Up's and Down's

Hellooooo
Samo brzo javljanje. Nije me bilo dugo jer sam štrebala za prijemni ispit.
I upisala faks. I'll be back.
Svi mi nedostajete.

Zbog malog minijaturnog nedostatka inspiracije malo kasnim s postom. aAli da vam ne bude dosadno, donosim najupečatljivije poslijednje rečenice slavnih ličnosti.

Zaplješćite, prijatelji, komedija je završila.
Ovako glasi posljednja rečenica slavnog njemačkog kompozitora Ludwiga van Beethovena. Beethoven je jednom prilikom unatoč hladnom vremenu putovao u Beč u otvorenoj kočiji zbog čega je dobio upalu pluća koju je uspio preboljeti, no kako je ta bolest jako iscrpila njegov organizam, 1827. godine napisao je oporuku i ubrzo umro u svom domu.

Nisam nikad trebao prijeći sa scotcha na martini.
Humphrey Bogart (moj omiljni glumac), čovjek za kojeg se govorilo kako je 'dovoljno da se pojavi da bi sve opčinio' umro je od karcinoma u siječnju 1957. godine s nepunih 58 godina.

Dragi svijete. Napuštam te jer sam se počeo dosađivati. Osjećam da sam dovoljno dugo živio i ostavljam te s tvojim brigama u ovoj simpatičnoj jami. Sretno!
Suicidalna poruka duhovitog sadržaja kojom se glumac George Sanders oprostio od svijeta pronađena je u travnju 1972. godine u njegovoj hotelskoj sobi u Barceloni gdje se predozirao pilulama za spavanje.

Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavico! Pa samo ćeš ubiti čovjeka.
Che Guevara, za neke junak, a za druge terorist, argentinski je revolucionar čije su posljednje riječi bile upućene bolivijskom vojniku. Vojnik je izvršio naređenje, ali nije imao hrabrosti gledati mu u oči dok je pucao u njega.

Koja je jedna od najprisutnijih tabu tema ljudskog društva? Kanibalizam.
Primjera kroz povijest ima koliko hoćete: od rane ljudske povijesti, preko drevnih srednjoameričkih i polinezijskih naroda te srednjeg vijeka u Europi, pa do raznih incidenata u ratnim situacijama te ljudi zarobljenih u vremenskim nepogodama. Ali kanibalizam nije uvijek ritual koji je nametnulo društvo, a ni pitanje života ili smrti- postoji i ubijanje iz čistog zadovoljstva i strasti.
Postoje dva najpoznatija kanibala (ne, jedan od njih nije Hanibal Lecter) koja spadaju u poslijednju kategoriju: Nijemac Armin Meiwes i Japanac Issei Sagawa.
Meiweis je poseban po tome što je njegova žrtva svojevoljno pristala biti ubijena i pojedena. Bernd Jürgen Brandes javio se na njegov online oglas u kojem je za zadovoljenje svog seksualnog fetiša nedvosmisleno tražio dobro građenog muškarca koji pristaje biti zaklan i pojeden.
Sagawa je prije 15 godina je u Parizu pod još nerazjašnjenim okolnostima ubio svoju prijateljicu Renee Hartevelt i pojeo dijelove njenog tijela.
Sudeći prema psiholozima, kanibali su nešto posve drugo od očekivanog:
Očekujete da će to biti neki ultimativni zlikovci. Ali ostanete potpuno zatečeni time da je najčešće riječ o svakodnevnim, gotovo dragim ljudima s normalnim zanimanjima i interesima, a sposobni su za takva neviđena zvjerstva, i to najčešće radi ispunjenja svojih seksualnih fantazija

A sad, najzanimljiviji dio- u dokumentu iz 1968. ratnik iz plemena Sutowan u Novoj Gvineji objašnjava sam čin kanibalizma.
" Kad su oba bijelca i nosač iz plemena Dani ubijeni, odvukli smo ih na mjesto za ples i objesili na drvo s glavama nadolje, kako bi mogla oteći krv.
Ljudsko meso nije ukusno ako ne visi dok omekša. Tek rano ujutro kad se kamenje u jamama za kuhanje užarilo, svaki je od trojice ubijenih stavljen na jednu vatru. Prije toga im je otvoren trbuh, uklonjena utroba i trbušna šupljina napunjena slatkim krumpirom. Dvojica naših poglavica, Holonap i Sel, zatim su im odrezali testise kako bi ih kasnije stavili u veliku futrolu za penis. Glava, ruke i noge su odvojeni i zajedno s jetrom, bubrezima i srcem pokriveni listovima banane te položeni pored trupa. Tako se meso najbolje skuha. Sunce je već bilo visoko na nebu kad je objed počeo.
Jeo sam ljudsko meso četiri puta, ali to je bilo prvi put da jedem meso bijelaca. Vaše meso nema drukčiji okus od mesa drugih ljudi, ima otprilike okus pečene svinjetine, možda je samo malo slađe."

Znam vaš komentar- strašno. Pa jest. Ali je istinito i događalo se upravo među nama ljudima.

Jeste li čuli dobru vijest? Napokon znamo što je nastalo prije, kokoš ili jaje. Naravno, to je najvažnije otkriće stoljeća, mnogo važnije od otkrića lijeka za rak, AIDS i sl.
Dakle, prvo je nastalo JAJE. Da, tako je, jaje. Kad sam to pročitala odmah sam lakše zaspala.

Druga, važnija, loša i potresnija vijest je zasigurno potres u Indoneziji. Potres snage 6,2 stupnja Richtera imao je epicentar u blizini indonezijske obale, svega nekoliko desetaka kilometara od Yogyakarte, drevnog indonezijskog grada i velikog turističkog središta. Živote je izgubilo preko 3 700 mrtvih, a tko zna koliko ima ranjenih i nestalih. Bolesnici i ranjenici se liječe na parkiralištima ili obližnjim parkovima.
Ovdje je video gdje možete vidjeti nastalu štetu, a ovdje je slideshow sa slikama je ovdje. Obavezno pogledati!!

I još nešto, Crveni križ prikuplja novac za žrtve, pa tko može neka pomogne pozivom na donatorski telefon: 060 60 20 90 (6,82 kune po minuti, PDV uključen) ili na žiro račun Hrvatskog Crvenog križa broj: 2340009-1511555516 poziv na broj 10.

Skeptik kakav jesam, ne vjerujem da će sav taj novac baš ići žrtvama potresa jer se uvijek nađe netko tko će dio pospremiti u džep, ali im ode barem nešto od iznosa (ako ne i cijeli).

Evo me. Vratila sam se baš kao što sam obećala. Škola je gotova, maturu ne moram polagati i samo se mogu polako početi pripremati za prijemne.

Imala sam dosta ideja za naslove postova, pa krećemo odmah in medias res:-)

«Krv za krv.» prastari je zakon koji se još uvijek poštuje u mnogim dijelovima svijeta. Nekad je to bilo obilježje naprednog društva, a danas je kao povratak u kameno doba. Ponekad krvne osvete idu tako daleko da se i cijele obitelji međusobno istrijebe.
U obitelji Kurtaj iz albanskog sela uz granicu sa Crnom Gorom zavladao je strah jer se otac Kurtaj i njegovih pet sinova bore za živote. Jedan od njih mora umrijeti. Tako nalaže zakon zakon krvne osvete jer je jedan pripadnik obitelji Kurtaj ubio pripadnika obitelji Pepa. Muškarci su sigurni kad se nalaze u svojoj kući. Tako kaže nepisani zakon Kanun.
Nedaleko od obitelji Kurtaj, u drugom, selu se u kamenoj kućici okupila obitelj Paepa. Mlada udovica sa 4-ero djece tuguje za svojim mužem, tri sestre za svojim bratom, a glava obitelji, otac Pepa za svojim sinom. Otac je odlučio da se krvna osveta mora provesti, a poslije toga će se svi muški članovi obitelji zavući u kuću jer je protuudarac neizbježan. Žene već vade crne marame prije nego je djelo počinjeno.
Eto, tako izgleda krvna osveta u Albaniji.
Kanun je neumoljiv. Osveta je prije imala funkciju uspostavljanja pravde. Računi su se morali pravedno izjednačavati. Za jedno izbijeno oko, gubilo se se samo jedno oko, a ne cijela glava. Danas su i djeca nedužne žrtve krvavih osveta.
No, postoji i mirenje među smrtno zavađenih obitelji. Starješine zavađenih obitelji mire se tako što nekoliko kapi svoje krvi ispuste u vrč s malo vode i onda to popiju. Tako postaju krvna braća, a ne neprijatelji.

