Priča o Anđelu (Dio 45)

ponedjeljak , 02.01.2006.

Po povratku kući dočekala su me iznutra zaključana vrata i ključ u bravi, tako da su moji pokušaji guranja ključa i ulazak u vlastitu kuću na način kako velika većina ljudi ulazi u vlastite kuće ili stanove završili na isprva laganim kucanjem, a kasnije i poprilično jakim udaranjem šakom o vrata, koje je osim bola u ruci, u meni izazivalo i blagu bojazan za njihovu cjelovitost i kasniju funkcionalnost, a istodobno sam pokušavao negdje u mozak, tamo gdje se bilježe bitne stvari, na kasnije vidno mjesto spremiti spoznaju da je već krajnje vrijeme da popravim to zvonce, koje je svoj zvuk iritantne imitacije zvonjave Londonskog Big Bena, kroz škripavi zvučnik jeftine kineske proizvodnje, zadnji puta odsviralo odavno, jedne noći kada je Norvežanin, poprilično drven od alkohola, misleći da sam kod kuće zaspao ramenom naslonjen na prekidač zvona.

Na svu sreću po moju ruku i vrata, ubrzo se čulo okretanje ključa s druge strane. Norvežanin je stajao ispred mene gol, samo oko pasa omotan mojim omiljenim ručnikom, što me baš nije ispunjavalo ushitima sreće. Brigu o mom stanu dok me nema shvatio je vrlo odgovorno i odmah po mom odlasku se preselio u njega. Iznenađen mojim, ipak podosta ranijim povratkom, vrlo tihim glasom, što je za njega poprilično čudno, sa dosta pokreta rukama, objašnjavao mi je da nije sam, pa da baš i nije najzgodnije što sam baš sada odlučio doći kući. Bilo to zgodno ili ne, nisam mogao u stan, jer stvarno ne bi bilo nimalo zgodno da on i ta koja je već bila s njim, moraju sada prekidati to već što rade samo zato što su meni planovi propali pa sam se morao podosta ranije vratiti kući. Ostavio sam samo stvari i spustio se do svog restorančića razmišljajući kakve će posljedice po moj krevet ostaviti aktivnosti preko dva metra visokog i preko stotinu kilograma teškog Norvežanina. Možda i neće biti posljedica.

Iznenađenje mojim pojavljivanjem nije mogao sakriti ni Joe. Ne obazirući se na popriličnu gužvu inzistirao je da mu na brzinu objasnim razloge zbog kojih sada stojim tu pred njim umjesto da sam tamo gdje sam trebao biti. Kada je čuo sve, natočio mi je malo poveću dozu mog omiljenog pelinkovca, suosjećajno zagrlio i rekao:»Jebi ga stari, i to je život. Nekada i ne ide baš sve onako dobro kako smo si mi u glavama nacrtali, nekada nas iznenadi i sa nekim puno boljim stvarima od onih kojima smo se i u najljepšim snovima nadali. Tko će znati zašto je to sve tako. U trenutku kada se nešto dogodi teško možeš znati da li je to dobro ili loše, jer onda i ne vidiš jasno, jer jedino s čim uspoređuješ to što se događa je ono što si ti u svojoj glavi zamislio i što očekuješ. Tko zna da li su nam zamisli bile dobre i očekivanja ispravna? No ne boj se, ništa ne ostaje nedovršeno, nejasno. Vrijeme se pobrine za sve, ono sve izbistri i ponudi najbolje odgovore. Jebi ga, nekada nam ne ostaje ništa drugo nego malo pričekati.»


* glazbena praporuka uz post Embrace - Come Back To What You Know (2004)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se