ljeskanje

petak, 24.02.2006.

Rubovi

Volim rubove i predgrađa u glavnim ulicama. One zakutke gdje piše plisee – plisirane suknje, jer te suknje više nitko ne plisira a tko zna i da li uopće postoji ta radnja ili je od nje ostao tek pisani trag na rubu zgrade. Možda jednom i zavirim u taj polumračni prolaz što je uzmaknuo pred blještavim pročeljima zgrada, i ogledam se u nekom šutljivom izlogu u mojoj zamišljenoj plisiranoj suknji koju više nitko ne nosi.

Volim rubove. Ulicom paralelnom sa glavnom, susrećem svijet koji je kao i stari ljudi, tih i povučen, u svoje misli zadubljen i usred najveće gradske vreve, tvrdoglavo demodiran a opet neodoljivo odiše dahom neprolaznog i one fine patine koja se osjeća u svakom kutku od pomodnosti izuzetih mjesta, ili bar onakvih kutaka u kojima vrijeme otkucava poput starinskih satova u nekoj čehovljevskoj drami. Odmjereno i samo njima pripadajuće vrijeme. Vrijeme koje zauvijek ostaje na rubovima.

Rubovi. To su divne kamene ploče obrubljene majstorskim ručnim radom u nekim polunapuštenim zgradama koje sam susretala slučajno... Nisam im mogla odoljeti pa bih se provlačila kroz vrata jedva odškrinuta od teškog bremena vlage koja ne dopušta da se vrata otvore šire ( što je i dobro – možda su i ta vrata nijemi saveznik u obrani od svega vanjskog, bedem koji odbija sve napade izvana poput starih utvrda kojim su se štitili gradovi ) i ulazila u raskoš najfinije izrađenih rukotvorina na već napuklim pločama kojim su popločana čak i dvorišta tih nekadašnjih malih kućnih hramova kojim su šuštale meke bizantijske svile i lupkale štikle, tuda prolazeći.

Od rubova, volim rubove ozidanih visokih ograda što opasuju stare bogomolje koje svjedoče jedno vrijeme poštivanja, već staloženo i zadržano u njihovim sjenovitim dvorištima, dubokom hladu poleglom među meditativnim kolonadama, pukotinama i napuklinama, gnijezdu lastavica svijenom u raspuklini između dva daha stoljeća, brižnom otklonu od svega vanjskog – da svojim dodirom, nitko ne naruši mir niti onih vani, niti ovog svijeta iznutra.

Večer je također rub, zato volim i večer. S ruba večeri, pokatkad i najcrnja noć može izgledati poput tople i aromatične čokolade ili crne kave dok usnama dotičemo rub šalice... a onda kad je ispijemo – u plitkom talogu kave, kao u zvijezdama, iščitamo nečije stope i prešućene riječi... sve sama skrivena značenja naših najdubljih želja... i još u sve to na dnu, pritisnemo i prst, da svemu damo vlastiti pečat i onu malu posvetu tako dragocjenu – jedan običan dodir.

v.


- 14:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

O ljubavi

Par crtica samo, onako kao iz rukava, jer neću misliti da li je nešto dobro napisano ili ne... budući se misli nekad razmimoilaze s ljubavi začuđenoj mislima ili čak prestrašenoj mislima... u najmanju ruku, zbunjenoj ponekad, ponekad ljutoj, uh!
Dakle, bez prevelikog razmišljanja, ali neka bude iz srca.

Ljubav leži u osnovi svega - do tog sam uvjerenja došla posredstvom nekog dubokog unutarnjeg čula koje me nepogrešivo dovodi samo do jednog, uvijek istog ishodišta - ljubavi.

Sve je ljubav - to je kao da se ispališ u orbitu bez ikakve zaštitne opreme, i preko ramena pogledaš našu planetu Zemlju - i, što vidite?
Vidite da je sve ljubav - osobito ondje gdje je nedostaje, jer da ima ljubavi, ne bi bilo baš to - da upravo ona nedostaje a ne nešto drugo. Zašto smo je uopće nazvali ljubav? Dakle, mogla bi biti i neka druga riječ, no značenje je jedno. Ono je neraskidivo vezano uz sve što čini čovjeka.

