Dagaz

Žrtva i život kakav želiš

Što znači žrtvovati sebe i svoje vrijeme za druge i ako zaista živiš život kakav želiš, je li to uopće moguće?
Pitanje koje me potaknulo na razmišljanje je bilo u smislu jesam li ikada žrtvovala svoje vrijeme za druge (odgajala, njegovala, vodila svakodnevne brige), a zapravo samo željela čitati? Radila sam to, sve dok mi je percepcija svega bila drugačija. Radila sam to dok sam se tražila i nisam bila zadovoljna životom kojim živim. Sve mi je bilo tlaka i što god da sam radila sam mislila kako bi radije nešto drugo, kućanski poslovi su samo balanan primjer. Više to ne radim, iako i dalje kuham, perem, odgajam, njegujem, borim se sa svakakvim situacijama, ali nemam potrebu raditi bilo što drugo istovremeno ili razmišljati o čemu. To nije više žrtva i sada sam najviše Svoja. Bio je potreban proces upoznavanja nutrine da bih to shvatila, koji je mogao završiti s potpuno drugačijim spoznajama od ovih. Sada znam da s ljubavlju radim sve što mogu da bi moja obitelj funkcionirala jer je ona Izraz mene. Npr. obožavam čistiti jer volim miris čistog doma i Svoja sam dok to radim i uživam u rezultatima čistog doma. Tada ne želim čitati knjigu. U nekoj drugoj situaciji želim izmjeriti temperaturu svom partneru i učiniti sve što mogu da ozdravi. I obožavam biti Svoja kroz ulogu Njegovateljice.Nema žrtve, jer se ničega ne odričem, živim život kakav želim i kakav sam si birala, sa svime dobrim i manje dobrim što takav put nosi. Da sam spoznala da želim biti inženjerka na Mjesecu, sve ovo bi me frustriralo. Neko vrijeme bi palili obrambeni mehanizmi, ali taj žar Samozavaravanja bi planuo u obliku promjene osobnosti na gore, neke boleštine i sveopće nesreće upakirane u ispunjavanje društvenih normi. A tada bi, koliko god bilo teško, više fer prema svima bilo da se lansiram na Mjesec nego kuham, perem i čistim. Zato je biti Svoj, nekada najlakša, a nekada najteža stvar na svijetu. I zato trebaš istinski poznavati sebe i svoje želje.



(photo: slideshare.net)



Da se ne lažemo, bude teško, pogotovo ako se više situacija poklopi odjednom gdje trebaš davati sebe, u kojim god ulogama se nalazio. Ali kada davanje zaista gledaš kao primanje, odjednom i u tome uživaš i dobivaš neki polet, energiju i za sve se otvara vrijeme i volja.


Nitko ne kaže da na tom putu nećeš nekada plakati, nekada proklinjati, nekada odustajati, nekada pogriješiti, nekada se smijati. Tu je ta čar. Nekada ćeš zaista usred tog sveg posla reći: joj, baš mi malo treba da čitam knjige. I biti ćeš Svoj/a kada ćeš to izraziti. Naći ćeš način na koji ćeš to ostvariti. Kuća će biti u neredu, roba neće biti oprana, jesti ćete sendviče ili jaja, zamjenit žarulju sutra. Oslonit ćeš se na neku drugu dušu koja će baš u trenutku dok ti pomaže biti Svoja, organizirati barem jedan dan drugačije, nešto ćeš napraviti. Kada ti baš treba, ma da si ne znam 'ko, za jedan dan što te nema, ništa na ovome svijetu neće propasti. Svi će se snaći. Što god nam ego šaputao s ramena. Pročitaš tu knjigu. I opet uživaš u ulozi njegovatelja, kuharice, majke, brata, radnika/ice, šefa/ice ili bilo kojoj koju si sam sebi birao. Sve do želje za masažom, šetnjom, meditacijom, utakmicom, izlaskom, kavom ili nečim tvojim kad ćeš se opet ići napuniti Sobom.


