dijalozi

24.04.2012., utorak

LJUDI, BIT ĆU OPET TATA, DAJ JOŠ JEDNU RUNDU!!!




(kako smo krenuli morat ćemo ovaj blog preimenovat iz "dijalozi" u "priče" sretan)


Ostadoh sam za stolom. Iskapio sam kriglu pive na eks, ne znam jel' od žeđi ili od nervoze. Naručio sam još jednu. U restoranu je bilo zabranjeno pušenje. Preselio sam se na terasu i čim sam sjeo za stol zapalih cigaretu. Povukao sam dim iz cigarete koliko god duboko sam mogao uživajući u protoku dima kroz dušnik i pluća, a onda sam lagano izdahnuo kroz nos i usta. Kad bi život bio toliko jednostavan kao pušenje sretan.

Rodit će. Tako je odlučila. Zatekla me u potpunosti. Kako se to dogodilo?! Nisam spreman za još jedno dijete. Zakleo sam se da se više nikad neću ženiti, da neću opet stvarati obitelj.

Volim svoju kćer, ona mi je sve na svijetu i nikad si neću oprostiti što sam dopustio da nam se obitelj raspadne. Kao da sam i mogao učiniti nešto više da je spasim. Možda i jesam, ne znam više. Bili smo sretni neko vrijeme, nisam ni slutio da se tako nešto može dogoditi, ali se dogodilo. Da, brak nam je zapao u krizu, mali milijun razloga. Uglavnom, ona je otišla. Nije da nisam pokušao vratiti je, ali bila je odlučna. Jasno mi je dala do znanja da me više ne voli, da više ne može živjeti sa mnom, da joj ne pružam dovoljno ljubavi i pažnje, da nisam ispunio njena očekivanja. Devet godina joj je trebalo da shvati sve to sretan. Kumio sam je i molio da se vrati, da je volim i da možemo prebroditi sve probleme, da možemo krenuti ispočetka. Ništa nije pomoglo. A dijete!? Nisam mogao pogledati u oči našoj kćeri i reći joj da se mama i tata rastaju. Ona joj je rekla dok sam ja bio na poslu. Kad sam se vratio doma kćer mi je dotrčala u naručje i počela plakati, sve mi je bilo jasno, saznala je. Plakali smo zajedno.

Rastali smo se sporazumno, pristao sam na sve njene zahtjeve, jednostavno sam odustao, potonuo, ne vjerujući da se to sve stvarno događa. Dogovorili smo zajedničko skrbništvo nad djetetom, pokušali smo ublažiti počinjenu štetu koliko god smo mogli.

Strašno sam patio. Ostao sam sam, nisam to mogao shvatiti. Zašto pobogu? Koliki god problemi bili, zašto bježati, zašto ih ne rješavati, tražiti kompromis, čuvati što smo imali? A onda pitanje, a što smo imali? Bilo nam je gadno posljednjih par godina braka. Financijski problemi, netrpeljivost između svekrve i snahe koja je svakim danom bila sve gora, moja nesposobnost da zaradim dovoljno novaca da se odselimo, da kupimo svoj stan ili kuću, da živimo sami. A rintao sam po cijele dane, i žena isto, i opet nikako na zelenu granu. I onda tras!!! Grom iz vedra neba! Ali nebo je ipak bilo oblačno, samo ja te oblake nisam vidio, ili ih nisam htio vidjeti.

