naslov nisam smislio

utorak , 31.10.2006.

Nedostatak zraka me natjerao da napokon izvučem glavu i provirim ispod pokrivača. Pokušaj skrivanja od sunčevog svijetla je rezultirao kao i svaki pokušaj skrivanja od nečega, porazom i to ne porazom zbog uvjerenja da je opasnost , u ovom slučaju sunčevo svjetlo, prošla, nego zbog jednostavne istine da se skrivajući u tebi pojavi neka sasvim nova, nikako planirana i nikako pretjerano komplicirana i zahtjevna potreba, koja te toliko obuzme i natjera da napustiš skrivajuće sklonište ma koliko te ono sigurno štitilo, ne razmišljajući, ne zato što ne želiš razmišljati o tome, nego jednostavno zato što više nemaš izbora, jer nova potreba nastala ispunjavanjem stare uvjek pobjeđuje.

Polako sam stisnutih očiju skidao pokrivač s glave, negdje u daljini, da se ne može jednostavnim pokretom ruke utišati, budilnik je po treći puta nakon prvog javljnja i dvije pauze od po meni nikada neshvaćenog intervala od po devet minuta ponavljao dosadnu, po uši i mozak, koji ju registriraju, ubitačno bolno kreštavu, nazovisve samo ne melodiju od tri tona, zvukom kakvog još imaju samo dječje igračke jeftino napravljene u dalekoj Kini i dovežene u Evropu da djeca, nakon što su ovladala osnovnom motorikom i nakon što su prošla period pravljenja buke svojom vriskom i plačom, mogu roditelje, igrajući se njima, proizvodeći sve samo ne koliko-toliko podnošljive zvuke, buditi iz popodnevnog sna.

Svjestan činjenice da ne mogu zauvjek ostati zatvorenih očiju, svjestan također činjenice da sam maksimalno odgodio njihovo otvaranje za dva puta po još uvjek meni nerazumljivih devet minuta obogaćenih ne baš tako slatkim bonusom od tri puta po minutu nepodnošljivog pištanja u tri tona, što ukupno daje devet puta dva plus tri jednako dvadesetijedan, ali ne onaj dvadesetijedan koji donosi dobitak u anjcu ili kako to sada moderni kockari novog doba, odgojeni na MTV-ju i američkim serijama i filmovima B produkcije s vrištećim nasiljem i lakom lovom u glavnoj ulozi, kažu black jacku.

Stišćem zube, skupljam svu hrabrost koju u sebi mogu naći, duboko udišem kao da tim dubokim udahom želim u sebe udahnuti i one neraspoređene slobodne, komadiće hrabrosti, koji tko zna od kuda i od kada lebde zrakom izgubljeni. Brojim do tri. Jedan. Dva. Tri. Potpuno spreman, u trenutku maksimalne koncentracije, očekujući udar sunčevih zraka na moje oči za koje se žene ne mogu složiti da li su plave ili su zelene (zna li netko muškarca koji primjeti boju nečijih očiju, ja ne znam, a ne zna ni međunarodno priznata agencija za ispitivanje javnog mjenja iz Bad Kleinkirchheima, koji je ipak moža malo poznatiji po skijaškim terenima no po bilokakvim istaživanjima, koja kaže da tipični evropski ili europski, kako kome draže, muškarac prvenstveno na ženama primjećuje književno rečeno grudi, pa zatim stražnjicu ili malo manje književno rečeno guzove, a tek na trinaestome mjestu i to tek nakon nosa (što je i logično, jer je on ispred) primjeti oči u žena. Ista israživanja eminentnog instituta su zabilježila i svekolikoj javnosti u stručnim i znanstvenim časopisima (koji ionako služe samo za to da bi se u njima mogla objaviti nazovimo to znanstvena istraživanja, koja autorima tih istih istraživanja opravdavaju novce dobivene od države ili od nekakvih institucija ili kako je to sada moderno, hrvatski račeno, zaklada, koje ne znaju drugi način na koji bi humano i legalno oprali novce zarađene na nimalo humanoj muci onih najjadnijih koji su spremni na sve, ne bi li zaradili na bilo koji način za koricu kruha koja im doslovno znači opstanak) objavila da muškarci gledajući muškarce redosljedom primjećuju sasvim neke druge stvari pa im tako pogled pri kontaktu sa drugim mužijakom iste vrste (bez bilo kakvih homoseksualnih sklonosti) prvo leti ka, kako to oni stručno i učeno kažu, vlasištu, a zatim ka stomaku, iz čega vrhunski talijanski institut iz San Martino di Castrozze, poznat o tome što tumači rezultate istraživanja iz Bad Kleinkirchheima zaključuje kako je u velike većine muškaraca (ne želim vas ovdje opterećivati brojkama i postotcima koji ionako nikome niše ne znače) pritajeno ili možda malo manje pritajeno, ovisi o pojedincu, prisutan poprilično veliki strah od gubitka kose i gomilanja sala na stomaku, što pak međugalaktički priznati učenjaci iz sestrinskog instituta u francuskom L'Espace Killy (o njemu malo više neki drugi puta) povezuju sa, oni to nazivaju, nekom vrstom urođenog muškog straha od gubitka potencije, uz opasku autora iste studije koju ovdje ja slobodnim riječima prepričavam da se ne radi (zbog sličnosi riječi) o gubitku mogućnosti potenciranja nekog broja, nego o gubitku mogućnosti 'domaćina' (kako ga u nekom, vrlo dobrom filmu*, nama vrlo bliskoistočne zemlje nazvaše) da postigne potpunu veličinu i čvrstoću. No zanemarimo ovaj trenutak sve to.

