FRAMA Karlovac

utorak, 28.04.2009.

ARHIV: STOLNI TENIS 18. TRAVNJA

Poštovani čitatelji i čitateljice,
podnosimo vam izvješće o I. službenom framaškom stolnom turniru.
Budući da punih 10 dana nestrpljivo očekujete ovo izvješće, prijeći ću odmah na stvar.
Daklem, stanje je sljedeće;
1.) Roko Šarić zauzeo je prvo mjesto na turniru i trenutno nosi titulu najboljega stolnog tenisača na području župe Presvetog Trojstva
2.) Saša, poznatiji kao Sale, meni nepoznatog prezimena, pojavio se i osvojio srebro, što će reći da su finale igrali Roko i dotični
3.) Treće mjesto, broncu, zadnju kartu za ulazak na pobjedničko postolje izborio je Mario Stepan, poznatiji kao Stepan

To su bile činjenice. Za detaljnije podatke o događajima na turniru slijedite strelicu.
– > Daklem, bijaše to subota mjeseca travnja godine Gospodnje 2009. Datum 18.
Turnir je svečano trebao biti otvoren u 15:30. Naravno, neki su morali doći prije da sve pripreme i postave, kako bi sve to izgledalo što bolje osmišljeno i provedeno u djelo.
Kada smo se svi skupili, a bilo nas je puno, prebrojali smo se; a vrsni su matematičari (Stepan, Roko i Josip V.) podijelili natjecatelje u 2 grupe i sistematično osmislili sustav i tijek natjecanja. (joj, što svašta brljam) Turnir su otvorili Katarina i Saša odigravši prvi meč.
Bio je to dobar, napet meč, prava borba i to između dva spola, što nije nezanemarivo. Naime, na turniru su sudjelovali predstavnici oba spola! (Da ne bi neko pomislio da stolni tenis znaju igrati samo cure!) No, kad sam već počeo nabrajati, tada ću i završiti; ovom povijesnom događaju prisustvovali su Ana, Roko, Luce, Ante, Kate i Ive Šarić, (a to je 3 četvrtine obitelji), Saša, Ivan i Josip Vladić, Iva i Stepan, Katarina, Marija i Mladen te Alen.
Neki su bili gladijatori, a drugi moralna podrška. Sve u svemu, bilo nam je super.
Zabavljali smo se, smijali i igrali, pobjeđivali i gubili. (Sad sam se sjetio da nam trebaju loptice za badminton!)
Pohvalnice su dobili svi; za najsmješniji potez Luce i Mladen, za najbolji meč Ana i Katarina, za najbolji potez Ivan, za najbolje vraćenu loptu Alen (da, da). Sad mi je palo napamet; idući ću turnir ja osvojit', ma nije, nego, bio sam baš nešto umoran taj dan i pisali smo puno testova u školi, a i nisam se baš najbolje osjećao; osim toga, Roko je bio tako uvjeren da će pobijediti da mu jednostavno nisam htio to pokvariti . . . No dobro! Pohvala za najduži meč – ja i Saša (neću reći da je Saša pobijedio jer bi tada svi znali da sam ja izgubio), a posebnu pohvalnicu dobio je i Ante Šarić, najstariji natjecatelj (lijepo od njega što nas je podržao i što je sudjelovao).
I da ne zaboravim, u polufinale su ušli Ivan i Saša te Stepan i Roko. Nakon što je Saša pobijedio Ivana (11:8, 11:8), a Stepan izgubio od Roka (7:11, 13:11, 7:11), Ivan i Stepan igrali su za treće mjesto; prva runda 8:11, druga 11:9 te za pobjedu 11:8.
Kao što vidite, bilo je veoma napeto. Finale, Saša – Roko, 11:7, 6:11, 9:11.
Utakmica je bila iznimno napeta i mislim da imena govore dovoljno, stoga neću više komentirat'.
Pikanterije; navijači su pred kraj malo podivljali, ipak je to Balkan, ali sve je prošlo glatko, bez intervencije policije.
Eto, to je ukratko to, nadamo se da ćemo ovako nešto ponoviti u skoroj budućnosti.
Naravno, svi bi voljeli vidjeti i neke starije legende (Ervin i Čubra, Jopa (!)) i Šegija koji su nam na ovom susretu zaista nedostajali! I naravno, fra Tonija, koji je bio prostorno spriječen.