Nakon šoka koji sam doživio kad me ostavila, uslijedio je šok kad sam doznao da je nedugo zatim zatrudnjela. Jesu svi muškarci slijepi na nevjeru, ili samo ja i još nekolicina papaka?! Njena odlučnost da me ostavi imala je temelj u vezi s drugim muškarcem, inače ne bi tako željno otišla od mene. Trebao joj je raskid sa mnom da bi mogla biti s drugim. Dobro je tajila (a i radila je kao tajnica), svaka joj čast, ništa nisam posumnjao, do kraja sam vjerovao da me voli i da postoji nada da mi se vrati. Pobjegla je jer je našla utjehu u drugome. A onda sam se zapitao da li me ikada voljela, da li sam ja nju volio, što ljubav uopće znači? Ništa drugo do ostvarivanja naših interesa. Nema ništa izvan toga, izvan ostvarivanja naših želja. Da me je voljela ne bi tražila utjehu u drugome, ostala bi s onim kojeg voli i rješavala probleme. Ili se ja to samo tješim?

Naše dijete dobilo je polubrata. Ali ne samo naše. Već i njegova djeca. Nisam spomenuo da je on oženjen i ima troje djece, i da joj je bio šef na poslu. O da, bonus šok. Obećao joj je brda i doline, da će ostaviti svoju ženu i živjeti s njom, ali to nije učinio, ostao je sa svojom prvom obitelji. Međutim, moja bivša žena mu je i dalje ljubavnica, posjećuje je uredno i brine se za njihovog sina. Nije me to briga, ne što se nje tiče i njihovog djeteta, jedina mi je briga naša kćer, kako to sve utječe na nju, zato mi je važno znati što se događa. Kad bi bilo moguće prekinuo bih svaki kontakt sa svojom bivšom ženom, ali ne mogu zbog naše kćeri.

Dugo mi je trebalo da se koliko toliko oporavim od svega toga. No, ipak sam nastavio živjeti kako god sam znao i umio, ostavio iza sebe što je bilo i pičio dalje. Kako to uvijek biva iznenada i ničim izazvano, upoznao sam nju. Moju utjehu. Dala mi je svoju ljubav, uzdigla me iz ponora patnje koju sam proživljavao zbog gubitka obitelji. Kad sam ušao u vezu s njom bio sam potpuno iskren, ne želim novu obitelj, jer ne želim mogućnost novog gubitka, ne bih ga više preživio. Ali koga ja zavaravam? Ponovo volim! Volim tu ženu, ne mogu je ostaviti, trebam je, treba i ona mene, a naše dijete koje nosi treba nas oboje.

Pogledao sam na sat. Već dva sata sjedim na terasi, popio sam četiri krigle pive i popušio pola kutije cigareta. Odlučio sam. Imat ću novu obitelj. Nema ništa ljepše od osjećaja koji stvara držanje malog bića, novog života u naručju i od osmjeha djeteta koje zna da je u tom naručju sigurno. Nema ništa ljepše od prve promijenjene pelene, od prvog koraka, od prve izgovorene riječi, od glasa koji zove „Tata“, od bića koje traži ljubav i od mogućnosti davanja ljubavi. Znam, prošao sam to sve i proći ću opet. Jedva čekam!

Nazvat ću je i ispričati joj se, reći joj da želim nju i to dijete više od svega, di mi je pamet bila!?

Ljudi, bit ću opet tata, daj još jednu rundu!!!



- 13:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.04.2012., ponedjeljak

BITI ILI NE BITI RODITELJ, PITANJE JE SAD?!




Prolazili su dani, tjedni, ali kao da se radilo o minutama. Zapravo, vrijeme nije postojalo, ne kada smo bili zajedno, a to je bilo gotovo svakodnevno, koliko su nam obaveze dopuštale. Živjeli smo za trenutak koji ćemo provesti zajedno i prepustiti se strasti koja je gorjela u nama, a gasili smo je jedno u drugom. Da li je to ono što se zove ljubav? Mislili smo da jest, ne, osjećali smo da jest.

