Zelena košulja - dio treći

srijeda , 19.09.2007.

Obukao sam zelenu košulju. Zakopčao i ono dugme skroz gore, kod kragne, ono što stišće vrat. Nisam mislio tako zakopčan do vrha ići kod Patrika, ali sam imao namjeru dočekati svoju dragu i tako ukočeno zakopčan ne savijajući ni koljena ni laktove, poput voštane lutke vojnika iz pretprošlog stoljeća, paradirati i glumatati po kući čekajući da se ona spremi za izlazak.

Otključala je vrata, u istom trenutku sa sebe odbacila cipele sa nogu i ispustila hrpu vrećica koje je nosila na pod što je u meni izazvalo bojazan da bi najnoviji nastavak BloodCrown-a mogao nezgodno pasti, polomiti se i tako završiti svoje postojanje i prije nego je i počeo postojati. Gipkim korakom poput gazele došla je do mene, ljubeći me u usta, u trenu je otkopčala ono dugme koje me stezalo oko vrata i tako uništila unaprijed zamišljenu predstavu koja je uključivala mene i voštanog vojnika i moju priču o tome kako me ta košulja i fizički i mentalno sputava, ubijajući u meni biće koje je sposobno samo donositi odluke.

Novonastala situacija i gubitak pripremljenog glumačkog angažmana me zbunila na trenutak, također je nestala i bilo kakva briga za sudbinu najnovijeg nastavka BloodCrown-a. Njena blizina, osjet njenih vlažnih usana, osjet njenog toplog daha, osjet željenog tijela ispod tanke ljetne haljinice, spustio je automatski, moglo bi se reći refleksno, bez neke unaprijed pripremane i smišljene namjere, u trenutku, moje dlanove na njenu guzu. Privukao sam ju sebi. Izmigoljila se poput ribe, recimo jegulje, koju pokušavaš u vodi rukom uhvatiti, poljubila u obraz i rekla: - »Hej….Znaš da nemamo vremena… Znaš da se moram još tuširati i obući... Znaš da ne volim da netko čeka na nas… Pogotovo Patrik.»

Jebeni Patrik, zar mora baš sve pokvariti, zar baš mora biti u svakom trenutku kada ne treba, zar nije mogla šutjeti dva minuta, ljubiti me u tišini, stvoriti mi barem lažni osjećaj da bar ta dva minuta postoji samo za mene, da joj nitko drugi i ništa drugo nije u glavi, pogotovo ne Patrik.

Da je Bog, mogla je i bez Boga proživjeti ta dva minuta. No nije. Nastavila je: «Znaš da će Patrik večeras pripremiti Suffle me limon?». Nemam pojam što je Suffle me limon, što se mene tiče Suffle me limon može biti i igrokaz dresiranih, depiliranih japanskih vjeverica u dva čina, ali pošto je nabrajanje Patrikovih kul zanimanja, nasuprot mom apsolutno zamrznuto hladnom kul odnosu prema njima, jedna od njenih omiljenih tema razgovora, pogotovo kad pokušavm svojom električnom šakom uništiti nekog šakala u posljednjem nastavku BloodCrown-a, pretpostavio sam da je Suffle me limon nekakav jebeni kulinarski specijalitet francuskog, vjerojatno provansalskog, jer Provansa je jebeno in u posljednje vrijeme, porijekla, koji mu je pao na pamet dok je pohađao školu kreativnog kuhanja, koju je pak upisao kako bi odagnao, da baš tim riječima, odagnao stres skupljen na radnom mjestu. Ma da, da stresa šljive sa drveća skupio bi više stresa nego što ga skupi objašnjavajući ljudima kako na osnovu njihovih prihoda, koji se možda i ne čine toliko pretjerano veliki, nije uopće pretjerano da izaberu policu osiguranja koja pokriva i slučaj nastanka štete atmosferskim smrzavanjem zraka tijekom kolovoza.

No imati stres je in i Patrik ga je morao imati, kao i način kako ga se riješavati, Kao što sam i ja morao imati najskuplju policu osiguranja koja me je štitila i od između ostalog, ozljeda dobivenih u bilo kakvom obliku ringa za borbu, jer kao što Patrik reče, a moja draga zdušno potvrdi, muškarci u ranim četrdesetima su na svakakve gluposti spremni kako bi drugima, a bogme i sebi dokazali, kako u njima ima još snage, energije, volje i moći, pogotovo ako njihova izabranica broji i više nego desetak rođendana manje, očito aludirajući na razliku u godinama između mene i moje drage, koju on ipak smatra pomalo prevelikom, no istodobno po njegovim riječima i idealnom za izračun najpovoljnijeg koeficijenta djelitelja rizika zajedničkog osiguranja, koje me, kako on to pojednostavljeno (kao da ja samo pojednostavljeno rečeno razumijem) voli reći: jednostavno štiti od svega, osim naravno od gubitka energije nakon udarca štapom Zoltara Mallet-Lilaca, mada bi mi možda takvo osiguranje bilo najpotrebnije.

Nije ni čudo da čovjek ima stres, kada na sve to mora misliti. Eh da mi je znati tko je izmislio stres …..

nastavlja se, dok na playeru sviraju Sixpence None The Richer - Kiss Me…..

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se