Ovdje imamo zanimljivu situaciju, Mladen gleda u Ivana, Ivan gleda u Anu, Ana gleda u Katarinu, a Katarina u Antu koji gleda u Mladena, koji gleda u Ivana... ;
Druga slika dokazuje da žene mogu činiti više stvari odjednom - Katarina igra stolni IIiii jede smokiĆ, a Ana istovremeno daje Katarini smoki sa Ć, drži posudu i pazi da ju ne pogodi loptica!



Dok je bio mali, Stepan je sanjao o karijeri profesionalnog dobavljača loptica - želja mu se ostvarila!;
Druga slika: "Tuuugo, tugo nesrećo!"



NE, vi sigurno mislite da je ova slika reklama za TIBHAR teniske loptice, ali ste u krivu! Ovo nipošto nije reklama za vrlo kvalitetne i dugoročne, vodootporne i nepromočive TIBHAR - teniske loptice. Originalna njemačka proizvodnja (jes da se slabo vidi, ali zato smo i naglasili);
Druga slika govori sama za sebe. (budući da nismo znali što bi napisali)



Prva i posljednja predsjednica i mala kraljevna. (Alen : Samo da napomenem da ih ima još šest u obitelji!);
Ana: "Sva moja nada si ti!" Katarina: "G (tri puta lupiš D) ........G.....D-Sva moja nada si Ti-....e........D.......C...."



NEEEEE...oni su zajedno osvojili treće mjesto! Bar je tako Stepan rekao!
S druge strane Roko i Sale grdo se gledaju prije nego što odmjere snage. Roko je na kraju ipak pobjedio, ali moramo reći da su odlučivale sitnice.



Ah ti matematičari...______________________________________Evo ih! Huligani!!!

Ako vam štogod padne napamet - tu su vam komentari pa se, ne budi lin, izvolite uvatiti posla!
Lijepi pozdrav!

srijeda, 22.04.2009.

"...kao što sam ja vas ljubio."

Želite upoznati Boga?

Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska.

Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo (a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje.

Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se može posvetiti cijela osoba a ne samo nakane njene volje.

Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega.


Thomas Merton

utorak, 21.04.2009.

Proljetni poticaj...

Želim ti uvijek iznova proljeće. Ne samo veliko proljeće koje jednom u godini ispunja prirodu novim životom, nego mnoge neočekivane svijetle trenutke, koje mogu za tebe postati kao proljeće. Odjednom ti usred dana sine nova misao i ti već vidiš život u jednom novom svjetlu. Nešto ti daje procvasti i pokazuje ti kako se u tebi kriju mnoge (još) neotkrivene mogućnosti i čekaju na to da se razviju. Želim ti snagu da možeš uvijek iznova započeti iznova, makar tvoja razočaranja bila velika i makar vjerovao da je sve propalo. Ali svaki pravi početak je neznatan i malen, samo tako se život može nanovo razviti. Sve novo započinje ne negdje vani, nego dolazi iznutra i hoće na svjetlo. Kad nešto potiče ne samo tvoje misli nego pokrene i tvoje srce, onda je to za tebe početak.



Proljeće je ondje, gdje ti nježnost i poezija daje snagu i ti osjećaš da ništa važnoga ne može nastati silom. Prava se snaga pokazuje tek kad iz krhkih i ranjivih početaka ponovno nastane nešto živo. I tihi su tonovi dio proljetnoga koncerta. Ti odjednom vidiš život kao prvi put. Sve što živi jedno je čudo, ništa na svijetu nije razumljivo po sebi. Ako uvijek iznova imaš hrabrosti diviti se, upoznat ćeš život u svim njegovim bojama i oblicima i bolje ćeš moći razvrstati međutonove i nijanse. Ne daj da ti ponestane maštovitosti, jer tako ćeš uvijek iznova iznenađivati druge ljude i sebe.



Ljudski život raste ne samo prema određenomu planu, za to je potrebna i ljubav. Jer samo ljubav te može obuzeti kao čitava čovjeka, preobraziti tvoju dušu, duh i tijelo. Tada upoznaješ ne samo neslućene osjećaje, nego mogu doći i divne misli. Svejedno koliko imaš godina, ti si odjednom mlad, u središtu stoji još jedino Danas, trenutno ništa ne znači ni ono što je prošlo ni ono što će doći. Osjetiš li koliko je dragocjen svaki trenutak, tvoje će radovanje životu postati dar i za druge.



