dijalozi

Otvaram oči, promatram oko sebe, još onako snena i pitam se je li to zaista stvarnost ili se samo nalazim u snu?! Iako sporo, no sve što mi ulazi u vidno polje potvrđuje mi da sam budna i da se nalazim u našem stanu. Našem dugo očekivanom stanu.

Miris kave dodatno me razbuđuje. Oduvijek si mi znao ugađati i činiti one male stvari koje me usrećuju. Kava u krevetu na tren me vrati u mladost kada mi ju je donosila majka, no nje sada nema i pomisao na to stvori suzu u oku, ali ne želim biti tužna.

Napokon mi se osmjehnuo zgoditak na „Lutriji“, toliko sam bila uvjerena da će jednom kapnut, a svi oko mene zbog toga su me počeli gledati onim pogledom kao da sam pukla. Ne znam kako je njima sada, ali znam da sam napokon mirna i živim ljubav u pravom smislu riječi. Naša soba odiše toplinom i dok me škakljaš na velikom krevetu, sobom odzvanja samo naš smijeh.

Stan je točno onakav kakvog sam zamišljala, ni preveliki, ni premali. Minimalistički, ali estetski uređen kako bi se nesmetano mogla kolicima kretati po njemu. Međutim ono što zaista daje vrijednost stanu i zadovoljnom životu u njemu, si ti. Jest da puno manje njorgaš otkako nam je život postao lagodniji, još te samo moram nagovoriti na dugo željeno putovanje, bez rokova, bez sata, bez žurbe. Onako istraživački uživajući u svakom kutku gdje se nađemo uz puno avanture kako mi to znamo.

Znala sam da mora i nama jednom svanuti, toliko smo toga prošli i proživjeli zajedno te samo još više učvrstili temelje naše ljubavi. Osjećam li grižnju savjesti jer mi je novac napokon olakšao u životu? Ne. Novac je tu da cirkulira i samo dijeleći množimo ga, već sam neke donirala i to me čini sretnom (rekao bi Mario to je samo sebičnost, i jest, ali neka je dok se dobro osjećam) i koliko budem mogla pomagat ću kao što su i meni, ali mnoge ću i zaboraviti kao što su i mene.