utorak, 30.04.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #121

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 07.05, 2013 u 19:10 sati


Catapilla – “Catapilla”/”Changes”


U sljedeci utorak cemo se posvetit jednom neobicnom, samozatajnom sastavu, koji je stvarao jos neobicniju muziku, na obicnim instrumentima.

Sastav o kojem ce biti rijeci veceras necete naci na MTV-ju, necete ga naci ni na kakvim top listama, pa cak ce rijetko koji katalog sadrzavati informacije o njemu.
Isto tako, mozemo reci da je bilo na stotine, ako ne i tisuce ovakvih, slicnih sastava i po cemu to onda vecerasnji odskace od njih i zasluzuje svoju emisiju?

Odgovor vam necu odmah dati, vec na kraju emsije, ali sigurno je da ce te vec u toku nje, i sami doci do njega.
U emisiji cemo pored tekstualnog djela, emitirati u cjelosti prva dva i ujedno jedina albuma ove grupe.

Red bi bija da kazem o kome govorim.

Predstavljam grupu Catapilla.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis



Kasnih sezdesetih proslog stoljeca, svaki kantun, svaka ulica, svaka garaza, svaki kvart, svaki grad, svaka zemlja, je imala svoje heroje na instrumentima.
Vecina grupa je i pocela svoj uspon kao grupa iz ulice, da bi osvojila kvart, potom podrucje i naposljetku, za one koji su postali poznati u granicama grada, za njih se vec govorilo da su uspjeli.

Isto tako, specificnost sredine je uvjetovala i vrst muzike koju ce band svirati.
Tako recimo, u jednom Birminghamu, pokraj svih celicana i teske industrije nije mogao niknuti band kao Soft Machine ili Renaissance, vec jedino Black Sabath i njima slicni.
Sljedom toga, u intelektualnim sredinama su nicali bandovi koji su bili na sasvim drugoj strani.
Tako je u Canterberyju nikao cijeli pokret sa nebrojeno grupa, koje su odreda svirale progresivnu muziku, toliko specifinu da je cijeli pravac prozvan po njemu i danas je poznata kao Canterbury scena, prijestolnica progresivne muzike u Engleskoj.
I kad govorimo o toj sceni, kao i svaka druga, imala je svoj centar (mid stream) i svoja rubna podrucja, u kojima su obitavale grupe koje su prihvatile smisao slobodne forme, ali ne i stil Canterburyja.

I jedna od tih grupa je bila Catapilla, koju predstavljam veceras.

Catapilla se oformila krajem sezdesetih u Londonu.
Do vremena snimanja prve ploce, orginalni vokal Jo Meek je vec bila zamjenjena sestrom, Annom Meek.
Uz saksofonistu Roberta Calverta, grupu su cinili bubnjar Malcolm Frith, basist Dave Taylor, gitarist Graham Wilson te duhac Hugh Eaglestone i Thierry Rheinardt na drvenih duhacim instrumentima.

Band je za jednog nastupa uocio Patrick Meehan, manager Black Sabbatha. Omogucava im ugovor, te postaje producent prvog albuma.
Album izlazi na alternativnoj Vertigo etiketi, koju je Philips osnovao da bi promovirao nekomercjalnu (citaj, progresivnu) muziku.

1971 godine album izlazi i grupa odlazi na turneju.

Album je vec u startu pokazao o cemu se radi.
Catapilla je odabrala svoj put.
Iako se na prvi pogled cini da su teme u stvari jamovi, treba se ipak vratiti u to vrijeme i razluciti pojam jama.
Jer neobavezno svirati je bilo jedno, no improvizirati i iz te improvizacije izvlaciti esencu koja se pretakala u kompoziciju, to je vec bila sasvim druga stvar.
Tako su nastajala djela.
Za razliku od tog tijeka stvaranja, Catapilla je defacto, jamove doslovno pretocila u kompozciju.
Jer ne zaboravimo, jam je u to vrijeme postao pozeljna muzicka forma.

Album je pun dobre muzike, koja se smjestala negdje na prelazu Chicaga izmedju prvog i drugog albuma, te sastava If i Flock, ali pomjesan sa daleko sirim progresivnim uticajem, dakako, protkan psihodelijom.
Na momente cak vuce prema sastavima Canterbury scene, prvenstveno Soft Machine i Nucleus.
Ukratko, ma koliko se trudili definirati ovaj muzicki izraz, i smjestiti ga u neki okvir, tesko da se to moze jednoznacno napravit.
Stoga je mozda najbolje ostati na asocijacijama, a gdje svrstati muziku, ostaviti vremenu koje je najbolji pokazatelj.

Album otvara "Naked Death", sumorni opis svakodnevnice i dakako, moderne sizofrenije. Uvod dostojan King Crimsona, a pogotovo se namece asocijacija radi specificnog saxofona i teske, skoro, metalne ritmike.
Preko petnaest minuta gitarskih rifova i solo saxofona u stilu Colosseuma. Anna Meek svojim rastrzanim vokalom na momente podjseca na Julie Driscol, ali ne zadugo.
Tema se razvija i tece svojim jamovskim tokom.

Album se nastavlja sa kratkom "Tumbleweed". Pomalo cudan vokal, skoro na granici destonavanja, ako ne i preko nje. Ocito da je Anna Meek pokusala imitirati Sonju Kristinu iz grupe “Curved Air”.
Koliko uspjesno? ako se mene pita, niti malo, jer pored raspona, tu je i boja glasa.

Kontinuitet loseg vokala prelazi u iducu temu.
"Promises" starta sa klasicnim jazz-rock uvodom, i bilo bi daleko bolje da se radi o instrumentalu. No, sta mu je, tu mu je.
Instrumentalno, tema je za 5, puna prelaza i divnih pasaza, uz kratke solo dionice saxofona i gitare.

Na “b” strani ondasnjeg vinila se nasla samo jedna tema.
"Embryonic Fusion" u svom trajanju od 24 minute sadrzi i donosi sve sta ovaj pravac ima u sebi.
Otvara je lipi gitarski rif, da bi duhaci preuzeli cjelokupnu kompoziciju, u stilu grupe If. Tema donosi mnogobrojne pasaze i puno izmjena tempa, podcrtani ponovo, solo saxofonom i solo gitarom.

Napokon glas Anne Meek dolazi na svoje mjesto.
Ocito da je u svom fahu kad ga upotrebljava kao instrument.