Rascvjetalo drveće naviješta i sadašnjost i budućnost. Proljeće može za tebe značiti da svoje darove shvaćaš i otkrivaš u jednom novom svjetlu, za što si sposoban. Ti svim svojim osjetilima možeš naći zadaću koja na tebe čeka i hoće izazvati sve tvoje sposobnosti. Tko sam sebe bolje upozna, taj će moći uvijek iznova svim svojim mogućnostima reći ponovno Da životu.

Phil Bosmans

subota, 18.04.2009.

X. PLANINARSKI KRIŽNI PUT

Nakon podužeg iščekivanja do kojeg je došlo iz tehničkih razloga, vrijeme je da i vas, drage nam čitatelje diljem Domovine i šire, upoznamo s našim 10. jubilarnim planinarskim križnim putem. Isti se zbio u subotu 4. travnja godine Gospodnje dvije i devete. Okupljanje je trajalo do deset sati kod crkve na Švarči (kad je bio zakazan polazak). Ipak, za neke framaše bilo je potrebno nešto više vremena od predviđenog da se pojave (problemi s prijevozom), ali su zato svi ostali bili uredno točni, strpljivi i toliko su se veselili ovom jubilarnom križnom putu (koji je nekima bio tek prvi) da nisu ni primjetili. Tada nas je dekan blagoslovio te smo izmolili prvu postaju.
Putovanje je započelo prvim korakom s križem na čelu...

Na putu nas je bilo između osamdeset i sto (gdje je x prirodni broj, x E N [1,20], ako jednadžba glasi 80 + x = broj sudionika).To je činjenica.
Osim nas framaša i članova FSR-a, bilo je vjernika iz gotovo svih karlovačkih župa, jedna sakupina krizmanika iz Novog centra i Povijesna postrojba "Karlovački počasni vod ZNG 91". Za ove posljednje možda je potrebno kratko objašnjenje - radi se o skupini od 10-ak dječaka starije osnovnoškolske dobi koji djeluju na principu izviđača, a vodi ih brigadir Dubravko Halovanić. Na križnom su se putu dokazali kao spremni i dorasli zadatku.

Usprkos lošoj vremenskoj prognozi, dan je bio taman po našoj mjeri. S obzirom na to da se radi o 10. križnom putu, sve je bilo uhodano, sudionici su se izmjenjivali u nošenju križa i čitanju postaja, imali smo postaju u šutnji, a cijelo je vrijeme s nama išao i fra Tonio koji je na kraju i predslavio misu u crkvi sv. Josipa.

Naša nas je stara poznanica i ove godine dočekala na svome mjestu...

A osim nje ovaj je križni put doista bio 10. za Petru i Mariju, a zamalo i za Ervina (ajde recimo da kao ipak je, uspio nam se priključiti na 10. postaji - simbolično! :-) Naime, nažalost je bio spriječen poslom. Na 13. smo im postaji čestitali na tom njihovom jubileju, a zatim su djevojke počasno unijele križ u grad dok je Ervin pročitao posljednju postaju.

Jubilarke...

Križni smo put završili svetom misom u nacionalnom svetištu sv. Josipa gdje nas je domaći župnik dočekao okrjepom koja nam je itekako dobro došla. No, slike govore 1000 riječi pa pogledajte sami kako nam je bilo...

utorak, 14.04.2009.

Nije li nam srce gorjelo...

...ili Put u Emaus





Priča je ovo o životu, oduševljenju i klonuću, očaranjima i razočaranjima; bijegu i skepticizmu. I o tom kako nas Isus ne napušta.

Ova dva njegova učenika ostali su s njim sve do Jeruzalema, nadajuć se ispunjenju obećanja. Čekali su neće li od toga što biti - ali ništa… Sve se učinilo kao slatki san. Kako smo samo nasjeli… Ponijelo nas oduševljenje da je moguće ono što je oduvijek bilo nemoguće… Sve je to varljivi povjetarac koji se sa srcem poigrao. Sarkazam sudbine. Lađe su potonule, čarolija je prestala. Lako je njemu bilo pričati da treba sve ostaviti, da se ne brinemo tjeskobno, pa onda i to da je s nama u sve dane… A sad, što drugo preostaje već trijezno misliti i ničem se ne nadati. Napuštaju Jeruzalem, vraćaju se zemlji, ribarenju, vinogradu. Vraćaju se u Emaus. Zatvaraju knjigu zvanu Isus, ne pročitavši zadnje poglavlje. Napuštaju ga - ali on njih ne.

Susreli su ga jer su bila dvojica, žustro su raspravljali, primili su stranca, kazali su svoje raspoloženje, zadržali ga.

