Dio VIII

srijeda , 20.04.2005.




Sjećam se kada je prije točno tri mjeseca i dvanaest dana prvi put došla. Isprva je nekoliko dana sam stajao, samo mali kiosk čije su boje i natpisi ‘sladoled’ na svim jezicima svijeta koje se može naći ovdje, izazivali u meni ljutnju i psovke na svim jezicima svijeta koje znam, jer samo mi je to još trebalo, kiosk za sladoled preko puta mog restorana, točno na pola puta između moga carstva hladovine, hladnog pića, sladoleda ukrašenog ručnorađenim suncobranima i vruće pješčane plaže. Kiosk za sladoled koji će odvući sve one roditelje koji su s klincima s plaže dolazili na osvježenje i partiju hladovine dok su klinci birali raznobojne kuglice slasti, osvježenja i oduševljenja, što je meni omogućavalo sasvim solidnu zaradu i pristojan promet u doba dana kada inače baš i ne hrle ljudi u restorane. Bio sam poprilično ljut i na sistem i na onoga tko je to dozvolio, jer lakše je djetetu dati novac da samo ode do kioska na plaži po sladoled, nego se oblačiti, češljati i prelaziti prometnu ulicu da bi se došlo do mog restorana i onda usput slušati dječju neodlučnost kada se nađu pred mogućnošću raznobojnog različitoslatkog izbora.
Tog jutra, sunce je bilo relativno nisko, smjestilo se tako da tuče meni ravno u oči, zaškiljio sam i iz prikrajka, sa sigurne i udobne udaljenosti restorana gledao. Sunce me inače tjera da skupim očne kapke koliko god mogu i gledam tako, jer sunčane naočale, zbog toga što mi je nekada davno jedna žena rekla da imam divne plavozelene oči nisam htio nositi da ne sakrijem njima tu ljepotu koju imam. Crveni Fordov kombi, kojem sam kasnije prepoznavao zvuk čim bi se čuo u trećoj ulici od mene, se zaustavio. Neki veliki čovjek, velik kao tvrđava za obranu od Turaka (ipak sam ja iz krajeva koje su Turci voljeli osvajati), je otvorio vrata i stao izvlačiti limene kutije sa sladoledom. svaki tupi udarac te kutije o asfalt je u meni izazivao bijes, jer kutija sladoleda tamo značila je kutiju sladoleda manje kod mene. Onda je sve nestalo, onda su nestali svi zvuci, onda su svi pokreti stali, onda je okupana plavom magličastom svjetlošću iz kombija izašla ONA. Poput prve zrake sunca koja zorom ulazi u vodu i razlijeva se u milijarde boja, ušla je u mene i razlila se potpuno, preplavivši me nekim čudnim osjećajem, svaki djelić mene titrao je oduševljen, svaki djelić mene zasvirao je svoju omiljenu pjesmu, svaki djelić mene zaplesao je svoj omiljeni ples, svaki djelić mene je kao mornar koji je godinama plutao morem sanjajući komad kopna, napokon kopno i ugledao, ali ne bilo kakakvo kopno nego ono koje mu se u snovima pokazivalo, ono koje je godinama preko palube pogledom tražio, ono koje mislio da ne postoji.
Od tada svako jutro kada je lijep dan gledam kako dolazi s nekim tipom koji je velik kao tvrđava, da žurno otključava, svojim tankim, nježnim, predivnim rukama, skida lance sa škrinje za sladoled i u nju stavlja posude sa sladoledom. Gledam kako katkada iste te ali prazne posude samo baci u crveni Fordov kombi. Gledam u sunce, okrenem glavu da ne vidim kada poljubi onoga koji je velik kao tvrđava. Znam da sam dugo želio da joj je on stariji brat kojega jako voli. Znam da sam dugo sjedio ovdje za svojim stolom jedno jutro, nakon popodneva kada je onaj veliki kao tvrđava došao sa jednim malim koji je strahovito ličio na nju, ali je bio premali da bi joj bio brat i koji ju je stalno zvao mamom. Znam da sam tada požalio što nisam velik kao tvrđava i što nemam crveni Fordov kombi i što me taj mali što strahovito liči na nju ne zove tata. Znam da sam zbog nje zavolio sladoled.


nastavlja se

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se