utorak, 18.02.2014.

Još samo ovo o ženama, muškarcima, bojama i ostali tricama i kučinama

Najprije, nakon duge pauze (kraj polugodišta, skijanje, upis starije nasljednice u gimnaziju... da ne nabrajam) moram vam reći da me jako vesele komentari na prošli post, onaj o krhkoj muževnosti i jakim ženama, jer, možemo se i ne moramo slagati, ali svaki put kad vidim da na moj blog dolaze ljudi koji ga pažljivo pročitaju i odvoje svoje vrijeme da bi napisali pametan i smislen odgovor, srce mi je kao kuća.

Nisam planirala još jedan post o toj temi, ali shvatila sam da bi pojedinačno odgovaranje na vaše komentare zapravo iznjedrilo još triput više teksta, pa mislim da je ipak bolje ovako.

Najprije, naravno da ne mislim da svaka poštena žena mora voljeti ružičastu, jer inače nešto ne valja s njezinom percepcijom vlastite ženstvenosti; ukusi su različiti, netko voli plavu, netko crvenu, a netko smeđu. Jednako je legitimno ne voljeti zelenu kao i ružičastu, razlike nema, sve dok smo svjesni da je riječ o estetici, a ne o simbolici određene boje. U svom sam prošlom postu pisala o majkama koje svojim kćerima ne dozvoljavaju ništa ružičasto, lila ili šljokasto uz objašnjenje da je to za priglupe ženice, implicirajući pritom ne samo riječima, već i izborom tradicionalno "muških" boja da će djevojčice izrasti u pametnije i inteligentije osobe ako se ne identificiraju s onim što društvo smatra uobičajenim za njihov spol. Možemo samo pretpostaviti kakve će to imati posljedice za doživljaj sebe koji će te djevojčice prije ili kasnije razviti. Vjerujem da je to samo druga, jednako štetna, krajnost kao i namjerno guranje djevojčica u sjajne haljinice princeza i ružičasti svijet plišanih jednoroga.

Slično se uvjerenje proteže i u odrasle godine. Ambiciozne japijevke još su osamdesetih godina osvajale tradicionalno muške "gornje katove" korporacijskih zgrada (one u kojima je smješten menadžment) s minimalno šminke na licima, strogih izraza lica uokvirenih strogim frizurama, u sivim, tamnoplavim i crnim kostimima i s dosadnim cipelama koje nisu ni štikle ni mokasine ni, zapravo, ništa što bi ženskoj nozi napravilo bilo kakvu estetsku uslugu.

I nije uvjerenje da je sve što pripada području žena glupo, trivijalno ili nevažno vezano samo za poslovni svijet. Klasični muški hobiji i zanimacije promatrani su na mnogo drugačiji način; ako ne kao zanimljive i atraktivne stvari, onda barem kao nešto na što muškarci, nakon što odrade svoje ozbiljne poslove, imaju pravo u vidu opuštanja. (Za razliku od njih, žene se cijele dane bave trivijalnostima, pa su sapunice i trač-časopisi samo produžetak njihove trivijalne egzistencije.) Nisam jednom za neku dobro obrazovanu, pametnu i uspješnu ženu, nakon što je izjavila da voli modu ili povremeno kupi Vogue, čula komentar "ajme, pa nismo imali pojma da je ona u biti tako plitka". I nema te diplome, sportskog ili profesionalnog uspjeha, napisane knjige ili zarađene love koja će je vratiti u svijet rijetkih žena za koje se vjeruje da su pametne i inteligentne, odnosno, netipične za svoj spol. S druge strane, to što vaš jednako dobro obrazovani šef zna tko je zabio gol u 27. minuti utakmice Špičkovina Donja - Špičkovina Gornja tamo neke 1979. godine ili koliko je trajala baterija na prvom modelu Nokijinog mobitela nipošto njegovu glavu ne čini napunjenu trivijalnim i nepotrebnim podacima. On je ozbiljan muškarac koji ozbiljno shvaća svoje hobije i pokazuje zavidnu razinu predanosti stvarima kojima se bavi. No, imajte na umu da ćete za dvadeset godina star mobitel od nekog nostalgičnog čudaka možda dobiti 50 kn, a ako ste imali sreću da je još vaša baka kupila Diorovu ili Chanelovu torbicu i dobro pazila na nju, sad ćete za nju bez problema dobiti više no što košta nova.



