ponedjeljak, 28.11.2016.
OTIĆI
 Ja mogu otići a da zauvjek ostanem tu tiha kao zora topla kao proljetno jutro čeznutljiva poput sumraka na moru zagonetna kao mjesec iza oblaka. Ja mogu otići a da ti to i ne znaš mogu srce ostaviti ranjeno da krvari pod tvojim nogama. Ja mogu otići i pamtiti sve tvoje i moje sve naše male stvari spremljene u škrinjici koju si ti čvrsto zatvorio. |
četvrtak, 17.11.2016.
Ja još sebi najviše nalikujem na nas
 Ne znam kako je tebi Ja još sebi najviše nalikujem na nas Sjećam se svilenih dodira Koji klize niz moja leđa Toplih dlanova Utočišta za moje nasmiješene obraze Suza zaleđenih Na našem posljednjem aerodromu Onog silnog hladnog vjetra Koji je ipak odnio sve što smo htjeli Na znam koga vidiš kad sebe gledaš Ja još sebi najviše nalikujem na nas I ponekad kažem sebi, nama Kako to da nismo znali Po oblacima skakati U vjetrovima letjeti Među zvijezdama sanjati Ah, sad je sve to prošlo Mada još se nekad sjetim Pod ovim drugim nebom Bez tebe Pogledam se nekad Ja još sebi, nekako, najviše nalikujem na nas |
ponedjeljak, 14.11.2016.
Teenager? No, thanks!
 Jesen. Evo, stigla je. I u mene unijela neku tugu za dugim sunčanim danima, za zlatnim morem koje nas je zvalo u zagrljaj; kad je sve izgledalo nekako lakše i ostvarljivije... Što radi čovjek kad ga vremenske prilike stjeraju u kuću, u zatvoreni prostor? Oni koji imaju obitelj dobivaju savršenu priliku da se malo više druže, da sa djecom ljeta i izlazaka obnove veze, da im pokušaju opet biti roditelji. I da se tome raduju. Poneki od nas zaborave kolika je to radost (o odgovornosti nećemo ovaj put) imati teenagera u kući. Prvo, oni baš sve znaju. Tako nam se, eto, pruža fantastična prilika da od njih naučimo sve što još ne znamo. Drugo, oni se mogu brinuti posve sami za sebe, nama preostaje jedino da gledamo i divimo se tom umijeću. Pa dobro, to što ne znaju gdje su im čarape ili omiljene tenisice, nije big deal! To se svakom može dogoditi... Treće, mogu nas naučiti da se uopće ne brinemo ni za što, nadasve zbog njihovih kasnonoćno-jutarnjih dolazaka sa kakvog week-end party-a. Oni su odgovorne osobe, a tu je uvijek i Matan, taj se pobrine za sve njih! Četvrto, oni ne traže da kuhate za njih; spremite im ili, još bolje, naručite sandwich, jer : '''ko će baš sad jesti tu juhu???''. Dobro, ponekad se desi da požele neku 'zdravu hranu'... Peto, teenagerska soba uglavnom služi za odlaganje bespotrebnih stvari kao što su knjige i bilježnice, te poneki komad vjerojatno prljave odjeće, koja uključuje nevjerojatno crne nekad bijele čarape, koje su sigurno u beživotnom stanju, jer su potpuno ukočene... Šesto, mogu nas zadiviti bjesomučnim premještanjem vaših stvari po kući (posebno kozmetike u kupaonici) i poslije još bjesomučnije tvrditi nježnim i umilnim glasom, kako oni: ''nisu dirnuli tu i tu stvar'' i tjerati nas da mislimo kako smo postali senilni i zaboravljamo gdje smo što spremili. Sedmo. Hm... da, to sedmo... Vaš vrli teenager će vas uvijek i odmah podsjetiti ako ste nešto izrekli nepravilno, upotrijebili zastarjeli izraz, obukli nešto 'demode', zaboravili što je to 'Sumrak' i koji se dio upravo prikazuje u kinu, zašto je neizostavno ići na 'taj i taj' koncert. Osmo i najvažnije: najozbiljnijim glasom od vas će tražiti da ne brinete za njihovo učenje, jer ih to živcira i demotivira i tako će biti sve do pred ljeto, kad će, eto, morati na repeticije, jer ona profesorica ne objašnjava dobro i oni nisu cijele školske godine mogli shvatiti to gradivo, pa sad nekim čudnim slučajem imaju jedinicu! Kažu da se povijest ponavlja. Lako moguće, iako ja smatram da nije to baš tako u svim segmentima. Recimo, mislim da su ovi, new age teenageri neki neponovljivi. Hvala Bogu! Napomena: Post posvećen 'mojem' teenager fan club-u kojem se toplo zahvaljujem na čitanju i lijepim riječima! |
srijeda, 09.11.2016.
Sebična pjesma
 Kaži mi, molim te (mada te pitam iz sebičnih razloga) Ima li doista tamo vječnog mira Snivaš li spokojno Mada nismo rekli sve Kaži mi da ne bole One tvoje suze zbog mene Utješi me Reci da tamo ne postoji zlo Koje te nije doticalo nikad (kako su riječi slabe) Brinem za tebe Kao što si ti cijeli život za mene I nikad nije bilo vremena Tako potrebnog vremena Za tebe i mene Ali ja ipak znam Na duši nosim Sve riječi koje mi nisi rekao... |
četvrtak, 03.11.2016.
Kišobran
 Kakav je to svijet U kojem više nitko ne popravlja kišobrane Pa hodamo pod uvijek novim Nepoznatim kišobranima Kišobranima bez prošlosti Koji ne pamte onu neku tužnu kišu Kišobranima bez budućnosti Koje se i ne trudimo ne ostaviti Ne zaboraviti Kišobrabranima koje će uzeti netko drugi Bilo tko Netko kome ne treba ni sjećanje Ni prošlost Ni budućnost Netko kome ne treba ni taj Tuđi kišobran Koji nije ni lijep Ni šaren Kišobran kojem je svaka kiša ista Koji ne pamti ni jednu kap One nekad sretne kiše |
devilwoman19@gmail.com