dinajina sjećanja

utorak, 29.05.2018.

Plesačica s pticama...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Iza spuštenijeh trepavica sanjam život. Moj svijet je intarzija oslikana simbolom sreće.
U odaji ogleda i odjeka privid davnog suncostaja. Vizija se preobražava u siluetu plesačice s pticama.
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama. Ljetna noć se širi prostorom prisnosti. Šapatima narušavamo tišinu.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić


Oznake: život, san, ISTINA

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2018.

Međusobno...






‘Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.’
J. Borges




Međusobno razumjevanje je temelj zajedništva. Razmijena mišljenja ne znači istost, nego kreativan dijalog, traganje za istinom.
Istina je kći vremena, ljepotica koja u obličju sreće, boli, tuge, straha iskri postojanost. Često u haljama prosjakinje, bjegunice, prognanice blista sjajem nepobitnosti. Slušam tvoje misli izgovorene jezikom Justicije.

Naši razgovori ne počinju i ne završavaju. Traju i onda kada govorimo očima, dlanovima, šutnjom. Svjetlost se gasi samo u prebrzo dosanjanim snovima, u prividima utopija koje to prestaju biti, u srcu koje zaboravlja da ne postoji u riječima nego u ritmu cjelova, u tankoćutnosti usana.
Uz tebe koračam stazama sretnih ljudi, putujem trgovima na kojima slušamo tišinu i razumjemo govor knjiga, cvijeća i ptica.
Život je tu, na trgovima Zagreba, Züricha, Pariza, Londona, Madrida. Snovi su iscrtani u Klovićevim dvorima, Louvru, Pradu, Figuerasu. Naši izmišljaji žive u izmišljajima, ožive u slikama. U spoznaji konačnosti se ozrcali iluzija beskonačnosti.

Osjećam je u paradoksu Zenonove strijele koja u letu miruje, u Ahilevoj nemogućnosti dostizanja kornjače, u zmiji koja samu sebe ubija i rađa.

Pitamo se je li život Kafkin „Zamak“, vječno kretanje ka cilju koji ne dosežemo. Postoji li konačno odredište na koje želimo stići? Gdje se ono krije?
Možda se istina krije u stihu Borgesove pjesme,

Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću…


U našim dijalozima ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje. Slobodna nestajem u maštarijama, živim srcem odapet let ptice, njišem se na ljuljačci sunca, promatram krunisanje bogova na oltaru vremena, magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije, čaroliju pretočenu u život.

Dijana Jelčić


Oznake: međusobno razumjevanje, ISTINA, poezija

- 09:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2016.

Svetostjepanska istina...




Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima Crkve. Ništa se ne zna o Stjepanovu ranom životu. Nakon Isusove smrti zbog otvorenog propovijedanja Isusa i pripadništva zajednici kršćanskih učenika Stjepan je osuđen za bogohuljenje, a zatim i kamenovan.



Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:

„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.

Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.





Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće.

Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan malom Bogu koji je postao čovjekom i za čovjeka.

Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši.

Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno.
Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema.
Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan.
Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca.
Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo želi nam reći:

Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo!

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"





Koračah u mislima ka Santiagu, putem hodočasnika ka moćima Jakovljevim.

Doživjeh katarzu, kilometri u prošlosti,budućnost u prividu svetišta. Trenutak istine, vječnost ubrizgana u vjerovanje.

U pjesmi božićja blagoslov srca, u titraju uma pregršt mogućnosti.

U munjama, ognju i mrazu ćutim ritam vječnosti, načelo trajanja. Život ispisan u vodi, u zemlji, u kamenu,
utkan u legende, sjećanja, uspomene. Iza ožiljaka prošlosti težina suza.
U mirisu naranči, cimeta i vanilije slike djetinjstva, sreća ubrizgana u pamćenje.
Na stolu pšenica, u plamu svijeća tajna početka, na prozoru anđeo.

Utjelovljujem nebesku tajnu, zlaćanom se niti sidrim u zbilji.

Dijana Jelčić






slika... William Blake, Jakovljeve ljestve

Oznake: sveti Stjepan, Štefanje, ISTINA

- 08:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.07.2016.

Istina je tišina vremena...





Draga Dijana!
Sveg života istinu zbori,
jer to te pravom ženom tvori;
ako hoćeš takva biti,
ni pred kim se nemaš kriti
Tvoja Nona
Sarajevo, 24. XII. 1958.






...i ja tražim istinu: moju, tvoju, njihovu
I što mi se bližom čini,
gubi se
negdje u vrisku laži,
izgorjeloj šumi,
nepokošenoj livadi,
romoru rijeke nevraćanke.

Čini mi se, tu je
ne dodirnuta
u tišini sjećanja,
na mostu uspomena,
u zatonu vjerovanja,
u koljevci mladosti,
u bezvremenom putovanju
vremenom.

Slušam muk beskraja,
priča mi priču
o tajni postanka.
Iza sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava“,
rodio se pjesnik.
Ressurectio,
preporod istine,
obnova vrijednosti,
utjeovljenje dobrote.

Bljesak magije Svemira,
ovostrani život utkan
u poeziju tišine,
u tajac vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
dolina djetnjstva,
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
konačnosti.

Sjećanja, ti mostovi
pod kojima se budim
i čujem
romor zlaćane tišine,
nad mostovima
tihuju zvijede,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

Jedna zvjezda padom
dotaknu tišinu
srebro se prosu nebom:
Sreća!

Trenutak sjaja za želju,
ili tek samo za san.
Dopustite mi da
budna sanjam
ne tražeći istinu,

Istina je tišina vremena!

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirki "Osamnaest crvenih ruža", 1986.
"Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007
i neukorićene zbike "Pelinjak, rukovet gorkih stihova" napisane devedesetih godina prošlog stoljeća...


Oznake: ISTINA, kći vremena

- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2015.

Eratho bdijenje...


podno Parnasa, pred Apolonovim hramom Pitagora je izgovorio ovu istinu...

Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.

ona je naša istina... naše nadahnuće... naše štivo... jesmo li opet tu na početku priče?...


Pjesma se rađa
kao svitanje,
kao mladi dan,
kao silueta
iza misli.

Pjesma je
bljesak
nekog našeg,
nama samima,
nepoznatog lica.

Donešena
sa obronaka
mitske planine,
pjesma izranja
iz astralne
protege svijesti,
iz titraja Eratho
bdijenja,
rađa se
u snu,
i ostaje
ispisani
san.

Dijana Jelčić


Eratho bdijenje

Oznake: muza poezije, nadahnuće, ISTINA

- 13:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2015.

Na obrubu jutra...



Bježim od ravnodušnih događanja,
zaustavljam se na obodu snovida.

Prilaziš mi bestjelesan,
ovijen aurom prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni.

U srcu ritam poezije
pisane
munjama,
ognjem
i mrazom.

Pjesme ispisane
u vodi,
u zemlji,
u kamenu,
utkane
u legende,
sjećanja
i uspomene.

Dodiruju me rane prošlosti,
sjaj očiju i težina suza.

Predsokratovsko vrijeme
ubija Sokrata,
lutam trgovima,
čujem apologiju istine,
osjećam omamljujući
okus kukute,
bježim u nestvarnost,
sjedam u čun,
plovim do vrulje nadanja.

Tišina močvare omamljuje,
utiha vremena zaobljuje prostor,
ti utjelovljuješ kozmičku tajnu,
zazivaš radoznalost,
razotkrivaš misteriju
promjenjive istosti.

Vraćaš me u zbilju.

Dijana Jelčić

Foto... Boris Dragojević

Oznake: apologija, Sokrat, ISTINA

- 20:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...