Pogled u...

nedjelja, 19.02.2017.

Pletex kreativci, II. čin


Odlučila sam Pletex kreativcima dati nastavak u svom blogerskom svijetu. Zapravo, oni sami pišu taj nastavak. Kako? Kao što sam napisala u prvom blogu o njima, u petak, 17. veljače, čekao nas je odlazak na Lidrano. Otišli smo s mišlju i željom kako želimo drugima prenijeti poruku kroz našu izvedbu. Nismo imali nikakvu šaljivu, već vrlo ozbiljnu temu s kojom smo predstavljali našu školu. Oni koji su čitali prvi dio o Pletex kreativcima, znaju da smo uzeli dio teksta Siniše Glavaševića u kojem on govori o svome gradu. Ne moram posebno ni naglašavati o kojem se gradu radi. No, to nije samo Vukovar, to su svi oni gradovi koji su pogođeni ratom, prolijevanjem krvi, nasiljem i smrću. Tom tekstu smo dali nešto drukčiji izgled, stavljajući ga u vrijeme prije nego što su nam životi postali ugroženi i vrijeme poslije za koje vjerujemo da je svjetlost ipak ta koja će pobijediti.
Bili smo drugi po redu u skupnim izvedbama. Na samom početku izvedbe, nastale su tehničke smetnje (čitaj – osoba zadužena za tehničke stvari malkoc je zabrljala, no tko radi taj i griješi). Taj početak popraćen smetnjama ujedno je bio i izvanredan način da učenice pokažu sposobnost improvizacije. I upravo su to i pokazale. Nesmetano su nastavile dalje sa svojom izvedbom. Do kraja izvedbe, sve je teklo onako kako je trebalo teći. Nakon cijelog programa i svih osnovnoškolskih i srednjoškolskih izvedbi, uslijedio je okrugli stol. To je onaj dio u kojem nam stručni žiri, sastavljen od redatelja, glumice i učiteljice (inače vrlo aktivne i u glumačkom stvaralaštvu) iznose svoja zapažanja, upute koju konstruktivnu kritiku i za kraj obznane koga predlažu dalje za državno natjecanje. Komentar na našu izvedbu bio je podugačak, s konstruktivnom kritikom koju sam automatski prihvatila i koju ću definitivno primijeniti.
Nakon izrečenih zapažanja od strane žirija, predsjedavajući je prozvao one koje predlaže za državno natjecanje. Kod Lidrana stvar je sljedeća, barem što se dramskog dijela tiče. U kategoriji monologa, ona osoba koja bude prozvana, odmah je upućena na državno natjecanje. Što se tiče skupnih izvedbi, one budu predložene, a zatim se čeka odluka iz Zagreba i poziv školi ako ta skupina prođe. I tako, došavši opušteno, bez nekakvog očekivanja, u želji da prenesemo poruku, da se zabavimo, da upoznamo nove ljude, steknemo nova iskustva, predsjedavajući je prozvao našu skupinu i predložio ih za državno. Napominjem još jednom da je nama ovo tek drugi Lidrano i da moje područje uopće nije ni hrvatski jezik, niti išta približno. Tako da nisam imala iskustva s Lidranom, sve do prošle godine. Nakon što su nas prozvali, meni je došlo da skočim i da ih sve zagrlim, ali žiri ekipa koja se nalazila na sceni, a mi u publici imala je ravno pogled na mene. Tako da sam svoje stanje sreće, a i pozitivnog šoka držala u sebi. Zagrlila sam ih sve na sceni kada su nam uručili priznanja. Učenice su tu odluku pak popratile s riječima Isuse, jeeeeeeeeeeee, ne mogu vjerovati, nas prozvali. A sjećate se učenice koja je imala zadatak prenijeti Glavaševićev tekst, onu duboku emociju što autentičnije izvesti i prenijeti bol kojim je obojan tekst Priča o gradu. Ta učenica se rasplakala od sreće. Kako je lijepo vidjeti te suze. Suze radosnice. Može li se itko više sjetiti kada je zadnji put od sreće plakao?
Još uvijek smo u stanju pozitivnog šoka, jer ovome nismo pristupili natjecateljski, već žarom, željom prenijeti emocije, potaknuti one koji su gledali na suosjećajnost, vjeru u bolje sutra. Došli smo s ogromnom kemijom koja vlada među nama, došli smo čistih srca i na kraju dobili i ovakvo priznanje. Sada čekamo. Čekamo što će Zagreb i ekipica odlučiti. Kakav god ishod bio, mi smo presretni. Iščekivanje nas ne zaustavlja u daljnjem radu. Ovih dana nas prijavljujem na još dvije manifestacije koje će se održati u travnju i svibnju. I ne zaboravite i snimanje spota koje sam spomenula. Mi idemo u nove radne pobjede, o kojima ću, sasvim sigurno, još pisati. Hvala svima koji su nam pružili potporu. Hvala svim onim bloggerima koji su nas bodrili prekrasnim komentarima. Moje curke zaslužuju puno više od ovih nekoliko redaka koje im ovdje posvećujem. Izrazito sam ponosna na njihovu volju i na njihov uspjeh, a ponajviše sam ponosna na ono što one jesu.
Za kraj ovog teksta, pozdravljaju vas Pletex kreativci i pozivaju one koji još nisu, da otkriju svoj stil kreativnosti i njime ukrase svoje i tuđe živote.