Ljubav ne oprašta - ha? Ovo se baš nekako ne slaže uz nju, ali promislite ( iako sam rekla bez previše razmišljanja... ) - kada vam je što oprostila? Nije li vam uvijek uzvratila jednakom mjerom za svaku packu koju ste joj ikada učinili? A da vi oprostite u njeno ime? E, ne može. Ona se ne da uvući u diplomatske krugove gdje svi u svačije ime neprestano govore i ispričavaju se, jer ona je bliska samo nebeskim krugovima i ne da da itko osim nje same govori u njeno vlastito ime.

Ljubav oprašta samo ako ste spremni nositi sve što ljubav nosi, ili odnosi, svejedno... - nema kalkuliranja u ljubavi, ovoliko mogu ovoliko ne mogu, ovdje bih malo prištedjela, a ovdje ću se baš raspustiti pa neka sve ide k vragu - e, nema. Ni vrag ne može nositi sve što smo mu u stanju poslati pa nam to sve fino vraća natrag, propisno upakirano.

Ljubav čezne - da, ljubav čezne... zato što to lijepo zvuči. I zato je lijepo čeznuti...

Da, boli - to znamo i sami, ne mora nam nitko reći. Ali tako je to sa svim živim, samo živo može boljeti, npr. kada ste se opasno udarili u koljeno ili ujeli za jezik, baš je boljelo jel' da? A da li biste voljeli da vam je koljeno mrtvo? Ili jezik? U tom slučaju, ništa vas ne bi boljelo, ali razmislite... ( iako sam vam rekla bez previše razmišljanja... )

Ljubav je čudo - to je kad se dogodi čudo ljubavi. Kad vas začudi silina ljubavi, pa kažete - to je čudo! I jest. Samo ljubav može stvoriti takvo čudo kao što je ona sama. I imati precizan oblik nečijih usana ili boju očiju i kose, oblik prstiju... Mi smo jedinstvena slika ljubavi.

Nema sretnih ljubavi - tko kaže?

Ni neuzvraćenih... - čula sam od pjesnika kojima je uzvraćala stihovima. Ona uvijek uzvraća na neki način, sviđalo se to nama ili ne. U svakom slučaju, Ona zna što čini.

I tako eto... o ljubavi bi se dalo pisati u beskonačnost ( kao i ljubiti u beskonačnost... no, nekad ipak moramo udahnuti zraka... jer je zrak ljubavi neophodan, inače se uguši ).

Ljubav je beskonačno mnogo varijacija Jedne iste, od kojih nekada netko pronađe i pravu ljubav - Onu što je brižljivo satkana od beskonačno mnogo varijacija Ljubavi.

v.

- 11:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2006.

slanutak

Stvarno nisam znala da je to slanutak. One svijetle krupne bobice što sam samo jednom jela kod moje prijateljice dok smo još bile u dobi kad sam mogla bez pogovora povjerovati da njen ujak živi u kući manjoj od kutije cipela, a ona naravno ni trenutak nije posumnjala u ono što je vidjela svojim očima, opisujući istodobno rukama nešto što je ležalo sasvim pri zemlji, da bi čovjek mogao samo pomisliti da joj je ujak puž. - uglavnom, taj slanutak bilo je nešto slasno što sam kušala samo jedan jedini put, kad nam je njena majka iznijela na stol po pune zdjelice ukusnih kuhanih bobica kojima nisam znala ime.

Da je moja prijateljica tad rekla da ću za slanutak opet čuti tek mnogo godina poslije i to od nekog s kim bih mogla živjeti i u kutiji od cipela sasvim komotno - kad me jednom prilikom pozvao da mu se pridružim na ručku - ne bih joj vjerovala naravno, niti bi ona bila u stanju tako nešto izmisliti, ali dogodilo se uistinu da sam tek tad odgonetnula tajnu mojih slasnih bobica kojih u podneblju u kojem živim nema ili samo nisu dijelom ovdašnje kuhinje, pa sam tako neočekivano ustanovila da između slanutka, neopisivo prostrane kutije koja samo sumnjičavim očima izgleda nenastanjiva, i ljubavi - postoji neka tajna veza.

Ako ne vjerujete, nema načina da vas ubijedim. Ali ako vam kažem da ta kutija ima i vrt, i terasu, i ljuljašku u vrtu... čak i grmove malina svuda uokolo i da te maline rađaju i pod snijegom, a grančice povijaju od crvenih slatkih plodova... e, onda netko možda i povjeruje da je ta kutija čarobna.

v.

