Up's and Down's

petak, 31.03.2006.

Piccasova i Dalijeva muza

Ima puno raznih verzija one fraze "Iza svakog muškarca stoji... izuzetna žena/ začuđena žena/ još uspješnija žena/ žena koja ga je takvim učinila....
No, fraza koji bi vrijedila u ovom slučaju je- Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, tako iza svakog velikog umjetnika stoji još veća – muza.

Slavni književnici, skladatelji, slikari i drugi umjestnicu su gotovo uvijek imali muzu. Podsjetimo se slavne Danteove Beatrice ili Petrarcine Laure.
Ja sam odabrala dvije muze dvaju slikara. Galu i Doru Maar.
GALA
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Već sam je spomenula u postu o Salvadoru Daliju, ali ona je zasigurno jedna od najupečatljivijih muza.
Upoznavanje Gale jedan je od ključnih događaja Dalíjevog života. Ona je bila ruska emigrantica i deset godina starija od njega. Kada su se upoznali još je bila u braku s francuskim pjesnikom Paulom Eluardom
Gala je ipak izabrala Dalíja. Postala mu je ne samo supruga, već i model koji je slikao, ali i trezveni poslovni savjetnik. Uz to, davala mu je određenu stabilnost u životu koju prije nje nije poznavao. Zahvaljujući Gali, Dalíjeve su izložbe tridesetih godina prošlog stoljeća u Europi i Americi ostvarile nevjerojatan uspjeh.
Gala se rastala od svog bivšeg supruga 1932. godine. Dvije godine kasnije, nakon smrti Paula Eluarda, Gala i Dalí stupaju u brak, da bi 1958. priredili raskošno crkveno vjenčanje u Parizu. Ljubav je trajala sedam godina, kada ih se sve manje i manje viđalo zajedno. Iako je romantika s vremenom nestala, Gala je i dalje bila njegov poslovni partner te žena koja je zauvijek obilježila njegovo stvaralaštvo.

DORA MAAR
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Veza Dore Maar s Picassom strasno započeta 1936. trajala je desetak godina. Picasso ju je - tako barem glasi legenda - zapazio u nekoj pariškoj kavani
Dora, lijepa brineta, sjedila je sama za jednim stolom, u bijelim rukavicama, igrajući se svojim džepnim nožićem, koji je ritmično zabijala u razmak između svojih prstiju. Povremeno bi promašila i posjekla se, no gađala je dalje. Picasso je bio opčinjen i odmah su postali ljubavnici...
I prije nego što ga je upoznala njezino je ime bilo poznato u umjetničkim krugovima Pariza. Kao fotografkinja bavila se nadrealističnim prikazima ljudskih emocija, ali i konvencionalnijim svijetom poput onog modnog. Cijenio se i njezin slikarski rad.
Pravo Dorino ime je Theodora Markovitch - što je ona kasnije skratila u Dora Maar. Rođena je u Parizu 1907, kao jedinica hrvatskog arhitekta Josipa Markovića. U Parizu je Theodora studirala slikarstvo.
Tijekom idućih devet godina ona je bila Picassova ljubavnica, pratilja i muza. Serija portreta 'Žena koja plače', za koju ga je nadahnula, ubraja se među njegova najbolja djela uopće. Dora Maar pojavljuje se i na glasovitoj 'Guernici', u liku žene koja drži lampu. Picasso joj je dozvolio da na toj slici i sama simbolično povuče nekoliko poteza kistom. Ona je također fotografski, korak po korak, bilježila proces stvaranja tog njegovog najjačeg djela. Kao i sa svim svojim ženama i ljubavnicama, Picasso je s Dorom Maar loše postupao.
U vrijeme kada je bio s njom, paralelno je održavao vezu i s Marie-Therese Walter, s kojom je imao dijete. Kada ju je Picasso napustio, Dora je doživjela živčani slom.
Umrla je sama 1997, u dobi od 89 godina u svome stanu u Parizu.

Neki su svoje muze obožavali, držali ih kao kap voda na dlanu, neki su ih maltretirali i omalovažavali. No kako bilo da bilo… bez njih ne bi postigli ono što jesu. Muškarci i žene mogu tvrditi da mogu jedno bez drugog, ali, molim vas, koga zavaravate? :-)

| 22:35 | Komentari (19) | Isprintaj | #

srijeda, 29.03.2006.

Edgar Allan Poe

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Tek nakon smrti otkriveno je da je Edgar Allan Poe književnosti dao nešto novo i sve do danas ostao najčitaniji američki pisac. Glavna tema njegovih djela je smrt. Pričama strave i užasa utemeljio je horor kao žanr književnosti.
Roditelji su mu bili putujući glumci, a ubrzo mu oba roditelja umiru od tuberkuloze. Edgara, tada 2-godišnjaka,u svoj je dom primio John Allan,bogati trgovac. Poe je imao veoma sretno djetinjstvo. Na sveučilištu se počeo opijati, kartati i zaduživati kod mjesnih trgovaca. No, Edgar se ubrzo suočio sa zbiljom: shvatio je da ne pripada bogatoj klasi čije je povlastice dosta dugo uživao,a nakon što je njegov očuh doznao da je zapao u dugove, nije mu dopustio da se vrati na studij već ga je zaposlio kao činovnika u uredu. Uza sve to, Poe je saznao da se Elmira Royster, djevojka koju je volio, udala dok je on izbivao od kuće. Poe je dosta teško podnosio sve te udarce sudbine te je pobjegao u Boston.
U međuvremenu, umrla je Edgarova pomajka. Na samrti je zamolila muža da spasi od propasti mladića kojeg je voljela kao vlastito dijete. Njen muž,iako nevoljko,udovoljio je njenoj želji te je Poea iskupio iz vojske i sredio da ga prime u vojnu akademiju u West Pointu.
Poe nije podnosio nikakvu stegu pa je odbio izvršavati bilo kakve zadatke i vježbe tjedan dana, pa je isključen iz akademije. Dotle mu se očuh ponovno oženio te je dobio sina sa svojom drugom koja nije podnosila naočitog sina putujućih glumaca.Tako je došlo do raskida između posinka i očuha; štoviše, Allan je izbacio Edgara iz kuće, a nakon smrti mu nije ostavio ni centa. Tako se 1831.godine Poe ponovno našao na ulici, bez zaposlenja ,bez novca, bez igdje ičega. Stoga je otišao do svoje tetke Marije Clemm u Baltimore,gdje je ona živjela sa svojom malodobnom kćeri Virginijom. Ubrzo se oženio svojom 14-godišnjom sestričnom Virginijom te se zajedno s njom i punicom koje su ga obožavale odselio u Philadelphiju. Obitelj je u Philadelphiji živjela u takvom siromaštvu da se Edgarova mlada žena grijala držeći mačka na prsima dok ju je muž pokrivao svojom kabanicom. Dotle je Poeova punica išla po uredništvima novina i časopisa moleći za posao za svog nesretnog zeta. Pošto je izgubio novac u uredništvima dvaju časopisa, Poeu nije preostalo ništa drugo nego da kod kuće, u najvećoj bijedi, piše pjesme i priče. Bio je očajan jer mu je mlada žena kod kuće umirala od posljedica tuberkuloze, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma. Slavna pjesma Annabel Lee posvećena je Virginiji.
1847.godine Virginija je umrla, a Poe se ,očajan ,počeo udvarati bogatim udovicama ne bi li se domogao novca za osnivanje novog časopisa.
1849.godine u Richmondu pronalazi svoju izgubljenu ljubav Elmiru Royster, koja je u međuvremenu postala udovicom.Uskoro se zaručio njome, no to ga nije spriječilo da brak obeća još trima drugim ženama.
Kad je potkraj rujna te iste godine krenuo iz Richmonda u Baltimore, slutio je da neće još dugo poživjeti. Nakon što se na proslavi rođendana kod neke dame opio, izašao je,onako sulud od alkohola, na ulicu. Kako su se upravo održavali izbori, dohvatili su ga neki ljudi te ga vukli od jednog birališta do drugog, prisilivši ga da više puta protuzakonito glasa. Na kraju su ga ostavili u jarku da se smrzava. Pošto je prevezen u bolnicu,umro je nakon nekoliko dana od kljenuti srca. Navodno je u jednom trenutku očajnički povikao:"Najradije bih da mi netko prospe ovaj moj prokleti mozak!" Pokopan je u Baltimoreu,uz Virginiju i svoju punicu.

