ljeskanje

neponovljivost

Voljela bih u svakoj tvojoj luci biti žena koju ćeš željeti naći, rekla sam ti jednom, a ti si pitao - nije li već negdje snimljen takav film?

Možda neću imati istu boju kose, razmišljala sam dalje... i moja odjeća bit će drugačija, vjerojatno osmišljena u ovisnosti od godišnjeg doba ili boje jutra kad se probudim i izađem na balkon, ako budem imala balkon, ili laka na noktima dok ustajem i odlazim bosa u kuhinju skuhati kavu ako uopće budem pila kavu, jer možda ću piti čaj, ne znam što će piti ujutro ta žena koju bih voljela da želiš naći u svakoj luci...

Možda će me, dok se budem spremala za susret s tobom, nešto u pogledu kroz prozor sasvim bezrazložno opredijeliti za one plave, kao točka male naušnice za koje ću misliti da će ti se sviđati... možda će odlučujuća biti boja tvojih pisama i ona vedra, kao dašak laka nota čiste nevinosti koja leži u osnovi svih početaka, možda tvoj rukopis, ne znam...

Ne znam što je to u biti drugačije, ako nema izvjesnosti, jer sve što je plamtjelo u tvojim očima još uvijek je isti osmijeh, ista linija mojih ruku, ista koljena, čak i pokret kojim sklanjam kosu iza uha... ali plamen više ne razgorijeva tu običnost onim istim neobičnim odsjajima koji su je činili posebnom.

Ima u tome možda i neke naročite pravde, jer... nikad više tako nezasluženo neću biti okrunjena naslovom najljepše, zaslugom samo tvojih očiju. Nikad više ona neponovljivost kojom i proljeća svaki put nova, zaogrću se uvijek istim zelenilom... a možda ni luke nisu nikad druge kao ni mi, samo je drugačije uplitanje naših vječnih čežnji u ono nedokučivo... onako, kako je to bilo uplitanje nečeg nedokučivog u susret nas dvoje slučajnih - da li doista slučajnih? - između toliko drugih, istih.

v.