemo se, ali plačemo, ubija nas znatiželja. Odgovora nema. Utješimo se riječima, mislima, pokojim prijateljima, ali tuga ostaje. Vučemo je za sobom poput starog prijatelja, davno zaboravljenog, poput tereta koji se za nama navlači i uništava nam dušu.
Nešto bdije nad nama, stare tajne često i pitanja da, pitanja,. toliko ih ima, a kraja nema na vidiku. Katkad bih voljela osjetiti mir, kristalnu jasnoću, čistoću, ali bojim se da bez toga ne bih bila čovjek. Iako pitanja ostaju, tuga ode i vrati se, ali period između je divan, a i morate priznati da i vama katkad nedostaje tugovanje, ako ne sada, bude jednom. Ljudi smo ipak, a to je odgovor na većinu pitanja koja si postavljamo, sve ostalo je teza koju sami tražimo i pronalazimo svakim novim otkucajem.
Barbara.
- 22:09 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
petak, 21.11.2008.
Vama za ljubav:)
Zvijezde
Gledao sam sjajne misli svojega kraja
i pronašao sam svoju ljubav pokraj mjeseca.
Nitko me nikada neće voljeti kao ona
i nitko me nikada neće čuvati kao njene opojne usne.
Znao sam da ću je dovijeka moći samo gledati
jer čar koju ona ostavlja teško je dotaći.
Pokušat ću, vinuti se u visine njenih snova
možda tada zaslužim približiti joj se.
Uživam samo gledajući je, a san o
mom skorom dolasku sve je bliži.
Svake večeri sjednem povrh brijega, uperim pogled
i napajam se njenom ljepotom.
Skladno tijelo i skladne misli, a ja jadan
sve što mogu je gledati je i u odajama
svojih prošlih misli usuđivati se nazivati je svojom.
Svojom družicom i pratiteljicom
i sretan sam kad me pokloni osmijeh i dade nadu
za dalje.
Tad mi srce zatreperi i osmijeh se ozari na
istrošenom licu.
Još uvijek se moja duša skriva u odajama mojih misli,
boji se izaći, boji se svijeta
jer čeka dan kada će konačno
svoju zvijezdu doista moći prozvati svojom.
Sjaj me prati u dubine starih, nebeskih misli.
Treptaj duše u sekundi nestaje, a moja sreća se nalazi kod nje,
stare, dobre zvijezde prijateljice.
Još uvijek čekam dan, a sunce svaki tren podržava moja
nadanja, koja mogu i ne moraju biti ostvarena.
Bitno je sanjati, tako si okrijepim misli.
Pučina stvarno skriva mnoge tajne iza velikih, plavih dubina.
Evo, mili moji. Nije nedavno pisano, objavila sam već. Nadam se da se ne ljutite. Volim se podsjetiti na stare pjesme, stara vremena i stare osjećaje. Nadam se da vam ne smeta i da ćete također uživati u ovom. Ljubim vas:))
Barbara.
- 20:56 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
petak, 14.11.2008.
Nešto o onome unutra.
Izgubila sam se.
Pala sam polako na dno osjećaja i misli, negdje između ljubavi i sna
i grcam u nedoumici koja se širi mojim svijetom.
Nije to onaj osjećaj kad znate da prođe,
ili onaj kad znate da se neće vratiti.
Ne.
To je onaj kad ne znate tko ste, kad tražite sebe u drugima,
njega u drugima, prvenstveno.
I kad znate da nećete naći.
Ne želim razumijevanje, uspjeh, osmijeh, sreću.
Ne znam što znam, niti što želim.
Previše je želja da bismo ih sve mogli ispuniti odjednom.
Tako bih htjela, mir, recimo.
Mir u srcu, onaj mir zbog kojeg zaspim bez ijedne suze u oku
i šećem sa sjajem u očima.
To mi fali.
Nemam snage više smijati se, tonem sve dublje svakim osmijehom.
Nemam snage više boriti se, obeshrabrujem se sama.
Za što uopće imam snage?
Ne znam.
Kad biste me pitali tko sam.
Ne biste dobili odgovor.
Čudno je kako ljudi ne znaju tko su, a to ne znaju niti ljudi oko njih, pa ni
oni okolo onih drugih.
Nije to još jedan stih o onome kako sebe tražimo cijeli život, kako sve dolazi prije ili kasnije, kako je samo stvar vremena, prilagodbe itd.
Takvih stvari sam se nagutala dosta, zasad.
Ovdje je riječ o nečem što me guši.
Što izaziva strah u meni, a takvih je stvari dosta.
Ne želim se žaliti, čuvat ću bol koliko treba.
Nekako mi je čast da je tuga izabrala baš mene da čuvam bol.
Mislim da mi ide dobro.
Paradoks, ne?
Ovo je jedino mjesto gdje ostavljam srce već duže vrijeme, napunim baterije
i krenem dalje.
Nažalost, jedno jedino mjesto.
Jer svijet je ionako pun problema
i natovarivati mu moje na leđa je apsolutno besmisleno.
I sad mi je žao što to radim ovdje.
Ali izbjegavam pucanje po šavovima.
Znate na što mislim?
Trebali biste.
Bar je tuga prijatelj svakome.
That's me. Screaming for help. I won't get any, will I?
Dragi moji sve vas pozdravljam i ostavljam beskrajan trag tuge u srcu, ne dajte da ga prenesem na vas, Uživajte u životu.
Barbara.
- 18:47 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