I da ne duljimo vise, samo cu se nadovezati na jednu kritku iz novijeg doba, koja kaze, “Catapilla je jedan od najljepsih primjera grupe koja je uspjesno blendirala brass-rock sa psyhodelicnom progresivnom muzikom i to sa veoma lijepim rezultatom.
Ja bih na to dodao, album prvjenac grupe Catepilla, uz sve receno, je i hrabar album.



Emisiju cemo nastaviti sa uvodom u drugi album, kojeg cemo takodje poslusati.

Nakon izlaska prvog albuma i zavrsene turneje, dolazi do personalnih promjena, te grupu napustaju Eaglestone, Frith i Rheinardt. Bivaju zamjenjeni sa Bryan Hansonom na bubnjevima, Ralph Rolinsonom na klavijaturama i Carl Wassardom na basu.

Dovodjenje novih muzicara nije rezultiralo izmjenom smjera kojim je grupa kretala. Cak dapace, osnovni zvuk grupe je bio obogacen zvukom klavijatura, dajuci muzici na sljedecem album pecat fluidne atmosphere i tako ga lagano odmaknuti prema jacem uticaju psihodelije.
Mozda najblize ovom segmentu u izrazu stoje opusi dviju grupa, suvremenika grupe, Hawkwind i Eloy.

Taj drugi album “Changes”, izlazi 1972. godine, takodje na Vertigo tiketi.

Od strane svih recenzenata u to vrime, a i danas, biva proglasen daleko superiornijim od prvog albuma, i to bas zahvaljujuci onome sta sam prije napomenija.
No iako odmaknut u pravcu psihodelije, pa cak stupajuci u podrucje acid avangarde i space rocka, album nije napustio ono osnovno, blend jazz rocka i brass rocka.
I navise svega, Anna Meek je uspjela artikulirati svoj glas, upotrebljavajuci ga prvenstveno kao instrument.

Album otvara "Reflections", Annin vokal je napokon postavljan na svoje mjesto. Saxofon ponovo “extraordinary”. Tek kad se prostorija napuni zvukom, osjeti se sva moc jama koji ju puni.
Psihodelija caruje prostorom!
Savrsen opener albuma!
Naslonjena na "Reflections” je tema "Charing Cross". Anna nastavlja sa exploatacijom svog glasa kao instrumenta i dobro joj ide.
"Charing Cross" je skoro, pa vinjeta u usporedbi sa ostalima, jer traje “samo” 6 minuta.
Iako bez one opake iskre, ne mogu se oteti usporedbi sa Van der Graaf Generatorom. Ako ni po cemu onda po Canterburyskoj atmosferi u temi. Ali ima tu jos. Od prekrasnog sola na gitari koji zatvara temu, do potpuno artikuliranog instrument vokala u pozadini.
No idemo dalje

"Thank Christ For George" otvara “b” stranu ondasnjeg vinila. Sirovi zvuk preko sofisticiranog saxofona. Neobicna kombinacija koja pljeni paznju od prve odsvirane note.
Svega u izobilju.
Mozda i previse za ovih 12 minuta koliko traje.
Jedan od peakova albuma, kad govorimo o cistoj psihodeliji.

"It Could Only Happen To Me" zatvara album.
Ono po cemu pljeni ova tema je prekrasna igra basa i saxofona. Orgulje samo podcrtavaju atmosferu.
I onda, gitara nastavlja u istom stilu.
Lezerno, mastovito i nadasve nadahnuto.
Dostojan closer albuma.

I to je to, krenut cemo sa slusanjem drugog albuma veceras.
Catepilla i njihov album “Changes”



Emisiju nastavljamo kratkim osvrtom na rad i legislativu grupe.

Nedugo nakon izlaska albuma, grupa se raspada.

Calvert odlazi da bi svirao sa Daevid Allenom na projektu, “The Invisible Opera Company Of Tibet” i “Mother Gong”.
Taylor oformljava sastav Liar, zajedno sa bubnjarem Egga, Clive Brooksom.

Catapilla je koracala stazom “eklektik” progresive, ali je krenila jednim drugim pravcem.
Za razliku od svojih suvremenika u istom pravcu, a govorim o sastavima kao sta su bili Affinity, Cressida ili Spring, krecu u jazz rock vode, ali bez ikakvih primjesa symfo elemenata u izricaju.

No, slusajuci ove albume, ipak me zasmetalo par stvari.
Vokal Anne Meek na albumima zauzima dvije totalno dijametrlane pozicije. Na momente veoma iritirajuci, da ne kazem neku tezu rijec, a vec nakon par minuta, spoznajemo da je vokal savrseno uklopljen u harmoniju, balansirajuci kao instrument izmedju saxofona i gitare. I jos kad se artikulacijom smjesti negdje izmedju Janis Joplin i Grace Slick, uzitak slusanja je potpun.

Drugo, ono manje uocljivo, je ipak produkcija. Pored uzimanja u obzir godinu snimanja i same uvjete snimanja, produkcija ovih albuma je ipak trebala bit za nijansu visa.
Da se razumjemo, nista joj ne fail ako govorimo o niveliranju instrumenata, prostornom razmjestaju, ali ono sta produkciju cini dobrom je dio kreativnog u cjelokupnoj muzickoj slici.
Nazalost, to je bila boljka velikog djela progresivnih izdanja tog doba, i to ovdje fail.

I kad na kraju sumiramo ono sta je najbintije i najvaznije kod ovog sastava, bitno je napomenuti tu progresivnu komponentu, koja je doduse ponekad bjezala iz kreativne u maniristicku, ali jos uvjek, Captepilla stoji kao progresivna grupa koja je uspjela objediniti u jednoj zvucnoj slici, jazz, brass rock, sam rock iz korijena i dakako, fluidnu psihodleicnu atmosferu, bez da je koketirala sa simfo uticajima.

Mozda ce se nekome kompozicije i jamovi uciniti predugackim.
Sve ovisi o tome sta netko voli i kako zeli da mu to bude pruzeno.
No ono sta svaki iole ozbiljni slusaoc muzike treba imati u sebi i iza sebe, je evolucija ukusa i afiniteta.
Ma gdje zapoceli sa slusanjem muzike, od ma kako banalnih i retardiranih pjesama, evolucijom ukusa i brusenjem kriterija, svatko prolazi svoj put i nalazi ga u razlicitim podrucjima muzike.
Na tom putu susrece nebrojene sastave i soliste koji definiraju taj ukus, ali istovremeno upucuju slusaoca dalje, u trazenju jos kompleksnijih i osebujnijih formi i djela.