Zvuči barbarski, zar ne? Tko bi rekao da se krvna osveta događa i dan danas. Možete li se zamisliti kako u 4 zida svoje kuće očekujete svoju smrt da bi se zadovoljila «pravda»?

Ispričavam se što me dugo nema, ali težak je život maturanata 3 tjedna prije kraja škole. Ali bez brige, odmor slijedi za kojih 60 godina kad budem u mirovini:-)
Šalim se. Samo da prođe ta škola i upisi na faks i bit će bolje.
Dotad ću stvarno morati prorijediti postove jer ne stignem pisati. Barem ne o onome o čemu bih htjela.

Prošli tjedan su na ulicama kenijskog glavnog grada Nairobija prosvjedovale stotine AIDS aktivista.
Razlog za to je bilo okrutno ubojstvo Isaiaha Gakuoya, 15-godišnjeg dječaka kojeg je u Nyeriu, gradu u središnjoj Keniji, vilama bio raskomadao njegov ujak. Povod okrutnom zločinu bio je HIV-pozitivni status nesretnog dječaka.
Iako u Keniji HIV-pozitivne osobe danas čine 7 posto populacije, što je znatno manje od 10 posto kasnih 1990-ih, one se u tamošnjem društvu tretiraju kao građani drugog reda. U odnosu na HIV-pozitivne osobe u zapadnim zemljama, kenijski nositelji smrtonosnog virusa mnogo brže i češće umiru zbog lošeg zdravstvenog sustava u toj afričkoj zemlji, kao i nedostupnosti čak i onih najelementarnijih lijekova.
Osim smrtonosnog virusa, HIV-pozitivne osobe se moraju suočavati i s predrasudama okoline, tako da nije rijedak slučaj da ih se odrekne i najbliža obitelj. Nesretni Gakuoyo, inače siroče, je tako stradao ubrzo nakon što je njegov ujak saznao za njegovu bolest.

To je članak kojeg sam tek nedavno primjetila na Indexu i naravno da sam ga morala objaviti i ovdje. Šokirao me. Bilo bi nepotrebno i beskorisno napisati sve misli koje su mi prošle glavom.
Ljudska vrsta je jedina vrsta na Zemlji koja tako ubija vlastiti rod.
Kako god mi mislili da smo civilizirani, duboko u nama ostaje onaj iskonski pračovjek vođen nagonima. Koliko to uspijemo sakriti i koliko dopuštamo da izađe na vidjelo, ipak ovisi o individualcu.

Evo me napokon. Ajme, 4 dana nisam pisala post. Sad se već stvarno sramim. Mislila sam da ću na praznicima dobiti više vremena, ali dogodilo se upravo subrotno. No, kako bilo da bilo... vratila sam se:-))

Slijedi nova tema, a to su japanski običaji. Neki su stvarno smiješni, ali u to se uvjerite sami.
* Prvo pravilo vreba već na kućnim vratima. Kad ulazite u kuću morate izuti cipele i obuti već unaprijed pripremljene papuče. Krenete li na WC morate ih zamijeniti posebnim papučama namijenjenim samo za tu prostoriju.
* Mljackanje i srkanje tijekom jela uopće nisu nepristojni. To je znak ugode i zadovoljstva.
* Želite li započeti s jelom samo recite "itadakimasu", što u prijevodu znači "ja jedem". Kad završite recite "gochiso sama deshita".
*Jedete li rižu, morate obratiti pozornost da štapiće odložite sa strane i ne zabodete ih u rižu jer to Japance podsjeća na mirisne štapiće koje pale za pokojnike, a to donosi nesreću.
* Alkohol se u veselom društvu ne može izbjeći. Ako želite nazdraviti s "čin-čin" bolje da odustanete jer se na japanskom dječjem jeziku tako naziva muški spolni organ. Stvarno vam savjetujem da pazite. Ako to napravite Japanci bi se stvarno naljutili. Nemojte riskirati da ostanete bez čin-čina:-))
*I pri kupanju postoje određena pravila. Sapunanje u kadi smatra se barbarskim. I sapunanje i trljanje obavlja se izvan kade i tek se potom ulazi u nju.
* Tko ide na javni wc ne smije se čuditi što za žene i muškarce postoji samo jedan zajednički toalet. Pisoari se nalaze u prvoj prostoriji kroz koju žene prolaze ne obazirujući se na muškarce koji obavljaju nuždu.
* Toaleti u domovima su ponekad i preluksuzni. Senzori aktiviraju zahod, pali se posebna rasvjeta, čuje se glazba, zahodska daska je zagrijana, a topa zrak suši vlažne dijelove tijela. Sad znam što ću nabaviti ako ikad dobijem na lutriji. :-)

Lady je dobila novu knjigu o našem čudesnom svijetu i odsad će vas gnjaviti njezinim sadržajem.
Prvo su na redu Amazonke.
Priče o njima postoje na cijelom svijetu, a mnogo činjenica ukazuje na to da su stvarno postojale.
Legenda kaže da bi se samo jednom godišnje udostojale susreti s muškarcima. Tad bi svladavale svoje junačke ideale i predavale se muškarcima da bi osigurale potomstvo.
Tako je jednog dana Aleksandra Velikog posjetila lijepa uglednica u čijoj se pratnji nalazilo 300 djevojaka te mu saopćila da od njega želi dijete premda ga je smatrala niskim i mršavim. Njezin štit oblika polumjeseca i otkrivena plosnata dojka pokazivali su da je riječ o kraljici Talestri, vladarici Amazonka. Slijedila je 14-dnevna orgija u kojoj su sudjelovali Aleksandrovi najbolji ljudi i spomenutih 300 djevojaka. Ako je nakon takve pijanke na svijet došao dječak, u najboljem slučaju poslale bi ga k ocu, a nerijetko bi ga ubili. Kćerke su, međutim prihvaćane s radošću, ali su ih već u djetinjstvu okrutno pripremali za vojnu službu i to tako da su im spaljivali lijevu dojku tako da im grudi ne bi smetale pri zatezanju luka i bolje bi mogle držati štit.
No, najvjerojatnije je da su Amazonke, ako si i postojale, živjele prije Aleksandrovoga vremena.
Druga legenda govori da su Amazonke prijetile Ateni i da je njihova vojska gubila sve dok se nije pojavio Ahilej koji je smrtno ranio Pentesileju, skinuo joj zlatnu kacigu i tad se u nju smrtno zaljubio. Kasnije je Pentesileja postala simbol ljubavi koja preživljava smrt.

Iako su se legende o Amazonkama često odbacivale kao maštanja ipak tome proturječe grobni nalazi na Crnom moru i u Ukrajini, u kojima su žene pokopane u punoj ratnoj opremi i s oružjem.

Sumnjičavost i slijeganje ramenima bile su najčešće reakcije kad je George Gershwin naumio napisati prvu suvremenu američku operu. Porgy i Bess je prvi puta izvedena 1935. godine i oduševila publiku.

George se inače rodio u ruskoj emigrantskoj obitelji. Otac mu je bio sklon izazovima i radio je svakakve poslove no neuspješno. Imao je pekaru, saunu, salon za biljar, mali lanac restorana, pa čak i kladionicu za utrke konja.
George je odmalena pokazivao glazbeni talent i jako se brzo proslavio. Neke tekstove mu je čak pisao brat Ira. Proslavila ga je slavna "Rapsodija u plavom".
Kad je pitao slavnog francuskog skladatelja, Mauricea Ravela bi li mogao studirati kompoziciju kod njega, ovaj mu je odgovorio:
"Dragi kolega, uz mene biste možda postali drugorazredni Ravel, ali vi jeste i morate ostati prvorazredni Gershwin."

Ljubavni život mu je bio šarolik. Izlazio je sa svakakvim damama. Od anonimnih zvjezdica pa do holivudskih glumica. No, ljubav njegova života je bila Paulette Goddard, žena Charlieja Chaplina. Ona se nikad nije htjela razvesti, ali s prekidima, ostali su zajedno do kraja njegova života.

A kraj njegova života je bio dramatičan.
Georgea su duže vrijeme mučile glavobolje kojima se nije znao uzrok. Tek kad se 9. srpnja 1937 onesvjestio ustanovilo se da ima tumor na mozgu. Cijela se Amerika digla an noge da mu pomogne. Intervencije su stizale i sa samog vrha, Bijele kuće. Htjeli su angažirati dr. Waltera Dandyja, najboljeg neurokirurga no on je bio na jedrenju. Izravno iz predsjednikova kabineta je stigao nalog mornarici da ga pronađe i brzo prebace u Los Angeles. No, Dandy je znao da neće doći na vrijeme pa je preporučio drugog neurokirurga. Operacija je trajala 5 sati no George nije izdržao. Umro je 11. srpnja s nepunih 39 godina.

Biografi su kasnije o njemu pisali kako je volio život, blještave provode i putovanja.

Stiže Uskrs, a najbolji dio tih dana su praznici. Zapravo, svi mislimo da ćemo se moći odmoriti, ali na kraju ispadne suprotno. Koliko su god blagdani lijepi toliko su i zamorni.
Evo mali i skraćeni plan Uskrsa u mojoj obitelji.
Veliki Petak: Post. Nema mesa. Meni to osobno ne smeta, ali moj tata i brat hodaju po kući kao da imaju apstinencijsku krizu. Slijedi uskrsno čišćenje. Ja sam ove godine izbjegla mali dio jer sam tragala za materijalom za maturalni rad.
Velika subota: Nastavak uskrsnog čišćenja. Sve mora blistati. Zatim slijedi bojanje jaja. To je najljepši dio dana. Tata stavi kuhati jaja zajedno sa onim "korama" luka pa jaja ispadnu bakrene boje. Onda slijedi ukrašavanje voskom. I na kraju dobijemo savršena jaja. U subotu se obično peče pravi domaći kruh. Obožavam miris vrućeg svježeg kruha.
Nedjelja (Uskrs): Odlazak u Crkvu. U 7:00 počinje jutranja misa i mama me redovito odvuće sa sobom. Tad je i blagoslov hrane, pa se svakakvi mirisi šire, a moj želudac uvijek nastrada. Poslije slijedi svećani obiteljski ručak. Ponekad odemo do bake, ali ove godine ostajemo kod kuće. Šunka, francuska salata, domaći kruh, juha, kolači... Poslije svi redom otkopčavamo hlače:-))
Eh da, zaboravih na jedan krasan običaj kojeg se pridržava moja baka. U zdjelu stavi vode, kamilice, proljetnog cvijeća i jednu pisanicu. Zatim se time ujutro umije. Kaže da je to za zdravlje i ljepotu tijekom cijele godine.
Uskrsni ponedjeljak: Prvo slijedi oporavljanje od nedjeljnog ručka i onda odlazimo baki i djedu na obiteljsko okupljanje. Pojave se rođaci koje vidim jednom na godinu. Svaki od njih kaže: "O, kako si se promijenila od prošle godine. Jel imaš dečka?" Ja odgovaram ne, oni me optužuju da lažem itd. itd. I tako svake godine.

Jedino što me stvrano smeta je činjenica da se na taj dan (kao i na Božić) svi prave velikim kršćanima, a ostala 362 dana rade i ponašaju se kako žele.
No, sve u svemu, ipak je to lijepo vrijeme.
Želim svima lijep Uskrs, nemojte pretjerati s kolačima i odmorite se koliko možete:-)

Čitala sam članak o holivudskim dobrotvorima.
Iskreno, meni se gadi licemjernost koja krasi mnoge te "anđele". Većina tih zvijezdica to radi samo kako bi se pokazala u što boljem svijetlu. Zato daju koju tisućicu u dobrotvorne svrhe (iako pola toga zapravo ide u nečiji drugi džep) i odmah se nazivaju velikim dobročiniteljima.
Ne bih to pisala da nisam pročitala kako se baš takvom proglasila Lindsay Lohan (još jedna zvijezdica kratkog sjaja koja dane provodi radeći budalu od sebe) i Paris Hilton. I to ista Paris Hilton koja 24 sata na dan tulumari u najotmjenijim klubovima, nosi najskuplju odjeću (a vjerojatno joj je i wc papir dizajnerski), hoda uokolo u gaćicama i grudnjaku i koja je rekla da pored njezinog talenta Mozart izgleda kao konjski izmet. Mene samo zanima koji je to talent. Puzanje četveronoške iz noćnih klubova?

Priznajem da ima slavnih koje stvarno bezuvjetno pomažu ljudima i svaka im čast na tome. Nije im cilj biti na naslovnici nego pomoći ljudima. Najbolji primjer je možda bila Audrey Hepburn, jedna od rijetkih glumica kojoj se divim.
Najnesebičniji čin što se tiče dobrotvorstva je anonimno pomaganje. Tu ne treba dokaz da to ljudi rade samo da bi pomogli.
Da sam ja bogata, a to se neće dogoditi osim ako ne osvojim na lutriji, ne bih dala novac nekoj organizaciji (možda sam malo nepovjerljiva) nego bih osobno nabavila hranu, ljekove, platila račune i sl.
Svi znamo da u poslijednje vrijeme se često skuplja novac za humanitarne svrhe. Nema dana a da nema nekog takvog događaja. Mene zanima kamo, dovraga, taj novac ide kad je još cijela Afrika i pola Azije i J. Amerike gladno.

No, slažem se s autorom tog članak koji je napisao: "Svakoga dana 30.000 djece umre zbog razloga koji bi se mogli spriječiti ili iskorijeniti – ako Lindsay Lohan spriječi bar jedno od njih, neka bude na naslovnim stranicama koliko god hoće."

Loše uspomene dobra su škola za budućnost.
Tako glasi ime jednog istraživanja. Naime, osjećaj sreće se ne zapeče u memoriji jer nije tako važan za budućnost.
Također se prisjećanje na uspomene iz djetinjstva često povezuje s mirisom. To je vjerojatno zato što dijete pamti mirise prije nego što progovori. Određeni miris može prizvati cijeli spektar osjećaja i slika.
To je znanstveni dio i onaj manje zanimljiv.

Ali ono što mi se sviđa je istinitost poslijednjeg dijela. Mirisi, okusi, pa i sluh nam stvarno pobuđuju sjećanja i uspomene na prošlost.
Ako je tko od vas čitao Combray od Prousta sjetit će se da je cijela knjiga bazirana na lipovom čaju i kolačićima madleine jer su to podražaji koji vraćaju Marcela u prošlost. Meni je osobno ta knjiga bila užasna, ali ima i onih kojima se sviđa.
No, da se vratimo uspomenama.
Čaj od kamilice. To je miris koji me podsjeća na najranije djetinjstvo kad sam pila čaj s djedom svako jutro. Naravno, djed je svoju šalicu uvijek "začinio" rumom.
Feferoni.Ne pitajte zašto, ali kao klinka sam se zarazila začinjenom hranom. Možda sam taj gen naslijedila od tate jer bismo se znali natjecati tko će pojesti više ljutog čipsa, a da mu neće zatrebati vode. Prvi puta sam ga pobijedila kad sam imala 8 godina. :-)
Profesor Baltazar. To je crtić kojeg sam svako jutro gledala u emisiji "Dobro jutro hrvatska". A onda bih se divila onim tetama pod vodstvom Vesne Mimice kako su vježbale.
Ananas. Moja ga je mama stalno jela dok je bila trudna. Tako sam ja postala ovisna o njemu. Ja ga sad obožavam, a moja mama ga više ne želi okusiti. Kaže da sam ja kriva jer sam i kao fetus bila izbirljiva u hrani:-))

Eto tu su moje uspomene. Kao da gledam kroz neki prozor u prošlost.
Znam da ih imate i vi, pa tko želi neka podijeli.
A ja se sad moram vratiti u sadašnjost...