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

| 22:38 | Komentari (27) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 27.03.2006.

World Press Photo

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ovih dana je na Iskonu objavljena galerija World Press Photo 1955-2005 koja se sastoji od 48 slika koje su bile nagrađivane gotovo svake godine. Slike su raznih tematika ali uglavnom se baziraju na tragedijama poput ratova, gladi i sl., a slikane su diljem svijeta.
Preporučujem svima da ih pogledate jer ćete promijeniti gledište na svijet. Oni slabijih živaca bi trebali preskočiti neke od njih.

World Press Photo najprestižnije je svjetsko natjecanje u novinskoj fotografiji, a dodjeljuje ga neovisna i neprofitna organizacija istog imena osnovana u Nizozemskoj 1955. s ciljem promicanja rada profesionalnih novinskih fotografa.

Link na galeriju je ovdje: World Press Photo

Sliku koja je pobijedila 2005.već sam jednom objavila, ali od viška glava ne boli. Slika prikazuje majku i dijete u centru za pomoć gladnima, a snimio ju je Finbarr O'Reilly u Tahui, Nigeru, 1. kolovoza 2005.

| 21:33 | Komentari (28) | Isprintaj | #

subota, 25.03.2006.

Ubilački pohod na tuljane

Image Hosted by ImageShack.us
Volim prirodu (iako ponekad bacim papirić nasred ceste, ali tko je bez grijeha neka baci prvi kamen) i volim životinje (iako se većine njih bojim).
Kad sam bila klinka obožavala sam Free Willyja i Flippera i stalno sam gledala filmove o životinjama, a tome je pridonijelo i što je moj tata bio fanatični obožavatelj one stare emisije "Carstvo životinja" (ili tako nešto).
Uglavnom, neki dan sam pročitala članak o kojem nisam imala pojma.
Bivša francuska glumica Brigitte Bardot molila je u četvrtak u Ottawi Kanadu da prestane ubijati tuljane i dodala da bi željela da prije njezine smrti prestane taj masakr.
Aktivistica za prava životinja došla je u Kanadu u nadi da će se sastati s premijerom Stephenom Harperom, međutim on ju je odbio primiti.
Na konferenciji za novinare je Brigitte Bardot je pozvala novinare da joj pruže podršku.
Bardot koja je prije više od trideset godina došla prvi puta u Kanadu ukazati na masakr mladunčadi tuljana, rekla je da će poslati Hareperu film popraćen porukom.
"Nadam se da neće biti neosjetljivi na te jezive snimke i da će ljudsko biće u vama pronaći rješenje za taj bolni problem koji zgraža velik dio svijeta. Samo budale ne mijenjaju mišljenje".
Kanada je prošlog tjedna objavila da ove godine odobrava usmrćivanje 325.000 tuljana.


Ova poslijednja rečenica me zaprepastila. Odobrava???
Zar je netko došao s pitanjem "Možemo li masakrirati 325 000 tuljana?" i onda su mu odgovorili "Ma nema problema. Samo dajte."?
U Norveškoj su pak 2004. g. odobrili rekreacijski lov na tuljane. Bebe tuljani stari do dva tjedna, koje se još ne mogu hraniti niti plivati samostalno, lovci zatuku do smrti zbog bijele boje krzna, koje se nakon dva tjedna mijenja u srebrnosivu i time prestaje biti zanimljivo za modnu industriju.
Eto, baš kad pomislimo da ljudi možda nisu beznadno glupi, opet naprave nešto čime zapravo potvrđuju svoj status.

Hey, kad smo već kod uništavajućeg pohoda, zašto ne bi otrovali svu vodu, poubijali sve životinje na zemlji, posjekli sva drveća i onečistili sav zrak sve dok ne bi nestali i mi?
Ups, pa to već radimo.

Update: Lov je počeo. Kanadska obala je već puna krvi, a Kanađani su obećali da će biti "humani". Pardon, ali ja u ubijanju ne vidim humanosti.

| 23:01 | Komentari (28) | Isprintaj | #

četvrtak, 23.03.2006.

Klon? Ne, hvala.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Zamislite da ste 50 godina (ili manje) u budućnosti. Ulazite u neku ordinaciju, doktor vas pristojno upita kako vam može pomoći, a vi odgovarate: "Želim svog klona." ili "Klonirajte mi Brada Pitta. Uspjela sam nabaviti njegov DNK."
Vjerovali ili ne i kako god to apsurdno zvučalo, to će ubrzo biti moguće.
Sigurno sad neću objašnjavati kako se klonira, ali samo ću reći da su klonovi genetski identične jedinke.
Već sada stalno gledamo na tv-u, čitamo po novinama kako ljudi očajnički žele klonirati svoje preminule bližnje ili slično. Oprostite na izrazu, ali to je čista glupost.
I da se nekim slučajem sve poklopi i ispadne tj. rodi se netko s istim genima i izgledom kao svoj prethodnik, znači li to da će biti isti? Naravno da ne. Svi su ljudi unikati, individualci. Možda će i dva klona isto izgledati, ali se neće i jednako ponašati ni imati posve identičnu osobnost. Ponašanje se uči, a ne rađamo s njim.
Zato mi je totalno apsurdna ta fanatična želja da se stvori nečiji klon.
Uzmimo primjer očajne majke koja je izgubila dijete i želi ga klonirati. Samo je jedno dijete i njegovim "umnožavanjem" mu se smanjuje vrijednost.
Ja sigurno ne bih htjela da budem klonirana i da Zemljom hoda neko biće koje izgledao kao ja, ali nije ja.
I zamislite što bi se dogodilo da se kloniranje legalizira. Svi bi se fanatici rastrčali sa željom da kloniraju ljude koje obožavaju.
I još nešto, gdje je tu orginalnost, spontanost? Ljudi (tj. žene) stoljećima rađaju djecu za koje se ne zna kakav će im biti spol, boja kose, očiju.... Uskoro ćemo ići k liječniku u ordinaciju:
"Dobar dan. Ja bih dijete."
"Oh, nema problema. Sad ćemo vam donijeti katalog."
(I u katalogu lijepo složeni oblik tijela, lica, boje...)
"Ja sam odlučila i želim ovu mješavinu."
I devet mjeseci kasnije:Novo dijete po narudžbi.

Kloniranje možda ima neke dobre stvari, ali samo regeneracijsko kloniranje gdje se klonira neko tkivo, organ ili sl. koji zapravo mogu spasiti nečiji život. Reproduktivno kloniranje je nešto posve drukčije. Da i to prakticiramo, prestali bi biti ljudi. Stvarala bi se savršena bića, a ljudskost se skriva upravo u našim malim nesavršenostima.

| 20:15 | Komentari (31) | Isprintaj | #

utorak, 21.03.2006.