Otvaram oči, očekujući udar svjetla na moje zjenice. Otvaram ih prvi puta, ništa, mrak.
Otvarm ih drugi puta, opet ništa, mrak. Iskreno u trenutku u mene se uvlači sumnja da sam oslijepio. Ponovo zatvarm oči, čvrsto stišćem vjeđe (ovoga puta vrlo zahvalan bogatstvu hrvatskog književnog jezika, koji mi omogućava da i obične očne kapke nazovem tako lirskim imenom) i vidim više svjetla i boja nego otvorenih očiju. Otvaram ih, nisam slijep jasno vidim velike zelene brojke na satu koji me je budi, brojke koje broje vrijeme pokazuju brojeve po kojima bi sunčane zrake već treble dobrano osvijetliti mrak. Palim svjetlo noćne lampe, sada već vidno uznemiren i zabrinut. Srećom pritisak prstom na za to određeno mjesto zvano prekidač, prekinuo je mrak što me je malo smirilo jer sam ustanovio da se nalazim u dobro poznatom prostoru.

Oblačim satenski ogrtač (Hugh Hefner uzorak i kroj, do pola guzice), koji mi iskreno za ništa ne treba, ali sam ga jednom prilikom, prilikom mog rođendana dobio na poklon, pa ga katkada bespotrebno odjevam. Izlazm na balkon. Vani vidim mrak. Na nekoliko ostalih balkona vidim ljude, zbunjene i preplašene poput mene, s tom razlikom da nitko od njih nema na sebi potpuno bespotrebni satenski ogrtač do pola guzice kao ja, ali svima na licu čitam isto pitanje.

Tko nam je ukrao dan?


*Mala noćna muzika
** iz zvučnika dopiru zvuci obrađene Yazoo pjesme Don't Go u izvedbi Nouvelle Vague
*** tekst je pisan u word procesoru koji nema kontrolu pravopisa, pa je moguće da je ispunjen pravopisnim greškama i izgubljenim ili preskočenim slovima

Blues (dio 9.) komet AT432

ponedjeljak , 09.10.2006.

Penjao sam se kamenim pločama nasipa, trudeći se da moji koraci budu spori, hodao sam polako, mučio sam se jer najradije bi potrčao, gore je stajala Maja i zvala me sa sobom, sve u meni je trčalo, a ja sam nastojao obuzdati noge koje bi da sam tada slučajno bio na olimpijadi mogle bez problema osvojiti zlatnu medalju i srušiti svjetski rekord u brzini, no nisam tada želio biti na olimpijadi i rušiti rekorde i trčati počasni krug sa zastavom raširenom među rukama, da me stotine bliceva osvjetljava i da stotine kamera prenosi moju sliku u milijarde televizora i da još koji od milijardu glasova kaže «jebo majku svoju, što je brz», želio sam samo što prije doći do Maje, istodobno što prije i što sporije, da ne misli da sam jadnik, da ne ispadnem kao psić koji izgubljen u šetnji nakon sati tugovanja i samovanja na poziv poznatog glasa zavrti repom kao propelerom takvom brzinom da bi spojen na one neke uređaje koji jednu energiju pretvaraju u drugu mogao osvijetliti pola grada, kočio sam noge koje su htjele letjeti, zaboravivši u trenu, brzinom kakvom to samo um kada ga nešto svjetlije i blistavije okupa, neslavnu i tugaljivu epizodu u parku.

«Jel' ti uvijek tako smiješno hodaš?» - upita me poprilično opreznim tonom koji je u sebi sadržavao veliku količinu ozbiljnosti za slučaj da stvarno možda iz nekih zdravstveno-osobnih razloga njegujem taj specifičan hod djelomično ukočenim nogama.

Saznavši da je sav moj trud u obuzdavanju trke prema njoj, ponajprije ispao smiješan, a zahvaljujući činjenici da se prava rješenja za probleme uvijek sama pojavljuju u pravome trenutku kada su potrebna, odjednom sam čuo sebe kako lažem i govorim o tome da sam dugo čučao kraj vode i da su mi obje noge skroz utrnule i da je to moje smiješno hodanje ustvari posljedica pokušaja da uopće ostanem na nogama koje skoro da i ne mogu kontrolirati.

Nasmijala se, očito zadovoljna mojom laži i upitala: «Onda? ideš sa mnom na koncert?»

Počeo sam mudrovati kako mi to nije bilo u planu za večeras, namjerno izbjegavajući odmah dati potvrdni odgovor, ali sam izgleda malo previše izkomplicirao priču o svojim planovima, koji su uključivali između ostalog i promatranje teleskopom prolazak i izgaranje kometa AT432 kroz Zemljinu atmosferu što bi kao trebalo biti vidljivo te noći oko pola noći, pa je Maja nakon tog mog objašnjenja slegnula ramenima i pomalo tužnjikavim tonom rekla da će izgleda ipak morati sama na koncert jer između ostaloga AT432 će samo jednom u životu izgarati i bila bi šteta da to propustim.

Eh, tako je to kada počneš «srati kvake» i umjesto jednog «da» pričaš priče, pa ti ne ostaje ništa drugo nego da smisliš veći i sjajniji AT433 koji će u Zemljinoj atmosferi izgarati za tri dana i za kojeg je AT432 patuljčić kojega se nitko nikada neće ni sjećati, pa tako na taj način kažeš Maji da ćeš ipak jako rado s njom na koncert.

nastavlja se ….

Blues (dio 8.) i rijeka i spas

nedjelja , 08.10.2006.

Tomo baš nije imao ni volju, ni želju ostatak večeri provesti sa zajedno sa mnom. To mi je bilo razumljivo jer je i meni njegovo društvo u ovakvim okolnostima bilo mučno zbog sasvim jednostavnog razloga, svaki pogled na njega, ni krivog ni dužnog, vraćao je u sjećanje polumrakom parka sakrivenu klupu, Juru i Brzoga kako plaze po Ankici i Zdenkici, njihove prste uperene prema nama dvojici, svaki pogled na njega vraćao je u uši, izobličenu do bola, jeku njihova smijeha, koja je odzvanjala u glavi znatno duže nego bi ijedan zakon klasične fizike o širenju zvučnih valova mogao to teoretski objasniti, no valjda su naše glave, punjene danima nadom i iščekivanjem, ovaj puta razočarane i prevarene, za to bile i više nego idealan medij.

Uvukao je glavu među ramena. Promrmljao «Jebeš sve to. Odoh kući gledati Ramba. Njega nitko ne može ovako zajebati.» Okrenuo se i krenuo.

Stajao sam ne znajući kuda sa sobom. Da idem kući, nije mi se išlo, nije mi se sjedilo sa starcima i gledalo na televizoru kako se neki koji nemaju pojma sa pjevanjem, krevelje i s bolnim izrazom na licu, ruke prislonjene na želudac, kao da su pojeli nešto od čega im baš i nije najbolje, pokušavaju pjevati o tome kako je njihova draga sama, a oni sami, sami daleko na pučini nekog stranog i dalekog mora, gledajući mjesec kako se ljeska i srebri na tom nepreglednom prostranstvu, snivaju trenutak kada će njihov brod sirenom, koja u tom trenutku svu tugu i samoću nakupljenu mjesecima pretače u zvuk radosti i sreće i najavljuje povratak kući, kada će pod maslinom starom, gdje prvi puta su se poljubili, vidjeti svoju dragu kako mu maše rupčićem kojeg je u noćima dugim ispunjenim samoćom i čežnjom istkala sama.

Otišao sam do rijeke. Kamenom popločanom obalom spustio sam se do same vode. Oduvijek me oduševljavala ta snaga koja u tišini prolazi pored tvojih nogu. Pokušavao sam samo sjediti, slušati tišinu vode koja teče i ne misliti na ništa. Ne misliti ništa u trenutcima kada ti je glava ispunjena kojekakvim bolnim sjećanjima, a priznajem večerašnji događaji su me zaboljeli dobrano, nije nimalo lako, koliko god htio, želio, pokušavao biti prazan, čist, oslobođen, slike se vraćaju, bole, peku.

Gledam u rijeku, ona teče u tišini, ne osvrćući se za obalama koje ostavlja iza sebe, želim biti kao ona, teći, ne razmišljajući o onome što je iza mene, ne razmišljajući o onome što dolazi, ne očekujući ni dobro ni loše, prihvaćajući ono što je moje, što je sada, što je tu, kao rijeka koja i kada od blata opere kakav divan kamen ne ostaje kraj njega diveći mu se vječno, jer zna da će nova kiša donijeti novo blato, kao rijeka koja kada bujicom sruši kakvo drvo ne ostaje kraj njega i ne pokušava ga popraviti, jer zna da ne može, zna da može samo teći. Želio sam i ja teći. Samo teći. Kao rijeka.

«Nemoj Mali da moram skakati u vodu za tobom.» Okrenu sam se, ulično svjetlo koje je osvjetljavalo obalu nije mi dalo da vidim išta više od siluete, ali glas sam prepoznao.
«Jel' imaš još koju cigaretu?» upitala je i nastavila ne čekajući odgovor «Srela sam Tomu, sve mi je rekao. Ako nemaš ništa pametnije u planu, ideš sa mnom? U Klubu je nekakav koncert. Ajd' da ne idem sama.»

Šutke gledajući u onu istu rijeku koja teče, pomislim «Majo, sam Bog te poslao.»

nastavlja se….

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>