Na sreću, takve su podjele, od vizualnih do svih ostalih, sve rjeđe. Bila sam neki dan poslom na jednom mjestu na kojem su svi osim mene bili djelatnici industrije poznate kao izuzetno konzervativne, uglavnom od srednjeg do visokog menadžmenta, i mogu vam reći da sam bila ugodno iznenađena prizorima jarkocrvenih, trendovskih ženskih torbica, poslovne odjeće svih boja, cipela vrtoglavo visokih peta, minica, otkačenih frizura i boja kose te upadljivog nakita. Na kraju krajeva, ako Angela može biti smatrana najmoćnijom ženom svjetske politike i pojaviti se na nekom važnom događaju u lila-roza tonovima (a imajmo na umu da nije ni prva ni jedina žena u visokoj politici koja prkosi rodnim stereotipima - sjetimo se još Madeleine Albright, koja je znala nositi crveno i ljubičasto, a bila je poznata po upadljivim broševima, pa Julije Timošenko, čiji je svaki javni nastup ujedno bio i modni stejtment, tu je i uvijek sređena Cristina Elisabet Fernández i još dosta političarki svjetskog ranga) i bilo koja djelatnica bilo koje firme može i smije očekivati da je se shvati ozbiljno bez obzira na razbarušene šiškice ili neki ludi modni detalj.

Netko je u komentarima napisao da nismo jednaki i da to ni ne bismo trebali biti. Slažem se. Ne samo da žene i muškarci nisu jednaki, nego i među ženama, kao i među muškarcima ima toliko različitih pojedinaca da je svaka generalizacija i podjela, osim možda na žive i mrtve, sasvim pogrešna. Nije cilj - barem moj nije - da svi postanemo jednaki i da se utopimo u nekoj muško-žensko-bespolnoj masi, već da imamo prostora razvijati se kao pojedinci i stvarati svijet u kojem će biti mjesta za sve nas. I za muškarce u plavim trapericama i za muškarce u ružičastim jaknama, i za žene u sivim kaputima i za žene u svijetloplavim poliesterskim haljinama s lila umjetnim noktima dugačkim pet centimetara. Nitko se ne bi trebao osjećati više ili manje muškarac/žena ili, još gore, vredniji, pametniji, gluplji ili nevažniji zbog svog izbora odjeće, obrazovanja i hobija. I glupo je da se ljudi srame karakteristika koje se tradicionalno povezuju s njihovim spolom samo kako bi dokazali da su bolji, zanimljiviji ili barem drugačiji od onog što se sasvim pogrešno smatra većinom.

I, za kraj, imate li vremena, svakako vam preporučam da bacite pogled i pročitate.


A sad, 'ajmo svi na FB! Klik... Lajk!

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, karijera, boje

utorak, 21.01.2014.

Krhka muževnost i snažne žene

Iako je podjela svijeta na ružičastu i plavu općepoznata svakome tko nije baš totalni daltonist, onog trenutka kad postanete roditelji i uđete u komercijalni svijet djetinjstva, lupit će vas posred lica razni katalozi koji na plavo-sivim stranicama nude plastične bušilice i čekiće, čudovišta opasnih izraza lica, policijska i vatrogasna vozila, autiće, vlakove s prugom, zgradama stanice i popratnim krajolikom, plašteve za čarobnjake, drvene i plastične kocke i još hrpe toga što se smatra igračkama za dječake. S druge strane, na ružičastim će stranicama biti oglašene plastične, mahom ružičaste, kuhinje, pegle i šivaće mašine, lonci za kuhanje s plastičnim povrćem, lutkice u svim bojama i veličinama te nebrojeno pripadajuće im opreme, raznih mačkica, princezica, vila i svega drugog što se smatra interesnom sferom djevojčica.