Sve je počelo komunikacijom. "Što ima?" "Zar si ti jedini koji ne znaš…" Sluša ih, daje priliku da se do kraja izreknu, da istresu što im je na srcu ne birajući riječi, ne pazeći na visinu tona, a možda i psovku. Kroz takav razgovor, Isusa susrećemo.

Primijetimo da oni zapravo izgovaraju vjerovanje: "Bijaše prorok… Pred Bogom i svim narodom... Predali su ga u smrt… Rekli su da je živ". No, to je bilo tek govor usana i pameti - a ne srca. Takav govor ne pokreće vjeru jer su "bezumni i spora srca". Kako slično mnogim našim recitacijama ispovjesti vjere…

Primili su ga, premda im je bio stranac. Otvaraju se riziku da ih drugi upozna, i da prihvate teret njegove drugačijosti. Kad god stranca u svoj život primamo, život se obogaćuje - Bogom postaje bogatiji. Isusa primamo. Sreća je uvijek u nepoznatom.

Te konačno, zadržavaju ga. Ne prepuštaju inerciji tijek susreta - već se u nj ulažu. Isus ostaje s onima koji se trude zadržati ga. Ostani s nama - i nikad nam neće zanoćati.

I otkriva im… Sve je zato jer su bezumni i spora srca. Zato jer su od straha i sumnje bili svladani. Pa im priča, i tako ozdravlja njihove uspomene. Mozaik se slaže. Sve ugledavaju u novom svjetlu. Dariva im njihovu vlastitu prošlost preobraženu. "Nije li nam srce gorjelo!"

I nestaje, da shvate kako je s njima uvijek - kao i sad dok su bili uvjereni da nije. Nakon susreta imaju svjetlo u noći, snagu u nemoći, radost u žalosti.

Pogođeni susretom postaju misionari. Premda je večer, ne oklijevaju, ni suđe oprali nisu - zajahali su magarce i odmah natrag u Jeruzalem s viješću: "Uskrsnu kako je rekao!"
Upita li te danas tko što ima nova? Reci: "Isus je uskrsnuo kako je rekao!"

p. Luka Rađa, DI

nedjelja, 12.04.2009.

Sretan Uskrs!

"Kada prođe subota, Marija iz Magdale, Marija, majka Jakovljeva i Saloma kupe miomirisa da odu pomazati Isusa. I vrlo rano, prvoga dana sedmice dođu na grob s izlaskom sunca. Među sobom su govorile: 'Tko će nam odmaknuti kamen s vrata na grobu?' I kad pogledaju, vide da je kamen već odmaknut." Mk 16, 1 - 5




Odvaljen je kamen s tvojih očiju.

Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan: svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti. Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.

Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane: da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam. Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.

Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno: da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke. Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.

Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini: da onima koji dolaze, djeci svojoj, ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana. Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.

Do tebe je da ideš neumorno: da ne dopustiš da tvoj korak išta smete i da ti svaki korak bude čovječan, da uvijek ideš u susret. Na svim tvojim putovima netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.

Do tebe da pristaneš živjeti zagrljen: da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi i da s nježnošću pristupaš svakom biću. Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku, nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.

Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo: da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana, sućut u posudu svakoga susreta. Jer postoji netko u kome živiš novim životom i sve što jesi prebiva u njegovu uskrsnuću.

Stjepan Lice

Sretan rođendan!

Pogledaj na kalendar, prolaze dani,
sve je isto kao lani,
datum je isti, al' godina nije,
misliš da je isto kao prije.
Zato se sjeti koji je danas dan,.
želimo ti, Lano, SRETAN ROĐENDAN!

četvrtak, 09.04.2009.

Veliki četvrtak - dan svećenika

Svećenik mora biti
istovremeno i malen i velik,
plemenit duhom – kao kraljevske krvi,
jednostavan i prirodan – kao seljačkog roda,
heroj u nadvladavanju sebe,
čovjek koji se je borio s Bogom,
izvor posvećenja,
grešnik kojem je Bog oprostio,
vladar svojih čežnji,
sluga uplašenima i slabima,
koji se ne ponizuje pred bogatima,
već se sagiba nad siromašnima,
učenik svoga Gospodara,
vođa svoga stada,
prosjak ruku velikodušno otvorenih,
nositelj bezbrojnih darova,
čovjek na bojnom polju,
majka da tješi bolesne,
sa mudrošću svoga uzrasta i
s povjerenjem djeteta,
usmjeren prema nebu,
s nogama čvrsto na zemlji,
stvoren za veselje,
stručnjak za patnju,
udaljen od svake zavisti,
dalekovidan,
sa smjelošću govora,
prijatelj mira,
neprijatelj mlakosti,
zauvijek vjeran…

(Iz jednog srednjovjekovnog rukopisa, preveo fra Tomislav Faletar)

nedjelja, 05.04.2009.

