Marketing
Tako smo željeli, tako sam te voljela, gdje nas život odvede, dragi, reci mi...
Tog dana bili smo u parku povrh planine.
Mir i oaza u kojoj svemir sakuplja svoj mir zračila je našom prisutnošću.
Uživali smo u mukloj tišini bez suza.
Samo smo sjedili nekoliko sati.
Znali smo što radimo, ali tako smo htjeli.
Samo htjeli.
Sudjelovati.
Mrak se spuštao i preuzimao ulogu danjeg svjetla.
Vjetar zapuše i njihaljka našeg mirisa odvede nas u srce noći.
Vidjesmo tamo ljubav i još nešto.
Nikada nismo mogli otkriti što.
Bile su dvije, tri možda.
Sekunde naravno.
Ali činilo se kao vječnost koja ne prestaje.
Tamo osjetismo miris, ali ne i opip.
Znali smo da to nije to.
Htjeli smo se voljeti, ali nije uspjelo.
Neka nit zapela je u našim srcima, nenadano i neizbrisivo.
Vratili smo se i njihaljke su odjednom stale s kretnjom blagom poput kiše.
Sjedoh pokraj njega i on pusti suzu.
A nikad prije nije.
Potom ustasmo, zagrlismo se i to je bilo to.
On je krenuo jednom cestom, a ja drugom.
I nitko od nas nije znao imaju li naše ceste isti kraj ili samo
različit početak.
Zagonetka je ostala, a pogledi se rastanu u dodiru naših osjetilnih slika
koje su polako nestale u nama samima.
Duboko zakopani u tajnama vjetra.
Ispričavam se ako sam vam ovim malo deprimirala ili rastužila, ali i sama sam takve nekakve volje, stoga se ispričavam dragi prijatelji. Grlim vas sve svojim srcem i ljubim pogledom. Hvala mili moji.
Barbara.
Post je objavljen 15.06.2008. u 14:06 sati.