Nije novost niti otkrivanje tople vode da se djevojčice od najmanjih nogu uči da budu dobre kućanice i pažljive majke, a igračke koje im se nude potiču statičnost, mirnoću i repetitivnost. S druge strane, dečkima se nude igračke koje potiču kreativnost i tjelesnu aktivnost, pa čak i agresivnost, jer smatra se da je sasvim u redu da se muški od malih nogu barem međusobno psuju, ako već ne i mlate. Podjela na ružičasto-plavi svijet do te je mjere opće mjesto marketinga usmjerenog prema obiteljima da nije ni potrebno trošiti riječi na nju.

Međutim.

Iako postoje ljudi - i sve ih je više - koji na tu podjelu ne pristaju, među onima koji je smatraju normalnom i podrazumijevajućom primjećujem nešto zanimljivo; iako se djevojčice trpa u ružičasto-lila-crveni okoliš, od bojanki i namještaja do odjeće i bicikla, nekako nikome nije bed kad je djevojčica odjevena u sivu ili crnu jaknu, plave traperice ili na nogama ima smeđe čizme. Ona je i dalje slatka mala curica (po mogućnosti tiha, nježna i plaha), dok, s druge strane, nikom ne pada na pamet odjenuti dječaka u ružičaste hlače ili mu dati da vozi ljubičasti bicikl ukrašen šljokicama (a da ne govorimo o tome da se slučajno poželi igrati lutkicama, puj, puj, puj!).

S mojim nasljednicama u razrede ide nekoliko djece u čijim su obiteljima rođena najprije ženska, a zatim muška djeca. Dok su djevojčice bile jedinice, bez razmišljanja im se kupovalo sve u tim takozvanim ženskim bojama. Kad su, par godina kasnije, na svijet došli sinovi, kćeri su odjednom počele dobivati plave bicikle, crne jakne i smeđe majice, uz objašnjenje da će to sve ionako još nositi sin, pa da mu boje budu prilagođene. Obrnuti slučaj, da starijeg sina odijevaju u lila majice s Hello Kitty i šljokicama zato što ima mlađu sestru koja će za godinu-dvije nositi tu istu majicu, ne pamtim. Ali zato mlađe sestre uredno nose maslinaste majice s gormitima koje su još nedavno pripadale starijoj braći.

Tu i tamo vidim takozvanu rodno neutralnu odjeću za djecu i, guess what, uvijek je, bez iznimke, bojama prilagođena dječacima. Osim žute i zelene, koje se ne smatraju ni muškim ni ženskim bojama, sva ta kao fol neutralna odjeća, oprema za dječje sobe i ostalo što se nudi, bez iznimke je u plavim, sivim i smeđim tonovima (odnosno, u bojama koje se inače bez iznimke identificiraju s dječacima), jer djevojčice - iako im je marketing neupitno pripisao ružičastu boju kao njihovu - se lako prilagode, za razliku od dječaka, koji bi vjerojatno na mjestu umrli da ih se pokrije lila posteljinom ili ih se, ne daj Bože, nahrani iz tanjura s princezama.

U školi mojih nasljednica svake se godine održava velika vrtna zabava. Za tu se zabavu unaprijed naprave majice za sjećanje, a novac od njihove prodaje ide za opremanje škole. Majice su svake godine druge boje i svake se godine roditelji svađaju oko toga koje će boje biti; do sad su bile tamnozelene, svijetlozelene, žute, svijetloplave i sive, jer to mogu nositi i dečki i curice, ali nikad, baš nikad ružičaste ili ljubičaste, jer te boje su samo za curice, a ne i za dečke. Tu i tamo neka mama djevojčica iz čiste zabave i određene doze zlobe predloži da majice budu, recimo, nježno roza, samo zato da može uživati u prizoru uspaničenih i često zapjenjenih majki dječaka, koje tvrde da njihovi dečki to jednostavno ne mogu nositi. Podtekst - kojeg u Austriji ne smiju izgovoriti, jer se jako, jako, jako pazi na političku korektnost - jest da bi dečki u ružičastim majicama bili manje dečki. Curice u plavom, sivom ili smeđem, s druge strane, nisu manje curice. U Hrvatskoj, u kojoj je izričaj mnogo direktniji, mnoge će mame za svog sina bez ustezanja odbiti bilo što ružičasto, uz objašnjenje ne odgajam ja pedera.