Osvrnimo se nacas na imena grupa i pojedinaca koje smo veceras spominjali: Chicago, If, Flock, Soft Machine, Nucleus, King Crimson, Colosseum, Julie Driscol, Curved Air, Sonja Kristina, Hawkwind, Eloy, Van der Graaf Generator, Daevid Allen, Gong, Egg, Affinity, Cressida, Spring, Janis Joplin i Grace Slick, te odmah postaje jasno, da je Catepilla bas jedan od takvih sastava, koji su obavezna stanica na tom putu prema pronalazenju vlastitog ukusa i stila.

Ovim zadnjim sam ispunija obecanje iz uvoda, jer to je ujedno i odgovor na pitanje, zasto je Catapilla zasluzio svoju emisiju.

Eto


Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(2) - Isprintaj

utorak, 23.04.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #120

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 30.04, 2013 u 19:10 sati


Budgie – “Never Turn Your Back On A Friend”



U sljedeci utorak cemo se malo prizemnit.
Donosim vam jedan mocan sastav koji je kao i Armageddon, svojim djelovanjem iskoracio iz dubokih korjena, te je time poceo zatvarati jednu epohu u muzici.
Za razliku od Armageddona, koji je svojim pristupom napustao blues korijene i njegovu psyhodelicnu varijantu, Budgie, sastav kojeg veceras predstavljam, je svojom muzikom ostvario to isto, ali na polju blues/heavy rocka i time defacto postao rana verzija daleko popularnije grupe koja se danas zove, AC/DC!

Dakle, ide grupa Budgie.
U centralnom muzickom djelu cemo poslusati, za mene osobno, njihov najjaci album, “Never Turn Your Back On A Friend”.
Sastavni dio emisije, kao i uvjek, ce biti kratka retrospektiva rada banda, sa odgovarajucim muzickim brojevima iz pojedinih razdoblja.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Ajmo malo o pocecima i samom sastavu.
Budgie je bio welski hard rock band iz Cardiffa.
Oformljen je daleke 1967 pod imenom, Hills Contemporary Grass.
Orginalnu postavu su sacinjavali: Burke Shelley, vokal i bas gitara, Tony Bourge, na gitari i vokalu, te Ray Phillips na bubnjevima.

Slusajuci ih, jedan je novinar napisao da zvuce kao “Six Ton' Budgie” ili u prevodu, “sest tonska papigica”, sta im se ucinilo simpaticnim, te ubrzo mijenjaju ime u Budgie.
I dakako, odmah snimaju demo snimke.

Medju onima koju su ostali impresionirani svirkom banda, bio je i Roger Bain, producent Black Sabatha i vlasnik male diskografske kompanije “Hummingbird Productions”.
Roger je preko svojih uticaja, omogucio bandu potpisivanje ugovora sa MCA, i to za nista vise ili manje, pet albuma.

Prvi album je odmah pokazao o cemu se radi.
Band je svirao teski hard rock protkan bluesom.
Doduse, ovo u vezi bluesa, treba ipak malo uvjetno shvatiti.
Producirao ih je, a ko drugi, nego Rodger Bain, te ta cinjenica puno toga objasnjava, vec u samom startu.

Album je donio jednu frisku, mocnu, beskopromisnu verziju hard rocka, vezanu za labavu strukturu kompozicije, ali kruto omedjena rifovima.
Za to doba i te kako normalno.
No ono sta se dalo naslutit iz ovog albuma, pored iznenadjujuce zrelosti u pristupu, to je ona energija koja je poprilicno vjerno bila prenesena na vinil. Pored ocitog blues uticaja, pa i samog eksploatiranja u temema, na povrsinu, doduse sramezljivo, izlaze ambicije, da se od tog uticaja odamknu.
Sljedeci albumi ce pokazati koliko im je to uspjelo ili ne.
Poslusat cemo moj izbor sa prvog albuma.

Sljedece, 1972 godine izdaju drugi album “Squawk”.
Album u biti ne donosi nista novoga, osim pojacane agresivnosti u pristupu kompoziciji.


Ali zato 1973 godine izdaju treci album “Never Turn Your Back On a Friend”, koji etablira grupu u gornji razred hard rock scene.
Postaju velika atrakcija i zbog samog scenskog nastupa kao i zbog zaglusujuce buke na koncertima.

I kao sta san u uvodu rekao, meni osobno je ovo njihov najdrazi album, ali o ukusima je dakako, izlisno raspravljati.

Ostavit cemo po strani svo zutilo koje se kotrljalo iza banda i njihovih nastupa, i posvetit cemo se samom albumu.

Album otvara freneticno/sizofrenicna "Breadfan", koja je u stvari sastavljena iz dva dijametralno suprotna djela. Prvi dio pogoni rif koji ostaje u glavi dugo, dugo nakon sta nastupi drugi dio teme, a taj drugi dio, skoro pa pastoralna balada, sve dok ponovo rif agresivno ne preuzme kontrolu nad kompozicijom i nasim culima.
Jos jednom da ponovim, slusati jako, najjace, ako su vam u stanu na prozorima ostala stakla, onda nije bilo dovoljno jako.
"Breadfan", inace postaje zastitni znak Budgiea, ali i predmet mnogobojnih obrada.

Ako ste mislili malo ohanit, prevarili ste se.
Sljedi “Baby Please Do Not Go”, blues standard.
Vanvremenski material pogodan za obrade na sve moguce nacine i na sve moguce stilove.
By the way, nasao sam podatak da je do sada zabiljezeno, sluzbeno, 1082. obrade ove pjesme napisane 1935 godine. Samo to govori dovoljno.
Ja sam osobno cuo na desetke, ali ova, ova obrada je u samom vrhu, ako ne i na njemu. Sve je poslozeno po PS-u, sve je tu!
Budgie odaju puno postovanje i priznanje svojim korjenima, istovremeno gledajuci na horizont, gdje ih vise nema.

