Come to the dark side, we have Draco...

Ležala sam na krevetu i buljila u strop. Bila sam u Cardiffu već 8 dana a i dalje nisam napravila ono zbog čega sam došla. Dani su mi se sastojali od slaganja onog što planiram reći u glavi i na papiru. Rezultati su se vidjeli po sobi. Cijeli pod je bio prekriven zgužvanim papirima, a onaj na stolu bio je prazan. Ništa. Nisam bila u stanju smisliti što bi rekla. Dobila sam odgovor od Aye. Samo je rekla da se vratim što prije i da se javljam. Malo me zabrinjavalo to što Max nije poslao gnjevno pismo. Nekako sam to od njega očekivala.
“Ne mogu više ovako.” rekla sam i ustala. Uzela sam svoj kaput, stavila slytherinski šal oko vrata, pobrala torbu sa poda i izašla. Vani je je bilo hladno, ali na moju sreću nije padala kiša. Grad je već bio okićen božićnim ukrasima, a ljudi su sa svojim voljenima kupovali poklone. Polako sam hodala prema kafiću u kojem sam provodila večeri ovih par dana.

Otvorila sam vrata i ušla. Osjetila sam toplinu zraka na licu. Taj osjećaj sam uvijek povezivala sam ulaskom Kod Tri Metle, a samim time i sa ljudima koji su mi bili sve u životu. Došla sam do stola za kojim sam sjedila svaku večer i pričekala konobara.
“Irska kava?” pitao me mladi konobar.
“Da, jaka, i to ne mislim na količinu kave.” rekla sam i uzela novine sa susjednog stola. Pogledom sam prešla naslovnu stranicu i ne našavši ništa zanimljivo bacila sam ih na stol. Izvadila sam svoj crni Avangard iz torbe i shvatila da imam još samo jednu cigaretu. Nevoljko sam ju uzela jer sam znala da je noć duga, a meni su cigarete stvarno potrebne. Zapalila sam ju i potegnula dugi dim. To je bilo ono što mi je trebalo. Stavljala sam zippo natrag u sobu kad sam vidjela da mi je kava na stolu. Bilo mi je čudno što nisam čula uobičajeno ‘izvoli’ pa sam brzo podigla pogled.
“Mislim da bi ti i ovo trebalo.” rekao je poznati glas, a onda je na stol sletjela kutija Avangarda.
“Gabe??” bila sam šokirana.
“Slušam objašnjenje.” tiho je rekao i sjeo nasuprot mene.
“Objašnjenje?” pomalo ljuto sam pitala. Ako je znao da sam u Cardiffu znači da je i znao zašto sam tu.
“Mei mei, pola čarobnjaka u Velikoj Britaniji te traži.” bio je ozbiljan, zvučao je strogo.
“A koja bi bila tvoja reakcija da saznaš ono što sam ja saznala?” oči su mi se počele puniti suzama. Zadnja stvar koju sam trebala je bilo nečije pametovanje.
“Razgovor bi bio zgodno rješenje.”
“Razgovor s kim? S Martinom koji mi laže cijeli život?” pitala sam s gađenjem.
“Da si razgovarala s njim shvatila bi zašto ti je lagao.” pokušao me smiriti.
“Nije me briga.” naglo sam ustala, zgrabila kaput i torbu, iz džepa izvukla 5 funti i ostavila ih na stolu.
“Nije me briga.” ponovila sam i izjurila iz kafića.

Hladan zrak pomogao mi je da se smirim. Brzim koracima došla sam do parka i sjela na klupu. Izvukla sam Gabeovu kutiju Avangarda iz torbe i izvadila cigaretu.
Trebala bi prestati pušiti.
Zapalila sam ju. Zatvorila sam oči da pokušam razbistriti glavu. Bijes, tuga, očaj. Nisam mogla izbiti iz glave osjećaj odbačenosti. Povukla sam još jedan dim i otvorila oči. Vidjela sam prve pahulje snijega. Čula sam smijeh svojih vršnjaka. Parovi su prolazili pokraj mene držeći se za ruke. Po prvi puta u mom životu bila sam nevažna. Nitko nije obraćao pozornost na mene.

Ne znam koliko dugo sam sjedila u parku. Vrijeme sam mogla mjeriti jedino osjećajem odumrlosti prstiju. Osjećala sam hladnoću u kostima. Oko mene je bila potpuna tišina. Jedini zvuk koji se čuo bilo je moje promuklo disanje. Polako sam ustala i krenula prema stanu. Meki snijeg topio se pod mojim nogama. Bila sam izgubljena. Ne fizički, već psihički.

* * * * *

Probudilo me kucanje na vratima. Pogledala sam na sat. Prošlo je podne. Bezvoljno sam se izašla iz kreveta i navukla Maxovu majicu. Pod je bio hladan. Na prstima sam odskakutala do vrata i otključala ih.
“Oprosti.” Gabeova isprika došla je čim sam otvorila vrata.
“Nisi ti kriv.” rekla sam i otišla natrag u krevet. Zavukla sam se pod topli pokrivač i čekala da Gabe uđe u sobu. Čula sam zatvaranje vrata i njegove korake na drvenom podu. Okrenula sam se prema zidu.
“Mei mei.” sjeo je pored mene. Osjetila sam njegovu ruku na svom ramenu. Polako sam se okrenula, a suze su se slijevale niz moje lice.
“Gabe...” tiho sam rekla. Privukao me k sebi i zagrlio me. Taj zagrljaj bio je ono što mi je trebalo. Opet sam se počela osjećati voljenom. Shvatila sam da je ljudima stalo.
“Mei mei, ako želiš idemo zajedno do nje.” njegov glas zvučao je tako umirujuće.
“Ne znam što bi joj rekla.”
“Riječi će doći same od sebe. Ajde odi se sredi, prvo te vodim na doručak.” poljubio me u čelo.
“Možemo još malo ovako ostati?” tiho sam ga pitala.
“Naravno mei mei.” još jače me zagrlio.

* * * * *

“Dva kroasana i dvije kave.” Gabe je naručio dok sam ja kuckala prstima po stolu. Izvadila sam cigaretu iz kutije i posegnula za upaljačem.
“Evo, ja ću.” Gabe je bio brži.
“Hvala.” tiho sam promrmljala. Slabost nije napustila moje tijelo.
“Izvolite.” rekla je punašna, mlada konobarica i spustila kroasane i kave na stol.
Ja nestrpljivo uzela kroasan i počela trgati male komadiće te ih stavljati u usta. Gabe se nasmijao i otpio gutljaj kave.
“Dakle, koji je plan?” pažljivo me pitao. Nije želio da se moja burna reakcija ponovi.
“Idemo do nje.”
“Kad?”
“Kad popijem kavu.” nasmijala sam se. Prvi put u zadnjih 9 dana na mojem licu pojavio se osmijeh.

* * * * *

Duboko sam udahnula, pogledala Gabea i pokucala na vrata.

Lenore Snow

Promatrala sam taj natpis na vratima i prisjećala se slika koje mi je Martin pokazivao. Vrata su se polako otvorila, a Gabe je tiho prozborio “oh”. Pred nama je stajala moja majka. Jedinu razlika između nas dvije, uz činjenicu da je bila starija, činile su oči. Njezine tamno-smeđe oči bile su potpuna suprotnost mojim dubokim plavima.
“Tko ste vi?” pitala nas je kao da ne primjećuje da gleda svoju mlađu kopiju.
“Ja sam Gabriel, a ovo je Simbellmyne.”
“Simbellmyne?” hladno je pitala.
“Da, ja sam Simbellmyne Blake.” nekako nisam željela izgovoriti svoje srednje ime.
“Što ti radiš ovdje?” njezin glas bio je hladniji od okolnog zraka.
“Došla sam vidjeti svoju majku.”
“Dobro, vidjela si me, a sad možeš ići.” odgovorila mi je i zatvorila vrata.

Okrenula sam se na peti i ne prozborivši ni riječ krenula natrag prema svojem stanu.
“Mei mei. Čekaj!!” Gabeov glas dopirao je do mojih ušiju, ali ja ga jednostavno nisam željela čuti.

* * * * *

Sjedila sam na krevetu i slušala Gabeovo nabijanje po vratima. Glava mi je bila prazna. Toliko toga se u meni nakupilo da sam jednostavno sve blokirala. Ustala sam i polako otišla do prozora. Pahulje snijega polako su padale, a noć se polako spuštala na grad. Odjednom Gabeovo lupanje je prestalo.
Odustao je.
Sljedeće što sam vidjela bile su krhotine vrata i Martin koji ulazi u stan.
“Simmy! Oprosti.” došao je do mene i zagrlio me.
“Ne razumijem.” prošaptala sam i privila se uz njega.
“Sve ću ti objasniti. Ali moraš shvatiti da bi bilo bolje da nikad nisi saznala da je živa.” malo čvršće me zagrlio.
Stajali smo jedno vrijeme zagrljeni. Pokušala sam zaključiti zašto mi nije rekao i shvatila da je sigurno imao dobar razlog. Ipak je on bio taj koji me uvijek čuvao kao kap vode na dlanu.
“Umorna sam.” rekla sam nakon nekoliko minuta stajanja.
“Odi spavati.” poljubio me u čelo.
Ja sam skinula marte i samo se u odjeći uvukla u krevet. Nakon samo nekoliko trenutaka utonula sam u san.

* * * * *

“Pusti me unutra!”
“Ne. Spava. Umorna je.”
“PUSTI ME UNUTRA!!!” slušala sam svađu koja se odvijala ispred, sad već popravljenih vrata. Znala sam da jedan glas pripada mom starom, ali za drugi nisam bila sigurna.
“NE.”
Vrata su već drugi put bila u komadićima. Ovaj put kroz njih je ušao Max. U par brzih koraka došao je do kreveta i zagrlio me bez riječi.
“Max? Što ti radiš tu?” zbunjeno sam ga pitala.
“Da mi više nikad u životu nisi napravila ništa slično. Jel jasno?” strogo me pitao.
“Aha.” i dalje sam bila zbunjena.
“Onda dobro.” rekao je i poljubio me. Legao je kraj mene na krevet, a ja sam zaspala u njegovom naručju.