Nove vijesti

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Lady će morati prorijediti pisanje postova barem na neko vrijeme dok se ne stiša situacija u školi. Ali nećete se vi mene riješiti. Neću pisati svaki dan, ali ću pisati GOTOVO svaki dan. Ima više razloga:
1. Škola- Već u snovima recitiram život Barucha de Spinoze i njegove filozofije. Previše je učenja, a ja moram proći s 5 jer ne želim polagati maturu. Prelijena sam da i za to učim:-)
2. Vrijeme je da odlučim kamo na faks. Već mjesecima tupim i pokušavam se nečega sjetiti, pa mi je majka zadala barem sat vremena dnevno da razmišljam. (Hvala mama.)
3. Službeno sam se odrekla kave i fali mi sna. Ujutro se osjećam kao da me pregazio auto, a na večer kao da me pregazio kamion.
Naravno, ima i razloga zašto se nikad neću odreći bloga:
1. Volim ga (Osim kad se pokvare serveri. Onda planiram osvetnički pohod). Volim škrabati na njemu, istraživati…
2. Volim sve vas, vaše priče, pjesme, razmišljanja, pametovanja, zezancije itd. itd.
3. Obožavam povećavati račun za max adsl i na početku svakog mjeseca se svađati s bratom oko toga tko će platiti veći dio.
Eto, to je bila samo mala digersija iliti upozorenje da se ne začudite ako ne nađete post svaki dan (a trudit ću se pisati često).

Za sve one koji nisu znali ili su zaboravili (a nadam se da nema takvih), danas je službeno prvi dan proljeća. No danas je i Međunarodni dan poezije i Medunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije. Ovo poslijednje je posebno tužno jer na današnji dan 1960. u Južnoj Africi je ubijeno (bolje rečeno, masakrirano) 69-ero studenata na mirnim prosvjedima protiv apartheida.
No nećemo zaboraviti poeziju. Jedna od mojih omiljenih pjesama:

KAD BIH TI MOGAO REĆI
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.
Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.
Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš
Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.


Wystan Hugh Auden

| 23:25 | Komentari (28) | Isprintaj | #

nedjelja, 19.03.2006.

Indijanski etički kodeks

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
1. Ustani sa Suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli često. Veliki Duh će slušati, samo ako ti govoriš.
2. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljenih duša. Moli se za njih da pronađu vodstvo.
3. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj - drugi mogu ići s tobom, ali nitko ne može ići umjesto tebe.
4. Ophodi se prema gostima u kući s puno obazrivosti. Posluži ih sa najboljom hranom, daj im najbolji ležaj, odnosi se prema njima s poštovanjem i čestitošću.
5. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Nije zasluženo i dato. Nije tvoje.
6. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude bilo biljke.
7. Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na osobno izražavanje.
8. Nikada ne govori loše o drugima. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratit će ti se višestruko.
9. Svi ljudi čine pogreške. Sve pogreške mogu biti oproštene.
10. Negativne misli uzrokuju bolesti uma, tijela i duha. Vježbaj optimizam.
11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetovne obitelji.
12. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalijevaj ih sa mudrošću i učenjima života. Dok rastu, daj im mjesto da rastu.
13. Izbjegavaj ranjavanje srca drugih. Otrov te boli će se vratiti tebi.
14. Budi iskren u sva vremena. Iskrenost je ispit nasljeđa i dosljednosti unutar ovog univerzuma.
15. Drži sebe u ravnoteži. Svoje umno Ja, Duhovno Ja, Emocionalno Ja, i Tjelesno Ja. Sva trebaju biti jednako snažna, čista i zdrava. Jačaj tijelo da ojača um. Rasti bogato u duhovnosti, da izlječiš emocionalne rane.
16. Donosi svjesne odluke, kao što ću i kakav biti, kako ću djelovati i nositi se sa svojim djelima. Budi odgovoran za svoja djela.
17. Poštuj privatnost i osobni prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo, pogotovo ne diraj svete i duhovne relikvije. To je zabranjeno.
18. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima, ako nisi pažljiv prema sebi i ne pomažeš prvo sebi.
19. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje.
20. Dijeli svoju dobru sreću. Dijeli i sudjeluj u davanju milostinje.

| 22:27 | Komentari (26) | Isprintaj | #

subota, 18.03.2006.

Čovjek koji trči. I trči. I trči.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Naišla sam na zanimljiv članak i moram ga prenijeti vama.
Kako nisam ljubiteljica sporta, ali voljela bih se malo uhvatiti u koštac s njime, predstavljam vam čovjeka koji od sad moj sportski uzor.

Autobusi, vlakovi, avioni i ostala prijevozna sredstva nisu pretjerano potrebni Deanu Karnazesu. Čovjek je ultramaratonac koji već dvanaestak godina trči gdje god stigne, uspio je bez stajanja pretrčati 364 kilometra, a već se izvještio i u tome kako da u trku naruči pizzu.
Drugi ljudi kad ih u tridesetoj uhvati preuranjena kriza srednjih godina počnu varati ženu ili kupe sportski automobil, a Dean Karnazes iz San Francisca počeo je trčati, i otada nije stao. Taj ultramaratonac danas ima 42 godine i prošle godine ga je magazin GQ proglasio jednim od svojih 'čudesnih tijela godine'. Pobijedio je na ultramaratonu Badwater kroz kalifornijsku Dolinu smrti (217 kilometara na 55 stupnjeva Celzija), prvi istrčao ultramaraton do Južnog pola, a objavljena mu je i knjiga 'Ultramaratonac: ispovijesti cjelonoćnog trkača'. Kad ju je stigao napisati? Naravno, izdiktirao ju je u diktafon, onako u trku.

Kako izgleda trčati tako daleko?
Počne sasvim ok. Obično mogu pretrčati cijelu noć - stotinjak milja (oko 160 km). Kad sunce zađe drugog dana trčanja, onda obično počnem osjećati slabost. Tada sam već pretrčao 145 milja (više od 230 kilometara). Tek onda počinje bitka. To vam je umna bitka koliko i fizička.

Zar vam se ne spava?
I prije mi se događalo da zaspim dok trčim. Ironija je u tome što ne padnem. Kad guraš svoje tijelo do krajnje granice, ono šalje signale umu da staneš, da ne možeš više. Moraš preći preko tog signala i stavljati jednu nogu ispred druge.

A onda?
Ako mogu doći do znaka za zaustavljanje, zadovoljan sam. Ono što ustanoviš je da tijelo reagira, i u stanju sam se pomladiti i prevladati slabost. A onda dođeš do ushita, kad se osjećaš jako dobro i svijet je prepun mogućnosti. Te slabosti i ushiti postanu sve gušći. Slabost bude sve dublja; ne postoji mogućnost da još jednom zakoračiš. A onda mogu trčati cijelu godinu.

Koliko brzo obično trčite?
Ovisi. Ako je to u divljini, po uzbrdici ili na kiši, mogu pretrčati milju (1,609 km) za 16, 17 ili 18 minuta. Uspio sam pretrčati zadnju milju maratona za manje od 6 minuta. Vidio sam crtu cilja i mislim da me uhvatio ushit, htio sam završiti s time.

Kako trenirate?
Stalno treniram - često trčim cijelu noć. Stavim djecu na spavanje, ubacim kreditnu karticu i mobitel u torbicu oko pasa i trčim.

Kada ste počeli trčati?
Kad sam imao šest godina, u vrtiću. Moji roditelji dobili su treće dijete. Ja sam rekao mami da ne mora dolaziti po mene popodne. Otrčao bih do kuće. Počeo sam trčati na dulje staze. Trčao sam cross-country uzbrdo dok nisam odustao od trčanja na 15 godina. Na svoj 30. rođendan, bio sam u baru, slavio. Oko 11 sati navečer uhvatila me kriza srednjih godina. Jednostavno sam odlučio da se više ne želim napiti. Otišao sam iz bara, došao doma i obuo cipele za vrt. Poželio sam istrčati 30 milja na svoj trideseti rođendan. Uspio sam.

