|
mene su na primjer učili da budem skromna... da nije lijepo biti prezahtjevan, nametljiv, nezajažljiv pa se nisam nešto posebno gurala, ako me se baš nije zvalo, čekala sam strpljivo svoj red, ako je trebalo čekati, bila iznervirana ovim ili onim, i to najčešće nepravdom i onda tu vlastitu iznerviranost okrenula prečesto u sebe, ali nisam se nametala, nisam drugima noge saplitala, prilike kvarila..itd, itd pa su me učili da budem štedna, da se sve može još nekako iskoristiti, i nisam ko moja baka pobožno čuvala i spremala svaku staklenku i pripadajući poklopac za neku daljnju upotrebu, ali jesam da se najlon vrećice ponovno iskoriste za bacati smeće, pa sam neko vrijeme čuvala neke stvari, pa i odjeću, koje uopće nisam koristila, ali su bile tu… na kraju sam ih ili poklonila ili dala dalje… pa su me naučili da budem pristojna… i da se ne može bez prijekornog pogleda uzeti recimo više od dva komada nečega: kolača, bombona i sl. E sad, pošto vidimo da to baš nema smisla… (ne samo zbog sveopće pljačke, nepoštenja, nepotizma, nesposobnosti oko nas) već zbog jednostavno drugačijeg načina života, i svih onih preporuka i uputstava da za uspjeh, sreću i zadovoljstvo treba biti : probitačan, siguran u sebe, istaknut, i ne jednom opomenut: “ako nešto sam ne uzmeš, niko ti neće dati“ pitam se da li treba tako i danas odgajati djecu ili ih pustiti da: bacaju, što više ne trebaju, i traže novo odbiju što im se ne sviđa, bez imalo oklijevanja uzmu sa obje ruke što im se nudi i pri tome očekuju još |