Prije svakog Uskrsa moja mama "natjera" cijelu obitelj na ispovijed.
Ja ne volim takve stvari. Vjerujem u Boga i osjećam strahopoštovanje prema njemu, ali ne mogu reći da vjerujem Crkvi i svećenicima.

I tako dođem ja na red k svećeniku. Simpatičan i nasmiješen 40 i nešto-godišnjak. Ja odmah bubnem da ne idem na misu (da se tog "grijeha" odmah riješim). I baš kad sam pomislila da će mi očitati kratku bukvicu i pustiti me da odem, dogodilo se ono neočekivano. Pitanje što je za mene vjera i zašto ne volim Crkvu. S obzirom da je to ispovijed, a i zamolio me da budem iskrena, nisam mogla lagati. Rekla sam mu sve. Da ne volim te konvencionalne molitve koje ljudi izgovaraju kao roboti, da ne volim kad se Crkva miješa u politiku, kad svećenici zagovaraju jedno, a rade drugo, da se više volim sama obratiti Bogu neko preko svećenika-posrednika...
I na moje čudo, nije me prekorio. Priznao je da postoji više vrsta svećenika i da nisu svi isti. Naravno, pokušao me uvjeriti kako je crkva zapravo dobra i kako svećenici šire ljubav, ali to je morao reći. Ipak je svećenik.
Pitao me kamo na faks i kad sam mu nabrojala svojih 5-6 izbora, svaki od njih je prokomentirao. Gdje je posao rizičan, koji donosi stabilnost itd.
I na kraju mi je rekao da izmolim svoju nekonvencionalu molitvu.
Uglavnom, shvatila sam da ima simpatičnih, dobrih svećenika koji su prilično liberalni i otvoreni. Tako da od jučer volim i nekonvencionalne ispovijedi.

P.S: Valjda sam smjela ovo napisati. Ipak nisam otkrila baš sve:-)
P.S.2: Ispričavam se što sam toliko puta upotrijebila riječ nekonvencionalnost, ali nakon što sam mu ja prvi put rekla tu riječ, on ju je upotrijebio još barem 10-ak puta.:-)

Sjetila sam se Hemingwaya dok sam listala po bilješkama lektire. On je za mene pravi pisac. Jednostavne sažete rečenice i odlična radnja.
Frendica mi je donijela kasetu s onim filmom o njegovom životu, U ljubavi i ratu (glume Chris O'Donnell i Sandra Bullock).
U I. svjetskom ratu ranila ga je austrijska granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijetila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Što se kasnije desilo teško je s velikom točnošću reći. U pismu Hemingwayevu ocu jedan od vozača ambulatnih vozila napisao je da je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.

Negdje u osnovnoj školi sam čitala Starac i more i to mi jedna od omiljenih knjiga.
"Čovjek nije stvoren da bude pobjeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti"
To je rekao starac Santiago kad je izgubio borbu protiv ribe.

Naravno, i prema tome je snimljen film. I to sa Spencerom Tracyjem.

Hemingway je bio avanturist. Bio je u Africi, obožavao koridu, letio avionom (i tijekom jedne nesreće je i gadno nastradao). Kasnije je pao u depresiju i naposlijetku se ubio.
Dakle, nije baš osobit životni uzor, ali uvijek kažem: Obožavaj djela, a ne njihove autore.

U poslijednje vrijeme uopće nisam u toku. Ne gledam vijesti (iako ih nisam ni prije previše gledala) ni ne čitam novine.
Što se mene tiče Hrvatska je mogla ući u EU, alieni su mogli sletjeti, Elvis je mogao uskrsnuti... ja ne bih ni primjetila.
Nije pak da stalno učim jer nikad nisam pretjerivala u tome, ali imam hrpu lektira koje moram pročitati i pisati bilješke o njima.
I testovi....
Svi su profesori mislili dobro pa su nam planirali dati testove sad kako ne bi bila gužva na kraju godine. Ali došlo je do problema: SVI su profesori pomislili isto.

No, čula sam zanimljivu novost. A to je da će muškarci izumrijeti za 50 milijuna godina (ako do tad bude svijeta). Ne bih bila u koži tadašnjih žena:-))
Eto, kakve ja gluposti pamtim...

Moram dalje. Čitati knjige, upijati znanje.. Današnja "žrtva" je Kiklop, a neki dan sam dovršila Derviš i smrt, pa evo mog omiljenog dijela:
"Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Do čitanja...

Proljeće je napokon došlo. Već sam pomislila da dolazi ledeno doba.
Jučer je, kako su mnogi okusili na vlastitoj koži, bio prvi april. Da čujem tko je bio žrtva svojih bližnjih.

Slavni Mark Twain je rekao da nas Prvi april podsjeća na to, koliko smo naivni onih preostalih 364 dana u godini.
Lako nasamarene prvoaprilske “žrtve” u Škotskoj nazivaju budalama ili pticama-kukavicama, simbolom gluposti (April gowk, April cuckoo), a poigravanje njima traje dva dana. Drugi dan svodi se na iznenadni udarac nogom u stražnjicu, zbog čega je slikovito nazvan Repati dan (Taily day).

Mene, začudo, ove godine nije nitko napao, ali sam proteklih godina znala itekako nastradati i to ni manje ni više nego od mog tate. Kad su spačke u pitanju, on je tu prednjačio. Bilo je svega. Od kvaka premazanih zubnom pastom, soli u jutarnjoj kavi ili čaju… Jednom mi je čak «popravio» budilicu tako da je zvonila dva sata ranije. Ja sam se spremila za školu, lijepo otišla i završila čekajući dva sata da se otvori.
Bila sam ljuta kao ris. 40- godišnjak me prevario. Poslije je mene okrivio jer (citiram) «Kako sam mogla biti tako smotana da ne zaključim da je vani premračno za to doba dana.» Pa tko bi se toga sjetio u pola 6 sati ujutro? Tko funkcionira tako rano?
Sjećam se da kad smo moj brat i ja bili klinci, uvjerio nas je da ćemo dobiti još jednog seku ili bracu. Moj se brat rasplakao, a ja sam se skamenila. I ovaj brat kojeg imam mi je bio previše, a kamoli da imam još jednog.
Uglavnom, otad ja prednjačim u smišljanju spački za mog dragog taticu. Učenica je postala bolja od učitelja. Hihihi. Nije znao u što se uvalio.

Ima puno raznih verzija one fraze "Iza svakog muškarca stoji... izuzetna žena/ začuđena žena/ još uspješnija žena/ žena koja ga je takvim učinila....
No, fraza koji bi vrijedila u ovom slučaju je- Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, tako iza svakog velikog umjetnika stoji još veća – muza.

Slavni književnici, skladatelji, slikari i drugi umjestnicu su gotovo uvijek imali muzu. Podsjetimo se slavne Danteove Beatrice ili Petrarcine Laure.
Ja sam odabrala dvije muze dvaju slikara. Galu i Doru Maar.
GALA

Već sam je spomenula u postu o Salvadoru Daliju, ali ona je zasigurno jedna od najupečatljivijih muza.
Upoznavanje Gale jedan je od ključnih događaja Dalíjevog života. Ona je bila ruska emigrantica i deset godina starija od njega. Kada su se upoznali još je bila u braku s francuskim pjesnikom Paulom Eluardom
Gala je ipak izabrala Dalíja. Postala mu je ne samo supruga, već i model koji je slikao, ali i trezveni poslovni savjetnik. Uz to, davala mu je određenu stabilnost u životu koju prije nje nije poznavao. Zahvaljujući Gali, Dalíjeve su izložbe tridesetih godina prošlog stoljeća u Europi i Americi ostvarile nevjerojatan uspjeh.
Gala se rastala od svog bivšeg supruga 1932. godine. Dvije godine kasnije, nakon smrti Paula Eluarda, Gala i Dalí stupaju u brak, da bi 1958. priredili raskošno crkveno vjenčanje u Parizu. Ljubav je trajala sedam godina, kada ih se sve manje i manje viđalo zajedno. Iako je romantika s vremenom nestala, Gala je i dalje bila njegov poslovni partner te žena koja je zauvijek obilježila njegovo stvaralaštvo.