(Ovom prilikom namjerno preskačem sve one mame koje svoje djevojčice planski odijevaju u boje karakteristične za posmrtne povorke ili sredovječne činovnice samo zato da ne bi, ne daj Bože, dječica razvila nešto od tzv. ženskog identiteta, koji se u očima tih majki smatra krajnje nepoželjnim. Takve mame očito imaju problem s doživljajem vlastite spolnosti, a kćeri im prije ili kasnije završe u kričavim hlačama s leopard uzorkom, s previše blještavog nakita i ružičastim pramenovima u kosi.)

Slična je stvar i u svijetu odraslih. Kad je neka moja vrlo površna poznanica vidjela da mužić nosi ružičastu košulju uz sivo odijelo, što je sasvim korektna i u Austriji ni najmanje neobična poslovna kombinacija, prvo što je prokomentirala bilo je moj muž NIKAD ne bi obukao roza košulju, on je PRAVO muško.

Ispada, dakle, da je ženstvenost neuništiva i podnosi sve, od Jagodice Bobice do Gormita, od Minnie Mouse do Batmana, od ružičaste do crne, od lila do plave. S druge strane, muškost je jedna neopisivo krhka stvarca; dovoljno je odjenuti majicu krive boje, i hop, ode pimpek. Otpadne. Dečkić se istog trena prpošnim baletnim korakom zaputi u prvi DM, pjevušeći usput nešto od Cher, te si kupi lak za nokte, tekući puder i maskaru, a već idući dan napuca curi nogu i nađe si dečka (jednog malog koji već godinama nosi lila vestice i s kojim se potajice pogledava još od prošle jeseni). Pošaljete li sina u park na zlatnom biciklu njegove starije sestre, ne gine mu uspješna karijera u homoseksualnoj porno industriji. Kad se pater familias, odrasla osoba koja zna što želi u životu i odlučnim korakom ide u smjeru ispunjavanja svojih ciljeva, slučajno spotakne o svilenu ružičastu kravatu, unutar mjesec dana dogovorit će formalnosti oko razvoda braka i sretno otploviti u novi život sa svojim novim dečkom, sretan zbog svog novopronađenog spolnog i rodnog identiteta.


Klik... Lajk! Što čekaš?

Oznake: spol, rod, odgoj, djevojčice, dječaci, obitelj, boje

utorak, 15.10.2013.

Velika ljetna tura, 3. dio: dvorci Hohenschwangau i Neuschwanstein

Putovanje smo počeli na Chiemseeu, glavni dio odigrao se u Legolandu (koji smo napustili teška srca) i do povratka kući ostale su nam još samo dvije etape.

Nakon što smo se odmorili, naspavali i pojeli doručak, nastavili smo put prema jugu, kako bismo nekoliko sati kasnije došli do odredišta, mjestašca Hohenschwangau na prekrasnom jezeru Alpsee, u kojemu se nalaze dva poznata dvorca (istoimeni Hohenschwangau te mnogo poznatiji Neuschwanstein) te Muzej bavarskih kraljeva.

Planirali smo posjetiti dvorac, zatim se vratiti u obližnji gradić Füssen, u njemu večerati te nastaviti put za četvrtu i konačnu etapu, no na kraju je ispalo drugačije - rekla bih, i bolje.