Dogovorili smo nedjeljni ručak u „Štefekovom Gaju“. Predivan restoran na seoskom imanju i prekrasan proljetni dan, doimalo se sve savršenim. Došao sam ranije, kao i uvijek. Jedva sam čekao da je ugledam. Stigla je na vrijeme, nikad nije kasnila, to sam volio kod nje, kao da je postojalo nešto što nisam. Kad me ugledala razvukla je osmjeh, a rupice na njenom licu činile su je još ljepšom i zanosnijom. Ustao sam sa stolice i uzvratio joj osmjeh, zagrlili smo se i poljubili. Nakratko je zadrhtala, kao od straha, jedva osjetno, ali dovoljno da shvatim da nešto ne valja. Pogledao sam je u oči, spustila je pogled i sjela pitajući: - Jesi već pogledao kaj bi mogli finoga pojesti?

Odmah na naručivanje hrane, nešto stvarno ne valja, nema ni kako si, ni falio si mi? hm... hm… Odlučio sam preispitati situaciju, uz osmjeh naravno: - Kaj si tak gladna da me nemreš pitati ni jesi mi falila, jesam li te sanjao sinoć? (iako sam radio noćnu smjenu) sretan

- Ljubavi znam da sam ti falila, ta proveli smo vrijeme na mobitelima do neko doba noći sretan. Falio si i ti meni srce, no stvarno sam baš gladna.

Primijetio sam da je nemirna, nešto je muči, a onda je krenula: - Nema smisla da više duljim, ne mogu to više držati u sebi, moram ti nešto reći.

Ups, mora mi nešto reći?! Mrzim tu rečenicu. Prošlo mi je milijun stvari kroz glavu kad sam čuo njen glas koji je podrhtavao i bio nesiguran. Kaj se dogodilo, da nije gotovo, kaj sam skrivio, jeli našla nekog drugog? Uozbiljio sam se i sa zabrinutim izrazom na licu rekoh: - Reci ljubavi.

Pogledala me širom otvorenih očiju i uzdahnula: - Trudna sam.

Ni pet, ni šest, nego „trudna sam“. Jel' se to ona zajebava sa mnom? Pa ne bi se valjda s tim zajebavala, a nije ni prvi april. Reagirao sam spontano: - Jesi sigurna?

- Jesam. Potpuno sam sigurna. Bila sam na pregledu, trudna sam već skoro mjesec i pol.

Prišao nam je nakešeni konobar: - Dobar dan, želite li naručiti?

Ne pogledavši ga, samo sam izgovorio: – Ne još, zvat ćemo vas, hvala.

Gledala me ravno u oči očekivajući moju daljnju reakciju. Šok! Jebo te, oblio me hladan znoj. Ne mogu vjerovat! Ma nije moguće, pa pazio sam. Da nije bila s nekim drugim? Da je upitam to, ma ne, ne dolazi u obzir. Ali opet? Ipak sam izgovorio, u panici nisam znao što drugo: - Jesi sigurna da je moje, pa znaš da sam pazio?

Oči su joj se napunile suzama. Suze, samo mi je to falilo.

- Ne mogu vjerovat! Kako se uopće usuđuješ to pitat? Volim te, nikad ne bih bila s drugim, nikad!!!

Počela je plakati. E jebi ga sad, a dan je tak lijepo počeo. – Ne plači ljubavi, oprosti mi, nisam to očekivao, uhvatila me panika, ne znam kak' da se ponašam. Znam da je to nešto kaj najmanje želiš čuti, ali ja ne želim to dijete. Jesi li razmišljala, kaj ćeš napravit?

Pogledala me ponovo svojim suznim očima u nevjerici, kao da ne može shvatiti kako sam se usudio izreći da ne želim dijete. Bijesno mi je odgovorila: - Ne želiš dijete?! E, pa o tome si trebao prije razmišljati, sad imaš dijete, ne mogu vjerovat. Jel' ti mene uopće voliš, jesi li me ikada volio???

- Naravno da te volim, ako nisam spreman za dijete, ako ga ne želim ne znači da te ne volim.

- Kako ne znači, to dijete je plod naše ljubavi, ti si mu otac, ja majka, i ako me voliš preuzet ćeš odgovornost i biti ćeš otac tom djetetu!!!