43. planinarski križni put "Neka vam bude po vjeri vašoj"

43. planinarski križni put by Ekosspiritus prošao je prošlog vikenda ozaljskim krajem (Gornje Prekrižje - Vrhovac - Ozalj - Svetice), a s njime je istim krajem prohodočastilo i pet nas karlovačkih framaša (Alen, Iva, Ivan, Katarina i Mario S.). Za nas je pohod započeo u subotu "prije zore" na parkiralištu u Smičiklasovoj ulici. Tomislav, koji je bio logistička podrška, vozi prvih četvero (Katarina se zbog službene spriječenosti pridružuje poslijepodne) do Gornjeg Prekrižja. Prije toga, provjera tko je što ponio i ispunjavanje prijavnica na haubi auta kako bi u Prekrižje stigli potpuno spremni.




Prva postaja je kod župne crkve u Gornjem Prekrižju. Iva obavlja formalnosti oko prijave, dijeli zajednička obilježja i krećemo.




Postaje se izmjenjuju jedna za drugom i oko podneva stižemo u Lović Prekriški gdje nas dočekuje topao ručak, dar mjesnog obrtnika. Povijest ne pamti da je ondje ikada u jednom danu pojedeno toliko kobasica i hrenovki. Nakon ručka slijedi uobičajena postaja u šutnji. Hodamo u tišini razmišljajući o svojoj vjeri, a u ruci nosimo svaki po jedno zrno gorušice kako bismo tokom hoda sačuvali svijest o krhkosti blaga koje nam je povjereno.




Toga je dana u okolici Vrhovca zasijano mnogo gorušice, možda jednom procvjeta i proizvodnja senfa! Tišinu smo zaključili radom po skupinama na jednom obronku negdje između Lovića i Vrhovca. Na dionici puta prema Vrhovcu pronalaze nas Katarina i Tomislav koji su s puno vjere sjeli u auto tek s jednom auto-kartom iz Jutarnjeg lista i vozali se područjem na kojem bi "mogli biti" vjerujući (Neka vam bude po vjeri vašoj:) kako im grupa od 500 ljudi ipak neće promaći. Nakon nekoliko zaustavljanja radi proučavanja karte (slučajnih prolaznika u tom kraju ima jako malo), ipak im je bilo kako su vjerovali.




Katarina nastavlja, a Tomislav će nas čekati u Ozlju. U Vrhovcu nas domaćini dočekuju čajem i kolačima, a hodočasnici se dijele u dvije veće skupine: prvu, koja je formirala kilometarski red ispred wc-a općinskog doma i drugu, koja se radije poslužila toaletnim grmićima (koji, hm, u ovo doba godine još uvijek nisu posve olistali).

K'o da nemam snage da nastavim...



Okrijepljeni i olakšani nastavljamo prema Ozlju u koji stižemo u 18 h. Tamo nas dočekuje Tomislav s našim vrećama za spavanje i dekama za svaki slučaj. Smještavamo se u školu (noćimo na hodniku jer po učionicama i dvorani nema mjesta za sve sudionike, ali bar imamo zraka) i u 20h počinje večernji program. Meditaciju vodi vjeroučitelj Radovan Librić, spiritus movens Ekosspiritusovih križnih puteva, a svetu misu iza toga vlč. Domagoj Matošević, nadbiskupijski povjerenik za mlade.

Večera je zajednička...




...ali zube peremo svaki svojom četkicom...




...i na kraju spavanje.



Iza toga slijedi druženje u slobodnom stilu i oko 23 h već spavamo snom pravednika. Jutro nas je dočekalo prijetećim oblacima, a prijetnja se ubrzo i ostvarila, kiša nas je pratila čitav dan. Nema veze, kiša je blagoslov (posebno ako ste žaba ili poljoprivrednik), a križnom putu daje posebnu čar. Jutro započinjemo samoinicijativnim posjetom ozaljskom starom gradu...







Idu Turci...




U 9h molimo postaju u župnoj crkvi u Ozlju, a zatim nastavljamo naš pohod. 12. postaju molimo klečeći, usprkos činjenici da kiša lijeva jače nego igdje i da je sve na nama i ispod nas potpuno mokro. Ovakva iskustva čovjeku promijene perspektivu, ako im pristupi otvorena uma i srca.