(photo: fanpop.com)

Za mene to znači biti Svoj. Imati Viziju svog Života i kreirati život prema tome. Od čekanja da nas netko pohvali i kaže: odi na zasluženu pauzu, od sebe najčešće radimo isfrustrirane patnike žrtve. Samo bičujući se, ne shvaćamo da smo sve druge oko sebe samo naučili na takva ponašanja. I da su svi oko nas, ma koliko se činili slabi, najjači na svijetu, jer su isti Izvor. Samo to nisu osvijestili. Možda baš zato jer im nije dopušteno da probaju sami. Ne svjesno naravno. Jednako kao što dok ne spoznaš tu snagu u sebi, nećeš ju naći niti u nikome drugome. Ništa od toga ne bude svjesno. Sve se to događa na razini podsvijesti, programa, emocija, percepcija, energija, nazovite kako želite.


(photo:pinterest.com)


Biti Svoj ne znači smo raditi nešto svoje, nešto za sebe. Osobno, najviše svoja se osjećam kad napravim nešto za drugoga. To ne isključuje vrijeme za mene, koje mi je uvijek potrebno da mogu dati drugima, ali na meni je odgovornost da nađem vrijeme za sebe, na nikome drugome. Bude teško u početku uspostaviti granice, presložiti neke stvari, ali na kraju se isplati.
Anegdota za kraj koja me nedavno drmnula:


„…Čitam tako sve neke filozofije o svijetu, životu, čudima, procesima, samonapretku. Gutam ih danima. Partner mi govori kako sam u svom svijetu, na što dižem kandže jer čekaj malo, pa ja otkrivam tko sam, velike tajne Svemira, punooooo čitam…. U međuvremenu, okoti se kuja. Dižem se u 4 ujutro po 'ko zna koji put. Zima je. Isfrustrirana do bola. Kuja cvili. Odlazim do nje i molim je ide pišati jer znam da mora. Doji već 8 sati, nije se makla. Nagovaram je i teška srca, napušta mlade, brzinski obavlja i vraća se. Broji ih se, kao da je nije bilo satima. Kad sam se vratila u krevet sam shvatila. Dok pokušavam preskočiti brojne lekcije i nabiti sve informacije o čudima života, propuštam sam život koji se odvija preda mnom…“


(photo: Perla)

Život koji je čudesan. Teče i mijenja se… Doslovno danas jesi, sutra nisi. Danas njeguješ i odgajaš, sutra su jedni u svom životu, drugi u drugoj dimenziji. Sve je prolazno, ali sve, baš sve nas uči nečemu o nama i drugima i najdubljim tajna Svemira. Samo ako odlučimo dobro otvoriti srca i zaista pronaći ono dobro u svemu u čemu se nalazimo. Nekad smo na pravom putu, nekad na krivom, nekad izgubljeni, nekad točno na pravoj stanici. Uvijek Svoji, u avanturi koja se zove život!



(photo:firstcovers.com)

Oznake: psihologija, odnosi, mentalno zdravlje

27.11.2016. u 12:31 | 6 Komentara | Print | # | ^

Što znači biti svoj ako povrijediš i upropastiš nečiji život?

Pitam se, postoji li uopće takva mogućnost. Tko si kada si svoj je prvo pitanje? Pada mi na pamet kako ubojica može reći da je on svoj jer uživa u ubijanju i tada se najbolje osjeća. Gledajući iz perspektive potpunog razumijevanja svijeta, tko sam ja da sudim toj izjavi. Tada zaista, što znači biti svoj kada uživajući u tome tko si i izražavajući to, si nekoga ubio, povrijedio i slično. Nekako i dalje mislim da ubojica zapravo nije sretno biće, tj. da je sretan, ispunjen i zapravo svoj, nikada ne bi pomislio nauditi drugom biću.
Što uopće znači biti svoj za početak? U nekoj mojoj definiciji, biti svoj znači prvo spoznati tko si, a onda to živjeti punim plućima, bez obzira na sve. Kad si svoj, nemaš uloga. Nisi student, radnik, mama, tata, baka, kćer, sin, snaha itd. To također podrazumijeva dobro prepoznavanje svega što nisi. Svih skupljenih i naučenih ponašanja i reagiranja. Ti si jedino percepcija. A za opažati, naočale trebaju biti što čišće.


(photo: coeunt.com)

Shvaćaš polako da nisi ničiji i da nitko nije tvoj. Nema potrebe za vlasništvom, pa tako ni kontrolom i pokazivanjem moći. Najvažnije, nema više straha. Straha da za nekoga nisi dovoljno dobar, straha od napuštanja. Nema više povreda. Ne zato što si super biće s druge planete, nego razumiješ. Razumiješ pozadinu svakog ponašanja. Svog i tuđeg. Kako si nježan prema sebi, tako si i prema drugima.

Nije lako u današnje vrijeme uopće se usuditi biti svoj. Nije lako, ali je potpuno vrijedno toga. Ne moraš biti gej, narkoman, problematičan, druge boje kože ili vjere da bi okusio tu žar uspavane okoline koja te ne pušta onog trena kad objaviš i djeluješ po svome. Ne moraš iskakati po ničemu iz svoje okoline da bi te osudila i odbacila, samo se usudi biti svoj. Usudi se živjeti život prema svojim zamislima. Usudi se pogriješiti na tom putu. Usudi se krenuti drugim putem, putem koji nažalost ima malo putnika.



(photo: dareoutloud.com)


Čut ćeš na tom putu često predbacivanja, kočnice, odbacivanja. Jer ako su oni u svoje vrijeme mogli se odreći sebe zbog drugih, kako pobogu ti nećeš? Od kuda ti pravo? Sebičan si i ne voliš nikoga. Jer i oni su htjeli biti svoji, samo je to bio teži put. Put na kojem su se suočavali sa svim svojim najgorim licima, ali istovremeno su padale i maske dobronamjernih savjeta. Oni sami, ali i nitko oko njih nije bio ono za što se predstavljao. Kako čistiš razine sebe, tako počinješ shvaćati. Nije lako. Nije lako otpustiti sva očekivanja. Nije lako bezuvjetno voljeti. Sve dok to sve ne radiš sam sa sobom. Tada, sve postaje kristalno jasno i lako. Uživaš u svakom trenutku svog putovanja, na kojoj god stanici da se nalaziš. I ako je ta stanica ruševna, obrasla i nikakva, i u tome nalaziš ljepotu i radost. Uživaš u nekim drugim stvarima koje ta stanica nudi. I ne gubiš iz vida novu stanicu koja dolazi. Ne označavaš više s bolje i gore. Označavaš sa: što sve nudi ovo što je preda mnom?



Život postaje uzbudljiva igra. Putem griješiš, istražuješ, spoznaješ, padaš i dižeš se, zabavljaš se. Čista srca i s ljubavi prema svemu. Pitanje je što znači biti svoj ako time potičeš druge oko tebe da pogledaju u sebe? Nisi ih povrijedio ti što si svoj, nego što ostaju bez kontrole i prisiljeni su gledati u smjeru u kojem nikad nisu. Duboko u sebe.


(photo: streetsdepts.com)

Oznake: psihologija, odnosi, samorazvoj

26.11.2016. u 12:46 | 6 Komentara | Print | # | ^

Život je igra

Na ovom ludom razvojnom putu, jedna od najvećih "muka" je spoznati tko si. Kojim god putem da kreneš, uvijek dolaziš do istog pitanja: Tko si zapravo ti? Svi odgovori leže u tebi... Spoznajući sebe spoznat ćeš Boga...
Jedno vrijeme odbijaš sve što te vodi do toga tko si, čvrsto se držeći uloga koje si savršeno igrao/la i u kojima je kontrola bila gotovo maksimalna.
Razvojem života, uloge postaju složenije, a mogućnost kontrole sve prividnija. Frustracija raste proporcionalno gubitku kontrole i stečenom znanju o značenju uloga u našim životima, što potpuno raspršava sve privide. Slijepe točke čudesno ozdravljuju i više jednostavno ne možeš biti slijep pored zdravih očiju i moraš nešto poduzeti. Lavina krene.





Tada izgubiš kontrolu. Svijet koji naporno gradiš se sruši kao kula od karata kada raketa pogodi već napukle zidove. Svaka kontrola popušta, a potraga za odgovorom nikada žešća... Kao muha bez glave iščitavaš, mantraš, tražiš za pomoć, divljaš i klatiš sa sobom povređujući sebe i druge usput... Potajno uživajući u drami, istovremeno umirući od straha jer ne znaš živjeti u miru.