Ali jedete kolač od sira dok trčite?
Kad sam na tim dugim turama, nikad mi nije dosta kalorija.

I hranu koju vam dostave?
Pizzu. Nazovem ih i kažem da donesu na sljedeće raskrižje kojim ću protrčati.

Ne znam što da kažem na tog čovjeka. Takvu strast za trčanjem nikad nisam vidjela (osim možda kod Miska). Zapravo ni nemam takve strasti koja bi bila moj cijeli život.
Za kliknite za povećanje gornje slike pa da vidite to čudo od čovjeka. I za cure: da, oženjen je:-))

| 23:44 | Komentari (21) | Isprintaj | #

petak, 17.03.2006.

St. Patrick day

Image Hosted by ImageShack.us
Danas je St. Patrick day. Nadam se da ste obukli prigodnu zelenu boju.
Neću pričati puno o životu samog Patrika. Legenda kaže kako je tijekom svoje misije Patrik stao na jedno brdo (danas poznato pod imenom Croagh Patrick) i uz pomoć svog drvenog štapa otjerao sve zmije iz Irske. Naravno, ova je priča tek puka metafora za iskorijenjavanje poganskih religija i bogova i pokrštavanje naroda. Bilo kako bilo, u sljedeća 2 stoljeća nakon dolaska Patrika cijela je Irska bila pokrštena.
Irci slave ovaj blagdan slave kao religiozni već jako dugo, već više od jednog tisućljeća. Sam blagdan pada u vrijeme kršćanskog Lenta, kada Irci tradicionalno poste i odriču se mesa, ali posebno za taj dan slavlja post se odbacuje, kako bi dostojno proslavili dan svog zaštitnika. Tradicionalna je postala i parada Sv. Patrika. Proslave tih blagdana se vežu za veselu glazbu, prijateljstvo i uopće pozitivnu energiju. I naravno, piva. Kad smo već kod piva, još jedna zanimljivost: sve do 70-tih godina 20. stoljeća zakonom je bilo propisano da svi pubovi u Irskoj moraju biti zatvoreni na Dan Sv. Patrika. Kasnije su se te mjere malo ublažile, a tek 1995. Irska je vlada počela opsežnu kampanju kako bi ovaj blagdan iskoristila u svrhu turističke promocije Irske, i ujedno širom otvorila vrata svih pubova. Danas se najpoznatija parada održava upravo u Dublinu, s višemilijuskim brojem posjetitelja.

Jedan prijatelj iz Irske mi je uspio poslati fenomenalne slike Dublina i tamošnjih pubova. Nažalost, snimane su prije par mjeseci pa ne prikazuju paradu, ali uživajte (kliknite za povečanu sliku).
Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

| 22:56 | Komentari (26) | Isprintaj | #

četvrtak, 16.03.2006.

The Voice

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ne mogu vjerovati da još nisam pisala o jednoj od največih ličnosti 20. stoljeća, o čovjeku čiji glas naprosto obožavam. Moon River, Mrs. Robinson, My Way, Girl from Ipanema.... Nema dana kad nisam preslušala barem jednu od tih pjesama.
Mr. Blue Eyes, The Voice iliti Frank Sinatra je stvarao prekrasne pjesme. Neću reći da sam ga obožavala kao čovjeka jer samo Bog zna kakav je doista bio, ali njegovi filmovi i albumi su vrijedni divljenja.
Poput prave "zvijezde" čitavog je života punio stranice žutog tiska svojim brakovima, avanturama, navodnim vezama s mafijom i svojom sklonošću piću. U 2400 stranica debelom dosjeu Franka Sinatre se ističe da se družio se družio s kriminalcima, nasilnicima i prostitutkama.
'Kada si u show businessu, susrećeš mnogo ljudi i ne možeš znati tko su oni i što rade u životu,' bila je njegova obrana iz 1951. Kako je to došlo iz usta čovjeka koji je Luckyju Lucianu poklonio zlatnu tabakeru s gravurom 'Mom dobrom prijatelju Luckyju, od prijatelja Franka Sinatre', obrana nije previše vjerodostojna.
Kad je bila riječ o pjevanju, Sinatra je bio potpuno samouk. Nikada nije poznavao note te se uvijek oslanjao samo na svoj odličan sluh i savršen osjećaj za ritam.
Kako sve zvijezde imaju svoje up's and down's, tako ih je imao i Sinatra. U 34. godini je pao na samo dno. Veza s Avom Gardner postaje javni skandal pa se i njegova supruga Nancy rastaje od njega.
Pročitavši scenarij za "Odavdje do vječnosti" - "From here to eternity" uviđa da je uloga Maggia, mladog Talijana koji odbija biti slomljen, kao stvorena za njega te uspijeva dobiti tu ulogu, koja mu donosi i Oscara. Taj je trenutak Sinatru vratio na tračnice s kojih do kraja svoje profesionalne karijere, pa i samoga života, neće silaziti.

Ja Frankovu glazbu smatram univerzalnom. Mislim da nema osobe koja ne voli njegove pjesme, a ako postoji... žao mi je.
Omiljena zdravica bila mu je: "Da mi poživite do stote, i da posljednji glas koji budete čuli bude moj." E pa ja mislim doživjeti do stote, ali poslijednji glas koji čujem svake večeri prije spavanja je upravo Frankov.


| 22:19 | Komentari (16) | Isprintaj | #

srijeda, 15.03.2006.

Lady Godiva

Image Hosted by ImageShack.us
Volim povijest, ali samo one zanimljive dijelove. A to znači da većina njih nije 100% istinita, pa ih se često svrstava u legende ili mitove.
Tu definitivno pripada lady Godiva.
Ona je bila ekscentrična plemkinja koja je naga i ogrnuta jedino vlastitom dugom kosom sjela na konja i u takvom izdanju prošetala ulicama Coventryja. Lady Godiva, supruga grofa Leofrica, živjela je u 11. stoljeću u Engleskoj. Njen je suprug bio bogati plemić, ubirao je velike poreze i kao svaki drugi feudalac podosta tlačio svoje podanike.
Legenda tvrdi da je Godiva mnogobrojnim molbama nastojala stati na kraj takvom njegovom ponašanju, sve dok on nije zaključio da će uslišati njene molbe samo ukoliko naga na konju prošeće Coventryjem. Na njegovo čudo, a i čudo svih ostalih stanovnika, Godiva je to zaista i učinila. Naravno, ako je vjerovati legendi.
Primjerice, verzija u kojoj je Godiva na konju prošla tržnicom u Coventryju u pratnji još dviju (odjevenih) jahačica jedna je od poznatijih.
Međutim, najpoznatija je ipak ona koja tvrdi da je Godiva naredila svim stanovnicima da se povuku u kuće i ne vire kroz vrata ili prozore. Jedan je znatiželjnik (kasnije u literaturi poznat kao Peeping Tom) ipak pogledao, ali je to odmah zatim skupo platio trenutno oslijepivši.
Uz njeno se ime veže i termin poznat kao lady Godiva sindrom, psihološka potreba za izlaganjem nagih dijelova tijela u javnosti, pri čemu to ne rade nužno ljudi koje bi se moglo svrstati među psihijatrijske slučajeve, već jednostavno oni koji teže ekstravaganciji i svojevrsnom seksualnom ekshibicionizmu.

Ajde, da čujem, tko od vas pati od toga sindroma? Nemojte se sramiti.:-))
Da danas netko napravi takav čin odmah bi završio iza rešetaka ili si već unaprijed može rezervirati sobu u Vrapću ili nekom drugom "odmaralištu". U najgorem slučaju bi završio kao glavna vijest na nekim xxx stranicama.
No, postoje neki koji doista vole trčati goli. Sjetite se samo golaća na raznim utakmicama. To ja zovem sindromom lady Godive.
No, kako se ja brinem o vama, preporučam da ne radite tako nešto. :-)

| 22:52 | Komentari (23) | Isprintaj | #

utorak, 14.03.2006.