DORA MAAR

Veza Dore Maar s Picassom strasno započeta 1936. trajala je desetak godina. Picasso ju je - tako barem glasi legenda - zapazio u nekoj pariškoj kavani
Dora, lijepa brineta, sjedila je sama za jednim stolom, u bijelim rukavicama, igrajući se svojim džepnim nožićem, koji je ritmično zabijala u razmak između svojih prstiju. Povremeno bi promašila i posjekla se, no gađala je dalje. Picasso je bio opčinjen i odmah su postali ljubavnici...
I prije nego što ga je upoznala njezino je ime bilo poznato u umjetničkim krugovima Pariza. Kao fotografkinja bavila se nadrealističnim prikazima ljudskih emocija, ali i konvencionalnijim svijetom poput onog modnog. Cijenio se i njezin slikarski rad.
Pravo Dorino ime je Theodora Markovitch - što je ona kasnije skratila u Dora Maar. Rođena je u Parizu 1907, kao jedinica hrvatskog arhitekta Josipa Markovića. U Parizu je Theodora studirala slikarstvo.
Tijekom idućih devet godina ona je bila Picassova ljubavnica, pratilja i muza. Serija portreta 'Žena koja plače', za koju ga je nadahnula, ubraja se među njegova najbolja djela uopće. Dora Maar pojavljuje se i na glasovitoj 'Guernici', u liku žene koja drži lampu. Picasso joj je dozvolio da na toj slici i sama simbolično povuče nekoliko poteza kistom. Ona je također fotografski, korak po korak, bilježila proces stvaranja tog njegovog najjačeg djela. Kao i sa svim svojim ženama i ljubavnicama, Picasso je s Dorom Maar loše postupao.
U vrijeme kada je bio s njom, paralelno je održavao vezu i s Marie-Therese Walter, s kojom je imao dijete. Kada ju je Picasso napustio, Dora je doživjela živčani slom.
Umrla je sama 1997, u dobi od 89 godina u svome stanu u Parizu.

Neki su svoje muze obožavali, držali ih kao kap voda na dlanu, neki su ih maltretirali i omalovažavali. No kako bilo da bilo… bez njih ne bi postigli ono što jesu. Muškarci i žene mogu tvrditi da mogu jedno bez drugog, ali, molim vas, koga zavaravate? :-)

Tek nakon smrti otkriveno je da je Edgar Allan Poe književnosti dao nešto novo i sve do danas ostao najčitaniji američki pisac. Glavna tema njegovih djela je smrt. Pričama strave i užasa utemeljio je horor kao žanr književnosti.
Roditelji su mu bili putujući glumci, a ubrzo mu oba roditelja umiru od tuberkuloze. Edgara, tada 2-godišnjaka,u svoj je dom primio John Allan,bogati trgovac. Poe je imao veoma sretno djetinjstvo. Na sveučilištu se počeo opijati, kartati i zaduživati kod mjesnih trgovaca. No, Edgar se ubrzo suočio sa zbiljom: shvatio je da ne pripada bogatoj klasi čije je povlastice dosta dugo uživao,a nakon što je njegov očuh doznao da je zapao u dugove, nije mu dopustio da se vrati na studij već ga je zaposlio kao činovnika u uredu. Uza sve to, Poe je saznao da se Elmira Royster, djevojka koju je volio, udala dok je on izbivao od kuće. Poe je dosta teško podnosio sve te udarce sudbine te je pobjegao u Boston.
U međuvremenu, umrla je Edgarova pomajka. Na samrti je zamolila muža da spasi od propasti mladića kojeg je voljela kao vlastito dijete. Njen muž,iako nevoljko,udovoljio je njenoj želji te je Poea iskupio iz vojske i sredio da ga prime u vojnu akademiju u West Pointu.
Poe nije podnosio nikakvu stegu pa je odbio izvršavati bilo kakve zadatke i vježbe tjedan dana, pa je isključen iz akademije. Dotle mu se očuh ponovno oženio te je dobio sina sa svojom drugom koja nije podnosila naočitog sina putujućih glumaca.Tako je došlo do raskida između posinka i očuha; štoviše, Allan je izbacio Edgara iz kuće, a nakon smrti mu nije ostavio ni centa. Tako se 1831.godine Poe ponovno našao na ulici, bez zaposlenja ,bez novca, bez igdje ičega. Stoga je otišao do svoje tetke Marije Clemm u Baltimore,gdje je ona živjela sa svojom malodobnom kćeri Virginijom. Ubrzo se oženio svojom 14-godišnjom sestričnom Virginijom te se zajedno s njom i punicom koje su ga obožavale odselio u Philadelphiju. Obitelj je u Philadelphiji živjela u takvom siromaštvu da se Edgarova mlada žena grijala držeći mačka na prsima dok ju je muž pokrivao svojom kabanicom. Dotle je Poeova punica išla po uredništvima novina i časopisa moleći za posao za svog nesretnog zeta. Pošto je izgubio novac u uredništvima dvaju časopisa, Poeu nije preostalo ništa drugo nego da kod kuće, u najvećoj bijedi, piše pjesme i priče. Bio je očajan jer mu je mlada žena kod kuće umirala od posljedica tuberkuloze, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma. Slavna pjesma Annabel Lee posvećena je Virginiji.
1847.godine Virginija je umrla, a Poe se ,očajan ,počeo udvarati bogatim udovicama ne bi li se domogao novca za osnivanje novog časopisa.
1849.godine u Richmondu pronalazi svoju izgubljenu ljubav Elmiru Royster, koja je u međuvremenu postala udovicom.Uskoro se zaručio njome, no to ga nije spriječilo da brak obeća još trima drugim ženama.
Kad je potkraj rujna te iste godine krenuo iz Richmonda u Baltimore, slutio je da neće još dugo poživjeti. Nakon što se na proslavi rođendana kod neke dame opio, izašao je,onako sulud od alkohola, na ulicu. Kako su se upravo održavali izbori, dohvatili su ga neki ljudi te ga vukli od jednog birališta do drugog, prisilivši ga da više puta protuzakonito glasa. Na kraju su ga ostavili u jarku da se smrzava. Pošto je prevezen u bolnicu,umro je nakon nekoliko dana od kljenuti srca. Navodno je u jednom trenutku očajnički povikao:"Najradije bih da mi netko prospe ovaj moj prokleti mozak!" Pokopan je u Baltimoreu,uz Virginiju i svoju punicu.

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

Ovih dana je na Iskonu objavljena galerija World Press Photo 1955-2005 koja se sastoji od 48 slika koje su bile nagrađivane gotovo svake godine. Slike su raznih tematika ali uglavnom se baziraju na tragedijama poput ratova, gladi i sl., a slikane su diljem svijeta.
Preporučujem svima da ih pogledate jer ćete promijeniti gledište na svijet. Oni slabijih živaca bi trebali preskočiti neke od njih.

World Press Photo najprestižnije je svjetsko natjecanje u novinskoj fotografiji, a dodjeljuje ga neovisna i neprofitna organizacija istog imena osnovana u Nizozemskoj 1955. s ciljem promicanja rada profesionalnih novinskih fotografa.

Link na galeriju je ovdje: World Press Photo

Sliku koja je pobijedila 2005.već sam jednom objavila, ali od viška glava ne boli. Slika prikazuje majku i dijete u centru za pomoć gladnima, a snimio ju je Finbarr O'Reilly u Tahui, Nigeru, 1. kolovoza 2005.