Nekako se složiš, a onda vineš u visine... Misliš da je to to. Točno znaš tko si... Kada si prvi put to priznaš, spoznaš tko je tvoja Egica. A Ponosica, najbolja prijateljica. Trojci pod ruku ide Tvrdoglavica luda. U trenutku spoznaje sveopćeg prožimanja i prihvaćanja, Egica povlači najbolje naoružanje kako bi spriječila pripitomljavanje i uspostavu jedine moguće kontrole. Samokontrole. Kaos koji jurca životom ruši sve pred sobom. Događa se transformacija.

Sve dok se sve ne stiša i prisiliš se pogledati u ogledalo. Odraz ti ne pokazuje ono što jesi i biraš biti. Spoznaja postaje očigledna jer je Kompanija ludila iscrpljena, a odraz bolan. Kompanija ludila me podsijetila na dijete koje se uspava plačem :D





Spoznaš tko nisi. Prvi korak odvajanja. Prihvaćanje najgorih lica, odavanje počasti najboljima. To su i dalje lica. Korak ispred uloga, korak iza spoznaje. Ponovna frustracija.

Kada mozak napokon utiša, kada otpustiš zaista sve izvanjsko, osjetiš tko si... Zapravo, prihvatiš tko si. Nikada to nećeš moći opisati drugačije nego da si sve i nisi ništa. Da si pojedinac cjeline. Da si Čista ljubav. Da si spoznao da si dio Svega. Kada drma izvana, biraš. Biraš ne biti lice, biraš ne biti uloga. Jer onda nisi uloga niti lice najbolje verzije sebe. Onda si čisti nagon. Nekada prijeko potreban, ali te su situacije u životu kada si jedno ne postoje jer voliš sebe, znaš da si jedno sa svima, ne povrjeđuješ sebe, a kamoli drugoga i krug zatvoren, svi odnosi divni, ali premalo živim da mogu tvrditi iskustveno. Odjednom se probudiš i tvoja situacija je ista kao jučer. Ti nisi. Osjećaš to, ne možeš izraziti. Usidren si u miru, i ono što je do jučer bila strašna oluja, danas je najmirnije more na kojem si zahvalan.








To je onaj trenutak kada znaš da je sve dobro i da će biti bolje u savršeno vrijeme. To je ono kada ti je potpuno jasno kakva je realnost u koju trenutno gledaš, ali znaš da je to samo dio igre. Samo odraz jučer jer biraš bolje sada, i bolje sutra. Bolji ti u realnosti nastaješ proporcionalno visini intenziteta poduzete akcije i vibracije. Trenutak kada si savršeno svjestan od kuda dolaziš, gdje si sada i gdje ideš. A kako ćeš tamo doći, to neka odluči Svemir, jer ne moraš sve sam. Bez obzira na sve koji sumnjaju, bez obzira na sve okvire i granice. U miru i ljubavi sa sobom i svima oko sebe.
Tko si? Savršenstvo ljubavi koje svakoga dana otkriva prihvaćati svoje nesavršenosti i njegovati svoju bit, te nježno upravljati Kompanijom ludila. Balans uma, duha i tijela. Balans razuma,emocija i akcije. Sve si to. I mnogo više.

"Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci. Oni izlaze na pozornicu i s pozornice silaze, a za svoga vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga."
Antun Gustav Matoš


01.11.2016. u 22:23 | 1 Komentara | Print | # | ^

Život je igra

Na ovom ludom razvojnom putu, jedna od najvećih "muka" je spoznati tko si. Kojim god putem da kreneš, uvijek dolaziš do istog pitanja: Tko si zapravo ti? Svi odgovori leže u tebi... Spoznajući sebe spoznat ćeš Boga...
Jedno vrijeme odbijaš sve što te vodi do toga tko si, čvrsto se držeći uloga koje si savršeno igrao/la i u kojima je kontrola bila gotovo maksimalna.
Razvojem života, uloge postaju složenije, a mogućnost kontrole sve prividnija. Frustracija raste proporcionalno gubitku kontrole i stečenom znanju o značenju uloga u našim životima, što potpuno raspršava sve privide. Slijepe točke čudesno ozdravljuju i više jednostavno ne možeš biti slijep pored zdravih očiju i moraš nešto poduzeti. Lavina krene.