Album nastavlja balada “You Know I'll Always Love You”.
Simpaticna tema ponajprije radi Shelleya vokala, vise sluzi kao premosnica ili kao kratki predah izmedju urnebesno ritmickih tema.
Da sam u pravu, potvrdjuje odmah sljedeca tema “You're The Biggest Thing Since Powdered Milk”. Tema glupog naziva, jos glupljeg smisla. Ili bolje receno besmisla.
Ali ono sta stoji iza tog glupog naziva i infantilne lirike, nije niti malo bezazleno. Osam minuta teske grmljavine, svaka nota pogadja tocno tamo di triba.
I odmah iza nje “In The Grip Of A Tyrefitter's Hand” u istom stilu. Ponovo Budgie tuce iz najjace artiljerije.
Mocno, mastovito, rastrzano/razigrano i metalno !!

Sljedi jos jedan predah, “Riding My Nightmare”, u obliku balade, jer ocito je da nakon barazne vatre treba predahnuti, a isto tako, pripremiti se za ono sta ide.
A ide epska, desetominutna “Parents”.
To su trenuci kad zelim da sam u publici, da osjetim tu moc koja izvire iz zica i koza. Ovakvu artikulaciju zvuka sa ove teme mozemo cuti jos samo kod Wishbone Asha, ali dakako u daleko leprsavijem izdanju.
“Parents” otvara prekrasni rif, nastavlja prica o odrastanju, protkana prekrasnom melodijom, sve dok Tony Bourge ne preuzme gitarsku dionicu. Bez virtuoznog setanja po vratu gitare, jednostavno, melodicno pliva kompozicijom ili bolje receno vesla kompozicijom, jer on je pokrece. Neznam kome bi ovaj put dao vece kredite, Wishbone Ashu ili Budgieu, ali ono sta izlazi iz zvucnika je prekrasno.
U stvari, zasto bi uopce i bilo bitno tko svira, dok opusteni uzivamo u svakoj noti.

I jedna mala napomena o omotu ove ploce.
Ako se osvrnete na moj blog i pogledate omot albuma, onda je sve jasno po pitanju kreatora.
Asocijacija na Yes, Osibisu je ocita, jer autor je, Roger Dean

Poslusat cemo cijeli treci album, “Never Turn Your Back On a Friend”.
Odvrtite sve botune na radijima do kraja, jer ovo sta cete cuti nije komorna muzika za salonsko raspolozenje, niti ambijentalni background.
Ovo je punokrvni rock, bez mudrijanja u savrsenoj jednostavnosti, dobar proporcijonalno jacini zvuka u prostoriji.
Gustajte i ne dajte susidima da slusaju dnevnik, dovoljno je da imaju sliku!



Emisiju cemo nastaviti retrospektivom daljnje karijere banda.

Neposredno po izlasku treceg albuma, band napusta Ray Philips.
Biva zamjenjen Pete Bootom.

Album “In for the Kill” izlazi 1974 godine. Donosi Budgie u nesto drugacijem izdanju.
Ocito je da band pokusava izaci iz zacaranog kruga beskonacnih rifova.

Personalne promjene se nastavljaju.
1974 godine bandu se pridruzuje bubnjar Steve Williams, koji sudjeluje na snimanju petog albuma “Bandolier”.

I nema kraja pretumbacijama.
Kroz band jos prolaze gitaristi Myf Isaac te, ex-Trapeze gitarist Robert Kendrick.
1976 godine izdaju novi, sesti album, pod nazivom “If Were Brittania I'D Waive The Rules”.
Album donosi Budgie u mekanom izdanju.
Jedina tema koja se izdvaja sa albuma i u stvari podsjeca na proslost, je zavrsna tema “Black Velvet Stalion”

1978 godine izdaju album “Impeckable”, koji se sljedece godine pojavljuje kao sound track u kult filmu “J-Men Forever”.

No to im nije pomoglo, jer sljedece godine ostaju bez ugovora za snimanje. Tek nakon godinu dana, kad je Kendrick bio zamjenjen sa "Big" John Thomasom, snimaju jos dva alnuma, 1980 godine “Power Supply”, te 1981 godine “Nightflight”.

1982 godine postpisuju za RCA, pod kojima izdaju “Deliver Us From Evil”, posljednji album koji ce izdati pod nekom velikom etiketom.

No onda dolazi do novog vala britanskog Heavy Metala.
Sa polica se vade zaboravljeni albumi, a medju njima manje vise svi albumi grupe Budgie, pogotovo prva cetiri, omogucavajuci grupi na izdisaju, pocetak novog zivota.

Moramo napomentui i to, da je Budgie bio prvi heavy metal band koji je nastupio iza Zeljezne Zavjese, bolje receno, u Poljskoj, gdje dan danas visioko kotira i ima rijeku sljedbenika.
Takodje iz tog vremena je ostala u sjecanju turneja sa Ozzy Osbourneom, na kojoj su pridonjeli masovnoj histeriji u dvoranama i otvorenim koncertima.

1988 godine oznacava prekretnicu u zivotu banda.
Prestaju sa turnejama i posvecuju se studiskim projketima, tu i tamo gostujuci na projektima drugih glazbenika.

Ineresantno je za napomenti ovom prilikom jednu pamalo bizarnu cinjenicu.
Naime, band je u Americi bio relativno nepoznat i tokom cjelog svog zivota, Amerika je bandu bila “terra incognita”.
No sa jednim izuzetkom.
U Texasu je Budgie uzivao i jos uvjek uziva kultni status.
Nevjerovatno zvuci cinjenica da je u toj saveznoj drzavi Budgie jedan od najpopularnijih sastava koji je ikada oformljen.

No da krv nije voda, potvrdilo se 2006 godine, kad Budgie ponovo odlazi na turneju po Englskoj i ujedno, 2007 godine, izdaju novi album “ You're All Living In Cuckooland”.
Posljednja turneja koju su planirali, 2010 godine je morala biti otkazana, jer je Shelley zavrsio u bolnici, te se vratio u Englesku na oporavak.
I to bi bilo otprilike to o grupi Badgie.

O grupi smo vec u uvodu rekli ono najbitnije.
Muzika koju su svirali Budgie je bila mjesavina progresivnog, ala Rush i teskog, ala Black Sabbath.

Vokal Burke Shelleya je veoma cesto bio usporedjivan sa vokalom Geddy Leea, basistom i vokalom grupe Rush, iako je cesto zvucao, slucajno ili najmjerno, kao meksa inkarnacija Roberta Planta.