Oznake: Lidrano, kazalište, izvedba, učenici, kreativnost

19.02.2017. u 18:06 • 3 KomentaraPrint#

subota, 11.02.2017.

Pletex kreativci


Kada se petkom, u 19.05h, u pleterničkoj školi, oglasi školsko zvono svojim „ugodnim“ zvukom, znači da je školskom tjednu došao kraj. Slijedi klasično dječje ponašanje popraćeno radosnim uzvicima, trčanjem po hodnicima i spontanim natjecanjem tko će prvi stići do izlaznih vrata. Vjerujem da onima koji su zaposleni u ovakvim objektima, ovo nije strano ponašanje. Potpuno mi je jasno njihovo nestrpljenje da se što prije domognu hodnika, škicnu pogledom na svoje simpatije, zagrle prijatelja i potrče na svježi zrak. Tako je bilo i ovog petka. No, nekima je ovaj petak bio samo još jedan školski dan. Naime, današnja subota bila je subota otvorenih školskih vrata. Barem za neke. Točnije za ekipu koja se marljivo priprema za ovogodišnji Lidrano koji će se održati sljedeći petak.

Odlučila sam ovaj blog upravo posvetiti toj ekipi Pletex kreativaca, jer imam čast raditi s njima. Mentorica sam ovogodišnje grupe koja će u sljedeći petak pokazati što umije. Ne mislim od ovoga napraviti sladunjavi blog kojim ću glorificirati nastavnički posao. Vrlo dobro znam kakve sve dane nastavnici imaju. Prva sam od onih koja iza sebe ima i produktivne i manje produktivne dane. Učitelji (jer tom riječju se najbolje opisuje priroda našeg posla) su ljudi od krvi i mesa, osjećaju, pate, razmišljaju kako riješiti bolne dječje situacije, a imaju i svoj privatni svijet koji je itekako vrijedan njegovanja. Sve to isprepleteno je i trudimo se na najbolji mogući način balansirati između svega i svih kojima smo potrebni.
Ono što je danas mene osobno obogatilo je silna kreativnost i volja mojih učenica. Nije da sam iznenađena njihovom kreativnošću i voljom, jer s ovom ekipom družim se već četiri godine. I svaki naš projekt donio nam je pregršt fenomenalnih uspomena, a i uspjeha. Ono što želim istaknuti je koliko me svaki put nanovo iznenade sa svojim potencijalom, s onim skrivenim u sebi. Često puta, mi nastavnici, fokusirani smo isključivo na prijenos znanja i zahtijevanje da se to znanje usvoji. I to je u redu. Ali, što je s onim učenicima koji posjeduju paletu talenata koji nažalost, nerijetko ostanu skriveni. Ne ohrabrujemo ih ni mi nastavnici, a ni roditelji. Ne samo što ih ne ohrabrujemo, već njihove talente ni ne primijetimo. I sama sam usmjerena na prijenos sadržaja koji je vezan za predmet koji predajem. No, imam i tu sreću da s tim predmetom mogu primijetiti (ako dobro otvorim oči i ne ostanem slijepa) koje talente učenik posjeduje. Velim, nije da uvijek uspijevam, ali s ovom ekipom, oči su se otvorile