Volim prirodu (iako ponekad bacim papirić nasred ceste, ali tko je bez grijeha neka baci prvi kamen) i volim životinje (iako se većine njih bojim).
Kad sam bila klinka obožavala sam Free Willyja i Flippera i stalno sam gledala filmove o životinjama, a tome je pridonijelo i što je moj tata bio fanatični obožavatelj one stare emisije "Carstvo životinja" (ili tako nešto).
Uglavnom, neki dan sam pročitala članak o kojem nisam imala pojma.
Bivša francuska glumica Brigitte Bardot molila je u četvrtak u Ottawi Kanadu da prestane ubijati tuljane i dodala da bi željela da prije njezine smrti prestane taj masakr.
Aktivistica za prava životinja došla je u Kanadu u nadi da će se sastati s premijerom Stephenom Harperom, međutim on ju je odbio primiti.
Na konferenciji za novinare je Brigitte Bardot je pozvala novinare da joj pruže podršku.
Bardot koja je prije više od trideset godina došla prvi puta u Kanadu ukazati na masakr mladunčadi tuljana, rekla je da će poslati Hareperu film popraćen porukom.
"Nadam se da neće biti neosjetljivi na te jezive snimke i da će ljudsko biće u vama pronaći rješenje za taj bolni problem koji zgraža velik dio svijeta. Samo budale ne mijenjaju mišljenje".
Kanada je prošlog tjedna objavila da ove godine odobrava usmrćivanje 325.000 tuljana.

Ova poslijednja rečenica me zaprepastila. Odobrava???
Zar je netko došao s pitanjem "Možemo li masakrirati 325 000 tuljana?" i onda su mu odgovorili "Ma nema problema. Samo dajte."?
U Norveškoj su pak 2004. g. odobrili rekreacijski lov na tuljane. Bebe tuljani stari do dva tjedna, koje se još ne mogu hraniti niti plivati samostalno, lovci zatuku do smrti zbog bijele boje krzna, koje se nakon dva tjedna mijenja u srebrnosivu i time prestaje biti zanimljivo za modnu industriju.
Eto, baš kad pomislimo da ljudi možda nisu beznadno glupi, opet naprave nešto čime zapravo potvrđuju svoj status.

Hey, kad smo već kod uništavajućeg pohoda, zašto ne bi otrovali svu vodu, poubijali sve životinje na zemlji, posjekli sva drveća i onečistili sav zrak sve dok ne bi nestali i mi?
Ups, pa to već radimo.

Update: Lov je počeo. Kanadska obala je već puna krvi, a Kanađani su obećali da će biti "humani". Pardon, ali ja u ubijanju ne vidim humanosti.

Zamislite da ste 50 godina (ili manje) u budućnosti. Ulazite u neku ordinaciju, doktor vas pristojno upita kako vam može pomoći, a vi odgovarate: "Želim svog klona." ili "Klonirajte mi Brada Pitta. Uspjela sam nabaviti njegov DNK."
Vjerovali ili ne i kako god to apsurdno zvučalo, to će ubrzo biti moguće.
Sigurno sad neću objašnjavati kako se klonira, ali samo ću reći da su klonovi genetski identične jedinke.
Već sada stalno gledamo na tv-u, čitamo po novinama kako ljudi očajnički žele klonirati svoje preminule bližnje ili slično. Oprostite na izrazu, ali to je čista glupost.
I da se nekim slučajem sve poklopi i ispadne tj. rodi se netko s istim genima i izgledom kao svoj prethodnik, znači li to da će biti isti? Naravno da ne. Svi su ljudi unikati, individualci. Možda će i dva klona isto izgledati, ali se neće i jednako ponašati ni imati posve identičnu osobnost. Ponašanje se uči, a ne rađamo s njim.
Zato mi je totalno apsurdna ta fanatična želja da se stvori nečiji klon.
Uzmimo primjer očajne majke koja je izgubila dijete i želi ga klonirati. Samo je jedno dijete i njegovim "umnožavanjem" mu se smanjuje vrijednost.
Ja sigurno ne bih htjela da budem klonirana i da Zemljom hoda neko biće koje izgledao kao ja, ali nije ja.
I zamislite što bi se dogodilo da se kloniranje legalizira. Svi bi se fanatici rastrčali sa željom da kloniraju ljude koje obožavaju.
I još nešto, gdje je tu orginalnost, spontanost? Ljudi (tj. žene) stoljećima rađaju djecu za koje se ne zna kakav će im biti spol, boja kose, očiju.... Uskoro ćemo ići k liječniku u ordinaciju:
"Dobar dan. Ja bih dijete."
"Oh, nema problema. Sad ćemo vam donijeti katalog."
(I u katalogu lijepo složeni oblik tijela, lica, boje...)
"Ja sam odlučila i želim ovu mješavinu."
I devet mjeseci kasnije:Novo dijete po narudžbi.

Kloniranje možda ima neke dobre stvari, ali samo regeneracijsko kloniranje gdje se klonira neko tkivo, organ ili sl. koji zapravo mogu spasiti nečiji život. Reproduktivno kloniranje je nešto posve drukčije. Da i to prakticiramo, prestali bi biti ljudi. Stvarala bi se savršena bića, a ljudskost se skriva upravo u našim malim nesavršenostima.

Lady će morati prorijediti pisanje postova barem na neko vrijeme dok se ne stiša situacija u školi. Ali nećete se vi mene riješiti. Neću pisati svaki dan, ali ću pisati GOTOVO svaki dan. Ima više razloga:
1. Škola- Već u snovima recitiram život Barucha de Spinoze i njegove filozofije. Previše je učenja, a ja moram proći s 5 jer ne želim polagati maturu. Prelijena sam da i za to učim:-)
2. Vrijeme je da odlučim kamo na faks. Već mjesecima tupim i pokušavam se nečega sjetiti, pa mi je majka zadala barem sat vremena dnevno da razmišljam. (Hvala mama.)
3. Službeno sam se odrekla kave i fali mi sna. Ujutro se osjećam kao da me pregazio auto, a na večer kao da me pregazio kamion.
Naravno, ima i razloga zašto se nikad neću odreći bloga:
1. Volim ga (Osim kad se pokvare serveri. Onda planiram osvetnički pohod). Volim škrabati na njemu, istraživati…
2. Volim sve vas, vaše priče, pjesme, razmišljanja, pametovanja, zezancije itd. itd.
3. Obožavam povećavati račun za max adsl i na početku svakog mjeseca se svađati s bratom oko toga tko će platiti veći dio.
Eto, to je bila samo mala digersija iliti upozorenje da se ne začudite ako ne nađete post svaki dan (a trudit ću se pisati često).

Za sve one koji nisu znali ili su zaboravili (a nadam se da nema takvih), danas je službeno prvi dan proljeća. No danas je i Međunarodni dan poezije i Medunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije. Ovo poslijednje je posebno tužno jer na današnji dan 1960. u Južnoj Africi je ubijeno (bolje rečeno, masakrirano) 69-ero studenata na mirnim prosvjedima protiv apartheida.
No nećemo zaboraviti poeziju. Jedna od mojih omiljenih pjesama:

KAD BIH TI MOGAO REĆI
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.
Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.
Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš
Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Wystan Hugh Auden

1. Ustani sa Suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli često. Veliki Duh će slušati, samo ako ti govoriš.
2. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljenih duša. Moli se za njih da pronađu vodstvo.
3. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj - drugi mogu ići s tobom, ali nitko ne može ići umjesto tebe.
4. Ophodi se prema gostima u kući s puno obazrivosti. Posluži ih sa najboljom hranom, daj im najbolji ležaj, odnosi se prema njima s poštovanjem i čestitošću.
5. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Nije zasluženo i dato. Nije tvoje.
6. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude bilo biljke.
7. Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na osobno izražavanje.
8. Nikada ne govori loše o drugima. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratit će ti se višestruko.
9. Svi ljudi čine pogreške. Sve pogreške mogu biti oproštene.
10. Negativne misli uzrokuju bolesti uma, tijela i duha. Vježbaj optimizam.
11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetovne obitelji.
12. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalijevaj ih sa mudrošću i učenjima života. Dok rastu, daj im mjesto da rastu.
13. Izbjegavaj ranjavanje srca drugih. Otrov te boli će se vratiti tebi.
14. Budi iskren u sva vremena. Iskrenost je ispit nasljeđa i dosljednosti unutar ovog univerzuma.
15. Drži sebe u ravnoteži. Svoje umno Ja, Duhovno Ja, Emocionalno Ja, i Tjelesno Ja. Sva trebaju biti jednako snažna, čista i zdrava. Jačaj tijelo da ojača um. Rasti bogato u duhovnosti, da izlječiš emocionalne rane.
16. Donosi svjesne odluke, kao što ću i kakav biti, kako ću djelovati i nositi se sa svojim djelima. Budi odgovoran za svoja djela.
17. Poštuj privatnost i osobni prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo, pogotovo ne diraj svete i duhovne relikvije. To je zabranjeno.
18. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima, ako nisi pažljiv prema sebi i ne pomažeš prvo sebi.
19. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje.
20. Dijeli svoju dobru sreću. Dijeli i sudjeluj u davanju milostinje.