Singin' in the rain...



Oprostite, gdje je toaletni grmić...?



Where is the Ring? Buahahaha!



Jesu li nove? Ne! Oprane su Perwolom!



Pauza za ručak je u domu za osobe s mentalnom retardacijom u Jaškovu, bolje rečeno, u dvorištu doma. Klasičan prizor, jedni otvaraju naprtnjače, drugi formiraju kolonu pred wc-om. Stanari doma znatiželjno nas promatraju, a neki se odvažuju i pristupiti nam, pozdraviti, nešto upitati. Uglavnom, hrabriji su i otvoreniji nego mi prema njima. Darovi koje smo im ostavili u znak zahvalnosti za gostoprimstvo sakupljeni su po principu "Pokloni jednu jestivu stvar iz svoje naprtnjače". I mi karlovački framaši odlučili smo na ovom PKP-u vježbati bratsko dijeljenje, umjesto individualizma, pa smo se odlučili odreći sendviča i hranu nositi posebno upakiranu po vrstama namirnica, tako da je svatko nosio nešto, odnosno, tek svih petero smo imali sve. To je značilo da moramo dobro paziti da nijednog ne izgubimo :-) i da su obroci zajednički.



Jedna zajednička s policijskom pratnjom...



Oko 17h stižemo u Svetice. Gostoprimstvo nam pruža masivan pavlinski samostan i o. Česlav, pavlin koji u njemu boravi, porijeklom Poljak, a sada župnik u ozaljskom kraju i čuvar ovog samostana koji je u povijesti bio važno mjesto ne samo kao duhovno, nego i kulturno središte - tu je živio Ivan Belostenec, književnik iz ozaljskog književnog kruga (barok) i pavlin. Kiša je neumorna, no mi skrovište pronalazimo u špilji Gospe Lurdske koja je izvan crkve (u špilji je nekoliko drvenih klupa, tu i tamo malo prokišnjava, no ionako smo mokri). Iz špilje se prostire pogled na okolicu (Svetice su na brdu) no tmurno i oblačno vrijeme ne dopušta da se vidi baš mnogo. Društvo nam pravi još par do tad nepoznatih hodočasnika s istim namjerama, no razgovor polako kreće, a ni trenuci tišine u takvim okolnostima nisu neugodni. Misu u 18h predvodi vlč. Duje Kurtović, župnik župa Vrhovac i Gornje Prekrižje i domaćin ovog križnog puta (a i inače istaknuti PKP-ovac).

Ulazna pjesma...(vlč. Duje i vlč. Danijel Dukić)




Za kraj tradicionalna "K'o da nemam snage da nastavim..." (Molitva, Parni valjak) i odlazak kućama (Tomislav nas je čekao, a došle su i dvije mame, moraju one vidjeti gdje su im to djeca bila). A na samom kraju, riječ zahvale. Naime, za nas karlovačke framaše ovo je bio prvi PKP, a na njemu smo sudjelovali zahvaljujući entuzijazmu ekosspiritusovca i odnedavno priženjenog karlovčanina Josipa. Stoga mu zahvaljujemo na svom trudu koji je uložio u animiranje za sudjelovanje na ovom PKP-u, njegov je entuzijazam bio zarazan. Drago nam je što je tako ispalo i nadamo se da ćemo se i ubuduće odazivati.

četvrtak, 02.04.2009.

10. planinarski križni put bit će...

...u subotu 4. travnja u 9.30h kod župne crkve na Švarči. Završetak je predviđen iza 14h u svetištu sv. Josipa na Dubovcu. Hodamo šumovitim predjelima kroz Kozjača (uglavnom nema ceste) pa se prikladno, udobno i sportski odjenite te se zaštitite od kiše. Preporučamo da ponesete tekućinu, a možda i nešto za jelo. Ruta ima oko 10km dosta zahtjevnog terena pa križni put nije primjeren maloj djeci i starijim umirovljenicima, kao ni biciklistima. Nadamo se da ćemo vas vidjeti u što većem broju!

srijeda, 01.04.2009.

Šišmiši

Tri župnika razgovaraju o tome kako će se riješiti slijepih miševa u crkvi. Prvi reče: ja sam pokušao zračnom puškom pa sad imam rupe na freskama. Drugi ih je sve skupio i daleko odvezao ali su se opet vratili. Treći župnik je uspio. Sve ih je krstio i krizmao i od tada ih u crkvi vidio nije.