Blog vs. Škole

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Još jedan "skandal" u koji je upleten blog, učenici i škole. Ajooj, ljudi moji.... Pa to je već apsurdno.
Kad sam vidjela onog klinju koji je pred tv-om izjavio da je blog za one bez privatnog života, smračilo mi se pred očima. Taj dotični klinac (neću mu reći ime da me slučajno ne bi uhitili i izručili Haagu) tvrdi da bi se trebali okrenuti društvu umjesto blogu. To je takva duboka misao da sam satima razmišljala i došla do zaključka da klinac ima pravo. Mislim, zašto bih ja tu izražavala svoje mišljenje, pisala o onome što me zanima i stjecala nova poznanstva kad mogu s njim ići po diskoklubovima, tračati, opijati se i povraćati vani na parkiralištu. Doista se zamislite oko njegovog prijedloga, zar ne?
Istna, pročitala sam kojekakve gluposti na blogovima, a opet sam čitala i odlična štiva. No bez obzira na sadržaj bloga, on je ipak osobna stvar. Javan je u smislu da ga svi mogu čitati, ali ako ti smeta, ne čitaj!
Priznajem da mi se ne sviđa kako učenici blate profesore iz potpuno neobjektivnih razloga, a profesor ne može iznijeti svoju stranu. No opet, to nije stvar zakona nego morala. Ne znam zašto još i policiju upliću. Zbog klevete? He, nisu ni profesori tako nedodirljivi i savršeni. Vidjela sam situacije kako profesori uokolo pričaju kako su neki učenici glupi i omalovažavaju ih. Prema tome, i to je kleveta. Ajmo se zato svi tužiti i završiti u zatvoru.
Uglavnom, da ne duljim jer mnogi pišu o tome, sloboda izražavanja postoji (ili barem tako tvrde) i treba je uzeti u obzir.

| 22:51 | Komentari (22) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Money, money, money

Image Hosted by ImageShack.us
Kažu da novac pokreće svijet. Vjerojatno su u pravu. Od početka čovječanstva uvijek je postojalo neko sredstvo koje je kontroliralo svijet. U pradavnim vremenima krzno i hrana, zatim zlato, a danas obični papir koji je dobio neprocjenjivu vrijednost.
Ljudi kažu da njima novac nije važan. To nije istina. Novac je potreban za preživljavanje. Moramo si osigurati osnovne životne potrebe: hranu, krov nad glavom, odjeću i sl. Problem nastaje tek kad se ljudi zaljube u taj novac i žele što veći luksuz.
Odjednom nije dovoljan jedan auto, moraju se imati dva. Nije dovoljna lijepa povoljna odjeća. Mora se imati skupa dizajnerska bez obzira je li nam po ukusu ili nije. Mora se imati kuća veličine dvorca iako koristimo samo par soba. Kupuju se najskupljiji i najmoderniji mobiteli iako se ne upotrebljava pola od njihovih funkcija.
E u tom trenu čovjek postaje rob novca. Kako god mislio da će mu novac donijeti zadovoljstvo, nije istina. Naime, nikad nije zadovoljan jer uvijek želi još i još. Možda je Hobbes imao pravo kad je rekao da je čovjekovo prirodno stanje egoističnost i želja za moći.
Stvarno je nevjerojatna čovjekova pohlepa i euforija prema jednom obojenom komadu papira sa napisanim brojkama. To je nužno zlo.
Ima on dobre strane kao što je sposobnost da pomognete drugim ljudima, davanje u dobrotvorne svrhe, dobivanje bolje medicinske skrbi i sl.
Isto tako ima i loše strane kao što je oholost, škrtost i sl. ,a može biti i uzrok mnogih nevolja. Naime, novac nije vječan.
Sve u svemu, novac je bitan, ali ne mora značiti da se sve oko njega vrti. To se događa samo ako mu dopustite. Radije se bavite drugim vrijednostima koje će vam se isplatiti. Mislim na duhovne vrijednosti. Jer što biste na kraju svog života radije rekli:
"Bio sam bogat, ali nisam bio sretan." ili "Živio sam dobar život, okružen ljudima koje volim i nisam bio rob novca."?
Sretni su oni koji uspiju sve iskombinirati.

| 23:48 | Komentari (22) | Isprintaj | #

nedjelja, 12.03.2006.

Gospel

Image Hosted by ImageShack.us
Jučer sam gledala odličan film- Vrijeme ubijanja. To je sudska drama u kojoj dvoje bijeli odvjetnik brani crnca osuđenog za ubojstvo svaju bijelaca koji su silovali njegovu kćer. Rasisam je zapravo i središnja tema tog odličnog filma. No, neću pisat i o tome.

Ono što mi je upalo u oko tj u uho je odlična gospel glazba. To se odnosi na crnačku duhovnu glazbu koja se razvila još u doba ropstva, kada su misionari učili crni narod da pjeva himne bogu. Prvi bend koji je pjevao gospel nastao je 1870. godine i zvali su se Jubilee Singers. Najcijenjeniji izvođač gospela je svakako Mahalia Jackson. Možda ste čuli onu njezinu predivnu božićnu pjesmu O Little Town of Betlehem.
Crnački i bjelački gospel dijele zajednički izvor u metodističkim himnama, a povremeno su crnci i bijelci pjevali iste pjesme - ali je stroga podjela na crnačke i bjelačke crkve dovela do oštre podjele na crni i bijeli gospel, koja postoji i danas usprkos velikih napora za integracijom.
Gospel muzika - u obje tradicije - se odlikuje izvođačima koji je izvode isključivo u vjerske svrhe. No, s vremenom su se pojavili gospel umjetnici koji ga koriste u svjetovnom kontekstu, ponekad čak i u noćnim klubovima. Zahvaljajući tome, gospel je s vremenom stekao značajan uticaj na američku zabavnu muziku i doprinio stvaranju novih muzičkih stilova kao je npr. soul.
Možda najpoznatija gospel pjesma je 'Oh, Happy Day'.Sigurna sam da ste svi čuli za nju. Makar i u filmu Kuća debele mame kad je Martin Lawrence prerušen u ženu otpjeva u crkvi.

Meni se gospel sviđa zbog melodije, ljidi koji se njišu, plješću rukama, vesele se... To me oduvijek fasciniralo. Da barem takvo nešto postoji u našim crkvama umjesto onih monotonih i jednoličnih pjesama. Gospel glazba slavi život i to ja zovem duhom.

| 22:44 | Komentari (25) | Isprintaj | #

subota, 11.03.2006.

Life and death

Image Hosted by ImageShack.us
Sergej Jesenjin, a i mnogi drugi blogeri su se ovih dana raspisali o samoubojstvu. Možda zato jer su ovih dana novine pune upravo takvih vijesti. Samo sam ja primjetila tri samoubojstva, a ja ni ne pratim toliko događaje u zemlji.

Ja na to gledam ovako: "Ako imaš život, iskoristi ga."
Uvijek sam se pitala kakve se misli motaju u ljudskim glavama da odluče prekinuti sve. Moraju biti svjesni toga da se neće riješiti samo svojih problema nego da će nestati sve.
Uvijek sam na život gledala s dozom strahopoštovanja. S obzirom da vjerujem u Boga, mislim da nam je dao život da ga iskoristimo na najbolji mogući način, a ne da taj njegov dar odbijemo tako da si oduzmemo život.
Najgore je što ima toliko mladih ljudi koji si oduzmu život, a ne znaju što ih čeka. Možda bi imali briljantnu budućnost, možda im ne bi bilo lako, ali ipak bi proživljavali život i njegove dobre i loše trenutke.

A Life Poem

Life can seem ungrateful and not always kind.
Life can pull at your heartstrings and play with your mind...
Life can be blissful and happy and free...
Life can put beauty in the things that you see...
Life can place challenges right at your feet...
Life can make good of the hardships we meet...
Life can overwhelm you and make your head spin...
Life can reward those determined to win...
Life can be hurtful and not always fair...
Life can surround you with people who care...
Life clearly does offer its Up and its Downs...
Life's days can bring you both smiles and frowns...
Life teaches us to take the good with the bad...
Life is a mixture of happy and sad...

So...

Take the Life that you have and give it your best...
Think positive, be happy let God do the rest...
Take the challenges that life has laid at your feet...
Take pride and be thankful for each one you meet...
To yourself give forgiveness if you stumble and fall...
Take each day that is dealt you and give it your all...
Take the love that you're given and return it with care...
Have faith that when needed it will always be there...
Take time to find the beauty in the things that you see...
Take life's simple pleasures let them set your heart free...
The idea here is simply to even the score...
As you are met and faced with Life's Tug of War


| 23:08 | Komentari (25) | Isprintaj | #

petak, 10.03.2006.

Zaboravljeni

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Već sam priznala da su djeca moja velika slabost, pa sam ostala zapanjena kad sam naišla na članak na Tportalu: Dovedu dijete u bolnicu i ne dođu po njega.
Žao mi je ljudi, ali doša je na red tužan post. Donosim dio:
U posljednje vrijeme sve više roditelja u Srbiji dovodi djecu u bolnicu na liječenje i onda više ne dođu po njih. Samo u protekla dva mjeseca u kraljevačkom kliničkom centru ostavljeno je 10 mališana, uglavnom beba, piše Glas javnosti
Tamošnji stručnjaci kažu da roditelji godišnje ostave pet do deset mališana. To su uglavnom romska djeca, siromašnih roditelja, kao i djeca iz vanbračnih zajednica.
Romi zbog teške materijalne situacije ostavljaju djecu u bolnicama, jer su tu na sigurnom, na toplom i imaju što jesti.
Roditelji su rasterećeni tih briga. Motiv za ostavljanje mališana može biti i nesiguran ishod liječenja. Postoji opasnost da se dijete ne izliječi ili da ostane s vidljivim manama. Kad se ovako nešto dogodi, pacijente obično zadržavamo duže nego što treba, da bismo roditeljima dali vremena da se predomisle.
'Zaboravljaju' se izvanbračna, ali i djeca iz brakova, uglavnom mlađa, ali i ona malo starija. Bez obzira na to, kad se nešto ovako dogodi, tamošnje bolnice zadržavaju dijete nekoliko mjeseci, dok centar za socijalni rad ne odradi svoj dio posla i odluči hoće li biti vraćeni obitelji ili smješteni u dom za nezbrinutu djecu.


Iako se ovaj članak odnosio na Srbiju, to se zapravo događa u cijelom svijetu.
Recimo da i razumijem neke roditelje tj. one koji se doista ne mogu skrbiti o djetetu pa u bolnici nalaze adekvatnu njegu za svoju djecu. Ali sam način na koji su ostavljeni... pa ni psići se tako ne ostavljaju.
Što se tiče ostavljanja samo zato jer dijete ima neku grešku, to je neprihvatljivo. Znam ja da ima svega na svijetu, ali nema razloga da upravo djeca pate jer roditelji ne mogu prihvatiti njihove mane.


| 22:49 | Komentari (21) | Isprintaj | #

četvrtak, 09.03.2006.

Smoking

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Danas je u Velikoj Britaniji Nacionalni dan nepušenja. A ja, kao strastveni antipušač, moram napisati nešto o tome. :-)
Naime, moj tata i djed su pušaći i zahvaljujući njima sam ne-ponosni pasivni pušač tj. bila sam. Sad se mičem čim netko zapali cigaretu. Osobito otkad znam što se sve u njima nalazi.
Cigareta= duhan+ 4 000 kemijskih spojeva među kojima su i nikotin i katran. Pa tko svjesno hoće katran na plućima?
Pušenje je ovisnost, to svi znamo. Također nije se lako izliječiti od toga.
Moj djed je prestao pušiti bez ikakvih problena, a moj tata se već ne znam koji put pokušava odviknuti. Prvih nekoliko dana smo svi hodali po jajima jer je bio..hmm... blago rečeno nepodnošljiv, ali sada je već ok. Rekla sam mu da ću mu kip postaviti ako uspije. Nije to lako kad puši od 13-e godine.
Moram priznati da je lijepo udisati svjež zrak u kući. Dosad su gas-maske bile neizbježne.
Većina mladih danas puši zbog one glupe ambicije da bude prihvaćen u nekom "popularnom" društvu. Doista mi nije jasno kako netko može propušiti iz samog gušta. Znam da kasnije cigareta postane simbol zadovoljstva, ali to već progovara ovisnost. Prvi puta je uglavnom na nečiji nagovor.
Naišla sam na super stranicu na kojoj svi vi pušači možete izračunati koliko ste života izgubili. Znam, sad će netko reći: "Ja znam jednog čovjeka koji puši cijeli život, sad ima 90 godina i osjeća se odlično." e pa dragi moji, rijetki su ti koji imaju izuzetno zdravu i izdržljivu genetsku osnovicu i mogu svakojako zlorabiti svoja tijela.
Dakle, tko hoće izračunati neka klikne ovdje.
Sudeći prema tome, moj tata je izgubio cca. 2400 dana života. Vjerujete li u to ili ne vaša je stvar.
A za sve one koji puše.... prijeđite na svijetlu stranu. :-)

| 22:53 | Komentari (25) | Isprintaj | #

srijeda, 08.03.2006.

Slabosti

Image Hosted by ImageShack.us
"Nema veće vlasti nego vlasti nad samim sobom i svojim slabostima" rekao je Baltasar Gracian, španjolski pisac 17. stoljeća.
Realno gledajući, prema tome nitko nema vlasti. A i slabosti nas čine ljudima, zar ne?
Misko me malo ponukao da napišem ovaj post kad me nazvao željezna Lady. Meni je prva pala na pamet Margaret Thatcher. Uh, ne hvala:-))
Uglavnom, svi imamo svoje slabosti bez obzira koliko ih često pokazivali. Neke nam smetaju manje, neke više. Nekima dopuštamo da izađu van, a nekima ne. Sve je to individulano.
Zato da netko slučajno ne kaže da neću priznati svoje evo ih nekoliko:
Jutarnja kava i gumeni bomboni. Stalno mi govore da mi je kava loša navika, ali baš me briga. Ako me žele budnu cijeli dan neka ne zanovijetaju. A što se tiče bombona
Klinci. Stavite jadnoga ispred mene i raspekmezit ću se u tren oka.
Tužni filmovi. Ostavite me samu na tri sata s nekim melankoličnim filmom s tužnim krajem i dobit ćete dovoljno suza za nadvodnjavanje cijele Sahare.
Bili kakvi i bilo čiji problemi. Glad u Africi, ropstvo u Nikeovim tvornicama, rasizam, napuštena djeca.... To mi je najslabija točka. Tad se maknite od mene jer kad shvatim da ne mogu pomoći...iskre frcaju.
Moja mama. Toj ženi se ne može reći ne. Kad me pogleda onim svojim očima, naravno da idem oprati suđe ili sl.

Evo, to bi zasad bilo to. Ostalih 99% vam neću reći;-)
A sad ste vi na redu. Nisam valjda jedina u Klubu neliječenih povremenih slabića?
Već zamišljam muškarce: automobili, nogomet, hrana, piće i žene s naglaskom na ovo poslijednje:-)
A kad smo već kod žena danas je njihov dan . Na Međunarodni dan žena vozačice u Rusiji su umjesto kazni za manje prometne prekršaje dobivale cvijeće. Baš me zanima kakvi su kavaliri bili hrvatski policajci...

| 22:56 | Komentari (17) | Isprintaj | #

utorak, 07.03.2006.

Tri vijesti

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Volim ja ovaj blog i sve koji na njemu rade i pišu, ali kad po tri dana ne mogu doprijeti do njega… recimo da nisam dobre volje:-).
U posljednjih nekoliko dana tri velike vijesti:
Hrvatska je pala pod Severininu štiklu. Ne moram skrivati svoje neoduševljenje, ali što je tu je. Zapravo sam čak i sigurna da će ta pjesma dobro proći na Eurosongu. Znate ono pitanje koje se na početku pitalo sve natjecatelje: Što je potrebno za uspjeh na Dori? Očito da je odgovor: snimljen xxx filmić, operirane usne, crvena dekoltirana haljina i očajna pjesma. Već zamišljam sve europske komentatore koji govore istu stvar kad Severina izlazi na pozornicu.
Ali o ukusima se ne raspravlja. Očito da se ljudima sviđa kad su joj dali velik broj bodova. Ali stihovi su stvarno duboki. Nekih od tih riječi se ne bi sjetili ni najbolji pjesnici. Npr: hop, hop, Tika, taka, Zvrc, zvrc, Kuc, kuc, Ojda da, ojda da, Hop, hop, mrk, mrk. Te mi riječi stvarno zvuče poznato. Možda sam ih vidjela u nekoj dječjoj slikovnici ili čitanki za prvi razred osnovne škole…
Ove godine nisam imala favorita. Svi su se manje-više oslanjali na koreografiju i styling nego na samu pjesmu. Iznimke su Kraljevi ulice, Tina Vukov i Massimo, ali bez onih čudnih gesta.

Druga vijest je da su dodijeljeni Oscari. Pobjednici su: Reese Witherspoon, Philip Seymour Hoffman, George Clooney , Rachel Weisz, Ang Lee, film Fatalna nesreća (koje govori o rasnim predrasudama u današnjoj Americi) i mnogi drugi. Oskara za životno djelo dobio je Robert Altman, jedan od najvećih živućih režisera, koji je bio pet puta nominiran (MASH, Nashville, Igrač, Kratki rezovi, Gosford Park), ali nikad dosad nije dobio nagradu Filmske akademije. Rekao je: "Možda ste mi ovu nagradu dali malo prerano. Prije 11 godina presađeno mi je srce. Donator je bila žena od 30 godina"

I treća vijest: blog mi je oduzeo 5 godina života. Ne znam kako se uvijek njima nešto uspije pokvariti, a kad još izgubimo postove i komentare... krenula bih u ubilački pohod:-) Ajde, dobro, šalim se. Ipak sam kakav-takav pacifist. Ali moram priznati da mi je jako nedostajao. Postala sam ovisna. A sad nisam pisala post tri dana. Tko je kao da alkoholičaru oduzmete čašicu, ali sad sam bolje:-)

| 23:51 | Komentari (115) | Isprintaj | #

subota, 04.03.2006.

Naše Dorice na Eurosonguuuuuu...

Image Hosted by ImageShack.us
Danas je Dora. Opet će se okupiti 80% onih manje poznatijih glazbenika, 10% novih zvijezdica i 10% starih veterana i opet će pobijediti pjesma koja je "ok, ali nije za Eurosong". Dok sam bila klinka i dok je Dora još imala kvalitetne pjesme gledala sam je iz gušta (klinci nisu izbirljivi u pogledu toga). Danas je gledam da se pošteno nasmijem. Sad se sve vrti oko sočnih događaja u green roomu i stylingu natjecatelja. Glasovne mogućnosti su na zadnjem mjestu po važnosti.
Da se podsjetimo par pobjednika Dore.
Maja Blagdan i Sveta ljubav iz 1996.- Ne sjećam se baš dobro samog nastupa, ali znam da je bilo dosta zavijanja, pa mi definitivno nije među favoritima. Pričaju oni iz prvih redova da su oslijepili od žarke boje njezine kose... (4. mjesto na Eurosongu)
E.N.I i Probudim me iz 1997.- Da se na trepavice postavim ne mogu se sjetiti njihovog nastupa, ali refren je bio ok. (17. mjesto)
Danijela i Neka mi ne svane iz1998. - Ah, Danijelica... Za tako krhku osobu ima jak glas, ali nije mi među omiljenima. Ali svaka joj čast na nastupu i koreografiji tj. onom odbacivanju crnog plašta. (5 mjesto)
Doris Dragović i Marija Magdalena iz 1999. -Hmmm... još malo zavijanja, ali bolje od Svete ljubavi. Tko sam ja da sudim, ali look mi je izgledao pomalo transvestitski. Jel nam Doris nešto taji? (4. mjesto)
Goran Karan i Ostani iz 2000. - Konačno je muškarac došao na red. Pjesma je bila ok s malo dalmatinskog štiha. Ali jadnik je sigurno trebao objašnjavati da nije sestra blizanka Donne Karan. Da je skratio kosu možda ne bi bilo problema..(9. mjesto)
Vanna i Strune ljubavi iz 2001.- Ta mi se pjesma sviđala. Vanna je trudna nastupala na Dori, ali do Eurosonga je već rodila. Da je beba još malo pričekala, sigurno bi dobila više glasova:-) Ipak bi mama pjevala za dvoje. (10. mjesto)
Vesna Pisarović i Sasvim sigurna u 2002.- Ništa osobno, ali Vesnin glas me jednostavno iritira (još i danas imam oštećenja bubnjića) i koliko se sjećam tijekom nastupa na Eurosungu je imala bič (?). (11. mjesto)
Claudia Beni i Više nisam tvoja iz 2003. - Prema meni najveći promašaj, ali još je mlada iako ju to baš i ne opravdava. Neki kvazipjesmuljak i komadi spojene odjeće.... Jooj... nismo se proslavili. (15. mjesto)
Ivan Mikulić i Daješ mi krila 2004.- Čovjek je skoro poletio. Bilo mi je drago jer je nakom puno pokušaja pobijedio na Dori, ali pjesma i drven nastup na Eurosongu... not my thing. Mislim, s pjesmom je zakasnio kojih 30-ak godina. Možda bi onda bila hit. (13. mjesto)
I prošle godine, Boris Novković i Vukovi umiru sami- Dašak egzotike i orginalnosti. Doduše, da nije bilo obojenog bubnjara i Ladarica, učinak bi bio manji. Ne znam tko je utvrdio da su Ladarice obučene ko komadi torte... Mislim, treba ih naučiti što je hrvatska narodna nošnja. (11. mjesto)

I danas se odlučuje o imenu novog natjecatelja/ natjecateljice koji će nas proslaviti/osramotiti na Dori.
Update: Pobijedila je Severina. Moja reakcija: hahahhaha. Idem se baciti sa Savskog mosta....Pa mislim, to nije pjesma.

| 16:10 | Komentari (12) | Isprintaj | #

petak, 03.03.2006.

