dijalozi

Prolazili su dani, tjedni, ali kao da se radilo o minutama. Zapravo, vrijeme nije postojalo, ne kada smo bili zajedno, a to je bilo gotovo svakodnevno, koliko su nam obaveze dopuštale. Živjeli smo za trenutak koji ćemo provesti zajedno i prepustiti se strasti koja je gorjela u nama, a gasili smo je jedno u drugom. Da li je to ono što se zove ljubav? Mislili smo da jest, ne, osjećali smo da jest.

Dogovorili smo nedjeljni ručak u „Štefekovom Gaju“. Predivan restoran na seoskom imanju i prekrasan proljetni dan, doimalo se sve savršenim. Došao sam ranije, kao i uvijek. Jedva sam čekao da je ugledam. Stigla je na vrijeme, nikad nije kasnila, to sam volio kod nje, kao da je postojalo nešto što nisam. Kad me ugledala razvukla je osmjeh, a rupice na njenom licu činile su je još ljepšom i zanosnijom. Ustao sam sa stolice i uzvratio joj osmjeh, zagrlili smo se i poljubili. Nakratko je zadrhtala, kao od straha, jedva osjetno, ali dovoljno da shvatim da nešto ne valja. Pogledao sam je u oči, spustila je pogled i sjela pitajući: - Jesi već pogledao kaj bi mogli finoga pojesti?

Odmah na naručivanje hrane, nešto stvarno ne valja, nema ni kako si, ni falio si mi? hm... hm… Odlučio sam preispitati situaciju, uz osmjeh naravno: - Kaj si tak gladna da me nemreš pitati ni jesi mi falila, jesam li te sanjao sinoć? (iako sam radio noćnu smjenu)

- Ljubavi znam da sam ti falila, ta proveli smo vrijeme na mobitelima do neko doba noći . Falio si i ti meni srce, no stvarno sam baš gladna.

Primijetio sam da je nemirna, nešto je muči, a onda je krenula: - Nema smisla da više duljim, ne mogu to više držati u sebi, moram ti nešto reći.

Ups, mora mi nešto reći?! Mrzim tu rečenicu. Prošlo mi je milijun stvari kroz glavu kad sam čuo njen glas koji je podrhtavao i bio nesiguran. Kaj se dogodilo, da nije gotovo, kaj sam skrivio, jeli našla nekog drugog? Uozbiljio sam se i sa zabrinutim izrazom na licu rekoh: - Reci ljubavi.

Pogledala me širom otvorenih očiju i uzdahnula: - Trudna sam.

Ni pet, ni šest, nego „trudna sam“. Jel' se to ona zajebava sa mnom? Pa ne bi se valjda s tim zajebavala, a nije ni prvi april. Reagirao sam spontano: - Jesi sigurna?

- Jesam. Potpuno sam sigurna. Bila sam na pregledu, trudna sam već skoro mjesec i pol.

Prišao nam je nakešeni konobar: - Dobar dan, želite li naručiti?

Ne pogledavši ga, samo sam izgovorio: – Ne još, zvat ćemo vas, hvala.

Gledala me ravno u oči očekivajući moju daljnju reakciju. Šok! Jebo te, oblio me hladan znoj. Ne mogu vjerovat! Ma nije moguće, pa pazio sam. Da nije bila s nekim drugim? Da je upitam to, ma ne, ne dolazi u obzir. Ali opet? Ipak sam izgovorio, u panici nisam znao što drugo: - Jesi sigurna da je moje, pa znaš da sam pazio?

Oči su joj se napunile suzama. Suze, samo mi je to falilo.

- Ne mogu vjerovat! Kako se uopće usuđuješ to pitat? Volim te, nikad ne bih bila s drugim, nikad!!!

Počela je plakati. E jebi ga sad, a dan je tak lijepo počeo. – Ne plači ljubavi, oprosti mi, nisam to očekivao, uhvatila me panika, ne znam kak' da se ponašam. Znam da je to nešto kaj najmanje želiš čuti, ali ja ne želim to dijete. Jesi li razmišljala, kaj ćeš napravit?

Pogledala me ponovo svojim suznim očima u nevjerici, kao da ne može shvatiti kako sam se usudio izreći da ne želim dijete. Bijesno mi je odgovorila: - Ne želiš dijete?! E, pa o tome si trebao prije razmišljati, sad imaš dijete, ne mogu vjerovat. Jel' ti mene uopće voliš, jesi li me ikada volio???

- Naravno da te volim, ako nisam spreman za dijete, ako ga ne želim ne znači da te ne volim.

- Kako ne znači, to dijete je plod naše ljubavi, ti si mu otac, ja majka, i ako me voliš preuzet ćeš odgovornost i biti ćeš otac tom djetetu!!!

E, sad sam ja popizdio: - Molim?!!! Ti to mene ucjenjuješ?!!! Ako te volim bit ću otac tom djetetu?!!! Jel' to znači da si već odlučila zadržati ga?! Nisi mi trebala ništa onda ni govoriti, odlučila si i kvit, odlučio sam i ja, ne želim dijete!!!

Već vidno uplakana, razmazane maskare i na rubu sloma, al' smogla je snage još jednom ponoviti: - Ne želiš naše dijete?! Znam da iza sebe imaš brak koji nije imao budućnost, svjesna sam i tvog stava o instituciji braka, međutim ja ne tražim brak. Želim samo da naše dijete odrasta uz oba roditelja. Upravo sam donijela konačnu odluku. Da, zadržat ću bebu, ionako je pobačaj bio tek beznačajna opcija, ne bih mogla živjet s tim. Odgajat ću ga sama ili uz nekog drugog, nekog kog će zvati ocem jer njegov biološki otac nema dovoljno snage da ga prihvati. Možeš li to dopustiti?

Sve mi je to bilo ko' grom iz vedra neba. Jednom davno bio sam sretan, imao sam dom, obitelj, a onda je sve otišlo k vragu. Nemam ja snage za nove zalogaje izazova koji nije bio samo izazov, već i odgovornost, prevelika odgovornost.

– Što imam dopuštati ili ne?! Odlučila si zadržati dijete, napravila si izbor. Ja ne želim dijete, poštujem tvoj izbor, ti poštuj moj! Znala si da se ne želim vezati na taj način, da ne želim djecu, da ne želim obitelj.

– Jel' ti razmišljaš o djetetu, što ću mu reći tko mu je otac? Kako možeš biti tako prokleto sebičan?! Ne moraš voljeti mene, voli to dijete.

– Ja sam okrutan i prokleto sebičan?! Ništa manje od tebe, ti to dijete želiš zadržati zbog sebe, zbog svoje sebičnosti. A kakav će mu život biti bez oca pada na tvoju dušu, pa mu onda objašnjavaj zakaj si ga rodila znajući da ga otac ne želi. Rekoh ti, tvoje tijelo tvoj izbor, odlučila si i ja to poštujem.

Ustala je ne prestajući plakati i na odlasku mi dobacila: - Ovo je za oboje neplanirana situacija, nadam se da ćeš dobro promisliti prije no što doneseš bilo kakvu odluku.

Nisam je više mogao gledati u oči, žena koja me ponovo vratila u život, probudila me, ujedno me od velikog junaka učinila kukavicom punom strahova. Otišla je. Pogledao sam u pravcu šanka i primijetio zabezeknutog konobara koji je gledao prema meni. Pozvao sam ga.

– Izvolite!, rekao je.

– Daj mi pivu.


(ova priča u potpunosti je plod mašte, a svaka eventualna sličnost sa stvarnim osobama i događajima sasvim je slučajna )