Durica Vozi Kolica

petak, 25.03.2016.

jakna, vlak, konj i magarica

u našoj branši kola zafrkancija kako su prema tezi da su " u postolara najlošije cipele ", tako su i djeca odgajatelja, ako ćemo upotrijebiti eufemizam: slabije odgojena, da ne velim grubo: neodgojena.
naravno, to ne vrijedi kao neko pravilo, velim, više je kao interna šala, neka djeca nekih odgajatelja, no, čisto fino se može primjeniti na jučerašnju anegdotu u kojoj mene moje dijete, dakle, gospon glavom, rukama i nogama Fran, mene može zmotati ko sajlu oko malog prsta i to samo tako.
naime, otišla sam s njim u potragu za nekom zgodnom proljetnom jaknicom, šuškavcem, vjetrovkom, ili, čime već, koja bi nam koristila za ovo prijelazno razdblje izmjene kiše, sunca i vjetra u jednom danu, ali i za ljetne burovite večeri. dvoumila sam se između dvije: plave i crvene, jer, plava je imala kapuljaču koja se cifom može zrolati u kragnu, ali mu je crvena ljepše stajala, obzirom da je sitan, sve to nekak visi na njemu ili je (pre)napuhano, pa više zgleda ko Tonko Balonko, a, ovak i onak je već dovoljno napuhan sam po sebi, Djevica Jarčeva, horoskopski, naravno. ( mama je Jarac, iliti Koza ).
kaj se tiče kapuljače, zaključila sam kako mu nju mogu staviti ispod, a ionako ih uvijek skine, pa i nema baš preveć koristi ni od njih.
tražila sam tako još neke zgodne hlačice na gumu, našla jako lijepe traperice, no, to mi je samo šminka, kruto i na gumbe s cifom, a obzirom da ga učim i potičem da se sam skida i oblaći potrebno mi je nešto jako jednostavno. osim toga, volim da mu je, prije svega udobno, a tek onda gledam na nekakvu estetiku.
naravno da sam našla predivnih stvarčica, a sve za curke, ono, siva jaknica s podstavom, ali rozom i natrkeljanim fuksija srcima.
- to je pink, to je pink! - vikao je.
on voli rozu boju, a engleske nazive boja naučio je iz pjesmica s YT koje upija kao spužva i sam si ih već zna upaliti, te, točno zna koje mu se sviđaju, a koje ne.
prodavačica se samo smješkala, i bila je jako simpa, ali i uslužna, vadila mi je stvari koje sam je tražila, kako bih mogla na njega paziti, jer se on odlučio skrivati ispod štendera i igrati se skrivača s ostalim kupcima koji su se neopisivo zabavljali,
plašeći ih, kao:
- Bu! -
i, začudo, s toliko šarma, da je svima bio gubastičan, umjesto iritanto neodgojeno derište.
tata ga je ošišao u stilu nadobudnih nogometaša, iako si ja više volim zamišljati oldskul pankera, tako da ponegdje ima koji čuperak, a gdjegdje rupe, razmjerno tome kako je on pomicao glavu simo - tamo dok se ta egzibicija izvodila, tako da sad zgleda kao da se sam igrao s dedinom mašinicim za brijanje.
no, ipak sam smatrala kako je takvo njegovo ponašanje nepristojno i neprikladno za dućan, te sam ga, ne želeći da ometa ostale kupce, prvo navodila da mi pomaže odabirati, nositi vješalice i tak to, sve na lijepoFino:
- molim te, Fran, kak ti se čini, gle! ajde, lijepo se ponašaj, Fran,
ajde, dođi mami,
vidi ovo: kako je zgodno, ajmo to probati,
- Bu! - bio je njegov odgovor,
jer, on je, ionako dijete s kojim se može samo tako na lijepo, objašnjavajući, vjerojatno stoga kaj ga ja tako tretiram, kao osobu, pokušavajući ga izgraditi kao čovjeka koji će, danas - sutra imati svoj stav i mišljenje, koji će poštivati i tuđe mišljenje, ne naturajući mu svoje, tolerancijom se trudim učiniti ga tolerantnom osobom,
nisam roditelj koji se previše nameće, osim kada su u pitanju neka osnovna potrebna pravila, kao što je hodanje po pločniku ili parkiralištu za ruku, deranje u dućanu zbog čokoladice, sjedenje u tramvaju na miru, čekanje u redu na blagajni bez nepotrebnog cendranja, te, ta i takva pravila koja uključuju sigurnost i osnovnu pristojnost.
sve to skupa pomalo mi se obija o glavu, jer, njegova je tvrda za poluditi, čak tvrđa i od moje,
pa, taj malac sada itekako zna kaj hoće, zapravo kaj neće.
uglavnom, kada je probao onu crvenu jaknu i pogledao se u špigl, kaj, narcis, jako voli raditi, rekao je:
- lepa je, red, red, to je red - dakle, crvena je, to smo već zaključili.
rukavi su malo dugi, pa je mahao s njima i to ga je jako zabavljalo i nije više tu jaknu htio skinuti, pa tako ni probati ni jednu drugu,
čak ni onu pink
- ko pig -
sa srcima, koja mu se prva jako svidjela.
sva sreća, ta crvena je stvarno dobra jakna, platila sam je, kad je već ostao u njoj,
a onda je vidio neki vlak:
- vidi, mama, vlak! to je vlak! može Fran pogeati, mogu mama, mooim te? -
- čekaj da vidim. - ne volim baš kupovati igračke kojih ima na pretek, no, vlakići su mi nekak dragi, pa reko, ajde, možda se možemo dogovoriti. vlak nije bio jako skup, ima doma i prugu koju voli slagati sam, a i tako je lijepo molio:
( ko bi mu odlolio ):
- ne mogu dohvatati - stoji na prstima i trudi se skinuti ga s police - mama može pomoći, mama može! -
- evo, izvoli. to je lokomotiva. -
- nije, to je vlak! -
- lokomotiva je samo, nema vagone. -
- to je vlak, vlak! nije komotiva - kad mama kaže bijelo, Fran veli crno
imam jednu jaknicu s kapuljačom na kojoj su uši, oči i njuškica medvjeda. njega to jako veseli, a najviše od svega ga veseli kad ja velim to je medo reći:
- nije to medo, to je krava! -
tako i s tim vlakom,
" to je vlak i mama mogu vlak, jelda mogu, dobar sam, jesam! - i gleda ženskicu prodavačicu, prase malo, prvoklasno
- ma, kako je sladak! - ona se sva topi,
meni se ne kupuje polovna lokomotiva koja će završiti skupa sa svim ostalim plastikama u tačkama punih sličnih sračkica, da prostite,
i kaj sad, ak popustim, popustila sam zauvijek, zapečatila si,
a, ak mu ne uzmem taj tobože vlak, komad plastike s metalnim kotačima i nacrtanim prozorima vještica sam škrta koja
" tako slatkom djetetu " ne želi kupiti ni pišljivu lokomotivu za petnaest kuna.
ipak, osoba sam koja voli kompromise, pa reko:
- ajde skini tu jaknu, da mama može platiti, pa ćemo se dogovoriti, može - i to može je bilo izjavno, a ne upitno
- ne skinuti jaknu, to je moja jakna! -
- nije tvoja, nismo je još platili. - platila sam jaknu, ali sam htjela da ju skine, i tak i tak moram još platiti i tu glupu i(s)račku.
( hm, imam i ja svoje forice, valda ih je od mene naučil ).
- Fran platiti. -
- ajde, onda plati, pa je tvoja. -
- nemam nofčića. mama može platiti, može! -
- onda vrati lokomotivu na mjesto. -
- to je vlak! -
- to je lokomotiva. hoćeš lokomotivu? -
- hoćem! vlak, to je vlak! -
- onda skini jaknu i tu stavi na pult da mama plati i jaknu i lokomotivu, lijepo te molim. - ak je lokomotiva, lokomotiva je, vrit!
- mama može pomoći! - otkopčava se, ali ne ide mu do kraja cif
platim sve, jer, našla sam, naravno i krasan proljetni šosek za sebe, a uz njega i pase traper sako, taj dan je bilo sve po petnaest kuna i krenemo van, kad se okrene prema polici s igračkama:
- konj! vidi, gore, gore je! -
- je, ali dobio si lokomotivu. to je to za danas. -
- mogu pogedati samo - penje se na prste
ljubazna prodavačica mu dohvati konja, tri puta manji komad plastike od lokomotive i da mu u ruke.
šit!
- to je konj! konj, mama, vidi, konj! - oduševljenje kao kad ja nađem cipele koje si nikada neću moći priuštiti, ali ih moram samo primiti u ruke, ako ne i isprobati kako mi stoje.
- kolko konja imaš doma, Fran, ne treba ti sad taj mali. dobio si lokomotivu, di je? -
- tu sam stavio vlak, hoćem konja! - vratio je lokomotivu na policu ispod.
- dogovorili smo se samo za jednu igračku, dobio si lokomotivu i to je to, imaš doma konja. -
- a, maaaaama, lepo te molim, mamica, hoćem konja. konj ide njnjnjnjnjnj - oponaša glasanje konja i igra se po pultu kao da trči.
ja bi ga sad, ma, sad bi ga rašerafila, " leeeepo te moooolim ", dat ću ti ja " maaamica ", da ti mamicu, bedača.
- možete zamijeniti, ista je cijena - umiješa se opet ljubazno prodavačica.
kvragu i konj i vlak i lokomotiva i dućani i plastika i petnaest kuna, nikad ga ništ nebum naučila, nikad sama nebum ništ naučila.
- Fran! oćeš konja ili lokomotivu? -
- konja, hoćem konja! njnjnjnjnjnj -
- jesi siguran? -
- siugan sam, hoćem konja, moim te! -
- oprostite, evo, mijenjamo lokomotivu za konja, ako nije problem. - pametniji popušta, nakon kaj pokuša.
ili posluša.
u svakom slučaju popuši.
sad mi samo fale magareče uši.



- 14:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #