FRAMA Karlovac

ponedjeljak, 28.06.2010.

Prijateljujem

Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama. Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.


On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim.

Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednički svakodnevni napor, njemu je dovoljno.


Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjećuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošću govori da je ostao dužan i životu i čovjeku.

Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom čovjeku. I da je do čovjeka tek da ima hrabrosti odlučiti se. I ustrajati, unatoč svojoj slabosti.

Dječački bezazlen, s prihvaćanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreći. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stječe smisao.


Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne čujem. Na osobit način svednevice ga susrećem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.


Stjepan Lice

SKAC

nedjelja, 27.06.2010.

Zajedno smo skupa

"Ne mrzim ga. Nije ni da ga obožavam. Ali kad ga netko posiječe, ja krvarim."
Lois McMaster Bujold, Krhotine časti

subota, 26.06.2010.

Slušati…

Slušati, osluškivati, riječ je koja se često ponavlja u svetom Pismu, i toliko je važna.

Ona izražava temeljni čovjekov stav, jer Bog mu se objavio riječju, a riječ se može čuti, razumjeti samo ako se sluša.

Puno je svetopisamskih tekstova koji će govoriti o slušanju, npr. 'Pazite kako slušate', Isusovo je upozorenje učenicima u Lukinom evanđelju, koje nas poziva na preispitivanje načina na koji se odnosimo prema Božjoj riječi.

Čak će i najveća zapovijed, prema Markovom evanđelju započeti s riječju 'Slušaj Izraele…' i završiti u zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku. Dakle, slušati: kad pred sobom imamo drugu osobu, moramo ju slušati. To je pravo umijeće, i Plutarh je u antici tome posvetio cijeli traktat.

Umijeće slušanja sastoji se u strpljenju, dobronamjernosti, razmišljanju. Strpljivi moramo biti kako bi dopustili osobi da do kraja izreče svoju misao, da ju zaokruži.

Slušanje traži vremena, jer ne govorimo svi istim tempom. I nekako mislim, ako je nekome potrebno puno vremena da složi tu jednu rečenicu, kako ja mogu biti tako ohol da pomislim da je mogu shvatiti već u vremenu u kojem je izrečena?

Dobronamjernost je u slušanju potrebna i nastavlja se na strpljivost: to znači da neću unaprijed osuđivati ono što je rečeno ako mi se slučajno ne uklapa u ono što bih htjela čuti.

Dobronamjerni stav će prepoznati nešto pozitivno i u onome što to nije. Možda će takav stav osvijetliti onome koji govori njegovu vlastitu misao i možda ga spasiti od njegove gorčine.

Treće, treba razmišljati o onome što nam netko govori. Treba odvagnuti riječi, čuti onu koja je stavljena na prvo mjesto, onu pred kojom se zamuckuje, i posebno, one koje su izgovorene u bradu, negdje sa strane, kao da bi htjele pobjeći.

I treba u tom slušanju prebrojati riječi koje se ponavljaju. To može biti dobra vježba… Konačno, onaj koji zna slušati, čut će te i kad šutiš.

Zapravo, ako doista znamo slušati druge, tek kad zašute reći će nam najviše o sebi.

I obrnuto, ako ne čujemo ljude dok šute, nećemo ih, bojim se, čuti niti kada budu vriskali.

mr. Anđela Jeličić
KATOLICI

petak, 25.06.2010.

Kako se čuva ljubav?

Majka i dječak šetaju plažom... U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"

Mama ga pogleda i odgovori:
- "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."

Dječak stisne šaku i što je više stiskao,to je više pijeska curilo iz nje...
- "Ali mama, pijesak mi bježi..!!!"

- "Znam, a sada otvori potpuno šaku..."

Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
- "Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!"

Na to majka, sa smiješkom na licu, reče:
- "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...
Eto... kako se čuva ljubav...



Katolici.org

četvrtak, 24.06.2010.

Jesmo li zaboravili živjeti?

Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec… i tako godinama. Disciplinirano ustajemo, krećemo u ispunjavanje svojih obveza u obitelji, na poslu, u društvu.

Tehnika je napredovala, život nam je uvelike olakšan korištenjem brojnih strojeva i pomagala, naš je standard porastao. I sve je vodilo napretku...