- 18:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2006.

neponovljivost

Voljela bih u svakoj tvojoj luci biti žena koju ćeš željeti naći, rekla sam ti jednom, a ti si pitao - nije li već negdje snimljen takav film?

Možda neću imati istu boju kose, razmišljala sam dalje... i moja odjeća bit će drugačija, vjerojatno osmišljena u ovisnosti od godišnjeg doba ili boje jutra kad se probudim i izađem na balkon, ako budem imala balkon, ili laka na noktima dok ustajem i odlazim bosa u kuhinju skuhati kavu ako uopće budem pila kavu, jer možda ću piti čaj, ne znam što će piti ujutro ta žena koju bih voljela da želiš naći u svakoj luci...

Možda će me, dok se budem spremala za susret s tobom, nešto u pogledu kroz prozor sasvim bezrazložno opredijeliti za one plave, kao točka male naušnice za koje ću misliti da će ti se sviđati... možda će odlučujuća biti boja tvojih pisama i ona vedra, kao dašak laka nota čiste nevinosti koja leži u osnovi svih početaka, možda tvoj rukopis, ne znam...

Ne znam što je to u biti drugačije, ako nema izvjesnosti, jer sve što je plamtjelo u tvojim očima još uvijek je isti osmijeh, ista linija mojih ruku, ista koljena, čak i pokret kojim sklanjam kosu iza uha... ali plamen više ne razgorijeva tu običnost onim istim neobičnim odsjajima koji su je činili posebnom.

Ima u tome možda i neke naročite pravde, jer... nikad više tako nezasluženo neću biti okrunjena naslovom najljepše, zaslugom samo tvojih očiju. Nikad više ona neponovljivost kojom i proljeća svaki put nova, zaogrću se uvijek istim zelenilom... a možda ni luke nisu nikad druge kao ni mi, samo je drugačije uplitanje naših vječnih čežnji u ono nedokučivo... onako, kako je to bilo uplitanje nečeg nedokučivog u susret nas dvoje slučajnih - da li doista slučajnih? - između toliko drugih, istih.

v.

- 20:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

picigin

Nogomet ima svrhu: daj gol, ne primi gol, pobijedi. Atletika ima svrhu: dotrči prvi, preskoči letvicu, pobijedi. Picigin? Koja je njegova svrha?
Da loptica ostane što duže u zraku? To nije teško, svi stanemo međusobno na dva metra udaljenosti i lagano se dodajemo – možemo tako koliko hoćemo. Samo, nitko tako ne igra. Nekome brzo dosadi i nabije lopticu visoko, pa ti trči za njom. Bit će da ipak nije samo to svrha picigina, da loptica bude što duže u zraku.
Pa što je onda? Možda je to takva igra koja niti nema svrhu? Ali mi opet znamo: ''on igra bolje'', ''ovaj put je bilo odlično'', ''danas ne ide''…Kako možemo reći ''ovaj put je bilo odlično'' ako nema svrhe? Po čemu mjerimo je li valjalo ili nije? Kad ne bi bilo nikakve svrhe, onda bi bilo svejedno kako igraš. Ali nije svejedno, baš onda kad je odlično vidiš da nije svejedno.
Max Scheler kaže da je ljubav kad u nekom vidiš ono najbolje što on može biti. Picigin je takva igra. Nabaciš drugome, ali tako da on može uhvatiti. Ne tako da mu bude lako uhvatiti, nego da mora dati sve od sebe da bi je uhvatio – ali tako da je može uhvatiti. Da bude najbolje što on može biti. Pa će se morati baciti, pa će se morati smočiti, pa će se morati rastegnuti, pa što? Da sam mu nabacio lakše, bilo bi mu lakše. Ali onda ne bi bio najbolji što može.
U nogometu, kad sam ja najbolji što mogu biti netko drugi gubi. I u atletici, kad preskočim letvicu visoko postavljenu, moj će mi protivnik čestitati, i prihvatiti poraz. U piciginu, kad dam sve od sebe, kad sam najbolji, nitko nije izgubio. Uhvatio sam tešku loptu – sad je na suigraču da spasi tu moju loptu. I on daje sve od sebe da je uhvati. Nikoga nema tko je poražen mojim uspjehom. Svi koji igraju su moji suigrači.

d.

- 20:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (5)
Siječanj 2006 (6)
Studeni 2005 (1)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

    ljeskanje@yahoo.co.uk

vivianine priče

davorov uvod

naše preporuke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se