E, sad sam ja popizdio: - Molim?!!! Ti to mene ucjenjuješ?!!! Ako te volim bit ću otac tom djetetu?!!! Jel' to znači da si već odlučila zadržati ga?! Nisi mi trebala ništa onda ni govoriti, odlučila si i kvit, odlučio sam i ja, ne želim dijete!!!

Već vidno uplakana, razmazane maskare i na rubu sloma, al' smogla je snage još jednom ponoviti: - Ne želiš naše dijete?! Znam da iza sebe imaš brak koji nije imao budućnost, svjesna sam i tvog stava o instituciji braka, međutim ja ne tražim brak. Želim samo da naše dijete odrasta uz oba roditelja. Upravo sam donijela konačnu odluku. Da, zadržat ću bebu, ionako je pobačaj bio tek beznačajna opcija, ne bih mogla živjet s tim. Odgajat ću ga sama ili uz nekog drugog, nekog kog će zvati ocem jer njegov biološki otac nema dovoljno snage da ga prihvati. Možeš li to dopustiti?

Sve mi je to bilo ko' grom iz vedra neba. Jednom davno bio sam sretan, imao sam dom, obitelj, a onda je sve otišlo k vragu. Nemam ja snage za nove zalogaje izazova koji nije bio samo izazov, već i odgovornost, prevelika odgovornost.

– Što imam dopuštati ili ne?! Odlučila si zadržati dijete, napravila si izbor. Ja ne želim dijete, poštujem tvoj izbor, ti poštuj moj! Znala si da se ne želim vezati na taj način, da ne želim djecu, da ne želim obitelj.

– Jel' ti razmišljaš o djetetu, što ću mu reći tko mu je otac? Kako možeš biti tako prokleto sebičan?! Ne moraš voljeti mene, voli to dijete.

– Ja sam okrutan i prokleto sebičan?! Ništa manje od tebe, ti to dijete želiš zadržati zbog sebe, zbog svoje sebičnosti. A kakav će mu život biti bez oca pada na tvoju dušu, pa mu onda objašnjavaj zakaj si ga rodila znajući da ga otac ne želi. Rekoh ti, tvoje tijelo tvoj izbor, odlučila si i ja to poštujem.

Ustala je ne prestajući plakati i na odlasku mi dobacila: - Ovo je za oboje neplanirana situacija, nadam se da ćeš dobro promisliti prije no što doneseš bilo kakvu odluku.

Nisam je više mogao gledati u oči, žena koja me ponovo vratila u život, probudila me, ujedno me od velikog junaka učinila kukavicom punom strahova. Otišla je. Pogledao sam u pravcu šanka i primijetio zabezeknutog konobara koji je gledao prema meni. Pozvao sam ga.

– Izvolite!, rekao je.

– Daj mi pivu.


(ova priča u potpunosti je plod mašte, a svaka eventualna sličnost sa stvarnim osobama i događajima sasvim je slučajna sretan)


- 18:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.04.2012., petak

Čar života




Znam, priličio bi post u nekom blagdanskom duhu jer Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Trebali bi barem kroz dijalog iznijeti vlastite stavove, iste ili različite, viđenje stvari iz različitih kutaka uma. No, umorih se i dušom i tijelom sretan, stoga neću filozofirat o nečemu što može i ne mora biti jer trenutno će biti baš onako kako i jest. Želim vam sretne uskršnje blagdane, ali i svakog dana obilje zdravlja, radosti i nade začinjene ljubavlju, a svoju ljubav podijelit ću s vama kroz ovu kratku priču…

……Nemirno sam pogledavala na sat, no kazaljke kao da su stale, a ja sam još uvijek sjedila u parku pokrivenom velom zlaćanog jesenjeg lišća i razmišljala o njemu, o nama. Iako su se naši životi činili različitim svjetovima nadopunjavali smo jedno drugo u svemu. Spontano, slušajući smijeh zaigrane djece u parku donijela sam odluku, odlučila sam ga upoznati. Nedugo zatim dogovorili smo se da nakon puno provedenog vremena u bezbroj ispisanih slova, poruka i riječi pogledamo jedno drugome u oči. Bila sam nervozna, ali kada je došao osmjeh na njegovu licu i opuštena atmosfera ohrabrile su me i odagnale sve moje strahove o tome kako mu se neću dopasti.

