ljeskanje

O ljubavi

Par crtica samo, onako kao iz rukava, jer neću misliti da li je nešto dobro napisano ili ne... budući se misli nekad razmimoilaze s ljubavi začuđenoj mislima ili čak prestrašenoj mislima... u najmanju ruku, zbunjenoj ponekad, ponekad ljutoj, uh!
Dakle, bez prevelikog razmišljanja, ali neka bude iz srca.

Ljubav leži u osnovi svega - do tog sam uvjerenja došla posredstvom nekog dubokog unutarnjeg čula koje me nepogrešivo dovodi samo do jednog, uvijek istog ishodišta - ljubavi.

Sve je ljubav - to je kao da se ispališ u orbitu bez ikakve zaštitne opreme, i preko ramena pogledaš našu planetu Zemlju - i, što vidite?
Vidite da je sve ljubav - osobito ondje gdje je nedostaje, jer da ima ljubavi, ne bi bilo baš to - da upravo ona nedostaje a ne nešto drugo. Zašto smo je uopće nazvali ljubav? Dakle, mogla bi biti i neka druga riječ, no značenje je jedno. Ono je neraskidivo vezano uz sve što čini čovjeka.

Ljubav ne oprašta - ha? Ovo se baš nekako ne slaže uz nju, ali promislite ( iako sam rekla bez previše razmišljanja... ) - kada vam je što oprostila? Nije li vam uvijek uzvratila jednakom mjerom za svaku packu koju ste joj ikada učinili? A da vi oprostite u njeno ime? E, ne može. Ona se ne da uvući u diplomatske krugove gdje svi u svačije ime neprestano govore i ispričavaju se, jer ona je bliska samo nebeskim krugovima i ne da da itko osim nje same govori u njeno vlastito ime.

Ljubav oprašta samo ako ste spremni nositi sve što ljubav nosi, ili odnosi, svejedno... - nema kalkuliranja u ljubavi, ovoliko mogu ovoliko ne mogu, ovdje bih malo prištedjela, a ovdje ću se baš raspustiti pa neka sve ide k vragu - e, nema. Ni vrag ne može nositi sve što smo mu u stanju poslati pa nam to sve fino vraća natrag, propisno upakirano.

Ljubav čezne - da, ljubav čezne... zato što to lijepo zvuči. I zato je lijepo čeznuti...

Da, boli - to znamo i sami, ne mora nam nitko reći. Ali tako je to sa svim živim, samo živo može boljeti, npr. kada ste se opasno udarili u koljeno ili ujeli za jezik, baš je boljelo jel' da? A da li biste voljeli da vam je koljeno mrtvo? Ili jezik? U tom slučaju, ništa vas ne bi boljelo, ali razmislite... ( iako sam vam rekla bez previše razmišljanja... )

Ljubav je čudo - to je kad se dogodi čudo ljubavi. Kad vas začudi silina ljubavi, pa kažete - to je čudo! I jest. Samo ljubav može stvoriti takvo čudo kao što je ona sama. I imati precizan oblik nečijih usana ili boju očiju i kose, oblik prstiju... Mi smo jedinstvena slika ljubavi.

Nema sretnih ljubavi - tko kaže?

Ni neuzvraćenih... - čula sam od pjesnika kojima je uzvraćala stihovima. Ona uvijek uzvraća na neki način, sviđalo se to nama ili ne. U svakom slučaju, Ona zna što čini.

I tako eto... o ljubavi bi se dalo pisati u beskonačnost ( kao i ljubiti u beskonačnost... no, nekad ipak moramo udahnuti zraka... jer je zrak ljubavi neophodan, inače se uguši ).

Ljubav je beskonačno mnogo varijacija Jedne iste, od kojih nekada netko pronađe i pravu ljubav - Onu što je brižljivo satkana od beskonačno mnogo varijacija Ljubavi.

v.