Ali, začudo, imamo sve manje vremena i sve smo umorniji! Pa iako su uredno prekrižene gotovo sve natuknice dnevnog podsjetnika i sva je prilika da bismo trebali biti zadovoljni sobom - sivi smo, bezlični i prazni. Ne mogu se oteti dojmu da, koliko god se trudili, značajno nazadujemo.



Možemo li prepoznati problem, spoznati u čemu griješimo? Iz začaranog kruga dužnosti i obveza, možemo li naslutiti svjetlo izlaza?

U strahu za golu egzistenciju, za opstanak, nad naše glave nadvilo se prijeteće pitanje: hoćemo li imati dovoljno za sutra? Panika preživljavanja. Analiziramo, promišljamo… Moramo se dobro osigurati!

Kao prvo, najbolje da odmah upišemo novi stupanj stručnog usavršavanja (zlu ne trebalo). Uz struku, možda i kakvu dodatnu aktivnost (strani jezik, naprimjer, ili kompjutorski tečaj – u nesigurnosti za posao nikada se ne zna što bi nam moglo ustrebati). Nadalje, treba biti u dobroj formi, preduhitriti bolest, osnažiti organizam za nove napore (teretana, aerobic). Zaključke svakako treba primijeniti i na svoje dijete te ga tako temeljito pripremiti za život, zaštititi. Mi, graditelji budućnosti! Racionaliziramo dalje…

Hranu koju smo zgotovili za objed, a nismo uspjeli potrošiti, zamrznut ćemo u “škrinji” jer tko zna što nas sutra čeka (manji je problem što naš bolesni susjed, prijatelj iz mladosti, bliski rođak ili novi poznanik vidljivo oskudijevaju). Pod izlikom pametne štednje i dobrog ekonomiziranja, pitam se nismo li tako nekoga dana zamrznuli i svoje srce?

Jer mi više i nemamo prijatelje – oni pripadaju nekom prošlom, davnom, prezaboravljenom dobu. Mi jednostavno nemamo vremena za druženje. S njima stvari stoje isto, pa nas zato i ne treba progoniti savjest. I nitko da bi odstupio od zacrtanog plana niti milimetra… kao tvrdoglavi ovnovi na brvnu! Brvnu koje premošćuje opasnu nabujalu rijeku života u koju ćemo se strmoglaviti ne potrudimo li se i ne popustimo li – prvi!

Ljudska logika i Božja logika nisu iste. Često su upravo oprečne. Dijeliš li, daruješ - ljudska ti logika nalaže strah da nećeš imati. Božja te hrabri da ćeš dobivati sve više i imati u izobilju (u to sam se uvjerila svaki put kada sam uspjela pobijediti vlastitu malodušnost). “Ne brinite se tjeskobno!”, po tko zna koji put poučava Gospodin.

Uza sve nametnute, često nepotrebne obveze, ostaje pitanje jesi li u stanju razlučiti bitno od nebitnog i kako na ljestvici tvojih vrijednosti stoje one koje nalaže Gospodin? Usavršavaš li se kao čovjek, kao Božje stvorenje? Razmisli, koga bi to osvijetlila Diogenova svjetiljka da se, tražeći čovjeka, njome unese upravo u tvoje lice…? Jesi li zaboravio živjeti?

Učini već jednom nešto za sebe, za svoju dušu, priušti si to! Druži se; prošetaj jedrom, čudesnom prirodom; pročitaj dobru knjigu; pomoli se Ocu za živu vjeru... Trudi se na svoj način, ali prepusti nešto i Gospodinu, vjeruj u Njegovu providnost! Odagnaj od sebe sve strahove jer On je Dobri Otac i On nas ljubi!

Življenje nije mrska obveza. Iznađi radost postojanja! Privid izgubljenog vremena samo je zamka da bi odustao od Boga, od brata čovjeka. Uskoro ćeš s lakoćom primijetiti: sve što si učinio po srcu blagoslovljeno je, stostruko umnoženo.

Što god činiš, čini u Ime Gospodnje! Pa ako i ne dobiješ što si naumio, htio - vjeruj, bit će ti darovano upravo ono što je za tebe najbolje!

