Dagaz

https://blog.dnevnik.hr/dagaz

utorak, 01.11.2016.

Život je igra

Na ovom ludom razvojnom putu, jedna od najvećih "muka" je spoznati tko si. Kojim god putem da kreneš, uvijek dolaziš do istog pitanja: Tko si zapravo ti? Svi odgovori leže u tebi... Spoznajući sebe spoznat ćeš Boga...
Jedno vrijeme odbijaš sve što te vodi do toga tko si, čvrsto se držeći uloga koje si savršeno igrao/la i u kojima je kontrola bila gotovo maksimalna.
Razvojem života, uloge postaju složenije, a mogućnost kontrole sve prividnija. Frustracija raste proporcionalno gubitku kontrole i stečenom znanju o značenju uloga u našim životima, što potpuno raspršava sve privide. Slijepe točke čudesno ozdravljuju i više jednostavno ne možeš biti slijep pored zdravih očiju i moraš nešto poduzeti. Lavina krene.

Tada izgubiš kontrolu. Svijet koji naporno gradiš se sruši kao kula od karata kada raketa pogodi već napukle zidove. Svaka kontrola popušta, a potraga za odgovorom nikada žešća... Kao muha bez glave iščitavaš, mantraš, tražiš za pomoć, divljaš i klatiš sa sobom povređujući sebe i druge usput... Potajno uživajući u drami, istovremeno umirući od straha jer ne znaš živjeti u miru.

Nekako se složiš, a onda vineš u visine... Misliš da je to to. Točno znaš tko si... Kada si prvi put to priznaš, spoznaš tko je tvoja Egica. A Ponosica, najbolja prijateljica. Trojci pod ruku ide Tvrdoglavica luda. U trenutku spoznaje sveopćeg prožimanja i prihvaćanja, Egica povlači najbolje naoružanje kako bi spriječila pripitomljavanje i uspostavu jedine moguće kontrole. Samokontrole. Kaos koji jurca životom ruši sve pred sobom. Događa se transformacija.

Sve dok se sve ne stiša i prisiliš se pogledati u ogledalo. Odraz ti ne pokazuje ono što jesi i biraš biti. Spoznaja postaje očigledna jer je Kompanija ludila iscrpljena, a odraz bolan. Kompanija ludila me podsijetila na dijete koje se uspava plačem :D





Spoznaš tko nisi. Prvi korak odvajanja. Prihvaćanje najgorih lica, odavanje počasti najboljima. To su i dalje lica. Korak ispred uloga, korak iza spoznaje. Ponovna frustracija.

Kada mozak napokon utiša, kada otpustiš zaista sve izvanjsko, osjetiš tko si... Zapravo, prihvatiš tko si. Nikada to nećeš moći opisati drugačije nego da si sve i nisi ništa. Da si pojedinac cjeline. Da si Čista ljubav. Da si spoznao da si dio Svega. Kada drma izvana, biraš. Biraš ne biti lice, biraš ne biti uloga. Jer onda nisi uloga niti lice najbolje verzije sebe. Onda si čisti nagon. Nekada prijeko potreban, ali te su situacije u životu kada si jedno ne postoje jer voliš sebe, znaš da si jedno sa svima, ne povrjeđuješ sebe, a kamoli drugoga i krug zatvoren, svi odnosi divni, ali premalo živim da mogu tvrditi iskustveno. Odjednom se probudiš i tvoja situacija je ista kao jučer. Ti nisi. Osjećaš to, ne možeš izraziti. Usidren si u miru, i ono što je do jučer bila strašna oluja, danas je najmirnije more na kojem si zahvalan.








To je onaj trenutak kada znaš da je sve dobro i da će biti bolje u savršeno vrijeme. To je ono kada ti je potpuno jasno kakva je realnost u koju trenutno gledaš, ali znaš da je to samo dio igre. Samo odraz jučer jer biraš bolje sada, i bolje sutra. Bolji ti u realnosti nastaješ proporcionalno visini intenziteta poduzete akcije i vibracije. Trenutak kada si savršeno svjestan od kuda dolaziš, gdje si sada i gdje ideš. A kako ćeš tamo doći, to neka odluči Svemir, jer ne moraš sve sam. Bez obzira na sve koji sumnjaju, bez obzira na sve okvire i granice. U miru i ljubavi sa sobom i svima oko sebe.
Tko si? Savršenstvo ljubavi koje svakoga dana otkriva prihvaćati svoje nesavršenosti i njegovati svoju bit, te nježno upravljati Kompanijom ludila. Balans uma, duha i tijela. Balans razuma,emocija i akcije. Sve si to. I mnogo više.

- 22:23 -

Komentari (1) - Isprintaj - #