Naišla sam na zanimljiv članak i moram ga prenijeti vama.
Kako nisam ljubiteljica sporta, ali voljela bih se malo uhvatiti u koštac s njime, predstavljam vam čovjeka koji od sad moj sportski uzor.

Autobusi, vlakovi, avioni i ostala prijevozna sredstva nisu pretjerano potrebni Deanu Karnazesu. Čovjek je ultramaratonac koji već dvanaestak godina trči gdje god stigne, uspio je bez stajanja pretrčati 364 kilometra, a već se izvještio i u tome kako da u trku naruči pizzu.
Drugi ljudi kad ih u tridesetoj uhvati preuranjena kriza srednjih godina počnu varati ženu ili kupe sportski automobil, a Dean Karnazes iz San Francisca počeo je trčati, i otada nije stao. Taj ultramaratonac danas ima 42 godine i prošle godine ga je magazin GQ proglasio jednim od svojih 'čudesnih tijela godine'. Pobijedio je na ultramaratonu Badwater kroz kalifornijsku Dolinu smrti (217 kilometara na 55 stupnjeva Celzija), prvi istrčao ultramaraton do Južnog pola, a objavljena mu je i knjiga 'Ultramaratonac: ispovijesti cjelonoćnog trkača'. Kad ju je stigao napisati? Naravno, izdiktirao ju je u diktafon, onako u trku.

Kako izgleda trčati tako daleko?
Počne sasvim ok. Obično mogu pretrčati cijelu noć - stotinjak milja (oko 160 km). Kad sunce zađe drugog dana trčanja, onda obično počnem osjećati slabost. Tada sam već pretrčao 145 milja (više od 230 kilometara). Tek onda počinje bitka. To vam je umna bitka koliko i fizička.

Zar vam se ne spava?
I prije mi se događalo da zaspim dok trčim. Ironija je u tome što ne padnem. Kad guraš svoje tijelo do krajnje granice, ono šalje signale umu da staneš, da ne možeš više. Moraš preći preko tog signala i stavljati jednu nogu ispred druge.

A onda?
Ako mogu doći do znaka za zaustavljanje, zadovoljan sam. Ono što ustanoviš je da tijelo reagira, i u stanju sam se pomladiti i prevladati slabost. A onda dođeš do ushita, kad se osjećaš jako dobro i svijet je prepun mogućnosti. Te slabosti i ushiti postanu sve gušći. Slabost bude sve dublja; ne postoji mogućnost da još jednom zakoračiš. A onda mogu trčati cijelu godinu.

Koliko brzo obično trčite?
Ovisi. Ako je to u divljini, po uzbrdici ili na kiši, mogu pretrčati milju (1,609 km) za 16, 17 ili 18 minuta. Uspio sam pretrčati zadnju milju maratona za manje od 6 minuta. Vidio sam crtu cilja i mislim da me uhvatio ushit, htio sam završiti s time.

Kako trenirate?
Stalno treniram - često trčim cijelu noć. Stavim djecu na spavanje, ubacim kreditnu karticu i mobitel u torbicu oko pasa i trčim.

Kada ste počeli trčati?
Kad sam imao šest godina, u vrtiću. Moji roditelji dobili su treće dijete. Ja sam rekao mami da ne mora dolaziti po mene popodne. Otrčao bih do kuće. Počeo sam trčati na dulje staze. Trčao sam cross-country uzbrdo dok nisam odustao od trčanja na 15 godina. Na svoj 30. rođendan, bio sam u baru, slavio. Oko 11 sati navečer uhvatila me kriza srednjih godina. Jednostavno sam odlučio da se više ne želim napiti. Otišao sam iz bara, došao doma i obuo cipele za vrt. Poželio sam istrčati 30 milja na svoj trideseti rođendan. Uspio sam.

Ali jedete kolač od sira dok trčite?
Kad sam na tim dugim turama, nikad mi nije dosta kalorija.

I hranu koju vam dostave?
Pizzu. Nazovem ih i kažem da donesu na sljedeće raskrižje kojim ću protrčati.

Ne znam što da kažem na tog čovjeka. Takvu strast za trčanjem nikad nisam vidjela (osim možda kod Miska). Zapravo ni nemam takve strasti koja bi bila moj cijeli život.
Za kliknite za povećanje gornje slike pa da vidite to čudo od čovjeka. I za cure: da, oženjen je:-))

Danas je St. Patrick day. Nadam se da ste obukli prigodnu zelenu boju.
Neću pričati puno o životu samog Patrika. Legenda kaže kako je tijekom svoje misije Patrik stao na jedno brdo (danas poznato pod imenom Croagh Patrick) i uz pomoć svog drvenog štapa otjerao sve zmije iz Irske. Naravno, ova je priča tek puka metafora za iskorijenjavanje poganskih religija i bogova i pokrštavanje naroda. Bilo kako bilo, u sljedeća 2 stoljeća nakon dolaska Patrika cijela je Irska bila pokrštena.
Irci slave ovaj blagdan slave kao religiozni već jako dugo, već više od jednog tisućljeća. Sam blagdan pada u vrijeme kršćanskog Lenta, kada Irci tradicionalno poste i odriču se mesa, ali posebno za taj dan slavlja post se odbacuje, kako bi dostojno proslavili dan svog zaštitnika. Tradicionalna je postala i parada Sv. Patrika. Proslave tih blagdana se vežu za veselu glazbu, prijateljstvo i uopće pozitivnu energiju. I naravno, piva. Kad smo već kod piva, još jedna zanimljivost: sve do 70-tih godina 20. stoljeća zakonom je bilo propisano da svi pubovi u Irskoj moraju biti zatvoreni na Dan Sv. Patrika. Kasnije su se te mjere malo ublažile, a tek 1995. Irska je vlada počela opsežnu kampanju kako bi ovaj blagdan iskoristila u svrhu turističke promocije Irske, i ujedno širom otvorila vrata svih pubova. Danas se najpoznatija parada održava upravo u Dublinu, s višemilijuskim brojem posjetitelja.

Jedan prijatelj iz Irske mi je uspio poslati fenomenalne slike Dublina i tamošnjih pubova. Nažalost, snimane su prije par mjeseci pa ne prikazuju paradu, ali uživajte (kliknite za povečanu sliku).

