ljeskanje

slanutak

Stvarno nisam znala da je to slanutak. One svijetle krupne bobice što sam samo jednom jela kod moje prijateljice dok smo još bile u dobi kad sam mogla bez pogovora povjerovati da njen ujak živi u kući manjoj od kutije cipela, a ona naravno ni trenutak nije posumnjala u ono što je vidjela svojim očima, opisujući istodobno rukama nešto što je ležalo sasvim pri zemlji, da bi čovjek mogao samo pomisliti da joj je ujak puž. - uglavnom, taj slanutak bilo je nešto slasno što sam kušala samo jedan jedini put, kad nam je njena majka iznijela na stol po pune zdjelice ukusnih kuhanih bobica kojima nisam znala ime.

Da je moja prijateljica tad rekla da ću za slanutak opet čuti tek mnogo godina poslije i to od nekog s kim bih mogla živjeti i u kutiji od cipela sasvim komotno - kad me jednom prilikom pozvao da mu se pridružim na ručku - ne bih joj vjerovala naravno, niti bi ona bila u stanju tako nešto izmisliti, ali dogodilo se uistinu da sam tek tad odgonetnula tajnu mojih slasnih bobica kojih u podneblju u kojem živim nema ili samo nisu dijelom ovdašnje kuhinje, pa sam tako neočekivano ustanovila da između slanutka, neopisivo prostrane kutije koja samo sumnjičavim očima izgleda nenastanjiva, i ljubavi - postoji neka tajna veza.

Ako ne vjerujete, nema načina da vas ubijedim. Ali ako vam kažem da ta kutija ima i vrt, i terasu, i ljuljašku u vrtu... čak i grmove malina svuda uokolo i da te maline rađaju i pod snijegom, a grančice povijaju od crvenih slatkih plodova... e, onda netko možda i povjeruje da je ta kutija čarobna.

v.