Budgie su bili vjesnici novog pokreta koji ce stasati u Engleskoj pocetkom osamdesetih godina.
Drugim rijecima, polozili su temelje, na kojima ce nova generacija bandova razviti svoj izricaj i prodrijeti duboko u tkivo masa.
Govorim dakako o Iron Maidenu, Judas Priestu, Metallici, Soundgardenu, AC/DC, i da ne nabrajam dalje.

Povjest je tila da je Budgie ostao manje poznat band, i pored svega sta je odradio u sedamdesetim godinama.
No da ironija bude veca, na primjeru ovog sastava se moze primjeniti matematicko pravilo reciprociteta, sta je manje poznat, to je veci uticaj imao.
Da ove rijeci nisu zaludu napisane, svedoce stotine covera, ili obrada njihovih tema.
Lista bandova koji su obradjivali pjesme je podugacka, ali ajmo spomenuti samo one najvece: Judas Priest i Iron Maiden, nastavlja ga Metallica, pa onda Van Halen, Melvins, Alice in Chains i Soundgarden.

Za kraj cemo poslusati samo dvije obrade.

Prva je obrada teme “I Cant See My Feelings“ u izvedbi Iron Maidena, i druga “Breadfan “, u izvedbi Metallice.
Sa ovom zadnjom cemo se ujedno i oprostiti od grupe Budgie.

Eto!

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta
- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 16.04.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz)


Ovim putem se izvinjavam svim slusaocima Gradskog Radija Trogir, emisije Music LP-Underground, zbog neocekivanog prekida emitiranja emisije, kojem je prethodila katastrofalna produkcija.

Ne zelim javno ulaziti u detalje ovog nemilog dogadjaja, uglavnom, emisija ce biti ponovo producirana i emitirana u redovnom terminu, sljedeci utorak u 19:10 sati.

Feta

- 22:09 - Komentari(5) - Isprintaj

utorak, 09.04.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #119

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 16.04, 2013 u 19:10 sati


Brainbox – “Parts”



Svi koji iole malo poznaju rock muziku, morali su cuti za grupu Focus.
Majstori melodicnog instrumentala su isporucili nezaboravne kompozicije i doslovno harali top listama sedamdesetih, svojom nesvakidasnjom verzijom blendiranog rocka, jazza i srednjevjekovne sakralne muzike.

No, ono sta ce malo kome pasti napamet kad slusa Focus, je pitanje, odakle su dosli i kako je uopce nastao njihov karakteristicni izricaj?
Jasno je da se Focus nije dogodio preko noci, a ni sam po sebi.

Osnutku ove velike grupe je prethodilo razdoblje kad su njegovi clanovi svirali u nekim drugim bandovima, trazeci svoje mjesto pod suncem, bruseci svoj stil i pristup instrumentima.
To se prvenstveno odnosi na Jan Akkermana, cije sviranje, pristup i nacin tretiranja gitare predstavlja jedinstvenu pojavu u muzickom svjetu.

Jedan od takvih bandova koji su imali tu srecu ili nesrecu, da su prethodili osnutku velikog banda je nasa vecerasnja uzdanica, grupa Brainbox.

Zbog specificnih faza ove grupe, emisija ce biti podjeljena u dva djela.
U prvom djelu cemo govoriti i poslusati Brainbox sa Jan Akkermanom, a u drugom djelu, taj isti sastav, ali bez Akkermana, u stvari, bez iti jednog orginalnog clana iz prve postave.
I bez ikakve zadrske mozemo reci, da je Brainbox zivio dva odvojena zivota, kojima je zajednicko samo jedno - ime grupe.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis



Vjerovatno ce danas zvucati nevjerovatno, ali Akkerman se otisnuo u profesionalne muzicke vode sa nepunih 10 godina.
Sa sesnaest godina oformljava band nazvan Johnny & his Cellar Rockers.

Band je svirao prvenstveno instrumentale, te je na samom pocetku Akkermanove karijere determinirao jedan od smjerova u kojem ce se kretati njegovo stvarlastvo u buducnosti.
Band je snimio cak par singlova sredinom sezdesetih.

1965 godine band mijenja ime u The Hunters. Pod ovim imenom su izdali par singlica, ali niti jedna nije uspjela privuci paznju publike i kritike.

No Akkerman nije mirovao niti se mirio sa sudbinom.
Sa producentom Casper Koelmanom ulazi u studio i snima “The Russian Spy And I”.
Pjesma postaje ogroman hit, poglavito radi nevjerovatnog Akkermanovog sola.

Nakon ove singlice, Akkerman ih izdaje jos nekoliko, ali niti jedna nije uspjela doseci prvjenac.

Te iste godine Akkerman snima prvi solo album, “Talents For Sale”.

Na drugoj strani grada mladi poljak Kasimirz-Kaz Lux nastupa kao vokal u nekoliko bandova, te istovremeno pise svoj material.
Kako je na nekoj audiciji ostavio dobar utisak, ali ne i njegov prateci band, na nagovor, trazi studijske muzicare koji bi sa njim snimali. Tu susrece Akkermana, koji je povremeno radio kao studiski muzicar. Istovremeno susrece bubnjara Pierre van der Lindena, te odmah snimaju dvije teme, “Down man” i “Woman's gone”.

Bilo je ocito da je kostur grupe na pomolu, te si uzimaju jos Andrea Reynena na basu i Brainbox se rodio.

Po oformljavanju izdaju singlicu “Down Man” i “Summertime”.

Singlica “Down Man” postize zavidan uspjeh, te garantira grupi snimanje albuma.



Te iste godine Barainbox snima i izdaje album prvjenac.
Kao gost na albumu se pojavljuje Tom Barlage, na flauti. Tom ce dati pecat albumu i dakako determinirati izricaj za kojim ce teziti sam Akkerman, a ostvarit ce ga u okviru grupe Focus.

No usprkos uspjehu singlice “Down man”, po snimanju albuma, Akkerman je zamoljen da napusti grupu.
Naime, Akkerman se jednom pridruzio Thijs van Leeru, u nekom neobaveznom jamu i to je doslo do managera grupe.
Ovaj ga je potom zamolio da ih napusti, jer se to kosilo sa kodexom casti u poslu. Hm..malo jel…ali tako je to bilo u to vrime….

Bilo kako bilo, Akkerman sa Thijs van Leerom oformljava Focus i sta se toga tice, ostalo je povjest.