Uglavnom, ne sluteći da je u dvorcima gužva čak i izvan sezone, ulaznice za dvorac Neuschwanstein nismo kupili preko interneta, a nismo ih kupili čak ni onog trena kad smo stigli u mjesto i parkirali auto, već smo najprije sjeli na terasu jednog restorana s prekrasnim pogledom na dvorac. Istina, bilo je divno i uživali smo u pogledu (i svemu ostalom), ali na blagajnu (koja je u središtu mjesta) smo stigli tek oko 13 h i - pazite sad - dobili ulaznice za termin u 16.45! Naime, u dvorac se može ući samo u određenom terminu, ovisno o tome želite li da vas kroza nj vodi živi ili audio-vodič te na kojem jeziku; grupe od desetak ljudi ulaze u razmacima od pet minuta, a sa svojom kartom možete ući samo u ono vrijeme koje je označeno na karti i semaforu te minutu kasnije. Dođite dvije minute kasnije i više nećete moći ući, bez obzira na to što imate karte. Dakle, ponovite za mnom, karte se kupuju preko interneta, unaprijed, za termin koji vam odgovara ili pak neposredno po dolasku u mjesto.


Budući da smo imali skoro pet sati za ubiti, odlučili smo prošetati do dvorca Hohenschwangaua. Riječ je o dvorcu kojeg je otac poznatog bavarskog kralja Ludovika II (nama već dobro poznatog ) napravio na ruševinama dvorca iz 12. stoljeća. To je ujedno bio i dvorac u kojemu je Ludovik II proveo svoje djetinjstvo i u kojem se zarazio ljubavlju prema bajkama i Wagneru.




Iako uspon do dvorca, promatran odozdo, djeluje dugačko i strmo, nije nijedno od tog. Blag je, staze su lijepo uređene i od središta mjesta do samog dvorca ne treba vam više od petnaest minuta, čak ni s dvoje djece koja, u dubokoj žalosti, cvile da "neeee mogu više". (Inače, bacite pogled na nebo. Meterolozi su prognozirali smak svijeta. Oluju, grmljavinu, kišu i vjetar. Opći potop i temperature vječnog leda i zime. Hm, da.)






Evo nas konačno gore! Prošetat ćemo malo oko dvorca.










Pogled s jednog Ludovikovog dvorca na drugi.




Jedna staza vodi do dvorca, a druga vraća u mjesto. No, kako bismo došli do središta, najprije moramo proći obalom jezera. Ovdje je sve puno ogromnih, šarenih vilinskih konjica, leptira i gusjenica, nasljednice su oduševljene, a mlađa me tjera da fotkam svako leteće biće koje je dovoljno tromo i nesnalažljivo da na vrijeme pobjegne.




Detalj iz mjesta.




Kupili smo povratne autobusne karte od središta mjesta do dvorca Neuschwanstein. E, to je bila greška. Cesta je, naime, uska i zavojita, a vozač slaboumni manijak kvocijenta inteligencije drogiranog pingvina koji je namjerno ulazio u zavoje nevjerojatnom brzinom, skretao u posljednji tren i s nekim svojim frendom, likom koji je stajao kraj njega, ismijavao ljude koji su u većini zavoja glasno vrištali. Mislio je da ga, budući da priča češki, nitko ne razumije. Car.

Vožnja nije bila samo opasna, nego i, jednostavno rečeno, loša. Čak i ako želite glumiti frajera, možete to učiniti na način da nikom u busu nije zlo. Ako stvarno znate voziti, je l'. A ovaj naš češki junačina nije znao. Moj se želudac popeo visoko u grlo i trebalo mu je dosta vremena da se vrati na mjesto.

No, to sad nije toliko važno. Važno je da smo se konačno dočepali toliko željenog dvorca iz bajki pa nam je za sve ostalo odjednom postalo svejedno.

