Pregled posta

LJUDI, BIT ĆU OPET TATA, DAJ JOŠ JEDNU RUNDU!!!

(kako smo krenuli morat ćemo ovaj blog preimenovat iz "dijalozi" u "priče" )


Ostadoh sam za stolom. Iskapio sam kriglu pive na eks, ne znam jel' od žeđi ili od nervoze. Naručio sam još jednu. U restoranu je bilo zabranjeno pušenje. Preselio sam se na terasu i čim sam sjeo za stol zapalih cigaretu. Povukao sam dim iz cigarete koliko god duboko sam mogao uživajući u protoku dima kroz dušnik i pluća, a onda sam lagano izdahnuo kroz nos i usta. Kad bi život bio toliko jednostavan kao pušenje .

Rodit će. Tako je odlučila. Zatekla me u potpunosti. Kako se to dogodilo?! Nisam spreman za još jedno dijete. Zakleo sam se da se više nikad neću ženiti, da neću opet stvarati obitelj.

Volim svoju kćer, ona mi je sve na svijetu i nikad si neću oprostiti što sam dopustio da nam se obitelj raspadne. Kao da sam i mogao učiniti nešto više da je spasim. Možda i jesam, ne znam više. Bili smo sretni neko vrijeme, nisam ni slutio da se tako nešto može dogoditi, ali se dogodilo. Da, brak nam je zapao u krizu, mali milijun razloga. Uglavnom, ona je otišla. Nije da nisam pokušao vratiti je, ali bila je odlučna. Jasno mi je dala do znanja da me više ne voli, da više ne može živjeti sa mnom, da joj ne pružam dovoljno ljubavi i pažnje, da nisam ispunio njena očekivanja. Devet godina joj je trebalo da shvati sve to . Kumio sam je i molio da se vrati, da je volim i da možemo prebroditi sve probleme, da možemo krenuti ispočetka. Ništa nije pomoglo. A dijete!? Nisam mogao pogledati u oči našoj kćeri i reći joj da se mama i tata rastaju. Ona joj je rekla dok sam ja bio na poslu. Kad sam se vratio doma kćer mi je dotrčala u naručje i počela plakati, sve mi je bilo jasno, saznala je. Plakali smo zajedno.

Rastali smo se sporazumno, pristao sam na sve njene zahtjeve, jednostavno sam odustao, potonuo, ne vjerujući da se to sve stvarno događa. Dogovorili smo zajedničko skrbništvo nad djetetom, pokušali smo ublažiti počinjenu štetu koliko god smo mogli.

Strašno sam patio. Ostao sam sam, nisam to mogao shvatiti. Zašto pobogu? Koliki god problemi bili, zašto bježati, zašto ih ne rješavati, tražiti kompromis, čuvati što smo imali? A onda pitanje, a što smo imali? Bilo nam je gadno posljednjih par godina braka. Financijski problemi, netrpeljivost između svekrve i snahe koja je svakim danom bila sve gora, moja nesposobnost da zaradim dovoljno novaca da se odselimo, da kupimo svoj stan ili kuću, da živimo sami. A rintao sam po cijele dane, i žena isto, i opet nikako na zelenu granu. I onda tras!!! Grom iz vedra neba! Ali nebo je ipak bilo oblačno, samo ja te oblake nisam vidio, ili ih nisam htio vidjeti.

Nakon šoka koji sam doživio kad me ostavila, uslijedio je šok kad sam doznao da je nedugo zatim zatrudnjela. Jesu svi muškarci slijepi na nevjeru, ili samo ja i još nekolicina papaka?! Njena odlučnost da me ostavi imala je temelj u vezi s drugim muškarcem, inače ne bi tako željno otišla od mene. Trebao joj je raskid sa mnom da bi mogla biti s drugim. Dobro je tajila (a i radila je kao tajnica), svaka joj čast, ništa nisam posumnjao, do kraja sam vjerovao da me voli i da postoji nada da mi se vrati. Pobjegla je jer je našla utjehu u drugome. A onda sam se zapitao da li me ikada voljela, da li sam ja nju volio, što ljubav uopće znači? Ništa drugo do ostvarivanja naših interesa. Nema ništa izvan toga, izvan ostvarivanja naših želja. Da me je voljela ne bi tražila utjehu u drugome, ostala bi s onim kojeg voli i rješavala probleme. Ili se ja to samo tješim?

Naše dijete dobilo je polubrata. Ali ne samo naše. Već i njegova djeca. Nisam spomenuo da je on oženjen i ima troje djece, i da joj je bio šef na poslu. O da, bonus šok. Obećao joj je brda i doline, da će ostaviti svoju ženu i živjeti s njom, ali to nije učinio, ostao je sa svojom prvom obitelji. Međutim, moja bivša žena mu je i dalje ljubavnica, posjećuje je uredno i brine se za njihovog sina. Nije me to briga, ne što se nje tiče i njihovog djeteta, jedina mi je briga naša kćer, kako to sve utječe na nju, zato mi je važno znati što se događa. Kad bi bilo moguće prekinuo bih svaki kontakt sa svojom bivšom ženom, ali ne mogu zbog naše kćeri.

Dugo mi je trebalo da se koliko toliko oporavim od svega toga. No, ipak sam nastavio živjeti kako god sam znao i umio, ostavio iza sebe što je bilo i pičio dalje. Kako to uvijek biva iznenada i ničim izazvano, upoznao sam nju. Moju utjehu. Dala mi je svoju ljubav, uzdigla me iz ponora patnje koju sam proživljavao zbog gubitka obitelji. Kad sam ušao u vezu s njom bio sam potpuno iskren, ne želim novu obitelj, jer ne želim mogućnost novog gubitka, ne bih ga više preživio. Ali koga ja zavaravam? Ponovo volim! Volim tu ženu, ne mogu je ostaviti, trebam je, treba i ona mene, a naše dijete koje nosi treba nas oboje.

Pogledao sam na sat. Već dva sata sjedim na terasi, popio sam četiri krigle pive i popušio pola kutije cigareta. Odlučio sam. Imat ću novu obitelj. Nema ništa ljepše od osjećaja koji stvara držanje malog bića, novog života u naručju i od osmjeha djeteta koje zna da je u tom naručju sigurno. Nema ništa ljepše od prve promijenjene pelene, od prvog koraka, od prve izgovorene riječi, od glasa koji zove „Tata“, od bića koje traži ljubav i od mogućnosti davanja ljubavi. Znam, prošao sam to sve i proći ću opet. Jedva čekam!

Nazvat ću je i ispričati joj se, reći joj da želim nju i to dijete više od svega, di mi je pamet bila!?

Ljudi, bit ću opet tata, daj još jednu rundu!!!




Post je objavljen 24.04.2012. u 13:05 sati.