čim smo se svi upoznali u njihovom petom razredu. Inače, današnja girl power ekipa ima i više članova. No, u ovaj projekt uključene su njih šest. Projekt nosi naziv „U naručju anđela“. Inspirirao nas je tekst Siniše Glavaševića „Priča o gradu“. I odmah da naglasim kako ja nemam ništa s odabirom ovog teksta. Ovaj tekst odabrali su upravo oni, potaknuti terenskom nastavom koja se u listopadu 2016. g. održala u Vukovaru. I kako je to inače vrlo bolan i emotivno intenzivan tekst, treba ga takvog i dočarati. Tekst sam dodijelila učenici koja inače ima takvo lice za koje vam se čini da je vječno nasmijano. Pokušavala sam joj ukazati kako da pronađe način i svoje lice učini iskrivljeno zbog patnje svih onih ljudi koji su prošli pakao zbog rata u kojem su se našli. Svi smo joj pomalo sugerirali, tražili načine kako bi ona to što bolje publici prenijela. I onda, ajme, dogodio se tako prekrasan trenutak. Iskopala je iz sebe emociju, pronašla način da joj glas zadrhti, a oči da joj se napune suzama. Ona sama nije bila svjesna da može, da u njoj čuči glumica. Svi smo se naježili. I koliko god da smo puta nakon toga probali njezinu scenu, uspjela je zadržati takvu ekspresiju lica.
Nadalje, u ekipi se nalazi učenica koja se već 12 godina bavi suvremenim plesom. Nebrojeno puta nas i je ona ostavila bez teksta, a mnogi će se prepoznati u onim trenutcima kada su i zaplakali. Nevjerojatno je kako nas svojim pokretima, licem, pogledom ostavi bez daha. Tijekom njezine izvedbe moramo se podsjećati da je potrebno i disati. I ovo što pišem nikako nije pretjerivanje. Vjerujte mi na riječ, nije. Niti je ovo samo moj osobni doživljaj. Mnogi bi posvjedočili kako su se osjećali tijekom njezinih plesnih izvedbi.
Naravno, tu je još moja preostala ekipica, četiri učenice koje odlično znaju improvizirati ulogu u kojoj nema teksta. Odlično se snalaze u samostalnom osmišljavanju scene. I ne samo to. Iznad svega, toliko su me danas nasmijale. Svaka je posebna na svoj način. Divne osobnosti na jednom mjestu. I pošto su sve, osim jedne, učenice osmih razreda, moram reći kako će mi baš nedostajati. No, trudit ću se i dalje osluškivati, otvarati oči, uočavati i druge sposobnosti učenika, osim onoga da umiju upiti znanje.
Stoga, ovim putem, želim zahvaliti Juliji, Ivi, Barbari, Heleni, Veroniki i Juliani jer su i današnji dan upisali na onaj list fenomenalnih uspomena.
I za kraj želim reći kako je poruka njihove plesnoscenske izvedbe da u svemu svjetlo je to koje svijetli u tami i tama ga ne može obuzeti.

Oznake: učenici, kreativnost, gluma, Zajedništvo, talent, volja

11.02.2017. u 17:41 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se