I tu cemo malo zastati, jer sa ovim zavrsava prvi dio price o grupi Brainbox.
Poslusat cemo najzanimljivije teme sa prvog albuma grupe, na kojem je znacajnu, ako ne i krucialnu ulogu odigrao Akkerman.

Album otvara “Dark Rose”, tema “Mississippi” ugodjaja. Da kojim slucajem ne znam ko je izvodi, tesko da bi je geografski mogao smjestiti u Holandiju.

Brainbox je radio i obrade.
Tako su se na albumu nasle obrade Simon & Garfunkela, “Scarborough Fair”, te vjecna Gershwinova, “ Summertime”.

Album zatvara epska, sesnaestominutna “Sea Of Delight”, koja se u skracenom izdanju cak nasla na singlici.
O ovom albumu cemo zavrsnu rec pri kraju emisije, a sad gustajte, jer imate u cemu.
Brainbox sa Jan Akkermanom i teme sa prvog, istoimenog albuma.

Po odlasku Akkermana, Brainbox opstaje sa dvoje gitarista u prvoj liniji.
Nedugo nakon odlaska Akkermana, i Pierre van der Linden napusta band te se pridruzuje novoosnovanom Focusu.

Personalne promjene su se nastavile, te je grupa snimila drugi album u potpuno promjenjenom sastavu, u kojem nije bilo niti jednog orginalnog clana.
Vecinom radi odsustva Akkermana i ocekivanja ponavljanja koncepta prvog albuma, drugi album “Parts” je ocjenjen kao bljeda kopija prvjenca.

No godine donose svoje.
Slusajuci ga danas, ne vise sa ocekivanjima o nekom novom Akkermanu, dolazimo do jedne insteresantne cinjenice.
Naime, grupa je u kompletu rekonfigurirala svoj stil i donjela jedan drugaciji album, potpuno van struje Focusa i Akkermana tog doba.

No sve je bilo zaludu, jer nisu uspjeli isporuciti ono sta su svi ocekivali, te se grupa raspada, zbog gubitka svekolike podrske.

Da ne lamentiramo dalje o ovome, poslusat cemo album, te sami procjenite, koliko su kritika i publika bili u pravu prije cetrdesetak godina.

Na prosirenom CD izdanju su se nasle neke zive snimke i skraceno izdanje “Sea of Delight”.
Interesantno ih je cuti u ovom kontekstu razgranicenja sa legislativom prvog albuma i grupe Focus.
Jer slusajuci ih, a i sam album, dolazimo do jedne normalne cinjenice, koja se nije bas nametala u vrijeme nastanka albuma, a to je, da se grupa u stvari nastojala odmaknuti od uticaja i ostavstine Akkermana i ranog Focusa, pokusavajuci pronaci svoj stil i put kojim ce koracati.
Ako se mene pita, ono sta su dali na albumu i zivim snimkama, u potpunosti su uspjeli.
Ali povjest je tila drugacije.
Poslusat cemo bonus teme.




U nastavku emisije cemo iznjeti par cinjenica vezanih za razdoblja prije i nakon izdavanja drugog albuma.

Po odlasku iz Brainboxa Kaz Lux zapocima solo karijeru, te 1972. godine izdaje prvi solo album.
U sljedecim godinama izdaje nekoliko solidnih albuma.

1976 godine se ponovo nalazi sa Akkermanom da bi snimili album “Eli”. Ovaj izvaredan album zasluzuje posebnu emisiju, te cemo jednom prilikom i njega obradit. Na albumu ucestvuje krema tadasnje europske progresivne scene, od ex- Ekseption i ex-Trace klavijaturiste Rick van der Lindena do Pierre van der Lindena na bubnjevima.
Album postize velik iuspjeh.

1980 godine Akkerman i Lux snimaju jos jedan album “Transparental”, koji solidno prolazi kod kritike i kod publike.
Dakako, na albumu su takodje i dvojica van der Lindena.

1982. godine Brainbox se ponovo okuplja.
Odmah krecu na turneju, snimaju demo snimke, ali album nikada ne izlazi. Nakon dvije godine ponovo se raspadaju.

2003. godine se ponovo okupljaju, te 2004 izdaju zivi album, i tu zavrsava prica o Brainboxu.

Sta reci na kraju price o ovom sastavu.
Prikazati ga samo kao uvertiru koja je dovela do stvaranja Focusa, ipak nije fer, jer prvi album dise svojim zivotom, a drugi, pogotovo, nema nikakve veze sa Focusom.
Dok je na prvom albumu dominrala karizma Jan Akkermana, na drugom su pokusali jedino moguce, pronaci neki drugi smjer, koji nije ukljucivao ovog velikana.
Nazalost po njih, Focus je u tim trenucima bio na svojim vrhuncima i na samu spomen Brainboxa, automaski ih se povezivalo.
Pomalo nakaradno, jer kako smo rekli, u postavi koja je izdala drugi album, ne samo da nije bilo Akkermana, vec nije bilo niti jednog orginalnog clana.

Nastali kao dio uzburkane Amsterdamske scene kraja sezdesetih, obje inkarnacije banda su svojim stilom i muziciranjem odavali pocast svojim amerckim i engleskim uzorima, stvarajuci blend psychedelicnog rocka i Chicago bluesa, sa primjesama folka.

Razvijajuci svoj sopstveni stil prva inkarnacija Braiboxa je utrla put kojim ce Focus doseci planetarnu popularnost, a svojom drugom inkarnacijom, koja ima cek i elemente povratka korijenima, Brainbox isporucuje jedan lipi album prepun lipih melodija I harmonija.

Brainbox je bio u stvari jedan od rijetkih bandova u to doba koji je dobio legendarni status na temelju nekoliko singlica i dva toliko razlicita albuma.
Doduse, prvenstveno zahvaljujuci Akkermanu, a sa ove vremenske distance, ocito je, ne samo njemu.

Brainbox ce nakon svega ostati upamcen kao Holandska supergrupa koja je svirala mjesavinu buesa, folka, jazza, heavy rocka.
Ajmo bit fer pa reci, ako se neko i sjeti njih nakon cetrdesetak godina, to potvrdjuje njihovu kvalitetu i status.
I bas smo to veceras napravili !

I jos posljednja notica.
2010. i 2011. godine grupa se ponovo okuplja te snimaju novi studiski album “The 3rd Flood”.
Tek toliko da se zna

Oprostit cemo se sa grupom Brainbox temom “To You”, koja se nalazi na vjerovatno najboljoj istoimenoj kompilaciji grupe, izdanoj 1972 godine.