Ne, nikada nisam ni sumnjala da bi me mogao razočarati, bez obzira na njegovu prošlost i dijete iz propalog braka. Prepustila sam se i dopustila da me upozna onakvu kakva jesam sa svim mojim nedostacima, manama i vrlinama. Njegove oči prozor su kroz koji sam mogla zaviriti u čistu i neiskvarenu dušu, dušu koja je bila prepuna emocija. Razmjenjivali smo priče i upoznavali se, čas uz glasno smijanje, čas uz tihe riječi i nježne poglede. Bez obzira što nisam osjećala glad naručili smo zapečene štrukle, jer u njegovom društvu i najjednostavnija hrana bila je prava poslastica. Nekoliko čaša vina dodatno nas je opustila i sada se već činilo kao da se znamo godinama. Vrijeme je nemilosrdno letjelo i skoro je bila ponoć, lica su nam pokazivala tugu zbog kraja jednog predivnog dana i zajednički provedenih trenutaka.

Poput pravog kavalira ponudio mi je da prespavam kod njega što nikako nisam mogla, a ni željela odbiti. Stigavši do stana još smo bili duboko u priči o prelijepo provedenoj večeri i druženju. Silno sam željela da taj trenutak još traje, traje i nikad se ne prekine. Predložio je da spavam u njegovoj sobi na što mi je srce još brže zakucalo od uzbuđenja, ali prije nego sam i odlučila s osmjehom na usnama ušli smo u sobu. Rumenilo mi je oblilo lice u strahu hoće li pomisliti da sam laka žena koja tek tako ulazi u muškarčev krevet. Od svih tih razmišljanja nisam ni primijetila, a onda sam zadrhtala od nježnog dodira njegovih prstiju koji su potražili moje i lagano me dodirivali.

Sve me je to zbunilo i nisam se dobro ni snašla, a njegove usne našle su se na mojima. Nepomično sam čekala daljnji slijed njegovih pokreta, a onda sam zanesena strašću prihvatila igru njegovih senzualnih usana. Osjetila sam blagu vrtoglavicu, a toplina se proširila cijelim mojim tijelom. Nisam imala snage prekidati trenutak za kojim sam toliko dugo čeznula i o kojem sam toliko dugo sanjala, a san se pretvorio u stvarnost. Usne su nam se spajale divljom strasti, a jezici se isprepleli, dok su mu prsti vješto mazili moj vrat. Gledao me je u oči dubokim pogledom u kojem sam mogla vidjeti želju, želju da postanemo jedno.

Bujica strasti nas je ponijela i sobom su odjekivali samo uzdasi zadovoljstva kao najljepše melodije ljubavi i tjelesnog užitka koji opijaju dušu. Miris ljubavnih sokova ponosno je bio na našim tijelima kao svjedok jednog ostvarenog sna koji će zauvijek ostati u našim srcima. Ostali smo ležati isprepletenih tijela na krevetu koji je bio utočište naše ljubavi. Tiho je usnuo, a njegovo lice odavalo je mirnoću i spokoj. Promatrajući ga tako bojala sam se zatvoriti oči u strahu da sve ovo ne nestane, ali toplina njegova zagrljaja davala mi je sigurnost. Ni sama ne znam kako i kada sam zaplovila u carstvo snova premorena slatkim umorom…….




- 21:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'KO VOLI NEK' IZVOLI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se