Ivanka Brađašević

srijeda, 23.06.2010.

Odrastanje

Slušala sam nedavno razmišljanja jednog znanstvenika o "ljudskoj vrsti", evoluciji i kako ostvariti "besmrtnost osobe". Autor ima silnu želju za neovisnošću od Boga. Govori sa stanovišta da su ljudi nastali slučajno, evolucijom i da su znanost i znanje jedino na što se treba osloniti. Kaže "ne treba žaliti sredstava i svih drugih resursa" kako bi čovječanstvo našlo načina da se ostvari besmrtnost čovjeka kao osobe.

Želim svjedočiti kako to izgleda kada prihvatiš da si stvorenje stvoreno u bezgraničnoj ljubavi, mudrosti i dobroti.



Bog te vodi i odgaja doslovno onako kako mi podižemo vlastitu djecu. Prvo si nedonošće koje samo želi ljubav i utjehu. Zatim pomalo prohodaš i narasteš u tinejdžera. Kao svaki tenejdžer ljutiš se i prigovaraš. Ali je ipak iznad svega svijest da ti tvoj Otac sigurno želi samo dobro. Onda te Bog jedne noći na samo djelić sekunde izvede na "poljane prostrane", a duša se tvoja razlijeva i zahvalno klikće: "Radosna sam s tobom Bože i u mirnim sjenicama i na trnovitim putevima. Bolji je doista jedan dan proveden s Bogom nego tisuću bez njega."

Postaješ svjesna da odrastaš. I sve to nema nikakve veze s našim zemaljskim godinama, ne može se dokazati nikakvim znanstvenim metodama, a ipak je stvarno kao što su stvarni stol i stolica.

Bog nas sve "na put mami, oko mnogih ušiju ćarlija, na tabane mnogih ucrtava tajnu mapu putovanja. Koliko će vas na put krenuti? Koliko će vas putem ne odustati? Koliko će vas stići?" Jer "Bog ne ulazi bez kucanja, još manje bez poziva. Ali ni kucanje, ni poziv neće ga spriječiti da te iznenadi, pa da ostaneš bez daha, uviđajući da si samo mislila da znaš koga pozivaš."(Vesna Krmpotić)

A kako na put krenuti? Biti će dovoljna bilo koja iskrena molitva iz srca. Na primjer: "Obnovi moju vjeru Gospodine"

Ljiljana Krišto

utorak, 22.06.2010.

Neque mittatis margaritas ante porcas

(Mt 7,6.12-14)

Nastavi Isus: "Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas. Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!"

ponedjeljak, 21.06.2010.

Stiglo ljeto...

...pada kiša.

"Poslije kiše uvijek dolazi sunce. "
latinska poslovica

(Za sve one koji (pokisli) očekuju (ili ne očekuju) lijep dan sutra.)

POZIV DRAGOM ISUSU

O Isuse, kako bih volio, kada bih se

udostojio da uđeš u moj stan.

Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.

Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,

da kratki ovaj dan produžim.

Kako živim životom sasvim malim.

I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.

O oknima, koja su pokatkad plava.

O vratima, kroz koja pognut moraš ući.

O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,

o svakom čovjeku i kako se koji zove.



I kako jedni uvijek nose haljine stare.

I kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.

O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.

I o tom, kako se, kad zaboli rana,

šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,

kako se rosa niz prozor sliva.

Onda bih ti rekao sasvim nijemo:

Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,

koju čovjek svaki dan otkupi.

Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.

Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop

nedjelja, 13.06.2010.

NEBO

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.
"To je Nebo", ovaj će.
"Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..."
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš!"
"Moj pas i konj su također žedni", čovjek će.
"Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen", odvrati čuvar.

Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar.

"Dobar dan", čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav.
"Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni."
"Tu među stablima je izvor", reče čuvar, možete piti koliko želite."

Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita:
"Kako se zove ovo mjesto?"
"Nebo", odgovori čuvar.
"Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!", začuđeno će čovjek.

"Ne, ono je Pakao", reče čuvar.
Čovjek bijaše zbunjen. "Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!"
"Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.“



Sa stranice: http://www.mladicentar.org/