Eto !

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 02.04.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #118

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 09.04, 2013 u 19:10 sati


Armageddon – “Armageddon”



Nastavljam sa serijom malo poznatih sastava koji su nezasluzeno pali u zaborav.

Pomalo ce izgledati cudno iz danasnje perspektive, da netko relativno dobro poznat i mocan u svoje vrijeme, danas ama bas nista ne znaci.
Osim dakako, ljubiteljima ove muzike tog doba.

I da ne duljim previse, prezentiram grupu Armageddon.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis



Armageddon je bila americko/engleska grupa, ili kako su sami sebi tepali, supergrupa. Doduse, to tepanje i nije bilo bez podloge, jer clanovi banda su bili vec etablirani muzicari iz poznatih i popularnih grupa.
Bubnjar Bobby Caldwell je dosao iz hard rock grupe Captain Beyond, koja je pak osnovana od clanova grupe Iron Butterfly. No jos prije tih angazmana je svirao sa Johny Winterom.
Pjevac Keith Relf je bio sa Yardbirdsima, a nakon njih osniva Renaissance.
Gitarist Martin Pugh dolazi iz zaglusujucih Steamhammera, dok basista Louis Cennamo, takodje u biografiji ima imena grupa Renaissance i Steamhammer.
Dakle, nakon ovako zvucnih imena tadasnje scene, sad je malo jasnije, odakle im pravo se si daju pridjev “super”.

Nazalost zivot ce umjesati prste u sudbinu banda na jedan puno grubi nacin, te ce ono “super” ostati samo na albumu prvjencu i dva nastupa.

No ajmo se vratit na pocetak price.

Armageddon se u stvari oformija 1974 godine, kad se raspao band Steamhammer.
Veoma brzo ih je zapazio Peter Frampton, koji im osigurava snimanje ploce za svoju tiketu.

Cinilo se da su zvjezde naklonjene grupi, i buducnost je bila svjetla.
No onda se umjesala sudbina.

Keith Relf je pored svojih problema sa drogom, i obolio.
Nakon samo dva nastupa tone u sivilo bolesti i time defacto, sudbina grupe biva zapecacena.
I da nesreca nikad ne dolazi sama, pokazalo se veoma skoro. Keith Relf umire od strujnog udara iz gitare sa kojom se igrao u svom podrumu.
To je bila tocka na “i”.
Grupa se definitivno raspada, jer je odlaskom Keitha nestalo one kohezione sile koja je drzala band na okupu.

Sam album i pored povoljnih kritika, nije dozivio nikakav komercjalni uspjeh, jer nije ni bija promoviran.

Nazalost, grupa jednostavno nije imala vremena ni prilike se nametnuti siroj publici, a ni zainteresirati radio voditelje, koji su osiguravali slusalacku bazu, te nezasluzeno pada u zaborav.

I ne bas duga povjest grupe ovime zavrsava.

Rezime jednog zivota grupe - jedan album i dva nastupa!


Ali tu prica ne zavrsava, dapace, povjesno gledano, prica o ovoj grupi zapocima njenim raspadom.
Idemo malo pojasnit ovu ne bas uobicajenu tvrdnju.

Oko albuma se dan danas lome koplja.
Vremenom su se polarizirale dvije struje, jedna koja ovom albumu negira svrhu postojanja, do druge, koja u njemu vidi pretecu punka koji je vec virio iza kantuna u vrijeme nastanka ovoga albuma i jos znacajnije, vidi ga kao najavu velikog revivala heavy rocka, koji ce osamdesetih eksplodirati u obliku heavy metala.
Osobno pripadam ovoj drugoj grupi.

I istina je, jer ma koliko ga volili ili mrzili, ovaj album krase rani proto metal rifovi, utkani u progresivni rock i teski psyhodelicni blues.

I to je ono sta smjesta ovaj album ispred svog vremena i u tome je njegova snaga i znacaj.

I jos nesto.
Priznali mi to ili ne, ali muzika na ovom albumu je ipak kompleksna, cak bi se moglo reci, viseslojna, te se time slusanje ovog albuma bas ne svodi na puko pasivno registriranje (pozadinskog) zvuka.
Cak dapace, za prosjecnog konzumenta cak i ove muzike, sama kompleksnost je na momente iritirajuca, jer zahtjeva od slusaoca potpuni angazman i paznju.
I ako sve ovo skupa receno zaokruzimo u jednu misao, dobivamo ono logicno – ovaj album je esencjalni dio britanskog progresivnog rocka tog doba i onaj mali, ali nezaobilazni, “missing link” u evoluciji muzike, kad rock napusta svoje korijene, i ostavlja blues iza sebe.

Idemo malo o samom albumu i njegovom muzickom sadrzaju.
Album otvara tema “Buzzard”, sa freneticni gitarskim rifom koji u nekoj monotonoj sekveci tutnja nasim usima.
Vec od pocetka je jasno, da je ovaj rif, po svojoj konstrukciji, kao i sam album, malo previse ispred svog vremena, jer vrijeme ovakvih rifova je stiglo nekih 5 – 6 godina kasnije u vidu prvog vala britanskog heavy metala.
Od prvih odsviranih nota, potpis banda je odmah jasan, Martin Pugh na gitari i Bobby Caldwell na bubnjevima, hrane jedan drugoga suludim pasazima i ritmovima, stvarajuci skoro natjecateljski ugodjaj.
Na momente se ima osjecaj da trce na 100 metara sa preponama, ali bez preskakanja istih.
“Buzzard” je dobra tema, koja u sebi sadrzi sve ono sta ce svaka heavy metal tema sadrzavati u buducnosti.

Na “ Buzzard” se naslanja iduca “Silver Tightrope”, skoro pa ambijentalna balada, lijepe melodije i ugodnog vokala.
I na samom kraju ove balade, jos jedno ugodno iznandjenje – gitarski solo. Skoro gurnut u stranu, toliko da se jedva i primjecuje.
Steta, jer Martin u najboljoj Claptonovoj maniri trasira zavrsnicu ove lipe teme. I steta sta tako kratko traje.
Ne kazu zanista, sve sta je lipo – kratko traje!
Nebi tija grijesit dusu, ali sa jedne strane, ova mi tema izgleda kao da je pala sa nekog drugog albuma, a opet na drugu stranu, predstavlja jedan od peakova albuma.