Ne mogu vjerovati da još nisam pisala o jednoj od največih ličnosti 20. stoljeća, o čovjeku čiji glas naprosto obožavam. Moon River, Mrs. Robinson, My Way, Girl from Ipanema.... Nema dana kad nisam preslušala barem jednu od tih pjesama.
Mr. Blue Eyes, The Voice iliti Frank Sinatra je stvarao prekrasne pjesme. Neću reći da sam ga obožavala kao čovjeka jer samo Bog zna kakav je doista bio, ali njegovi filmovi i albumi su vrijedni divljenja.
Poput prave "zvijezde" čitavog je života punio stranice žutog tiska svojim brakovima, avanturama, navodnim vezama s mafijom i svojom sklonošću piću. U 2400 stranica debelom dosjeu Franka Sinatre se ističe da se družio se družio s kriminalcima, nasilnicima i prostitutkama.
'Kada si u show businessu, susrećeš mnogo ljudi i ne možeš znati tko su oni i što rade u životu,' bila je njegova obrana iz 1951. Kako je to došlo iz usta čovjeka koji je Luckyju Lucianu poklonio zlatnu tabakeru s gravurom 'Mom dobrom prijatelju Luckyju, od prijatelja Franka Sinatre', obrana nije previše vjerodostojna.
Kad je bila riječ o pjevanju, Sinatra je bio potpuno samouk. Nikada nije poznavao note te se uvijek oslanjao samo na svoj odličan sluh i savršen osjećaj za ritam.
Kako sve zvijezde imaju svoje up's and down's, tako ih je imao i Sinatra. U 34. godini je pao na samo dno. Veza s Avom Gardner postaje javni skandal pa se i njegova supruga Nancy rastaje od njega.
Pročitavši scenarij za "Odavdje do vječnosti" - "From here to eternity" uviđa da je uloga Maggia, mladog Talijana koji odbija biti slomljen, kao stvorena za njega te uspijeva dobiti tu ulogu, koja mu donosi i Oscara. Taj je trenutak Sinatru vratio na tračnice s kojih do kraja svoje profesionalne karijere, pa i samoga života, neće silaziti.

Ja Frankovu glazbu smatram univerzalnom. Mislim da nema osobe koja ne voli njegove pjesme, a ako postoji... žao mi je.
Omiljena zdravica bila mu je: "Da mi poživite do stote, i da posljednji glas koji budete čuli bude moj." E pa ja mislim doživjeti do stote, ali poslijednji glas koji čujem svake večeri prije spavanja je upravo Frankov.

Volim povijest, ali samo one zanimljive dijelove. A to znači da većina njih nije 100% istinita, pa ih se često svrstava u legende ili mitove.
Tu definitivno pripada lady Godiva.
Ona je bila ekscentrična plemkinja koja je naga i ogrnuta jedino vlastitom dugom kosom sjela na konja i u takvom izdanju prošetala ulicama Coventryja. Lady Godiva, supruga grofa Leofrica, živjela je u 11. stoljeću u Engleskoj. Njen je suprug bio bogati plemić, ubirao je velike poreze i kao svaki drugi feudalac podosta tlačio svoje podanike.
Legenda tvrdi da je Godiva mnogobrojnim molbama nastojala stati na kraj takvom njegovom ponašanju, sve dok on nije zaključio da će uslišati njene molbe samo ukoliko naga na konju prošeće Coventryjem. Na njegovo čudo, a i čudo svih ostalih stanovnika, Godiva je to zaista i učinila. Naravno, ako je vjerovati legendi.
Primjerice, verzija u kojoj je Godiva na konju prošla tržnicom u Coventryju u pratnji još dviju (odjevenih) jahačica jedna je od poznatijih.
Međutim, najpoznatija je ipak ona koja tvrdi da je Godiva naredila svim stanovnicima da se povuku u kuće i ne vire kroz vrata ili prozore. Jedan je znatiželjnik (kasnije u literaturi poznat kao Peeping Tom) ipak pogledao, ali je to odmah zatim skupo platio trenutno oslijepivši.
Uz njeno se ime veže i termin poznat kao lady Godiva sindrom, psihološka potreba za izlaganjem nagih dijelova tijela u javnosti, pri čemu to ne rade nužno ljudi koje bi se moglo svrstati među psihijatrijske slučajeve, već jednostavno oni koji teže ekstravaganciji i svojevrsnom seksualnom ekshibicionizmu.

Ajde, da čujem, tko od vas pati od toga sindroma? Nemojte se sramiti.:-))
Da danas netko napravi takav čin odmah bi završio iza rešetaka ili si već unaprijed može rezervirati sobu u Vrapću ili nekom drugom "odmaralištu". U najgorem slučaju bi završio kao glavna vijest na nekim xxx stranicama.
No, postoje neki koji doista vole trčati goli. Sjetite se samo golaća na raznim utakmicama. To ja zovem sindromom lady Godive.
No, kako se ja brinem o vama, preporučam da ne radite tako nešto. :-)

Još jedan "skandal" u koji je upleten blog, učenici i škole. Ajooj, ljudi moji.... Pa to je već apsurdno.
Kad sam vidjela onog klinju koji je pred tv-om izjavio da je blog za one bez privatnog života, smračilo mi se pred očima. Taj dotični klinac (neću mu reći ime da me slučajno ne bi uhitili i izručili Haagu) tvrdi da bi se trebali okrenuti društvu umjesto blogu. To je takva duboka misao da sam satima razmišljala i došla do zaključka da klinac ima pravo. Mislim, zašto bih ja tu izražavala svoje mišljenje, pisala o onome što me zanima i stjecala nova poznanstva kad mogu s njim ići po diskoklubovima, tračati, opijati se i povraćati vani na parkiralištu. Doista se zamislite oko njegovog prijedloga, zar ne?
Istna, pročitala sam kojekakve gluposti na blogovima, a opet sam čitala i odlična štiva. No bez obzira na sadržaj bloga, on je ipak osobna stvar. Javan je u smislu da ga svi mogu čitati, ali ako ti smeta, ne čitaj!
Priznajem da mi se ne sviđa kako učenici blate profesore iz potpuno neobjektivnih razloga, a profesor ne može iznijeti svoju stranu. No opet, to nije stvar zakona nego morala. Ne znam zašto još i policiju upliću. Zbog klevete? He, nisu ni profesori tako nedodirljivi i savršeni. Vidjela sam situacije kako profesori uokolo pričaju kako su neki učenici glupi i omalovažavaju ih. Prema tome, i to je kleveta. Ajmo se zato svi tužiti i završiti u zatvoru.
Uglavnom, da ne duljim jer mnogi pišu o tome, sloboda izražavanja postoji (ili barem tako tvrde) i treba je uzeti u obzir.

Kažu da novac pokreće svijet. Vjerojatno su u pravu. Od početka čovječanstva uvijek je postojalo neko sredstvo koje je kontroliralo svijet. U pradavnim vremenima krzno i hrana, zatim zlato, a danas obični papir koji je dobio neprocjenjivu vrijednost.
Ljudi kažu da njima novac nije važan. To nije istina. Novac je potreban za preživljavanje. Moramo si osigurati osnovne životne potrebe: hranu, krov nad glavom, odjeću i sl. Problem nastaje tek kad se ljudi zaljube u taj novac i žele što veći luksuz.
Odjednom nije dovoljan jedan auto, moraju se imati dva. Nije dovoljna lijepa povoljna odjeća. Mora se imati skupa dizajnerska bez obzira je li nam po ukusu ili nije. Mora se imati kuća veličine dvorca iako koristimo samo par soba. Kupuju se najskupljiji i najmoderniji mobiteli iako se ne upotrebljava pola od njihovih funkcija.
E u tom trenu čovjek postaje rob novca. Kako god mislio da će mu novac donijeti zadovoljstvo, nije istina. Naime, nikad nije zadovoljan jer uvijek želi još i još. Možda je Hobbes imao pravo kad je rekao da je čovjekovo prirodno stanje egoističnost i želja za moći.
Stvarno je nevjerojatna čovjekova pohlepa i euforija prema jednom obojenom komadu papira sa napisanim brojkama. To je nužno zlo.
Ima on dobre strane kao što je sposobnost da pomognete drugim ljudima, davanje u dobrotvorne svrhe, dobivanje bolje medicinske skrbi i sl.
Isto tako ima i loše strane kao što je oholost, škrtost i sl. ,a može biti i uzrok mnogih nevolja. Naime, novac nije vječan.
Sve u svemu, novac je bitan, ali ne mora značiti da se sve oko njega vrti. To se događa samo ako mu dopustite. Radije se bavite drugim vrijednostima koje će vam se isplatiti. Mislim na duhovne vrijednosti. Jer što biste na kraju svog života radije rekli:
"Bio sam bogat, ali nisam bio sretan." ili "Živio sam dobar život, okružen ljudima koje volim i nisam bio rob novca."?
Sretni su oni koji uspiju sve iskombinirati.