Tada izgubiš kontrolu. Svijet koji naporno gradiš se sruši kao kula od karata kada raketa pogodi već napukle zidove. Svaka kontrola popušta, a potraga za odgovorom nikada žešća... Kao muha bez glave iščitavaš, mantraš, tražiš za pomoć, divljaš i klatiš sa sobom povređujući sebe i druge usput... Potajno uživajući u drami, istovremeno umirući od straha jer ne znaš živjeti u miru.

Nekako se složiš, a onda vineš u visine... Misliš da je to to. Točno znaš tko si... Kada si prvi put to priznaš, spoznaš tko je tvoja Egica. A Ponosica, najbolja prijateljica. Trojci pod ruku ide Tvrdoglavica luda. U trenutku spoznaje sveopćeg prožimanja i prihvaćanja, Egica povlači najbolje naoružanje kako bi spriječila pripitomljavanje i uspostavu jedine moguće kontrole. Samokontrole. Kaos koji jurca životom ruši sve pred sobom. Događa se transformacija.

Sve dok se sve ne stiša i prisiliš se pogledati u ogledalo. Odraz ti ne pokazuje ono što jesi i biraš biti. Spoznaja postaje očigledna jer je Kompanija ludila iscrpljena, a odraz bolan. Kompanija ludila me podsijetila na dijete koje se uspava plačem :D





Spoznaš tko nisi. Prvi korak odvajanja. Prihvaćanje najgorih lica, odavanje počasti najboljima. To su i dalje lica. Korak ispred uloga, korak iza spoznaje. Ponovna frustracija.

Kada mozak napokon utiša, kada otpustiš zaista sve izvanjsko, osjetiš tko si... Zapravo, prihvatiš tko si. Nikada to nećeš moći opisati drugačije nego da si sve i nisi ništa. Da si pojedinac cjeline. Da si Čista ljubav. Da si spoznao da si dio Svega. Kada drma izvana, biraš. Biraš ne biti lice, biraš ne biti uloga. Jer onda nisi uloga niti lice najbolje verzije sebe. Onda si čisti nagon. Nekada prijeko potreban, ali te su situacije u životu kada si jedno ne postoje jer voliš sebe, znaš da si jedno sa svima, ne povrjeđuješ sebe, a kamoli drugoga i krug zatvoren, svi odnosi divni, ali premalo živim da mogu tvrditi iskustveno. Odjednom se probudiš i tvoja situacija je ista kao jučer. Ti nisi. Osjećaš to, ne možeš izraziti. Usidren si u miru, i ono što je do jučer bila strašna oluja, danas je najmirnije more na kojem si zahvalan.








To je onaj trenutak kada znaš da je sve dobro i da će biti bolje u savršeno vrijeme. To je ono kada ti je potpuno jasno kakva je realnost u koju trenutno gledaš, ali znaš da je to samo dio igre. Samo odraz jučer jer biraš bolje sada, i bolje sutra. Bolji ti u realnosti nastaješ proporcionalno visini intenziteta poduzete akcije i vibracije. Trenutak kada si savršeno svjestan od kuda dolaziš, gdje si sada i gdje ideš. A kako ćeš tamo doći, to neka odluči Svemir, jer ne moraš sve sam. Bez obzira na sve koji sumnjaju, bez obzira na sve okvire i granice. U miru i ljubavi sa sobom i svima oko sebe.
Tko si? Savršenstvo ljubavi koje svakoga dana otkriva prihvaćati svoje nesavršenosti i njegovati svoju bit, te nježno upravljati Kompanijom ludila. Balans uma, duha i tijela. Balans razuma,emocija i akcije. Sve si to. I mnogo više.

"Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci. Oni izlaze na pozornicu i s pozornice silaze, a za svoga vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga."
Antun Gustav Matoš


01.11.2016. u 22:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Jedno znatiželjno biće na ovim stranicama piše o Svijetu iz svoje perspektive i iskustva kako bi inspirirala sebe i druge na kreaciju najboljih verzija sebe i društva u cjelini. :)

Linkovi

http://blog.dnevnik.hr/givingisreceiving

Genijalna mlada spisateljica uz čije tekstove vrijeme leti, a pozitiva raste. Giving is receiving zaista daruje duh :D


https://gourmetplayground.wordpress.com/

Mlada kuharica čije recepte pratite na Gourmet playground - igralište na kojem ogladnite i ako niste gladni... Preporuka za inspiraciju i uživanje u hrani :D

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se