Cherokee- nekad i sad

Image Hosted by ImageShack.us
Cherokee su jedno od najznačajnijih indijanskih plemena iz grupe Iroquoian-govornika čija se izvorna lokacija nalazila u Tennesseeju i Sjevernoj Karolini. Cherokee sami sebe nazivaju Ani'-Yűn'-wiya', ‘pravi ljudi’.
U vrijeme kontakta Cherokee su bili sjedilačko stanovništvo, agrikulturan narod koji je živio u kojih 200 velikih sela. Tipično Cherokee-selo sastojalo se od 30 – 60 kuća i velike kuće-vijeća. Cherokee-sela bila su nezavisna u svojim dnevnim poslovima. Nekad bi se cijelo pleme znalo sastati zbog ceremonija ili u ratna vremena. Vodstvo su preuzimale poglavice ratnih ili civilnih sela, zavisno jeli bilo doba mira ili rata.
Cherokee koji su sadili pamuk držali su crnce za robove da bi radili umjesto njih. Godine 1863. Washingtonski zakon je odredio da Cherokee moraju osloboditi crnačke robove.
Potkraj 30-ih godina 19. stoljeća, savezna vlada prisilila je cijeli narod na seobu, na područje tada zvano Indijanski teritorij, današnja Oklahoma. Više od 4.000 Cherokee Indijanaca izgubilo je živote tijekom tog brutalnog puta, dobro poznatog pod imenom “Staza suza.”
Pedesetih godina, savezna je politika bila relocirati plemena u gradska područja, udaljiti ih s plemenske zemlje s idejom asimilacije u šire društvo. Uvjeravali su ljude da će imati bolji posao, obitelj bolji život, djeca bolju budućnost. Za sve je njih to bilo kao da su na Mjesec sletili, ušli u svijet o kojem pojmovno nisu mogli ni razmišljati. Stotine obitelji su se našle licem u lice sa rasizmom i siromaštvom, živjeli su u grubim i surovim stambenim projektima, dobili su obećani posao, ali težak i naporan... bila je to kriva i neuspjela, promašena vladina politika.
Od 1985. do 1995. upravo su Cherokeei imali čast imati prvu ženu poglavicu, Wilmu Mankiller. Kao poglavica, svoje je pleme revitalizirala. Izborivši za njega neovisnost, ostavila je trajnog utjecaja na njegovu kulturu i nacin života, a zauzvrat – pridobila ljubav i štovanje cijelog Cherokee naroda.

Mnogi zamišljaju Indijance kao iz nekog filma s Johnom Wayneom. Negatvci koji su skalpirali nevine ljude i onda bi hrabri kauboji spašavali Divlji Zapad. Ali, podsjetimo se da su oni bili na američkom području oduvijek, a onda je došao bijeli čovjek i pokušavao ih ukrotiti. Danas su gotovo istrijebljeni, a oni koji su preostali ne gledaju svijet kroz ružičaste naočale.

| 17:18 | Komentari (16) | Isprintaj | #

četvrtak, 02.03.2006.

"Antonio, vruće mi je."

Image Hosted by ImageShack.us
Pokušavam se sjetiti o čemu da pišem post i bacim oko na tv. Što tamo vidim? Reklame (naravno). I... Eureka! Ideja za post.
Mislim da nema normalne osobe na svijetu koju 10-minutne reklame usred napetog filma ne iritiraju. Već znamo koji je njihov cilj: činiti neki proizvod savršenim.
Čim vidite neku takvu reklamu, odmah trčite u dućan i kupujete 10-ak takvih proizvoda, zar ne? Da, baš.
Mislim da ima nekih stvarno orginalnih reklama, ali kad je čuješ 20 puta na dan, više i nije tako zanimljiva i orginalna. Evo nekih koje se igraju mojim živcima.
1. Ona za neki dererdžent kad klinac dolazi kući s frazom: "Mamice moram puno učiti....", a profesorica mu u školi gledajući njegovu blještavo bijelu košulju govori: "Najbolje da pitamo tvoju mamu."
2. Monte desert. "Djeca žele srcem svim da smo uvijek mi uz njih...
Monte dječje vrijeme." Ne znam kako ta pjesma nije bila na Eurosongu.
3. Ova možda neće biti iritantna muškoj populaciji, ali sjećate li se one: "Antonio, vruće mi je." i onda kao zaključak: "Antonio, hladno mi je." Ajde, da čujem, tko je trčao u obližnji dućan kupiti Nestea?
4. Reklama za Peugeot u Indiji. Slon malo svojom težinom sredi neku staru krntiju i voila- nastane savršeni novi Peugeot sa raspjevanim Indijcem. Nisam znala da indijski slonovi mogu tako nešto...
5. Kit-kat. Čovjek sjedne u taksi i baš ima nesreću da vozač ne prestaje pričati. Onda mu ovaj u usta gurne čokoladicu i baš kad tip pomisli da će biti tišina, vozač upali radio. Napravljen je i nastavak s papigom umjesto radija.
6. Sprej protiv komaraca Off. I to nemasni sprej. U protivnom klinac juri u naručje punašnoj teti Vesni i odleti u zrak jer mu je koža premasna. Istina da Off ne masti kožu, ali smrdi kao neki kemijski otrov.
7. Poslijednje, ali ne i najmanje važno- Oliver Mlakar i madraci Paradis. I bonus je onaj prekrasan pokrivač za ljeetno i zimsko vrijeme. Što reći? Već imam 10-ak takvih madraca. Reklama je doista inspirirajuća.

I neke od tih reklama doista pale. Prije ćete kupiti neki izreklamiran proizvod nego neki nepoznati.
Dakle, rado bih još napisala stotinjak proizvoda, ali upravo počinje novi blok reklama, a to ne smijem propustiti.

| 17:05 | Komentari (22) | Isprintaj | #

srijeda, 01.03.2006.

Oda blogu

Image Hosted by ImageShack.us
Ovaj post je posvećen samom blogu. Približavaju se četiri mjeseca mojeg blogerstva i svaki post pišem kao da je moj prvi.
Nikad nisam pisala dnevnik duže od tjedan dana tako da ovim blogom rušim rekorde. Moj brat je stalno govorio kako bih ga trebala otvoriti, ali sad je požalio što me nagovorio jer ja već redovito zauzimam komp navečer, a on samo odmahuje glavom. Trebalo mi je malo vremena da se ufuram u sve to, a HTML mi je i danas nepoznanica iako sam se dobro namučila da shvatim kako promijeniti boju fonta i sl. A da ne spominjem hosting slika. Kažem vam, prvih tjedan dana sam se osjećala kao neandertalac u 21 st. Sad sam već dogurala do homo sapiensa. :-)
I eto, sad sam jedna od osam milijuna ljudi na svijetu koja redovito škraba na blogu i nabija starcima telefonski račun.
Još jedna dobra stvar je što sam upoznala hrpu dobrih, pametnih i dragih ljudi svih životnih dobi. Tako smo naizgled različiti, a opet smo našli tako puno sličnosti.
Također se može primjetiti da se puno blogova zatvara kad dosegnu određen stupanj privatnosti pa postanu preeksponirani. Zato sam ja to sasjekla u korjenu. Moj život nije tako zanimljiv da bih pisala svaku pojedinost o njemu na blogu, a privatnost je privatnost. Ipak, svaka čast onima koji i najskrivenije tajne odluče javno objaviti. Ali baš zato ima i sve više , kako ih ja zovem, "blogerskih dezertera". A opet, tko god želi znati nešto više o samom autoru bloga, često je naveden mail, MSN ili ICQ.
Ne bih ja bila ja da ne kažem rečenicu dvije o samom nastanku bloga. Povijest blogova počinje 1994. godine, kada se kao prvi navodi Links from the Underground Justina Halla, a spominje se i 1997, kada je Jorn Barger počeo upotrebljavati termin weblog koji se odnosio na njegov online časopis.
Tijekom ova četiri mjeseca čitam razna štiva (priče, životne anegdote, osobni problemi, istraživanja, hrpu tematskih blogova...) i sviđa mi se svaki od njih jer svaki predstavlja jednog od vas.
Sad idem u blogerske posjete, ostavljati komentare, nabijati račun za max adsl.... a vi se slobodno raspišite i ispripovijedajte svoja blogerska iskustva.

| 16:55 | Komentari (20) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se