Neuschwanstein je dvorac koji je Ludovik II sagradio (kao i njegov otac Hohenschwangau) na ruševinama jednog mnogo starijeg dvorca. Poput dvorca na Chiemseeu, i ovaj je trebao utjeloviti njegovu ljubav prema bajkama i umjetnosti. Za mjesto gradnje odabrana je teško dostupna litica koju je mali Ludo kroz prozor svoje dvorske sobe čeznutljivo promatrao cijelo svoje djetinjstvo, a budući da je Neuschwanstein trebao imati sve tada suvremene pogodnosti i udobnosti, ulazilo se u prilične manevre ne bi li naš kralj dobio ono što je želio - a dobio je sve, od grijanja, struje i telefona do tekuće vode! Sobe su bile uređene nevjerojatno raskošno, a svaka je predstavljala po jedno Wagnerovo djelo. Budući da je gradnja Neuschwansteina bila dugotrajna, skupa i iscrpljujuća, a Ludovik nije dugo poživio, njegovu je smrt dvorac dočekao sagrađen tek djelomično. Nakon njegove smrti odlučeno je da se ne nastavlja s onako opsežnom i raskošnom gradnjom kakva je bila zamišljena, već je ostatak manje-više skrpan tek onoliko koliko je potrebno kako bi služio svrsi. Danas je prosječnom konzumentu popularne kulture Neuschwanstein poznat kao dvorac kojim su se inspirirali Disneyjevi crtači kad su stvarali logo svoje kompanije. Ukucate li u google "Disney castle Germany" bez greške ćete dobiti Neuschwanstein kao rezultat.


Ok, gore ste. Najbolji ćete pogled imati s (klimavog, aha) drvenog mosta postavljenog iznad visoke, zaista visoke provalije, južno od dvorca. To su vam one fotke s razglednica. Pa, u to ime...






Ovo je pogled na dvorac s donje strane.




Ulaz u kompleks dvorca.




Sjećate se kad sam rekla da karte imaju svoj broj i točno vrijeme ulaska te da ne možete ući ni prije ni poslije? Ovo je monitor na kojem piše kad tko može ući. Čekamo svoj termin. Broj 504.




Slika iz dvorca nema, budući da je fotografiranje u njemu zabranjeno. U tzv. postsezoni u dvorcu i oko njega još uvijek vlada ogromna gužva. Naša vodičica, simpatična mlađa ženskica, rekla je da "sad kad je malo mirnije" ima "tek nekih osamdeset vodstava na njemačkom i isto toliko na engleskom na dan". Turisti koji pričaju ostale jezike izvan glavne sezone ne mogu dobiti živog vodiča, već se moraju zadovoljiti snimkom.

Vodstvo kroz dvorac traje otprilike pola sata. Kad dođete do kuhinje, slobodni ste ostatkom dvorca šetati koliko god dugo želite. Osim kuhinje i prostorija za poslugu, tu su još i odlično opremljene suvenirnice (zar ste sumnjali?). S prozora dvorca i na terasama slikanje je dozvoljeno.


Sjećate li se moje primjedbe o klimavom mostu iznad jaaaako visoke provalije? Kad smo bili na njemu, nismo ni sami kužili koliko smo visoko. Pogled s jedne od terasa dvorca pomogao nam je da te visine postanemo svjesni.




S dvorca do parkirališta spustili smo se pješice, iako smo imali karte za autobus. Svakome tko je u iole dobroj formi preporučila bih uspon pješice (pješaci imaju svoju stazu) ili eventualno kočijom (kočije cestu, na žalost, dijele s busovima). Obujte udobne cipele ili tenisice i udri! Uspon traje 20-30 minuta, ovisno o tempu vašeg hoda.

Inače, staza kojom smo se spuštali bila je prepuna minijaturnih žabica koje su nasljednice strpljivo, jednu po jednu vraćale u šumu, kako ih ljudi ne bi zgazili. Bile su jako slatke. Kad sam im nešto kasnije rekla da su, zapravo, trebale poljubiti barem jednu od tih žabica (dvorac je u blizini, žabac-princ, je l'), reakcija je bila, pa, burna.

I to je to za danas. Ubrzo smo sjeli u auto i krenuli prenoćiti u... Saznat ćete!


Klik... Lajk!

Oznake: dvorci, Hohenschwangau, Neuschwanstein, Ludwig II, Ludovik II, Bavarska, Njemačka, putovanje, izleti, obitelj

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31