Sljedi najkraca tema na albumu “Paths & Plains & Future Gains”, koja ponovo vraca slusaoca na pocetak, na orginalni metalni pecat.
Ni sljedeca tema “Last Stand Before”, ne odskace od tog nauma, cak dapace, skoro da cine jednu cjelinu sastavljenu od dva djela.

Album zatvara epska “Basking In The White Of The Eye”, sastavljena od cetiri djela. Ova tema nosi album na jedan drugi, visi nivo.
Usudija bi se reci, na nivo koji se u ovoj vrsti muzike nece bas tako lako i skoro dosegnuti.
Vanseriska kompozicija, okupana sa onim sta ce se tek kasnije nazvati “proto metalom”, no jos uvjek sa dalekim korjenima u bluesu.
U stvari, cak ni to, ovo je skoro kao posveta, “farewell” bluesu i njegovom uticaju.

Iz ove kompozicije se radja nedonosce koje odbacuje korijene i uticaje
To nedonosce odlazi u svjet, bez pratnje i ma koliko bilo gazeno, negirano, ignorirano, prezivjeti ce do danasnjih dana, cak stavise, nikada nece biti jace do danas.
Dakako, govorimo o heavy metalu i njegovim derivatima.

“Basking In The White Of The Eye”, je vrhunac albuma i u to nema nikakve sumnje. Nabildani progresivni heavy rock, sadrzi u sebi elemente od svake prethodne teme sa albuma. Uz jos jedan dodatak, mistiku.
Mistika je u heavy metalu vazna koliko sam rif, te slobodno mozemo reci da je sa zadnjim odsviranim notama album sirom otvorio vrata mladim snagama za prodor u neistrazena podrucja metalne grmljavine, bez da su pri tom iza sebe imali blues ili r&b.

Tema isto tako donosi Martin Pugha i Bobby Caldwella u punom sjaju. Neznan kako je ovaj dvojac ovako nasao jedan drugoga, ali da su blizanci, nebi ovako svirali.
Jos cudnije je to da govorimo o rijetkoj simbiozi gitare i bubnjeva.
Bez obzira na vrst muzike, neminovna je poredba sa Eric Claptonom i Ginger Bakerom i to ona pozitivna.

Navise svega, Bobby se dokazuje i pokazuje kao jedan od najboljih bubnjara svoje epohe, nazalost, javno, bez tog priznanja.
Jer kad taj covjek svira bubnjeve, kod slusaoca budi onaj osjecaj da ih sam uzme i pocne svirati.
Agresivno, skoro monstuozno, ali opet fluidno i mastovito.

Na drugu stranu, Martin Pugh kao i Boby, bez trunke srama, prasi rifove, neumorno ih izvlaci iz rukava, bez pardona, i ma gdje im bili korijeni, kaze im zbogom i krece dalje.

Nazalost, za njih to “dalje” nikada nije doslo, no cijela armija je uskoro nastavila to “dalje”.

Poslusajt cemo jedini album, supergrupe “Armageddon” pa procjenite sami.
I ne zaboravite opasku iz samog uvoda.
Ovaj viseslojni album treba slusati.
I to pazljivo.
To je jedini nacin da shvatite njegov volumen i tezinu.


O grupi i njenoj muzici smo manjevise sve rekli, tako da se malo toga ima dodati.
Umjesto toga, ovaj kraj prikaza grupe bi posvetio u stvari onome po cemu ova grupa i mora ostati zapamcena.

Svirajuci blend pionirskog heavy rocka, baziranog na bluesu, epskih solaza, konfrontacije bubnjara i gitariste, mocnog ritma i nadasve protkano psihodelijom, Armagedon je stvorio inovativni album, orginalan u samoj biti svog izricaja.
Napustajuci svoje korijene i tragajuci za novim, otvaraju vrata buducim generacijama, koje ce stvoriti najzilaviji pravac u povjesti muzike – heavy metal.

Album je u Americi prosao skoro nezapazeno, nesto bolje u Europi, da bi se krajem proslog stoljeca i pocetkom ovoga, oko njega pocela stvarati nova baza fanova, te se time potvrdila teza o njegovom znacaju.

Nakon raspada banda, basist Cennamo se udruzuje sa svojim pajdasem iz grupe Renaissance te oformljavaju grupu Illusion, da bi kasnije radili sa Jim McCartyem u grupama Stairway i Renaissance Illusion.
Bubnjar Caldwell se vraca svojoj maticnoj grupi Captain Beyond, sa kojima snima novi album i krece na turneju.

Na zalost svih poklonika dobre muzike, i mene osobno, gitrarista Pugh se 1975 godine povlaci sa scene. Uvjeren sam da bi ovaj covjek, da je ostao u muzici, mogao dati puno.
No i pored penzije, povremeno se pojavljuje na minornim, ali muzicki jakim izdanjima undergorunda, kao sta je bila saradnja sa velikim americkim underground girtaristom Geoff Thorpeom u projektu American Rock & Roll Band, te isto tako sa underground bandom, 7th Order, na njihovom debut albumu, “The Lake of Memory”, izdanim na Big Island Sounds etiketi 2007 godine.

I to je to!
Nema vise!

Armageddon je bija grupa do koje se tesko dolazi, tesko je se slusa, ali jednom korektno i pazljivo odslusana, nikad se ne zaboravlja.
Aramgeddon je bila grupa jednog albuma, koji je nakon svih ovih godina postao vise od ”jedinog albuma”
Jer, Armageddon je bila grupa koja je zatvorila vrata jedne epohe, epohe vladavine bluesa i njegovog uticaja.
Armageddom je bila grupa koja rekla zbogom sedamdesetima u heavy rocku i gurnila vrata kroz koja doduse nije uspjela sama proci, ali kroz ta vrata je grunuo novi val otockog heavy metala.
Pa na kraju, kad u ovom kontekstu gledamo samo ime banda, znajuci njegovo biblisko znacenje, namjerno ili ne, sve je jasno!

Ukratko, sa svim ovim sta sam nabrojio, Armageddon je s punim pravom zasluzija ovu emisiju.
Svatko ko drugacije misli, siroko mu polje, ima oko nas dovoljno Ceca i Mica Trofrtaljka, da zadovolje svaciji ukus.

Eto

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(10) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se