Durica Vozi Kolica

četvrtak, 03.11.2016.

jedan ko nijedan

ponekad mi se čini kako sam ja baš magnet za neke bedaste, čudne, nelogične, neobjašnjive i grozno idiotske situacije u kojima se nađem, onako, kao, slučajno, zapravo, ne namjerno, već spletom nekim tim glupavim okolnostima, na koje sam mogla, ali ponekad i ne utjecati, ubiti, uvijek ispadne kako sam možda i mogla da i sama nisam takva. bedasta, glupasta, neorganizirana, čudnovata, nepromišljena, raspšena i kaj ti ja znam sve kaj ne, netko objektivniji mogao bi to sve doživjeti, pa i objasniti drugačijim epitetima.
i, tako sam se našla u onoj, meni, jednoj od najgroznijih situacija, kada poželiš da te proguta crna rupa, da se otvori sama utroba zemlje i vulkan te ispuca negdje daleko u svemir, ono, da te više nema, nestaneš i kao da se ništa nije desilo, ili, da se vrati vrijeme, pa da možeš sve ponovo ispočetka.
no, to, naravno, ne ide tako lako, a poslijedice je teško, gotovo nemoguće sanirati, uz svu dobru volju i želju koji imaš.
eto, baš mi se tako desilo, sama sam si kriva i ne želim opisivati događaj iz više razloga, iskreno, najviše zbog srama koji osjećam.
i, badave mi sad smišljati kako popraviti to, razbijeno se ne može uvijek zalijepiti, ni ušminkati, a za prolivenim mlijekom, ionako je glupo cendrati, pravdati se još je i gore.
kako kod okrenem, u istom sam dreku, sama sebi ga podmetnula.
neprestano se borim s jednim te istim problemima.
trčim za vremenom, koje mi bježi, igramo se lovice vrijeme i ja, ono meni bježi, ja se trudim uloviti ga, kao da lovim vlastiti rep.
često smiješna i sama sebi.
trčim ja i za tramvajem, stepenicama po dijete, trčim na sastanak, trčim dućanom, trčim doma natrag po mobitel koji je ostao puniti se.
ove godine dijete je jako boležljivo. ide to zajedno s polaskom u vrtić.
svako jutro je neko natezanje, drama, krokodilske suze, nervoza.
recimo:
- ne idi, mamica, nemoj ići! -
pa:
- zašto moram ići u vrtić danas, ja ne biiiii! -
onda:
- to nije majica za vrtić, ona druga s Mikimausom je, znaš mama! -
zatim:
- gdje mi je traktor, onaj žuti, moramo ga pronaći! -
ili:
- nebi tu jaknu, ja bi onu drugu! -
zna i ovako:
- ja mrzim ručak! poslije ručka dođe teta koja stavlja krevete, a ja ne želim u krevet! -
i ovako:
- ja bi išo zmamom u vrtić, a ne s tatom! -
i to su dobri dani, sve su to forice s kojima se znam nositi, kao što znam da dijete te dobi, a valda i kasnije, isporobava granice, razgovaram s njim, objašnjavam ako mislim da je potrebno, ali i prerežem kada smatram da je tako pametno, uzima mi sve to dosta energije, no, najviše tog vrajžeg vremena, koje mi toliko nedostaje.
ali oni dani, kojih je sve više kada ima temperaturu, povraća, svrbi se i plaće, najčešće po noći, e, to su dani s kojima se jako teško nosim, sve teže i teže, jer su učestali, i taman kada mislim da je gotovo, da je prošlo, evo, bam! nešto novo ga stepe, a ja moram ić na posao, ne mogu stalno biti na bolovanju, pogotovo zato jer je i zakonski tako propisano.
a, onda on kuri trisdevet, ja odlazim s ogromnim osjećajem grižnje savjesti, on plaće:
- ne idi, mamice, ne idi, dođi, nunaj me, stavi mi krpicu, bole me oči, mamaaaaaa! -
dok mu ja objašnjavam kako ću jako brzo doći i kako će to sve proć.
onda čitav dan razmišljam kako mu je, da li je temperaura pala, je li opet poraćao, da li je pio dovoljno tekućine, je li uspio što pojesti, a najradije bih sebe pojela od muke i tuge i jada.
kad je dijete bolesno mama, barem ja, u stanju sam razmišljati samo o njemu i o tome kako i kada će mu biti bolje. jednino što želim je da ozdravi što prije i sve što činim je da što više vremena mogu provedem s njim.
pa mi onda promaknu neke druge bitne stvari koje odgađam za onaj neki dobar dan.
i tako se nađem na početku, u onoj groznoj situaciji iz koje se sada ne znam ni sama izvaditi.
fali mi nešto.
ne znam da li je to neka daska u glavi, vida, kak vele, soli il čega,
al,
osjećam se, tako bespomoćno nekad, tako sama i nesposobna nositi sve to, hendlati kak treba i da sve štima,
jer,
uvijek mi negdje nešto krcne, napukne i procuri.
meni dan da traje sto stati, opet bi mi barem jedan falio i baš taj bi bio presudan.

- 19:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #