Marketing
43. planinarski križni put "Neka vam bude po vjeri vašoj"
43. planinarski križni put by Ekosspiritus prošao je prošlog vikenda ozaljskim krajem (Gornje Prekrižje - Vrhovac - Ozalj - Svetice), a s njime je istim krajem prohodočastilo i pet nas karlovačkih framaša (Alen, Iva, Ivan, Katarina i Mario S.). Za nas je pohod započeo u subotu "prije zore" na parkiralištu u Smičiklasovoj ulici. Tomislav, koji je bio logistička podrška, vozi prvih četvero (Katarina se zbog službene spriječenosti pridružuje poslijepodne) do Gornjeg Prekrižja. Prije toga, provjera tko je što ponio i ispunjavanje prijavnica na haubi auta kako bi u Prekrižje stigli potpuno spremni.
Prva postaja je kod župne crkve u Gornjem Prekrižju. Iva obavlja formalnosti oko prijave, dijeli zajednička obilježja i krećemo.
Postaje se izmjenjuju jedna za drugom i oko podneva stižemo u Lović Prekriški gdje nas dočekuje topao ručak, dar mjesnog obrtnika. Povijest ne pamti da je ondje ikada u jednom danu pojedeno toliko kobasica i hrenovki. Nakon ručka slijedi uobičajena postaja u šutnji. Hodamo u tišini razmišljajući o svojoj vjeri, a u ruci nosimo svaki po jedno zrno gorušice kako bismo tokom hoda sačuvali svijest o krhkosti blaga koje nam je povjereno.
Toga je dana u okolici Vrhovca zasijano mnogo gorušice, možda jednom procvjeta i proizvodnja senfa! Tišinu smo zaključili radom po skupinama na jednom obronku negdje između Lovića i Vrhovca. Na dionici puta prema Vrhovcu pronalaze nas Katarina i Tomislav koji su s puno vjere sjeli u auto tek s jednom auto-kartom iz Jutarnjeg lista i vozali se područjem na kojem bi "mogli biti" vjerujući (Neka vam bude po vjeri vašoj:) kako im grupa od 500 ljudi ipak neće promaći. Nakon nekoliko zaustavljanja radi proučavanja karte (slučajnih prolaznika u tom kraju ima jako malo), ipak im je bilo kako su vjerovali.
Katarina nastavlja, a Tomislav će nas čekati u Ozlju. U Vrhovcu nas domaćini dočekuju čajem i kolačima, a hodočasnici se dijele u dvije veće skupine: prvu, koja je formirala kilometarski red ispred wc-a općinskog doma i drugu, koja se radije poslužila toaletnim grmićima (koji, hm, u ovo doba godine još uvijek nisu posve olistali).
K'o da nemam snage da nastavim...
Okrijepljeni i olakšani nastavljamo prema Ozlju u koji stižemo u 18 h. Tamo nas dočekuje Tomislav s našim vrećama za spavanje i dekama za svaki slučaj. Smještavamo se u školu (noćimo na hodniku jer po učionicama i dvorani nema mjesta za sve sudionike, ali bar imamo zraka) i u 20h počinje večernji program. Meditaciju vodi vjeroučitelj Radovan Librić, spiritus movens Ekosspiritusovih križnih puteva, a svetu misu iza toga vlč. Domagoj Matošević, nadbiskupijski povjerenik za mlade.
Večera je zajednička...
...ali zube peremo svaki svojom četkicom...
...i na kraju spavanje.
Iza toga slijedi druženje u slobodnom stilu i oko 23 h već spavamo snom pravednika. Jutro nas je dočekalo prijetećim oblacima, a prijetnja se ubrzo i ostvarila, kiša nas je pratila čitav dan. Nema veze, kiša je blagoslov (posebno ako ste žaba ili poljoprivrednik), a križnom putu daje posebnu čar. Jutro započinjemo samoinicijativnim posjetom ozaljskom starom gradu...
Idu Turci...
U 9h molimo postaju u župnoj crkvi u Ozlju, a zatim nastavljamo naš pohod. 12. postaju molimo klečeći, usprkos činjenici da kiša lijeva jače nego igdje i da je sve na nama i ispod nas potpuno mokro. Ovakva iskustva čovjeku promijene perspektivu, ako im pristupi otvorena uma i srca.
Singin' in the rain...
Oprostite, gdje je toaletni grmić...?
Where is the Ring? Buahahaha!
Jesu li nove? Ne! Oprane su Perwolom!
Pauza za ručak je u domu za osobe s mentalnom retardacijom u Jaškovu, bolje rečeno, u dvorištu doma. Klasičan prizor, jedni otvaraju naprtnjače, drugi formiraju kolonu pred wc-om. Stanari doma znatiželjno nas promatraju, a neki se odvažuju i pristupiti nam, pozdraviti, nešto upitati. Uglavnom, hrabriji su i otvoreniji nego mi prema njima. Darovi koje smo im ostavili u znak zahvalnosti za gostoprimstvo sakupljeni su po principu "Pokloni jednu jestivu stvar iz svoje naprtnjače". I mi karlovački framaši odlučili smo na ovom PKP-u vježbati bratsko dijeljenje, umjesto individualizma, pa smo se odlučili odreći sendviča i hranu nositi posebno upakiranu po vrstama namirnica, tako da je svatko nosio nešto, odnosno, tek svih petero smo imali sve. To je značilo da moramo dobro paziti da nijednog ne izgubimo :-) i da su obroci zajednički.
Jedna zajednička s policijskom pratnjom...
Oko 17h stižemo u Svetice. Gostoprimstvo nam pruža masivan pavlinski samostan i o. Česlav, pavlin koji u njemu boravi, porijeklom Poljak, a sada župnik u ozaljskom kraju i čuvar ovog samostana koji je u povijesti bio važno mjesto ne samo kao duhovno, nego i kulturno središte - tu je živio Ivan Belostenec, književnik iz ozaljskog književnog kruga (barok) i pavlin. Kiša je neumorna, no mi skrovište pronalazimo u špilji Gospe Lurdske koja je izvan crkve (u špilji je nekoliko drvenih klupa, tu i tamo malo prokišnjava, no ionako smo mokri). Iz špilje se prostire pogled na okolicu (Svetice su na brdu) no tmurno i oblačno vrijeme ne dopušta da se vidi baš mnogo. Društvo nam pravi još par do tad nepoznatih hodočasnika s istim namjerama, no razgovor polako kreće, a ni trenuci tišine u takvim okolnostima nisu neugodni. Misu u 18h predvodi vlč. Duje Kurtović, župnik župa Vrhovac i Gornje Prekrižje i domaćin ovog križnog puta (a i inače istaknuti PKP-ovac).
Ulazna pjesma...(vlč. Duje i vlč. Danijel Dukić)
Za kraj tradicionalna "K'o da nemam snage da nastavim..." (Molitva, Parni valjak) i odlazak kućama (Tomislav nas je čekao, a došle su i dvije mame, moraju one vidjeti gdje su im to djeca bila). A na samom kraju, riječ zahvale. Naime, za nas karlovačke framaše ovo je bio prvi PKP, a na njemu smo sudjelovali zahvaljujući entuzijazmu ekosspiritusovca i odnedavno priženjenog karlovčanina Josipa. Stoga mu zahvaljujemo na svom trudu koji je uložio u animiranje za sudjelovanje na ovom PKP-u, njegov je entuzijazam bio zarazan. Drago nam je što je tako ispalo i nadamo se da ćemo se i ubuduće odazivati.
Post je objavljen 05.04.2009. u 15:43 sati.