Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

petak, 28.11.2008.

IF YOU FORGET ME

I want you to know
one thing.

You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail
toward those isles of yours that wait for me.

Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.

If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.

If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.

But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.


Pablo Neruda....



Dragi prijatelji, prijateljice, suputnici, oni koji dođu, odu, navrate,nestanu i svi vi dragi ljudi, poklanjam vam pjesmu koja mi se uistinu svidjela. Bit će mi žao ako dio vas neće razumjeti,ali naprosto mi je žao prevoditi ovako originalne stihove, izgubili bi estetiku i bitnu misao, ali ako je potrebno, javite.

u svakom slučaju, ovo je moj dar vama, ljubav koja se rađa životom svakodnevnice i nestaje u trenu, ali i traje od početka do kraja. Zaborav je težak, znate i sami. Ljudi dođu, odu i ne osvrću se, a trag je katkad prevelik, pa onda krivimo sebe, zatvaramo se u sebe i uništavamo sebe. Postavljamo toliko bezrazložnih pitanja, koja nas muče, grizu i vuku. Smijemo se, ali plačemo, ubija nas znatiželja. Odgovora nema. Utješimo se riječima, mislima, pokojim prijateljima, ali tuga ostaje. Vučemo je za sobom poput starog prijatelja, davno zaboravljenog, poput tereta koji se za nama navlači i uništava nam dušu.

Nešto bdije nad nama, stare tajne često i pitanja da, pitanja,. toliko ih ima, a kraja nema na vidiku. Katkad bih voljela osjetiti mir, kristalnu jasnoću, čistoću, ali bojim se da bez toga ne bih bila čovjek. Iako pitanja ostaju, tuga ode i vrati se, ali period između je divan, a i morate priznati da i vama katkad nedostaje tugovanje, ako ne sada, bude jednom. Ljudi smo ipak, a to je odgovor na većinu pitanja koja si postavljamo, sve ostalo je teza koju sami tražimo i pronalazimo svakim novim otkucajem.






Barbara.

- 22:09 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.